Slavko Batušić

književnik i teatrolog; 1902-1979

Slavko Batušić (Novska, 2. lipnja 1902. – Zagreb, 25. travnja 1979.), hrvatski književnik, publicist, teatrolog, predavač, povjesničar umjetnosti i redatelj.
== Životopis ==
Slavko Batušić je studirao u Zagrebu i Parizu. U zagrebačkom je Hrvatskom narodnom kazalištu djelovao od 1921. kao tajnik, redatelj i dramaturg, a poslije Drugog svjetskog rata vodio je Arhiv i muzej HNK. Jedan je od utemeljitelja i prvih voditelja zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, a bio je i profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu), te glavni urednik Enciklopedije likovnih umjetnosti i Bibliografije rasprava i članaka Leksikografskog zavoda. Njegov doprinos hrvatskoj umjetnosti su bili njegovi putopisi (kao putopisac je među najpoznatijima u hrvatskoj književnosti), pjesme, novele, romani, drame i kazališne studije (koje ga svrstavaju u red najistaknutijih hrvatskih teatrologa). Za potrebe HNK prevodio je dramske tekstove i libreta. Predavao je i na glumačkim učilištima.
Od 1920. do 1978. kontinuirano se bavio opusom Miroslava Krleže. Kritički je i teatrografski obradio veći dio Krležina dramskog opusa (osobito scenografije i interprete), napisao je osvrt na »domobransku historiju« u paraleli s Crnjanskim, pozabavio se i lirikom (Balade Petrice Kerempuha). Njegov pristup Krleži odlikuje se »vrijednošću detaljne informacije, korektnog opisa, dokumentarnog prikaza, filološke akribije« (S. Lasić). Batušićeva je kritička prisutnost među Krležinim suvremenicima trajala najduže: osim u tekstovima, očitovala se i prihvaćanjem odgovornih redaktorskih poslova u enciklopedijskim edicijama pod Krležinim vodstvom. Premda je u izvjesnom smislu njegov odnos s Krležom zadan perspektivom Benešića i Gavelle, Batušić ne dijeli njihovu suzdržanost u naklonosti, ali ni ne biva žrtvom odanosti krležijanstvu.
== Djela ==
putopis "Kroz zapadne zemlje i gradove",
libreto "Medvedgradska kraljica",
proza "Čuda i čarolije",
priručnik "Umjetnost u slici" i druga.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Batušić, Slavko Hrvatska enciklopedija. LZMK (životopis)
LZMK / Krležijana: Batušić, Slavko (životopis)
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Batušić, Slavko (životopis)
Matica.hr – Sandra Cekol: »Bogata ostavština«  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. srpnja 2014. (Wayback Machine)
IMDb: Slavko Batusic (engl.)

BATUŠIĆ, Slavko, kazališni djelatnik, pisac, povjesničar umjetnosti, leksikograf i prevoditelj (Novska, 2. VI 1902 — Zagreb, 25. IV 1979). Sin je kotarskog suca Antuna i Ide, rođ. Metzger. Osnovnu školu polazio je u Zlataru (1908–1913), a donjogradsku II realnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je maturirao 1921. i upisao studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Na poziv J. Benešića zaposlio se u jesen 1921. u HNK kao pomoćni redatelj I. Raića i B. Gavelle. Od 1922. do 1923. pomoćni je dramaturg, a od 1923. do 1929. tajnik uprave. U međuvremenu je diplomirao (1925) i kao stipendist zagrebačkog teatra boravio u Parizu (1925/1926), gdje je proučavao strukturu kazališta i nastavio studij povijesti umjetnosti i arheologije na Sorboni i École de Louvre. U Zagrebu je stekao doktorat obranivši tezu Problem treće dimenzije u slikarstvu (1927). Od 1929. do 1935. tajnik je Drame, a od 1935. do 1940. glavni sekretar i povremeno zamjenik intendanta. U razdoblju od 1930. do 1938, bavio se režijom, ali je napušta zbog bolesti. Godinu dana (od 1940) bio je dramaturg, a dolaskom okupatora premješten je za bibliotekara u Sveučilišnu knjižnicu (1941–1945). Poslije oslobođenja postaje voditelj Arhiva i muzeja HNK, a od 1950. do 1972, kada odlazi u mirovinu, usporedo je i redoviti profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost (povijest svjetskog i jugoslavenskih kazališta). Predavao je i u Glumačkoj školi HNK (1938–1941), u Zemaljskoj glumačkoj školi (1945–1950) i Dramskom studiju HNK (1948–1949). God. 1966. bio je jedan od utemeljitelja, a zatim i prvi voditelj Odsjeka za teatrologiju u Institutu za književnost (poslije Zavod za književnost i teatrologiju JAZU), gdje je radio na prikupljanju i sređivanju građe preuzete iz Arhiva i muzeja HNK. Održao je brojna predavanja o kazalištu i likovnim umjetnostima u zemlji i inozemstvu. Bio je član Društva književnika Hrvatske te dopisni i izvanredni član JAZU (od 1969). Dobio je više nagrada, a važnije su: Poljski zlatni križ za zasluge (1935), Nagrada grada Zagreba (1960, 1974), Nagrada »Vladimir Nazor« (1971), Sterijina nagrada (1975), Nagrada »Božidar Adžija« (1978). — Javio se pjesmom Groblje, u đačkom listu Zvono (1918, 7/8). O kazalištu je prvi put pisao u đačkom listu Vesna (1919). Prve članke o likovnoj umjetnosti objavio je 1920. u Jutarnjem listu i Novoj Evropi, a 1921. tiska u Almanahu ferijalnog saveza prvi putopis. Pisao je pjesme, novele, romane, putopise, drame, osvrte te književno intonirane tekstove o kazalištu i likovnoj umjetnosti. Javljao se u publikacijama: Savremenik (1921, 1923, 1927), Vijenac (1923), Književna republika (1925), Književnik (1928), Komedija (1934–1940), Pečat (1939), Hrvatska pozornica (1940/1941), Kazališni list (1945/1946–1947/1948), Hrvatsko kolo (1948, 1950), Ljetopis JAZU (1950), Republika (1954, 1960, 1963), Teatar (1955, 1956, 1958), Telegram (1960, 1963), Rad JAZU (1962), Kolo (1963, 1966), Forum (1968, 1973, 1974, 1976), Kaj (1968, 1969, 1972), Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju (1975–1977), Prolog (1976) i dr. Znanstvene i stručne, uglavnom teatrološke, tekstove tiskao je u inozemnim publikacijama: Bulletin international pour les théâtres populaires (Prag 1931), Il Ponte (Firenca 1955), Revue d’histoire du theâtre (Pariz 1964), Maske und Kothurn (Beč 1964–1966), Le théâtre dans le Monde (Pariz 1966), Studi Goldoniani (Venecija 1968), Szomszédság és közösség (Budimpešta 1972). Služio se pseudonimima E. Berković i Belan. Objavio je zbirku meditativne lirike te knjige proze, u rasponu od neoromantične fantastike (Čuda i čarolije) do realističke reportaže (Argonauti). Zapažena je njegova autobiografsko-memoarska proza natopljena psihološkim opažajima (Laterna magica) te kronika mladenačkih dana Prvi listopada dvadeset i prve (Forum, 1973, 4/5, 6). Posebnu pozornost izazvali su putopisi, plod Batušićeve strasti za putovanjima, ali i ogledalo njegova duha i kulture. Objavio je više književnih prikaza (o M. Mažuraniću, A. Nemčiću, M. Krleži, U. Donadiniju, M. Matkoviću, M. Crnjanskom, F. M. Dostojevskom, R. Rollandu, K. Hamsunu i dr.). Pjesmama, prozom i putopisima zastupljen je u više antologija. Neki njegovi radovi prevedeni su na češki, engleski, esperanto, njemački, poljski, slovački, talijanski. Napisao je libreto za Medvedgradsku kraljicu L. Šafraneka Kavića (praizvedena je u HNK 1927). Lirska drama Komorni trio dobila je poslije praizvedbe u HNK (1935) Demetrovu nagradu (1936), a izvedena je i u Brnu (1938), Pragu (1939) te na Radio-Zagrebu. Dramatizirao je (po francuskom prijevodu) roman J. Steinbecka Mjesec je zašao (HNK, 1945). Baveći se različnim kazališnim pojavama, stvaraocima i razdobljima, B. je objavio oko tristo i pedeset kritika, feljtona, eseja i studija. Pisao je o zagrebačkim kazališnim građevinama i prostorima, o repertoaru (poljski, ruski, mađarski, francuski, domaći), o prijelomnim datumima i događajima (Prva hrvatska riječ u starom teatru. Praizvedba Kukuljevićevog »Jurana i Sofije« u Sisku). Više je studija posvetio izvođenju W. Shakespearea, M. Držića, J. S. Popovića, I. Vojnovića, I. Cankara i M. Krleže, kao i mnogim kazališnim djelatnicima: J. Freudenreich, M. Ružička-Strozzi, A. Fijan, S. Miletić, B. Gavella i dr. Proučavao je školsko kazalište, kajkavski repertoar, uzajamne veze zagrebačkog te novosadskog i beogradskog glumišta. Pisao je o hrvatskim pokrajinskim kazalištima te o cenzuri, operi, baletu, skladateljima i scenografiji. Sintetski pregled djelatnosti HNK od 1860. do 1941. dao je u tekstu Vlastitim snagama (Enciklopedija HNK, Zagreb 1969), a raspravom Komediografija Tita Brezovačkog (Djela Tituša Brezovačkog, Stari pisci hrvatski, 29, Zagreb 1951) utemeljio je teatrološki pristup u valorizacijama hrvatskih dramatičara. Prilog o hrvatskom kazalištu objavio je u 10. knjizi H. Kindermanna Theatergeschichte Europas (Salzburg 1974). Za HNK režirao je 16 dramskih i 4 glazbena djela (V. Hugo, V. N. Gogolj, M. Maeterlinck, J. Kulundžić, K. Mesarić i dr.). — Batušićeva likovna djelatnost obuhvaća povijesne preglede Umjetnost u slici (Zagreb 1957), Pregled povijesti umjetnosti (Zagreb 1959), i tekst Pola vijeka hrvatskog slikarstva, 1900–1950 (katalog), Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva (Zagreb 1953) te prikaze o djelu i izložbama T. Krizmana, V. Becića, Lj. Babića, A. Augustinčića i dr. U putopisima se osvrće i na likovne pojave (Rembrandtu u pohode, 1952). Uredio je zbirku hrvatske scenografije, a autor je više izložaba arhivsko-muzejske građe. — Kao leksikograf B. se javljao prilozima o kazališnim umjetnicima u Hrvatskoj enciklopediji (Zagreb 1941–1945), u enciklopediji za djecu Znanje i radost (Zagreb 1942–1944). Autor je više jedinica s područja književnosti, kazališta i likovne umjetnosti u Enciklopediji Leksikografskog zavoda (1955–1964), Enciklopediji Jugoslavije (1955–1971), glavni urednik i suradnik Enciklopedije likovnih umjetnosti (1959–1966) i glavni urednik Bibliografije rasprava i članaka (1967–1977). Stručni je recenzent i jedan od glavnih suradnika Enciklopedije HNK (1969), a surađivao je i u inozemnim enciklopedijskim izdanjima: Enciclopedia dello Spettacolo (Rim 1954–1966), Osterreichisches biographisches Lexikon (Beč 1974–1976), Teatral’naja ènciklopedija (Moskva 1961–1967) i Regie (Bremen 1965). — Bio je i urednik zagrebačkih kazališnih listova Teater (1929–1933), Kazališni list (1932–1934), Komedija (1934–1940) i Hrvatska pozornica (1940–1941) te dvaju Kazališna almanaha (1937, 1938), urednik i pokretač Suvremene biblioteke (1939–1946) te edicije Djela Miroslava Krleže (1946–1950). S D. Roksandićem uredio je Hrvatsko narodno kazalište, Zbornik o stogodišnjici 1860–1960 (1960), a glavni je urednik knjige Četiristogodišnjica rođenja Viljema Šekspira (1964). Priredio je i pogovorom popratio knjigu Božene Begović Stih – proza – teatar (1974). Preveo je više beletrističkih djela s francuskog i njemačkog, a za HNK 15 dramskih tekstova i libreta (G. B. Shaw, Sveta Ivana, 1925; R. Rolland, U revoluciji, 1927; V. Hugo, Lukrecija Borgia, 1930; Beaumarchais, Ludi dan ili Figarova svadba, 1932, 1947. i dr.). — U Batušićevu djelovanju sjedinjeno je izvanredno teorijsko i povjesničarsko znanje te praktično iskustvo stečeno dugogodišnjim i raznovrsnim radom u kazalištu, vokacija književnika, široka kultura i naobrazba, znanstvena akribija i urođena ljubav prema umjetnostima. Dostojni je nasljednik naših najboljih putopisaca, od R. Boškovića do A. G. Matoša. DJELA: Medvedgradska kraljica. Zagreb 1927. — Čuda i čarolije. Zagreb 1931. — Kroz zapadne zemlje i gradove. Zagreb 1932. — Na dragom tragu. Zagreb 1932. — Argonauti. Zagreb 1936. — Od Kandije do Hammerfesta. Zagreb 1937. — 23 pjesme. Zagreb 1938. — Komorni trio. Zagreb 1938. — Od Siene do Haarlema. Zagreb 1941. — Nordkap. Zagreb 1942. — Stanislavski u Zagrebu. Zagreb 1948. — Rembrandtu u pohode. Zagreb 1952. — Umjetnost u slici. Zagreb 1957, (1958!) 1961², 1967³. — Laterna magica. Zagreb 1958. — Pejsaži i vedute. Zagreb 1959. — Pregled povijesti umjetnosti. Zagreb 1959 (do 1972. 8 izd.). — Lirika. Proza i članci. Putopisi (Priredio G. Krklec). Pet stoljeća hrvatske književnosti, 112. Zagreb 1963. — Pjesme, pripovijest, roman; putopisi, članci. (Priredio M. Vaupotić). Zagreb 1973. — Hrvatska pozornica. Zagreb 1978. — Od Griča do Lutecije. Zagreb 1979.

Batušić, Slavko, hrvatski književnik, teatrolog, kazališni redatelj, povjesničar umjetnosti, leksikograf i prevoditelj (Novska, 2. VI. 1902 – Zagreb, 25. IV. 1979). Diplomirao je 1925. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, potom studij povijesti umjetnosti i arheologije nastavio na pariškoj Sorbonnei i na École de Louvre, a doktorirao u Zagrebu 1927. Od 1921. angažiran u zagrebačkome HNK-u, isprva kao asistent redateljima Ivi Raiću i Branku Gavelli, potom tajnik uprave (1923–29), tajnik Drame (1929–35), tajnik i zamjenik intendanta (1935–40) te dramaturg (1941). Za II. svjetskog rata radio u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a nakon rata voditelj je Arhiva i muzeja HNK-a te 1950–72. redoviti profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Suutemeljitelj (1966) i voditelj Odsjeka za teatrologiju Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU-a. Osim znanstvenih radova, koje je objavljivao u hrvatskim i inozemnim časopisima, pisao je pjesme (23 pjesme, 1938), novele (Čuda i čarolije, 1931), romane (Na dragom tragu, 1932; Argonauti, 1936; Laterna magica, 1958), putopise (Kroz zapadne zemlje i gradove, 1932; Od Kandije do Hammerfesta, 1937; Od Siene do Harlema, 1941; Pejsaži i vedute, 1959), drame (Komorni trio, 1938) te eseje, feljtone, književne i likovne prikaze. Pisao je o zagrebačkim kazališnim građevinama i prostorima, o repertoaru, prijelomnim datumima i zbivanjima, o školskom, kajkavskom i pokrajinskom kazalištu te o kazališnim umjetnicima, o cenzuri, operi, baletu, skladateljima i scenografiji. Režirao je šesnaest dramskih i četiri glazbena djela te postavio mnogobrojne izložbe. Kao leksikograf surađivao je u hrvatskim i inozemnim enciklopedijskim izdanjima; bio glavni urednik Enciklopedije likovnih umjetnosti te Bibliografije rasprava i članaka likovnih umjetnosti (dvanaesta knjiga) u izdanju Leksikografskoga zavoda. Uređivao je kazališne časopise, priređivao književna izdanja i prevodio s francuskoga i njemačkoga jezika. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1970) i Nagrade za životno djelo za područje društvenih znanosti (1978). Citiranje: Batušić, Slavko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata