Slavko Ježić

književnik i književni povjesničar; 1895-1969

JEŽIĆ, Slavko, književni povjesničar i kritičar (Dubrava kraj Čazme, 17. II. 1895 — Zagreb, 5. V. 1969). Završio gimnaziju u Bjelovaru 1912, studij romanistike i slavistike u Beču doktoriravši 1916. tezom Die literarische Tätigkeit Fran Krsto Frankopans, položio profesorske ispite 1917; 1921. boravio u Parizu. Gimnazijski je profesor u Zagrebu 1917–29. i Osijeku 1929–31, potom ravnatelj nakladničke kuće Minerva (od 1935. i glavni urednik njezinih izdanja). Od 1937. inspektor za srednjoškolsku nastavu, 1938–39. intendant zagrebačkoga HNK, potom se vraća prosvjetnomu radu. Nadstojnik je Odsjeka za književnost i umjetnost Ministarstva narodne prosvjete 1941–43, redoviti profesor francuske književnosti na Visokoj pedagoškoj školi, potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu do kraja 1945. te 1946. na Višoj pedagoškoj školi u Splitu. Od 1947. do 1953, kad je umirovljen, profesionalni je književnik i publicist u Zagrebu. Surađivao je u listovima i časopisima Nezavisnost (1914–15), Agramer Tagblatt (1915; Zagreber Tagblatt, 1924), Građa za povijest književnosti hrvatske (1915), Nastavni vjesnik (1915–16, 1920, 1940), Savremenik (1915, 1917–19, 1923, 1926–28), Tjednik (1918), Novosti (1919–20, 1935, 1937–38), Omladina (1919, 1940), Dom i svijet (Novi ilustrovani Dom i svijet, 1920), Hrvat (1921–22), Vijenac (1923–24), Mladost (1925), Književni život (1932), Hrvatsko kolo (1933, 1951), Hrvatska revija (1934, 1940), Književni horizonti (1935–36), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1936–37), Sport i korzo (1940), Hrvatski ženski list (1942), Prosvjetni život (1942–43), Preporod (1943), Hrvatski narod (1944), Ilustrirani vjesnik (1950), Narodni list (1950–52) te uređivao Vijenac (1923), Savremenik (1926–28), Književni život (1932) i Prosvjetni život (1942–43). Posebice se bavio F. K. Frankapanom i ilirizmom. Već je 1915. u Građi za povijest književnosti hrvatske (knj. 8) objavio Frankapanovu književnu ostavštinu, u Savremeniku književnopovijesne studije Fran Krsto Frankopan kao književnik (1915, 3–4, 9–12) i Značaj Frankopana i njegovo značenje u književnosti (1919, 6), u Nastavnom vjesniku rasprave Pravopis Frana K. Frankopana (1916, 3) i Talijanske pjesme Frana K. Frankopana (1920, 3–4), 1921. monografiju Život i rad Frana Krste Frankopana, a za SKA 1936. priredio njegova Djela. U njima je dao uvid u Frankapanov život i pjesništvo, estetski ga ne vrednujući. Sastavio je Ilirsku antologiju (Zagreb 1934) i za nju napisao predgovor Uvod u ilirski pokret i njegovu književnost, u kojem, kao i u esejima objavljenim 1936 – Ilirski pokret u hrvatskoj povijesti (Književni horizonti, 6–7), Ilirski pokret i Vojvodina (Službeni list Dunavske banovine, 11), Ilirski pokret i nacionalni preporod u Hrvatskoj (Letopis Matice srpske, CCCXLVI/2) – te u knjizi Hrvatski preporod u prvoj polovini XIX. stoljeća (1944) iznosi tezu o ilirizmu kao društveno-političkom pokretu kojemu je književnost popratno sredstvo u ostvarivanju hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Njegovo je glavno djelo Hrvatska književnost od početka do danas (1944). Koncepcijom vjerna prvotno zamišljenu naslovu (Pregled hrvatske književnosti u okviru narodne povijesti), to je prva cjelovita povijest hrvatske književnosti, u kojoj su iscrpni i precizni podatci stavljeni u kontekst opće političke i kulturne povijesti. Proučavao je i francusku književnost i kulturu (Francuska književnost do kraja klasičnog doba, 1928). Znatan je i njegov priređivački rad. Priredio je djela A. Šenoe u kojima je, suprotno tekstološkoj praksi XIX. st., nastojao očuvati piščev izvorni jezik: prvo potpuno kritičko izdanje Pjesama (Zagreb 1931), Sabrana djela (Zagreb 1934) u 12 svezaka, koja je objavio i 1964. pridodavši 12. svesku monografiju Život i djelo Augusta Šenoe. Također je priredio Sabrana djela V. Novaka (Zagreb 1931–1933, 12 sv.), Pjesnička djela S. Vraza (Zagreb 1953–1955, 3 sv.) te antologije Izbor iz francuske poezije (Zagreb 1924), Iz stare francuske lirike (Savremenik, 1927, 7–8), Prvi hrvatski pripovjedači iza preporoda (Zagreb 1935), Osam stoljeća francuske lirike (Zagreb 1941), Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća (Zagreb 1955), Antologija svjetske lirike (s G. Krklecom, Zagreb 1956, 1965). Prevodio je s francuskoga (M. Prévost, E. Rostand, F. Villon, G. de Maupassant, R. Rolland, A. de Musset, J. de La Fontaine, H. de Balzac), češkoga, njemačkoga i engleskoga te na njemački i esperanto (F. Mažuranić, Vraz, P. Preradović). Za potrebe nacionalnih pozornica prevodio je Molièrea i Shakespearea, a ciljeve kazališta nastojao je razložiti u knjizi Problemi Hrvatskog narodnog kazališta (1940). Književna mu se djela odlikuju modernom koncepcijom i formalnom dotjeranošću, u izrazu otkrivaju jezičnu i književnu izobrazbu, ali su bez većih estetskih dometa. Objavio je roman Brak male Ra (prvotno u nastavcima u Vijencu 1923), zbirku pjesama Somnia vitae (1933), knjigu stihova za djecu Dodo i Buco (1943) te zbirku novela Život u sjeni (1943). Od 1936. bio je član londonskoga Royal Society of Arts. Služio se pseudonimima i šiframa Baćuška-Slavko, S. J., Slavko, Tugomir Bukovski, Yes. U NSK u Zagrebu čuva se njegova rukopisna ostavština, album sa zapisima i slikama (R 7262) te korespondencija (R 7176).

Ježić, Slavko, hrvatski književnik, književni povjesničar i prevoditelj (Dubrava kraj Čazme, 17. II. 1895 – Stubičke Toplice, 5. V. 1969). Studij romanistike i slavistike završio u Beču, gdje je 1916. i doktorirao tezom o F. K. Frankapanu. Bio je gimnazijski profesor, ravnatelj Minerve i urednik njezinih izdanja, intendant zagrebačkoga HNK-a, nadstojnik Odsjeka za književnost i umjetnost Ministarstva narodne prosvjete, profesor hrvatske književnosti na Visokoj pedagoškoj školi i francuske književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Autor je prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti (Hrvatska književnost od početka do danas: 1100–1941., 1944). Priredio je sabrana djela A. Šenoe, V. Novaka, djela S. S. Kranjčevića, V. Jagića, S. Vraza, M. Bogovića i A. Nemčića, I. Mažuranića, M. Mažuranića, D. Demetra i dr., koja su prva moderna kritička izdanja hrvatskih novijih pisaca. Osobito se bavio djelom F. K. Frankapana (Život i rad Frana Krste Frankopana, 1921., uredio Djela Frana Krste Frankopana, 1936), ilirizmom (Ilirska antologija, 1934; Hrvatski preporod u prvoj polovini XIX. stoljeća: poviestni pregled i dokumenti, 1944) i francuskom književnosti. Sastavio je više antologija (Francuska lirika, 1941; Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća, 1955; Antologija svjetske lirike, s G. Krklecom, 1956. i dr.). Pisao je i o kazalištu (Problemi Hrvatskog narodnog kazališta, 1940). Objavio je roman Brak male Ra: roman iz običnog života u veliko doba, pjesničku zbirku Somnia vitae (1933), sutonskog ugođaja i dotjerane forme, te novelističku zbirku o uspomenama na ratno djetinjstvo Životi u sjeni (1943). Prevodio je s više jezika, osobito s francuskoga (djela E. Rostanda, F. Villona, Molièrea, H. de Balzaca, G. de Maupassanta, R. Rollanda i dr.), a prevodio i s hrvatskoga na njemački i francuski. Citiranje: Ježić, Slavko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Slavko Ježić (Dubrava kraj Čazme, 17. veljače 1895. – Zagreb, 5. svibnja 1969.), hrvatski književnik, književni povjesničar i prevoditelj. Jedan od najuglednijih urednika izdanja hrvatskih pisaca.
Završio je romanistiku i slavistiku u Beču, te je bio intedant HNK-a i profesor književnosti na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti, a posebno se bavio razdobljem ilirizma. Pisao je pjesme i novele, prevodio je više jezika, te priredio nekoliko antologija i uredio kritička izdanja. Jedan je od utemeljitelja hrvatskog PEN-kluba.
== Životopis ==
Slavko Ježić rodio se je 17. veljače 1895. u Dubravi kraj Čazme u otca Đure (seoski kovač) i majke Antonije. Zalaganjem učitelja Ledinića dobio je potporu iz Kundekove zaklade koja mu je omogućila daljnje školovanje u Bjelovaru (1904. – 1912. na Kr. realnoj gimnaziji bjelovarskoj) i studij romanistike i slavistike u Beču.
Bio je profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1935. do 1937. i od 1941. do 1942. godine. Kao mladi gimnazijski profesor i inspektor za srednju nastavu, a ubrzo i sveučilišni nastavnik, Ježić putuje po Europi i objavljuje svoje dojmove u dnevnim listovima. Boraveći u Bečkom Novom Mjestu nadahnjuje se tragedijom Zrinsko-Frankopanskom i piše raspravu o Franu Krstu Frankopanu kao književniku, a to je bila i tema njegova doktorata u Beču. Svoje dojmove s putovanja brižno zapisuje u dnevniku, koji će ga često navoditi na nove književne radove.
Studij romanistike i slavistike završio je u Beču postigavši 19. srpnja 1916. u dvadesetiprvoj godini doktorat filozofije summis auspiciis Augustissimi Imperatoris ac Regis Francisci Josephi I s temom Die literarische Tätigkeit Fran Krsto Frankopans. Plod toga je prva monografija o životu i književnome djelu Frana Krsta Frankopana Život i rad Frana Krste Frankopana, 1921. Poslije je bio predavač na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Napisao prvu cjelovitu povijest hrvatske književnosti (Hrvatska književnost od početaka do danas, 1943.). Osobito se bavio razdobljem ilirizma. Kao povjesničar hrvatske književnosti odgojio je naraštaje mladih književnika, svojih sljedbenika i nasljednika. Njegova Hrvatska književnost od početka do danas neizostavan je znanstveni priručnik za proučavanje hrvatske književnosti tijekom pet stoljeća.
Priredio je nekoliko antologija (Francuska lirika, 1941.; Ilirska antologija, 1934; Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća', 1955.; Antologija svjetske lirike, 1957. i 1965.). Prevodio je s više jezika na hrvatski, a neka djela hrvatskih pisaca na njemački i francuski jezik. Kao vrstan poznavatelj francuskoga jezika Ježić je preveo mnoga djela galskih velikana pera, približivši ih tako hrvatskoj čitateljskoj publici. Mnoga scenska djela i danas se izvode u njegovu prijevodu. Među piscima čija je djela prevodio jesu Marcel Prévost (Ženska pisma, 1923.), Guy de Maupassant (Lijepi Georges, 1932. i Pierre et Jean, 1952.), Honoré de Balzac (Vragoljaste priče, 1953.), Jean de la Fontaine, (Basne, 1948.), Molière (Tartuffe, Mizantrop, Sganarelle ili Umišljeni rogonja, Škola za žene) i William Shakespeare (Kako vam se sviđa, 1952.). Uredio je brojna djela hrvatskih književnika (August Šenoa, Vjenceslav Novak, Stanko Vraz, Antun Nemčić, Mirko Bogović, Matija Mažuranić, Fran Krsto Frankopan). Posebno mjesto u Ježićevu uređivačkome radu zauzima njegov zadnji urednički pothvat – kritičko izdanje Sabranih djela Augusta Šenoe u 12 svezaka (1963. – 1964.). Zadnji svezak toga niza Ježićeva je monografija o Šenoinu životu i djelu.
Kao povjesničar književnosti i poznavatelj stare i nove hrvatske literature, znao je u svakog pisca uočiti ono najbitnije. Zato Ježićeva znanstvena djela nisu samo faktografski podsjetnici, nego, prije svega, zaokruženi pogledi autorova golemog znanja o hrvatskoj književnoj prošlosti, koju je finim pojedinostima i pravim vrednovanjem pojedinih tekstova znao približiti slušatelju i čitatelju stvarajući od nekadašnjih suhoparnih pregleda životni roman hrvatske književnosti. Temeljitost i lakoća, kojom je Slavko Ježić razrješavao i najteže književne probleme, učinili su ga jedinstvenom, osebujnom i nezaobilaznom pojavom hrvatske suvremene povijesno-književne riječi.
Pisao je i objavljivao pjesme (zbirka Somnia vitae, 1933.) te novele (Životi u sjeni, 1943.), a autor je i jednog romana (Brak male Ra, 1923.) u kojem opisuje događanja zadnjih godina Austro-Ugarske Monarhije pa i prosinačke žrtave 1918. kojima je osobno svjedočio. Ostala važnija djela: Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda (1935.); Život i djelo Augusta Šenoe (1964.). Pišući prozu i poeziju, izgradio je vrlo lijep stil, koji postaje bitnom značajkom njegova prevodilačkog znalaštva i profinjenosti.
U mladosti bio je jedan je od prvih hrvatskih esperantista. Godine 1909. u časopisu "Kroata Esperantisto" izašla je njegova originalno na esperantu pisana ljubavna pjesma "Se ci scius" (Kad bi ti znala). To je ujedno i prvi literarni uradak među hrvatskim esperantistima.
Sjajan je i zanimljiv primjer spomenara Ježićev spomenar, koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a u koji su se pokojim retkom, pjesmom, crtežom ili fotografijom upisali, između ostalih, Maja Strozzi-Pečić, Dragutin Domjanić, Branimir Livadić, Vatroslav Jagić, Đuro Körbler, Ivo Vojnović, Vladimir Nazor, Milan Begović, pa čak i čuveni Rabindranath Tagore pri svojem posjetu Zagrebu 13. studenoga 1926. te Paul Claudel.
Dvaput se je ženio, 1929. Višnjom Petričević, s kojom je imao tri sina (Slavko Eduard "Dodo", Hrvoje Lujo "Buco" i Branimir Ivan), i 1948. (civilno) odn. 1952. (crkveno) s Valeriom Noršić (Waldrich), s kojom je dobio četvrtoga sina Mislava. Svoju veliku ljubav prema sinovima pretočio je i u jednu slikovnicu za djecu: Dodo i Buco. Iz tatine bilježnice (1943.).
Slavku Ježiću podignut je 1996. spomenik u njegovu rodnome mjestu Dubravi kraj Čazme. Po Ježiću je u Zagrebu i Zadru imenovana po jedna ulica.
== Djela ==
"Život i rad Frana Krste Frankopana. S izborom iz njegovih djela. O 250. obljetnici zrinsko-frankopanske pogibije", Zagreb: Izvanredno izdanje Matice hrvatske – 1921.
"Brak male Ra. Roman iz običnog života u veliko doba", Zagreb: Naklada „Vijenca“ – 1923.
"Francuska književnost do kraja klasičnog doba (842. – 1715.)", Zagreb: Tisak i naklada tiskare „Merkantile“ – 1928.
"Somnia vitae. Pjesme", Zagreb: Književni život – 1933.
"Ilirska antologija. Književni dokumenti hrvatskoga preporoda", Zagreb: Minerva nakladna knjižara d. d. – 1934.
"Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda 1850-1880" (ur. S. Ježić), Zagreb: Minerva nakladna knjižara d. d. – 1935.
"Francuska lirika" (uredio i predgovor napisao S. Ježić), Zagreb: Naklada zaklade tiskare Narodnih novina – 1941.
"Hrvatska književnost. Od početka do danas 1100-1941", Zagreb: Naklada A. Velzek – 1943.
"Životi u sjeni. Novele", Zagreb: Tiskara Poljak i Glatz – 1943.
"Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća" (Ur. S. Ježić), Zagreb: Zora – 1955.
"Antologija svjetske lirike" (ur. S. Ježić i G. Krklec), Zagreb: Kultura – 1957.
"Život i djelo Augusta Šenoe. Prilozi" (August Šenoa, Sabrana djela, Knjiga XII., kritičko izdanje prir, S. Ježić), Zagreb: Znanje – 1964.
"Antologija svjetske lirike" (ur. S. Ježić), Zagreb: Naprijed (Novo izdanje) – 1965.
"Hrvatska književnost. Od početaka do danas 1100. – 1941." (Drugo izdanje), Zagreb: Grafički zavod Hrvatske – 1993.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Ježić, Slavko Hrvatska enciklopedija. LZMK
LZMK / Proleksis enciklopedija: Ježić, Slavko
LZMK / Krležijana: Ježić, Slavko
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Ježić, Slavko(autorica: Ankica Šunjić, 2005.)
Slavko Ježić – okrugli stol povodom 50. obljetnice smrti, Matica hrvatska 22. 5. 2019
Hommage Slavku Ježiću povodom 50. obljetnice smrti, Kuća Šenoa 30. 5. 2019.

Wikipedia Wikidata