Slava Raškaj

slikarica; 1877 - 1906

Raškaj, Slava, hrvatska slikarica (Ozalj, 2. I. 1877 – Stenjevec, danas dio Zagreba, 29. III. 1906). Gluhonijema od rođenja, školovala se u Zavodu za gluhonijeme u Beču (1885–93), odakle se vratila u Ozalj. U Zagrebu je od 1895. boravila u Zavodu za gluhonijeme; 1896. postala je učenica B. Čikoš-Sesije, koji ju je uveo u Društvo hrvatskih umjetnika. God. 1901. javili su se prvi znakovi duševne bolesti, a 1902. bila je smještena u Zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje je ostala do smrti. Njezin nevelik opus sastoji se od akvarela, nešto pastela, ulja i crteža uglavnom u malome formatu. Među ranim radovima najbrojnije su pretežito tamne mrtve prirode nastale pod utjecajem B. Čikoš-Sesije, a oko 1898. u nekim se njezinim djelima osjeća utjecaj secesije (ciklus akvarela Lopoči iz Botaničkoga vrta, 1900). Akvareli i pasteli lirskih krajolika Ozlja i okolice, te povremeno ljudska figura, osnovni su motivi njezina najplodnijega razdoblja između 1898. i 1901 (Autoportret, 1898; Stari mlin i Ozalj, 1899; Na Mrežnici, Stablo u snijegu, U seljačkoj sobi, Seljačić i Djevojčica, 1900; Rano proljeće, 1901). Njezini akvareli svijetla kolorita i čarobna ozračja, postignuti istančanom primjenom svjetla, predstavljaju najviši domet u hrvatskom akvarelnom slikarstvu potkraj XIX. i početkom XX. st. Opus S. Raškaj pripada razdoblju hrvatske moderne, i to njezinoj impresionističkoj struji. Za života nije imala samostalnu izložbu; sudjelovala je 1898. na prvoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika, a prva retrospektivna izložba njezinih djela održana je u povodu 50. obljetnice njezine smrti u Zagrebu. Citiranje: Raškaj, Slava. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Slava Raškaj (krštena kao Slavomira Friderika Olga) (Ozalj, 2. siječnja 1877. – Stenjevec, Zagreb, 29. ožujka 1906.) bila je hrvatska slikarica.
== Porijeklo ==
Slava Raškaj rođena je u Ozlju 2. siječnja 1877. godine. Kroz Ozalj protječe rijeka Kupa koja je bila čest motiv Slavinih akvarela, kao i ostatak prirode koja ju je okruživala i bila inspiracija za većinu njezina opusa.
Iz razgovora s njenim prijateljicama poznato je kako je najviše voljela sama boraviti u prirodi. Vrijeme je provodila crtajući upravo prirodu koja ju je okruživala – priroda joj je bila prva inspiracija.
== Školovanje i kasniji život ==
Gluhonijema, osnovnu i srednju školu završila je u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču od 1883. do 1892. godine. Već pri ishođenju mjesta u bečkom Zavodu za gluhonijeme Vjekoslav Raškaj se susretao s problemima koji su dolazili od negativnog odnosa tadašnje javnosti prema gluhonijemim osobama. U to vrijeme su gluhonijeme osobe smatrali duševno zaostalim, a u takvom okružnju gluhonijemi su bili obilježeni za cijeli život. Tako prilikom upućivanja molbe Vjekoslava Raškaja za smještaj Slave Raškaj u Bečkom zavodu za gluhonijeme, činovnik unutarnjeg odijela zemaljske vlade u Zagrebu je u urudžbeni zapisnik unio i da se molba upućuje „Ravnateljstvu umnobol. u Beču”.
U Beču dobiva prve poduke iz crtanja, te nastaju njeni prvi zabilježeni crteži. U to razdoblje spadaju crteži tušem pod nazivom „Oklop i oružje I. i II.” iz 1892. To su manji crteži tušem u obliku vinjete gdje nam naziv jasno ukazuje što se na njima nalazi.
S petnaest godina Slava napušta Zavod.
Prva osoba koja je zapazila Slavin talent je bio Isidor Kršnjavi. Na njegov prijedlog Slava Raškaj dolazi u Zavod za gluhonijeme u Zagrebu. Tako 1895. godine Slava Raškaj polazi Kraljevsku žensku stručnu školu u Zagrebu, tečaj za umjetno obrtno risanje, te kroz dvije školske godine 1895./96. i 1896./97. završava tečaj s odličnom ocjenom. U prvoj godini, 1895./96., zbog bolesti Štefane Hribar, Slavu podučava Ivan Bauer sin slikara Josipa Bauera. U drugoj godini, 1896./97., podučavala ju je slikanju Štefana Hribar rođena Klaić i sama slikarica. Paralelno s tom podukom Slavu je podučavao i Bela Čikoš Sesija, koji ju je podučavao sve do 1902. godine, i to besplatno. Učio ju je radu u raznim tehnikama. Prve Slavine radove, nastale pod utjecajem Čikoševa akademskog slikarstva, možemo nazvati nekom vrstom tehničkih vježbi. Radi se o slikama s motivima mrtve prirode gdje je bitno bilo dočarati teksturu materijala. Kao jedan od tih primjera imamo sliku pod nazivom „Mrtva priroda sa školjkom i lepezom” – temu i boje zadao je Čikoš, ali u detaljima je vidljiv pravi Slavin izražaj. Kod ovakvih je radova pozadina često nedefinirana ili se radi o nekakvom neupadljivom zastoru, boje su dosta tamne, a predmeti koje slika su lepeza, školjka i jastog na stolu. Iako se radi o zadanim temama, ono što ovoj slici daje dašak Slavinog izražaja i ono što će biti vrhunac njenih radova kasnije je motiv cvijeća na lepezi. U tom detalju do izražaja dolazi priroda u kojoj je Slava uživala od djetinjstva i koja će svjetlijim tonovima nadvladati utjecaj Čikoševa akademizma.
U vrijeme zagrebačkog školovanja Slava je zbrinuta u Zavodu za gluhonijeme, u Ilici 83, a po naređenju predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu kraljevske zemaljske vlade presvjetlog Isidora Kršnjavija, sve do 1898. godine. Za to vrijeme slikarski materijal joj se nabavlja iz proračuna Zemaljske vlade.
U ljeto 1898. godine boravi u Zlataru kod rodbine. 15. prosinca 1898. prisustvuje otvaranju Umjetničkog paviljona. 1898. na 1899. godinu je u Ozlju, a razdoblje od siječnja do ožujka 1899. godine provodi slikajući akvarele po najvećoj zimi, gdje nastaju njezini najljepši akvareli sa zimskim prizorima. U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci čuva se Slavina bilježnica sa skicama iz razdoblja siječanj – ožujak 1899. godine, a akvarel Stablo u snijegu čuva se u Modernoj galeriji u Zagrebu. Ljeti 1899. godine ponovno je u Zlataru kod rodbine, boravi u Trakošćanu, zatim je u Loboru kod rodbine. U Zlataru nastaje prekrasan akvarel Vodopad u Zlataru s nadnevkom 31. svibnja 1899. godine, a nalazi se u Zbirci Truhar u Srijemskoj Mitrovici. U Loboru akvarel Lobor s nadnevkom 17. srpnja 1899. godine koji se čuva u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Portret Ide Batušić rođene Metzger radi u Zlataru 17. lipnja 1899. godine, a nalazi se u vlasništvu obitelji Batušić. Na Portretu Ide Batušić vidi se sva genijalnost Slavina slikarskog rada, sam portret je rađen bez ikakve pripreme, pa nema nikakvog skiciranja olovkom.
U jesen, listopad 1899. godine, radi portret olovkom tadašnjeg odjelnog predstojnika za Bogoštovlje i nastavu kraljevske zemaljske Vlade, Armina Pavića (koji je pogrešno proglašen portretom Bele Čikoša Sesije).
U jesen 1899. godine ponovno je na stanu u Zavodu za gluhonijeme, ali se razboljeva i javlja se početni stadij tuberkuloze pluća. Nekako se zaliječuje, ali i ne izliječuje. Početkom 1900. godine na liječenju je u Opatiji, gdje nastaje samo jedan prikaz obale u akvarelu. Ljeto 1900. godine boravi u Ozlju gdje nastaje niz crteža i portreta ljudi iz njene okoline. U Hrvatskom državnom arhivu sačuvana je Slavina molba od 12. listopada 1900. godine za ponovni smještaj u Zavodu za gluhonijeme za vrijeme dok ju poučava Čikoš. Ta molba je na hrvatskom jeziku čime se opovrgava dosadašnje uvriježeno mišljenje da je Slava Raškaj znala samo njemački jezik. U toj molbi navodi i da je školske 1899./1900. godine bila bolesna. Smještaj joj je, po toj molbi, odobren.
Ljeto 1901. godine provodi u Ozlju, a u jesen je u Orahovici kod sestre Paule, zatim se vraća u Zagreb gdje provodi vrijeme do proljeća 1902. godine.
=== Tragičan kraj ===
18. lipnja 1902. godine Vjekoslav Raškaj dovodi Slavu u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu s liječničkom svjedodžbom koju je potpisao kotarski liječnik Ferdo Sluga.
Umrla je s 29 godina 29. ožujka 1906., primivši sakramente umirućih, u bolnici u Vrapču od tuberkuloze i pokopana na groblju župne crkve u Stenjevcu, posmrtni ostaci nesretne gluhonijeme slikarice preneseni su na groblje kraj crkve Sv. Vida u Ozlju devedesetih godina dvadesetog stoljeća.
== O slikarstvu ==
Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Od svih naših slikara koji su se prije nje bavili akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Stoga njezin akvarel, fluidan i lak, predstavlja upravo primjer idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi i njezini pasteli.
U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj – crtež i boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan doživljaj ljepote prirode. U drugoj slikarskoj fazi, Slavini radovi su najprije izraz impresije, i u tom raspoloženju nastaju njezina najbolja djela – akvareli Kruške, Suncokreti, Potočnice, s transparentnom pozadinom. Opet se vraća motivima u prirodi. Tada nastaje jedan cijeli ciklus pod nazivom Lopoči najpoznatiji Slavini radovi pod dojmom slikovitog jezera u zagrebačkom botaničkom vrtu.
Ilustracije za časopis Vijenac iz 1898. godine. Tehnika je ista kao i ona kojom radi u Beču u Zavodu za gluhonijeme, ali tema joj ovoga puta detalji iz prirode gdje je Slava iskazala svoju ljubav prema prirodi i cvijeću. U izboru teme i načinu kadriranja vidljiva je bliskost japanskoj umjetnosti i njihovim grafikama koje su u to vrijeme bile popularne.
No najvažniju prekretnicu u Slavinu slikarstvu predstavlja upravo Čikoš, ali sa svojim ranijim radovima u plain-airu. On je u njoj, kao što u svojoj knjizi kaže Matko Peić: „…probudio ono što je ona bila u dnu svoga umjetničkog bića: pejzažist!” Ono što je toliko utjecalo na Slavu su Čikoševi akvareli koje je izradio sa sedamnaest godina. Ona se po prvi puta pronašla u njegovim radovima – njegove slike starog grada Trsata i crtež Drave podsjetile su ju na stari grad Ozalj i Kupu gdje je odrasla.
Slava potpuno ovladava tehnikom akvarela i, što je vrlo bitno, slika na otvorenom, dok ostali umjetnici svoje radove započinju vani, ali završavaju u ateljeima. Čikoš u to vrijeme odlazi na brojna putovanja što je doprinijelo razvitku vlastitoga slikarskog izraza.
Nakon Čikoševe poduke „tamnog” akademskog slikarstva Slavina paleta se rasvjetljava, a njeni akvareli gotovo uvijek prikazuju motive iz prirode i pejzaže.
Za vrijeme boravka u Zagrebu druži se sa slikarima Društva hrvatskih umjetnika, te sudjeluje na izložbi „Hrvatski salon 1898.” povodom otvorenja Umjetničkog paviljona. To je bila Slavina prva izložba. Osim u Zagrebu slike su joj izložene u Sankt-Peterburgu i Moskvi, 1899. godine. Druženje sa slikarima onoga doba dodatno je potaknulo razvoj njezina stila, jer je upravo umjetnička sloboda ono što se potiče u to vrijeme. U prvom broju Hrvatskoga salona Ksaver Šandor Gjalski piše manifest u kojem ističe važnost umjetničke individualnosti koji većina umjetnika prihvaća, a među njima i Slava.
Rasvjetljavanje njene palete popraćeno je slikanjem na otvorenom, ona u Zagrebu odlazi u Botanički vrt i park Maksimir gdje crpi motive za svoje slike. Jedan od motiva koji se tada javlja na njenim slikama su – lopoči. Na Svjetskoj izložbi u Parizu, za školsku sobu 1900. godine s Čikošem, sudjeluje upravo s jednim ovakvim radom. Ovi radovi zanimljivi su i zbog vidljivog utjecaja secesije („Lopoči III”), prvenstveno u izboru motiva i boje (modro-zelena), te u kompoziciji bez horizonta i izduženom prikazu lopoča s krivudavim stapkama. U kadriranju reže dijelove prikaza lopoča i njihovim nizanjem u središtu slike te jasnim potezima kod slikanja stapki naglašava vertikalnost. Uz utjecaj secesije važno je naglasiti promjenu koja je nastala njenim slikanjem na otvorenom – nakon dugo vremena slikanja mrtvih priroda, ona izlazi van i slika pravu, živu prirodu. Tehnika akvarela sa svojim nježnim karakterom se tu lijepo uklopila uz rasvjetljavanje palete.
Godine 1898. Slava je naslikala i svoj poznati Autoportret.
U Ozalj se vratila 1899. godine gdje nastavlja slikati akvarele na otvorenom, pejzaže, te sve što je naučila u Zagrebu primjenjuje na ove prikaze pejzaža. To su ekspresivni radovi nastali u zimi iste godine, većih su formata, a ono što ih karakterizira je atmosferska perspektiva, transparentnost i „slikanje bjelinom”. Ona dijelove papira ostavlja neispunjene bojom, potpuno bijele, što doprinosi još nježnijem slikarskom izričaju, a jedan od tih radova je „Ozalj u snijegu”. Nježnim potezima (više mrljama) zelenkaste boje slika dijelove pejzaža dok veći dio, koji je prekriven snijegom, ostavlja bjelini papira.
=== Tehnika pastela ===
Osim u akvarelu, Slava neke radove izrađuje u tehnici pastela. Ovaj puta se ne radi o pejzažima već prikazima ljudskih likova. U njima je pak opet vidljiv utjecaj Čikoša – naročito u bojama koje koristi – zlatnožutoj i plamenocrvenoj. „Portret gluhonijeme djevojčice” iz 1899. godine vrhunac je njenih pastelnih radova. Ta gluhonijema djevojčica je Vera Papić Lončarić iz Selca. Pozadina je nedefinirana, a čak i tijelo djevojčice nije u potpunosti dočarano nego izvedeno tako jednostavnim potezima da izgleda kao da se spaja s pozadinom i prelijeva u nju. Glava djevojčice je ono čemu posvećuje najviše pažnje, ali opet bez pretjeranog detaljiziranja. Najviše do izražaja dolazi izbor boja – one blješte. Ona pokušava naslikati svjetlost koja obasjava djevojčicu, a to radi upravo upotrebom zlatno žute boje u kojoj je vidljiv utjecaj Čikoša. Tako i kod slike pod nazivom „Djevojčica koja sjedi” Slava ne pridaje važnost fizionomiji, boja kose i kože se isprepliće, pozadina je nedefinirana, ali se u tragovima žute boje vidi prodiranje svjetlosti u prizor.
U Zadnjim godinama života i stvaralaštva ne nalazimo velik broj radova. Naprotiv, radi se samo o osam medaljona u tehnici akvarela na kojima prevladava motiv žene.
== Galerija ==
Sigurni radovi Slave Raškaj, sve ove slike imaju svoju povijest koja potvrđuje njihovu autentičnost.
== Krivotvorine ==
Radovi koji se pripisuju Slavi Raškaj, a koje Slava Raškaj nikad nije uradila. Za utvrđivanje autentičnosti najvažnije je utvrditi povijest slike. Postoje nerazorne metode ispitivanja pigmenata i papira, tako da se s lakoćom može potvrditi da su ove slike krivotvorine. Najveći broj krivotvorina je prikazan javnosti već 1996. godine na Ozlju. Tada su na izložbi pripisani Slavi Raškaj oko 20 tuđih radova na način da je dopisivano ime Slave Raškaj. Već 2000. godine, a ohrabreni smrću autoriteta za Slavu Raškaj - Matka Peića javljaju se nove slike koje nisu djelo Slave Raškaj između ostalog nepotpisana slika Gondole pred San Gioriom u Veneciji, te gvaševi Tulipan i Četiri tulipana. Danas je već registrirano više od 400 krivotvorina pod imenom Slava Raškaj.[nedostaje izvor] U Galeriji su prikazani samo neki.[nedostaje izvor]
== Spomen ==
Centar za odgoj djece i mladeži oštećenoga sluha »Slava Raškaj« u Zagrebu nazvan je po njoj.
Osnovna škola u Ozlju od 1968. godine nosi njezino ime.
U Splitu je Centar za odgoj i obrazovanje »Slava Raškaj«.
Ustanova socijalne skrbi u Rijeci zove se Dnevni centar za rehabilitaciju »Slava Raškaj«.
Ulice u hrvatskim gradovima (Zagreb, Slatina, Sisak, Rijeka, Zadar, Nova Gradiška) nose njezino ime.
== Izvori ==
Ivan Nagy, Magyarország családai czímerekkel és nemzékrendi táblákkal, Pešta, 1862.
Matko Peić, Slava Raškaj, Spektar, Zagreb, 1985.
HR-HDA-79:Odio unutarnji zemaljske vlade, razdoblje 1883. – 1915.
HR-HDA-80: Bogoštovlje i nastava zemaljske vlade, razdoblje 1895. – 1902.
HR-DAZG-137: Ženska stručna škola, godišnje izvješće stručnih tečajeva, sign. 21761.
HR-NAZ: Protocollum sessionum Consistor Capituli Zagrabien. a. 1839.
== Vanjske poveznice ==
=== Mrežna mjesta ===
Slava Dori: Izložba djela Slave Raškaj u spomen na Doru Pejačević (2023.), katalog izložbe
Sanja Lovrenčić, Dominik Vuković, Šest šetnji Slave Raškaj (2019.), slikovnica

RAŠKAJ, Slava (Miroslava), slikarica (Ozalj, 2. I. 1877 — Stenjevec, danas dio Zagreba, 29. III. 1906). Gluhonijema od rođenja, školovala se 1885–93. u Zavodu za gluhonijeme u Beču, u kojem je dobila prve likovne pouke. Pokazavši nadarenost, nakon povratka u Ozalj nastavila crtati i slikati. Na nagovor I. Muhe 1895. došla je u Zagreb te posredovanjem I. Kršnjavoga bila zbrinuta u Zavodu za gluhonijemu djecu (Ilica, kbr. 83, zgrada bivše Bolnice milosrdnih sestara) do 1898. i u jesen 1900. Polazila 1896–97. žensku stručnu školu, u kojoj je završila tečaj za umjetničko-obrtničko crtanje (I. Bauer, Štefana Hribar), od 1896. učila slikarstvo i privatno, u B. Čikoša Sesije. Slikala je u svojem atelijeru u Zavodu za gluhonijemu djecu (u bivšoj mrtvačnici rodilišta), rjeđe na otvorenome, nakon povratka u Ozalj 1899. uglavnom u pleneru. Kraće boravila u Loboru (Lobor, 1899, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, MMSU), Zlataru (Vodopad u Zlataru, 1899), Orahovici (Orahovica, oko 1899) i Opatiji (Motiv iz Opatije, oko 1900, Gradski muzej Varaždin). Nakon znakova depresije 1901, smještena je 1902. u Zavod za umobolne u Stenjevcu (danas Klinika za psihijatriju Vrapče, KPV). Izniman joj opus pripada hrvatskoj likovnoj moderni, posebno »komponenti njenih impresionističkih tendencija« (J. Uskoković, 1987), dijelom i europskoj umjetnosti na prijelazu XIX. u XX. st., a odlikuju ga samosvojan lirski izraz, duh impresionizma i secesije, osebujan plenerizam, intiman odnos s prirodom, moderno shvaćanje pejzažnoga slikarstva, poetiziranje motiva, vrsnoća tehnike, »prirodnost spajanja naivnog doživljaja i plemenite jednostavnosti izraza« (M. Peić, 1968). Slikala je u malom formatu, najviše u čistom akvarelu, katkad s primjesom gvaša ili u pastelu, rijetko u ulju, uglavnom zavičajne krajolike (Ulaz u stari dvorac, 1896, Zavičajni muzej Ozalj, ZMO; Kod Zaluke poslije kiše, oko 1898; Pogled s Kupe prema Geri, oko 1899; Mali mlin uz Kupu, Ljetno predvečerje u Zaluki, Čovjek na putu i Stari grad Ozalj, 1899, Kućice u šumarku, oko 1899, ulje, Stari grad Ozalj, oko 1900, sve ZMO; Šumski put i Iz okolice Ozlja, 1899, Grafička zbirka NSK; Ozaljsko groblje, 1900, pohrana KPV u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU, KPVSG; Zaokret u pejzažu, 1901) i mrtve prirode, posebno cvjetne (Vaza s božurima, oko 1897; Žuti pijetao i bijela kokoš, Grad Zagreb, zbirka J. Kovačića, Mrtva priroda s proljetnim cvijećem/Košara s cvijećem, obje oko 1900; Makovi i ivančice, 1900), te portrete (Barbara Lukšić, Portret djevojke s vijencem, 1896, ZMO, oba olovka; Marietta German, oko 1897, Autoportret, 1898, Ida Metzger udana Batušić, 1899, sve akvarel; Seljanka s crvenim rupcem, oko 1899, ulje, MG; Brat Jurica, ZMO, Majka i Otac, oko 1899, Jana, 1900, sve pastel). Nakon ranih crteža (Vjera, ufanje i ljubav, 1890, olovka, ZMO; Oklop i oružje I i II, 1892, tuš, Centar za odgoj i obrazovanje »Slava Raškaj«, Zagreb, CSR; Portret djevojke, 1893, olovka, Gradski muzej Varaždin, zbirka Rabuzin; Leontina Laxa, 1895, tuš) i cvjetnih akvarelnih studija naslikala je više deskriptivnih mrtvih priroda tamnih tonova (Ruže s bumbarom, akvarel, gvaš, pastel na toniranom papiru, i Lubanja, knjiga i lampaš, 1896; Mrtva priroda s raspelom, oko 1897; Mrtva priroda s morskom zvijezdom i Mrtva priroda s lepezom, oko 1898, akvarel, gvaš, ZMO). Najzapaženiji dio opusa ostvarila je 1898–1901. slikajući slobodnim potezom i prozračnim koloritom neposredni doživljaj motiva, majstorski dočaravajući svjetlo i ozračje. God. 1898. nastala su iznimna djela Krajobraz s pogledom na Ozalj-grad (ZMO, izloženo na Hrvatskom salonu) i Autoportret (MG), oko 1898. Ksaver, Proljeće u slijepoj ulici i minuciozno izvedena Košara s voćem (MG, akvarel, gvaš). U njezinu antologijskom ciklusu modrozelenih akvarela s motivom lopoča i obilježjima secesije – Lopoči (1898, KPVSG), Lopoči I/Lopoči u cvatu (1899, MG), Lopoči II (oko 1899), Lopoči u Botaničkom vrtu I i II (1899) – »prozračna i gotovo nerealna cjelina stvorena je realistički oblikovanim detaljima« (Ž. Čorak). S profinjenim osjećajem za svijetle tonove sužena kromatskoga registra slikala je okolicu Ozlja u različitim godišnjim dobima (Livada uz šumu i Pejzaž sa šumom/Ozalj, oko 1899, Ozaljske gudure i Stari mlin II, 1899, Pejzaž sa seljačkim kućama I i II, oko 1900, sve MG; Kupa kraj Ozlja, oko 1899, zbirka J. Kovačića; Kuća s crvenim prozorima, oko 1900, CSR). Vrhunce u akvarelu postignula je u zimskim i ranoproljetnim krajolicima Ulazna kula Staroga grada Ozlja (1899, ZMO), Ozalj u snijegu (oko 1899, Samoborski muzej), Klupice u snijegu (ZMO), Stablo u snijegu (MG; reproducirano na poštanskoj marki 1997, serija Hrvatsko moderno slikarstvo), Zimski pejsaž/Vrata, sve oko 1900, Proljeće u Ozlju/Stara ozaljska kula/Ozalj grad (1901, MG) – slika idilična ozračja, »najfinijom tehnikom akvarela izradjena, čista i jednostavna« (V. Lunaček, Vienac, 1902) – i Rano proljeće (oko 1901). Isticane su njezine žive i jedinstvene slike seljačkih kuća i krajolika, pri čem je primijećeno da su »mekani pejzaži iz okolice Ozlja s folklorističnom značajkom, možda prvi kod nas te vrsti« (Lj. Babić, 1928). Zapaženi su i akvareli iz mape nastale u Ozlju od siječnja do svibnja 1899 (27 višestruko oslikanih listova, MMSU): suptilni i sažeti prikazi krajolika (Pogled na Kupu, Šumski pejzaž, Kuća uz cestu, Jesenji pejzaž, Šetačica u pejzažu), cvijeća (Visibabe, Čuvarkuće), veduta Ozlja i ruševina Zaluke, knjižnice (Interijer) te secesijski ornament od stiliziranih visibaba. Oko 1900. slika jedinstven akvarel Djeca u seljačkoj sobi, jednu od »najintimnijih slika života […] od hrvatske umjetničke ruke« (Lunaček, 1903), prozračni akvarel Cvijeće u visokoj čaši (KPVSG) i pastel Interieur, 1900. akvarele Pergola (MMSU) i Stakleni pladanj s voćem (KPVSG). Vrhunski su joj i pasteli intenzivnoga kolorita i svjetla, osjećajni i psihološki slojeviti dječji portreti i figure (Portret gluhonijeme djevojčice Vere Papić Lončarić, oko 1899, CSR; Djevojčica u crvenoj haljini i Seljačić, MG, Djevojčica na stepenicama i Dječak koji svira na svirali, Grad Zagreb, zbirka Frangeš, Melana, sve oko 1900; Dijete u bijeloj košulji, KPVSG, Dječak s kosom, CSR, Mladi kosac, Gradski muzej Karlovac, sve 1900). Autorica je kompozicije minijaturnih eliptičnih akvarela, tzv. medaljona (pet prizora sa ženom i po jedan s Amorom te čovjekom i sjekirom oko središnjega medaljona Žena u plavom, oko 1905, KPVSG), punih ugođaja i svjetla, a sačuvan joj je i Portret Armina Pavića, pogrješno držan prikazom Čikoša Sesije (1899, tuš, reprodukcija u Spomenici Zemaljskoga zavoda za gluhonieme u Zagrebu). Ostvarila je i djela u području primijenjene umjetnosti, uglavnom u secesijskom stilu, obilježena dekorativnošću, linearnošću, stiliziranim biljnim motivima i odjecima japanske umjetnosti. Oslikala je više uporabnih predmeta: lepeze (Majka s djetetom – mali portret supruge K. Khuena Héderváryja s djetetom u naručju i trešnjevim cvjetovima, 1896, gvaš, svila, Muzej grada Zagreba; Perunike, 1900, tempera, drvo, MUO; Cvijeće, oko 1900, akvarel, Gradski muzej Križevci), keramički pladanj (Djevojka s knjigom, 1897, ulje, pozlata, MUO) i platneni paravan (Perunike, oko 1900, ulje). Izvrsnim dekorativnim stiliziranim crtežima izduženoga formata (biljni motivi, motiv krajolika i labuda) ilustrirala je literarne priloge u Viencu (1898, 15) »sjajno pogodivši duh secesijske opreme knjige« (J. Uskoković, 1977). Djela su joj reproducirana u časopisima Hrvatski salon (1898, 2) i Život (1900, 1). Sudjelovala je s članovima i osnivačima Društva hrvatskih umjetnika (članica od 1901) u prvim manifestacijama hrvatske likovne moderne, izlagala na izložbama Društva (Hrvatski salon, Zagreb 1898; po hrvatskim gradovima od Sušaka do Osijeka, 1901), na izložbama Društva umjetnosti (Zagreb 1902–03) te na međunarodnim izložbama Umjetnost i umjetni obrt naroda Austro-Ugarske Monarhije (Sankt Peterburg 1899), Svjetska izložba u Parizu (1900, uz Lopoče u Botaničkom vrtu izložene su zagrebačke vedute Kraljevsko sveučilište, suautor Čikoš Sesija, i Kraljevski ženski licej, sve uloženo u drvenu oplatu tzv. Pariške sobe, danas u Hrvatskom školskom muzeju) i društva Mánes (Prag 1903). Posmrtno su joj priređene samostalne izložbe u Zagrebu (1957 – retrospektiva, 1969, 1985, 1995, 2008 – retrospektiva), Beogradu (1957 – retrospektiva), Splitu (1962), Ozlju (1977, 1996 – retrospektiva, 2000, 2006) i Rijeci (1993) te djela izlagana na skupnim izložbama Treća retrospektivna izložba hrvatske umjetnosti (Zagreb 1934), Retrospektivna izložba hrvatskih slikarica 1800–1914 (Zagreb 1938), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Međunarodna izložba likovnih umjetnosti i štampe (Zagreb 1955), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Početci jugoslavenskoga modernoga slikarstva (Beograd 1972), Karlovačko slikarstvo od 1900. do danas i Slikarstvo u Karlovcu devetnaestoga stoljeća (Karlovac 1978), Lik-figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Pokupski slikari (Karlovac 1982), Od Karasa do danas (Karlovac 1984), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Hrvatska moderna (Rijeka 1992), Zagreb, kak imam te rad i Zagrebu za obljetnicu (Zagreb 1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti i Zbirka Kanižaj (Zagreb 1996), Hrvatski crtež iz zbirke I. Rabuzina (Đakovo, Karlovac, Samobor 1997), Slikarski portreti 19. stoljeća (Zagreb 1997), Hrvatski salon 1898 (Zagreb 1998), Akvareli iz Fundusa Moderne galerije Rijeka (Rijeka 2000), Pejzaž 19. stoljeća (Zagreb 2001), Secesija u Hrvatskoj (Zagreb 2003), Velika imena hrvatske umjetnosti XX. stoljeća (Varaždin 2004), Strast (Rijeka 2005), Hrvatsko moderno slikarstvo 1880–1945. u privatnim zbirkama (Zagreb 2006), Formalno-angažirano (Rijeka 2008), Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja (Zagreb 2009), Krajolik u djelima prvaka hrvatskog slikarstva na prijelomu 19. i 20. stoljeća (Brdovec 2013), Zbirka Bali (Koprivnica 2013), Dodir nježnosti (Samobor 2015) te na izložbama zbirke J. Kovačića (Hrvatske slikarice rođene u XIX. stoljeću, Zagreb 1988; Hrvatske slikarice plemkinje, Zagreb 2002). — Svojim je akvarelima dosegnula vrhunce hrvatske likovne umjetnosti. Portretirali su je V. Radauš (ciklus Panopticum Croaticum, 1959–61, obojeni gips, Gliptoteka HAZU; spomen-ploča na Osnovnoj školi »Slava Raškaj«, Ozalj), Ž. Janeš (medalja, 1968, bronca), V. Mačakutin ml. (poprsje, 2000, bronca, Zagreb, ispred CSR, Nazorova ul., kbr. 47) i K. Kovačić (srebrnjak Hrvatske narodne banke, serija Znamenite Hrvatice, 2000). Objavljeni su njezini dramatizirani i romansirani životopisi (J. Baldani, Akvareli tišine. Kaj, 1969, 7–8; Nada Iveljić, Bijela kopriva. Zagreb 1989; Milana Vuković Runjić, Proklete Hrvatice. Zagreb 2012), a nadahnula je i Radauša (ulomci nedovršenih romana Let u bezdan i Vihori nad virovima u Dometima i Reviji, 1973), P. Pavličića (Gordogan, 1993) te Krunu Tarle (Djevin skok ili Proljeće u slijepoj ulici, Zagrebačko kazalište mladih, 2001). O njoj su snimljeni TV filmovi (Peić i M. Arhanić, 1989; Edda Dubravec i L. Marotti, 1999) i igrani film Sto minuta Slave (D. Matanić, 2004). U spomen na nju u Ozlju je 1981. osnovana akvarelistička kolonija Slavino proljeće. Njezino ime nose i Centar za odgoj i obrazovanje u Splitu, Dnevni centar za rehabilitaciju u Rijeci te Galerija u KPV. LIT.: Raškaj Slava. Hrvatski salon, 1898, 2, str. 12, 20, 23, 36. — I. Kršnjavi: Kritična razmatranja. Zagreb 1899, 16. — Isti: Izložba Društva umjetnosti. Narodne novine, 68(1902) 228, str. 1. — V. Lunaček: Izložba Družtva umjetnosti. Prosvjeta, 10(1902) 21, str. 675; 11(1903) 21, str. 663–664; Vienac, 34(1902) 46, str. 731. — F. X. Harlas: Česi o našim umjetnicima. Prosvjeta, 12(1904) 4, str. 133. — (Nekrolozi): Agramer Tagblatt, 21(1906) 76, str. 6; Narodne novine, 72(1906) 74, str. 3; Pokret, 3(1906) 74, str. 2–3. — V. Lunaček, Savremenik, 1(1906) I/5, str. 392–394. — Isti: Prilozi za povijest hrvatske umjetnosti. Ibid., I/6, str. 418. — K. Strajnić: Umjetnost i žena. Zagreb 1916, 28, 30. — Lj. Babić (Lj. B.): Žena u likovnoj umjetnosti. Obzor, 69(1928) 284, str. 2. — Isti: Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću. Zagreb 1934, 131–132. — I. Franić: Treća retrospektivna izložba. Narodne novine, 100(1934) 136, str. 5. — V. Han (vema): Prije trideset godina umrla je Slava Raškaj. Jutarnji list, 25(1936) 30. VIII, str. 20. — Z. Munk (Zem): Izložba umjetnica Male Antante. Hrvatske likovne umjetnice. Novosti, 32(1938) 60, str. 9. — M. Hanževački: Pola vijeka hrvatske umjetnosti. Ženski svijet, 1939, 1, str. 3–4. — I. Šrepel: Hrvatska umjetnost. Zagreb 1943. — M. Peić: Slava Raškaj. Republika, 12(1956) 6, str. 34–37. — Lj. Babić: Izložba Slave Raškaj. Globus, 4(1957) 154, str. 5. — M. Meštrović: Retrospektivna izložba Slave Raškaj. Slobodna Dalmacija, 15(1957) 21. II, str. 3. — M. Peić: Slava Raškaj (katalog izložbe). Zagreb 1957. — Isti: Slava Raškaj. Beograd 1957. — M. B. Protić: Slava Raškaj. NIN (Beograd), 7(1957) 329, str. 10. — R. Putar: Idila Slave Raškaj. Narodni list, 13(1957) 7. II, str. 6. — M. Peić: Hrvatski umjetnici. Zagreb 1968. — E. Cvetkova: Mali, blistavi opus. Večernji list, 13(1969) 22. IV, str. 8. — Ž. Čorak: Boja, zvuk tišine. Telegram, 10(1969) 469/470, str. 25. — Z. Rus: Balada o viđenju. Kolo, 7(1969) 8/9, str. 921–922. — O. Maruševski: Počeci moderne u likovnoj opremi nekih zagrebačkih časopisa. Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 23(1974) 3/4, str. 98–99. — K. Križanić: Slikarica Slava Raškaj. Danica (kalendar), 1976, str. 120–121. — Z. Tonković: Slava Raškaj po Ljubi Babiću. Kaj, 9(1976) 9/11, str. 104–109. — M. Peić: Slava Raškaj. 15 dana, 20(1977) 8, str. 4–5. — J. Uskoković: Slava Raškaj i secesija. Ibid., str. 6–8. — V. Zlamalik: Bela Čikoš Sesija. Zagreb 1984. — M. Peić: Slava Raškaj. Zagreb 1985. — I. Šimat Banov: Pohvala svjetlosti. Danas, 4(1985) 26. III, str. 6. — J. Uskoković (J. U.): Raškaj, Slava. Likovna enciklopedija Jugoslavije, 2. Zagreb 1987. — D. Neimarević: Umjetnici tamnog sjaja. Zagreb 1989. — B. Cerovac: Slava Raškaj (katalog izložbe). Rijeka 1993. — Isti: Slava Raškaj – akvareli i crteži iz zbirke Moderne galerije Rijeka. Dometi, 26(1993) 3/4, str. 123–125. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Zagreb 1995. — V. Kusin: Ofelija hrvatske moderne. Vjesnik, 57(1996) 16. III, str. 20. — B. Stergar: Slava Raškaj (katalog izložbe). Ozalj 1996. — O. Vujović: Ozaljske svjetline Slave Raškaj. Kontura, 6(1996) 43/44, str. 38–39. — I. Reberski: Pitanje hrvatske moderne 1898. godine. U: Hrvatski salon 1898 (katalog izložbe). Zagreb 1998, 23. — Đ. Vanđura: Slava Raškaj. U: Psihijatrijska bolnica Vrapče 1879–1999 (katalog izložbe). Zagreb 1999, 10–13. — Z. Mihočinec: Slava Raškaj. Poznata i nepoznata Slava. Kontura, 10(2000) 63, str. 46–48. — B. Stergar: Poznata i nepoznata Slava (katalog izložbe). Ozalj 2000. — I. Župan: Samovanje u prirodi. Vijenac, 8(2000) 165, str. 22. — Ž. Vujić: Umjetnost i žena. U: Hrvatske slikarice plemkinje iz Zbirke dr. Josipa Kovačića (katalog izložbe). Zagreb 2002, 14, 21, 25–26. — O. Maruševski: Društvo umjetnosti 1868–1879–1941. Zagreb 2004, 155, 167, 182. — V. Rapo: Pariška soba. Hrvatski školski muzej. Zagreb 2006, 224, 362, 375, 386. — B. Stergar: Slava Raškaj (katalog izložbe). Ozalj 2006. — Lj. Kolešnik: Neuspjela retrospektiva. Kvartal, 5(2008) 3, str. 51–54. — J. Poklečki Stošić i B. Stergar: Slava Raškaj (katalog izložbe). Zagreb 2008. — S. Sumpor: Slava bez argumenata. Kontura, 18(2008) 97, str. 76–77. — B. Vujanović: Nepomućeni sjaj velikoga talenta. Vijenac, 16(2008) 373, str. 23. — P. H. Feist: Bosnia-Herzegovina, Croatia, Serbia, Slovenia. U: Impressionist art 1860–1920, 2. Köln 2010. — S. Franković: Posestrimstvo bijelih kopriva – poistovjećivanje po snazi umjetnosti. Život i škola, 56(2010) 24, str. 126–155. — S. Antić Peverin: Selce – Papićeva luč. Selce 2011, 40–42. — J. Kovačić: Slijepe ulice u životu Slave pl. Raškaj (rkp.), 2011. — B. Vrga: Tuberkuloza i likovnost. Petrinja 2012. — Isti: Dileme i kontroverze o životu i opusu slikarice Slave Raškaj (razgovor s J. Kovačićem). Kupa, 2013, 3/4, str. 149–168. — Zbirka Bali (katalog izložbe). Koprivnica 2013, 4, 6, 9. — Probranice iz hrvatskog slikarstva (katalog izložbe). Zagreb 2014. — M. Golub: Kritička kartografija. Zagreb 2016, 341–342.

prema akademskoj slikarici Slavi Raškaj

(doslovno iz odluke: „Prilaz od postojeće Badovinčeve ulice koji ide sa istočne strane Mirovnog doma Ravnice I. s juga prema sjeveru imenuje se prema akademskoj slikarici Slavi Raškaj u“)

Wikipedia Wikidata