Slavko Kolar

književnik; 1891-1963

Slavko Kolar (Palešnik pokraj Garešnice, 1. prosinca 1891. – Zagreb, 15. rujna 1963.) bio je hrvatski književnik i filmski scenarist. Najpoznatija djela su mu: Breza (predložak za istoimeni film Ante Babaje) i Svoga tela gospodar.
Završio je odjel za književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon povratka u rodni Palešnik napisao je roman Breza nastao po istinitoj priči koja se tog ljeta dogodila u selu. Stekavši slavu romanom Breza vraća se u Zagreb gdje neko vrijeme predaje kroatistiku. U hrvatskoj je književnosti bilo relativno malo pisaca koji su u svoja književna djela unosili elemente humora i satire kao jednog posebnog vidnog kuta sagledavanja određenih društvenih zbivanja. U 19. stoljeću bilo ih je svega nekoliko: Stanko Vraz, Ante Kovačić i Silvije Strahimir Kranjčević koji su napisali nekoliko uspjelih satiričnih ostvarenja, dok humorističkih elemenata nalazimo povremeno u djelima Janka Jurkovića, Vilima Korajca, Augusta Šenoe i Josipa Eugena Tomića. Tematika njegovih pripovijetki se u potpunosti uklapa u najznačajnije tijekove hrvatske književnosti tridesetih godina kada je primarnu preokupaciju pisaca zaokupila problematika sela ili provincije s naglašenim socijalnim akcentom, Kolar se od ostalih svojih suvremenika razlikuje upravo po tom svom specifičnom pristupu toj istoj tematici.
== Djela ==
Slavko Kolar je za života objavio više od stotinu radova. U Sabranim djelima (izdanje Matice hrvatske iz 1970.) se brojkama navode:
47 pripovijedaka
6 kazališnih djela
4 filmska scenarija
1 televizijski scenarij
12 autobiografskih fragmenata
20 kritika, članaka i prikaza
10 dječjih pripovjedaka
8 agronomskih stručnih radova
30 intervjua, izjava i polemičkih priloga.
Uz to je u njegovoj posmrtnoj ostavštini pronađeno dosta neobjavljenih materijala.
== Vidi još ==
Popis djela Slavka Kolara
== Literatura ==
Zvonimir Kulundžić: Slavko Kolar i njegovo vrijeme, Zagreb, 1977.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
LZMK / Hrvatska enciklopedija: Kolar, Slavko
LZMK / Proleksis enciklopedija: Kolar, Slavko
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Kolar, Slavko (Vjekoslav) (autorica: Nevenka Videk, 2009.)

KOLAR, Slavko (Vjekoslav), pripovjedač i dramski pisac (Palešnik kraj Hercegovca, 1. XII. 1891 — Zagreb, 15. IX. 1963). U Zagrebu polazio klasičnu i sjemenišnu gimnaziju te kao eksternist 1911. maturirao u klasičnoj. Završio Više gospodarsko učilište u Križevcima 1913. Radio kao poljodjelski stručnjak 1914–15. u Božjakovini i Petrinji te do 1919. kao član Komisije za rekviziciju žita u Srijemu. Nakon specijalizacije u Francuskoj, 1920–22. bio nastavnik u Požegi i do 1924. u Božjakovini. Potom je kao upravitelj državnih dobara zbog oporbenoga političkoga rada (pokrenuo i uređivao list Hrvatski narod 1920) bio više puta premještan i otpuštan (Hruševec Gornji, Petrinja, Karlovac, Požega); 1939. imenovan direktorom požeške Ratarnice te predstojnikom Odjela za seljačko gospodarstvo i 1941. upraviteljem dobra u Božjakovini. God. 1944. otišao u partizane, a 1948. trajno umirovljen. Za potpredsjednika MH izabran je 1946, a predsjednik Društva književnika Hrvatske bio je 1947–51. U književnosti se javio novelom Kraljeva smrt (Hrvatstvo, 1910), potom je pripovijetke, novele, humoreske, feljtone, drame, autobiografske zapiske, književne kritike i studije te polemične i prosvjetno-stručne članke iz agronomije među ostalim objavljivao u periodicima Luč (1909–11), Savremenik (1913, 1915, 1920, 1927–28, 1938, 1958, 1961–62), Hrvatska njiva (1918), Gospodar (1923), Jutarnji list (1923, 1940), Hrvat (1925), Književnik (1930–31), Hrvatska revija (1931–33, 1935–37), Hrvatski list (1932), Hrvatski zadrugar (1932), Jugoslovenska sloga (1933), kalendar Narodno kolo (1933–35, 1938), Hrvatsko kolo (1934, 1943, 1948–50, 1952; urednik 1950), Dani i ljudi (1935–36), Hrvatski dnevnik (1936–38), Obzor (1936), Banovac (1937), Agronomski glasnik (1938), Hrvatska danica (1938), Nova riječ (1939), Gospodarski glasnik (1941), Hrvatski narod (1941), Za dom (1941), Republika (1947), Ljudska pravica (Ljubljana 1949), Književne novine (1950, 1954), Pionir (1950–53), Književnost (Beograd 1953–54), Polet (1953), Vjesnik u srijedu (1953), Kerempuh (1955), Život (1955–59), Mladost (1957), Pionirski list (Ljubljana 1957, 1959), Prosvjeta (1958), Filmska kultura (1961), Zagrebačka panorama (1962–63), Radost (1963); posmrtno su mu prilozi tiskani u publikacijama Telegram (1964), Zagorski godišnjak (1972), Vidik (1973) i Scena (1974). U prvoj zbirci humoristične proze Nasmijane pripovijesti (1917) vanjskim, površnim humornim efektima, s osloncem na anegdotu i karikaturalno oblikovane likove te s vidnom sklonošću prema satiri i groteski, nasljeduje tradiciju domaće humoristične proze XIX. st. kakvu su razvili J. Jurković i J. E. Tomić, S. S. Kranjčević i A. Kovačić. Zaokupljen likovima adolescenata u potrazi za identitetom, zacrtava tip psihološki i fizički nedefiniranoga junaka, čovjeka bez stajališta (Pripovijest o tom kako je Feliks Pejačević tražio život, Benjamin Urlašić ili Čovjek bez fizionomije), kojega će potpunije oblikovati tijekom zrele pisateljske faze u likovima poluinteligenata, sitnih karijerista, laktaša, megalomana i političkih prevrtljivaca u pripovijetkama i novelama skupljenima u zbirkama Ili jesmo – ili nismo (1933) i Mi smo za pravicu (1936). Ismijavajući političko kameleonstvo, prijetvornost i pragmatično kompromiserstvo (Šljiva, Kompromis, Ptica nebeska, Politička večera), ali naklonjen i naivnim, osjećajnim i zdravim seljačkim likovima (Mi smo za pravicu, Sudnji dan ili Kako je Janko Klasnić upoznao slobodu, Kriza), zaokupljen je socijalnom analizom hrvatskoga društva te pozornost usmjeruje odjecima aktualnih društveno-političkih zbivanja u životima ljudi malogradsko-provincijske i seoske okoline. Posebno uvjerljivo i suosjećajno prikazuje seoski svijet i njegove tragične junake u sirotinjskoj, patrijarhalnoj okolini – žrtve gospodarskih i socijalnih potresa te arhaičnih, tradicijskih predrasuda i društvene zaostalosti. Snaga njegova pripovijedanja nije samo u iscrpnosti kojom zahvaća seosku tematiku nego i u umjetničkom oblikovanju likova, u izrazu, u kompoziciji priče i u izdizanju opisanih pojava na općeljudsku razinu (S. Težak). U najpoznatijim pripovijetkama Breza (Savremenik, 1928; Nagrada DHK 1928) i Svoga tijela gospodar (Hrvatska revija, 1931; Nagrada JAZU 1932; dramatizirao kao Svoga tela gospodar; praizvedba Zagrebačko dramsko kazalište 1956, redatelj B. Gavella) lirske evokacije tragične sudbine žene i njezina položaja u primitivnoj okolini, utjelovljene u paradigmatskim ženskim likovima Janice i Rože, osim što su slika surove seoske svakidašnjice, poprimaju i šire, egzistencijske značajke. Pripovijesti iz zbirke Perom i drljačom (1938) ne povezuju zajednička tema, likovi ni društvena okolina; neke, vezane uz Kolarovu agronomsku profesiju, s autobiografskim implikacijama (Čizme, Umjetni gnoj, Jesu li kravama potrebni repovi?), prožete su blagom ironijom i počivaju na anegdotalnom zbivanju, poneke su erotski intonirane (Divan užas, Čovjek od riječi), a političkosatirični i karikaturalni elementi prevladavaju u onima s prikazom političara i lokalne birokracije (Pljun-Lizing, Služba za čast). Pripovijetka Quo vadis, Europa?, objavljena i u Savremeniku (1938), tematizira kompleksnije univerzalne probleme te raščlambom militarističkih ideja i totalitarističkih koncepata anticipira skoro ratno stanje u Europi, a pretiskana u zbirci iz periodika skupljenih satirično-alegorijskih pripovijetka Glavno da je kapa na glavi (1956) ima i šire izvanknjiževno značenje. Prema mišljenju dijela kritike (V. Visković), njome je K. nastojao upozoriti na svoj protufašistički angažman u predratnom razdoblju, distanciranje od ustaškoga režima zbog odnosa prema Srbima i ljevičarskim intelektualcima te na ilegalne veze s partizanskim pokretom, ali i na neutemeljenost optužba M. Krleže, koji je njegove izjave o prozi E. Šinka (Kolo, 1950) proglasio antisemitskima, nakon čega je K., podnijevši ostavku na predsjedništvo u Društvu književnika Hrvatske, pod utjecajem Krležina autoriteta bio izbačen iz njegova članstva. I u ostalim pripovijetkama iz te zbirke (Glavno da je kapa na glavi, U višim sferama, Migudac) aludira na književne protivnike, zbog čega su u suvremenoj recepciji bile zanemarene njezine literarne vrjednote i umjetnička ekspresivnost, a i činjenica da on nije samo ruralni pisac nego i suptilan analitičar građanskoga društva s iznimnim umijećem poentiranja (Visković), što potvrđuje i ponovnom objavom humoreske Natrag u naftalin iz istoimene zbirke (1946) i pripovijetke Pobuna viteza Joze (Republika, 1947). Po umjetničkoj vokaciji humorist, K. je novelističkim ciklusom izgradio samosvojan opus klasično neposredna stila, a rafinirano naivni humor nije mu pretenciozan ni nategnut i nikad ne iskače iz granica njegove inventivnosti; u njem mjesto oštrine prevladavaju tuga i suze kroza smijeh, a u načinu iznošenja komičnoga potpuno je originalan (Đ. Šnajder). Humorno suosjećanje i satiru unosi i u komediju Narod je strpljiv (1947), napisanu prema predlošku novele Politička večera (iz zbirke Ili jesmo – ili nismo), dramu Sedmorica u podrumu (Hrvatsko kolo, 1948; praizvedba HNK u Zagrebu 1949) te jednočinku Laczi baczi (Hrvatsko kolo, 1949). Napisao je i dramski tekst Dobri čovjek iz Zagreba (Savremenik, Beograd 1961). U zbirci za djecu Na leđima delfina (1953) stvorio je specifičan oblik pripovijetke zanimljive fabule i romanesknih značajka, s izrazitom dozom humora, elementima groteske i nenametljivom odgojnom porukom. Okrenut svijetu prirode, u pripovjedni tekst uvodi antropomorfizirane životinjske likove (Neobičan zec, Strpljivi Fabijan) ili, oblikujući junake koji žive u izravnoj vezi s prirodom, oslikava odnos čovjeka i životinje (Škakljiv konjić, U vučjoj jami), a u pripovijetkama zasnovanima na postupku »očuđenja« protagonist je nestašan, radoznao dječak Macan (Macan i Nebojša, Na leđima delfina, Jurnjava na motoru), preko čijih neobičnih dogodovština (prijateljstvo s pijetlom, kroćenje dupina, jurnjava gradom) čitatelj ulazi u svijet na granici sna i jave. Napisao je i knjigu poučnih crtica Voće (1952; ilustracije V. Kirin), a prema motivima narodne priče šaljivu, pustolovnu pripovijetku osebujne imaginacije Petrica Kerempuh (1958). Bio je scenarist komički intonirane epizode ratnoga omnibusa Opsada (1956) B. Marjanovića te kratkometražnoga dokumentarnoga filma o hrvatskim seljačkim slikarima Pogreb Štefa Halačeka (1960) B. Ranitovića. Također je, prema vlastitoj dramatizaciji svoje pripovijetke, napisao scenarij filma Svoga tela gospodar (1957) F. Hanžekovića (Zlatna arena za scenarij u Puli 1957) te prema pripovijetki Jurnjava na motoru scenarij dječjega filma Jurnjava za motorom (1959) B. Majera; s A. Babajom i B. Violićem koscenarist je filma Breza (1967) u Babajinoj režiji, a prema fabulama i motivima novela Breza i Ženidba Imbre Futača. Prema njegovim istoimenim novelama snimljene su TV drame Politička večera (1968) D. Švarca, Luda kuća (1972) M. Fanellija i Čovjek od riječi (1983) V. Kljakovića. Iako je u kritici uglavnom tumačeno kao nastavak socijalno angažiranih međuratnih književnih tendencija i obnova realističke tradicije, Kolarovo djelo, posvema prožeto humoristično-satiričnom notom, sadržava znatno dublje strukturotvorne i svjetonazorne odrednice. Blisko europskim egzistencijalistički usmjerenim književnim tijekovima te okrenuto razmatranju čovjekova identiteta i mogućnosti njegova samoostvarenja i osmišljenja, ono svojim realizmom kao posve novom strukturom i istaknutom moralno-psihološkom sastavnicom razotkriva specifičnu kolarovsku, humanu i etičku koncepciju svijeta i čovjeka (B. Mesinger). Uvršten je u antologijske izbore Moderni hrvatski pripovjedači (Zagreb 1934), Darovi djetinjstva (Zagreb 1956), Hrvatska novela između dva rata (Zagreb 1959), Hod svjetlosti (Zagreb 1961), Dvadeset godina jugoslavenske proze (Zagreb 1966), Suvremena hrvatska novela (Zagreb 1971), Antologija hrvatske kajkavske drame (Kaj, 1990), Antologija hrvatske novele (Zagreb 1997), Antologija hrvatske književnosti (Budimpešta 1999), Antologija hrvatskog humora (Zagreb 1999), Tragom hrvatske riječi (Zagreb 1999), Hrvatski pripovjedači (Zagreb 2001) i Kerempuhova čitanka (Varaždin 2002) te zastupljen u književnoteorijskim djelima Književne interpretacije Z. Škreba (Zagreb 1998), Album vedrine B. Pavlovića (Zagreb 2005) i Teorija priče (Zagreb 2007). Uredio je i napisao pogovor u zbirci D. Domjanića Pjesme i popevke (Zagreb 1955), bio suurednik u knjigama Drama i problemi drame (Zagreb 1951) i Suvremene slovenske novele (Zagreb 1951), a u zbornik Portret umjetnika u drami – II (Zagreb 1996) uvršteno je njegovo Pismo Mariji Kohn. Prevođen je na francuski, njemački, talijanski, mađarski, češki, slovački, ruski, makedonski i slovenski jezik. Potpisivao se i Mladen Kolarec, Janko Sused, Susjed i S. K. Književna ostavština nalazi se u memorijalnoj zbirci Gradskoga muzeja u Čazmi te u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU u Zagrebu. U čazmanskom gradskom parku postavljeno mu je 1969. spomen-poprsje, rad S. Sikirice. DJELA (izbor): Nasmijane pripovijesti. Zagreb 1917. — Breza. Zagreb 1929 (7 izd. do 2006), Sarajevo 1961 (4 izd. do 1977). — Ili jesmo – ili nismo. Zagreb 1933, 1942, 1947. — Mi smo za pravicu. Zagreb 1936, 1942, 1947, 1951. — Perom i drljačom. Zagreb 1938. — Svoga tijela gospodar. Zagreb 1942 (5 izd. do 1995). — Natrag u naftalin. Zagreb 1946. — Politička večera. Beograd 1949, Zagreb 1951. — Sedmorica u podrumu. Zagreb 1949, 1977. — Pripovijetke. Zagreb 1951, 1963. — Voće. Zagreb 1952, 1955, 1957. — Na leđima delfina. Zagreb 1953 (15 izd. do 1981). — Glavno da je kapa na glavi. Zagreb 1956. — Izabrane pripovijetke (1917–1957). Zagreb 1958. — Petrica Kerempuh. Zagreb 1958. — Čovjek od riječi. Zagreb 1960. — Jurnjava na motoru. Zagreb 1961, 2001, Wien 1964, Varaždin 1996, 2006². — Kompromis. Zagreb 1964. — Kriza. Mi smo za pravicu. Zagreb 1964 (14 izd. do 1985). — Pripovijesti. Autobiografija. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 90. Zagreb 1964. — Breza i druge pripovijetke. Novi Sad 1965, Zagreb 1971 (5 izd. do 2003), Sarajevo 1972. — Pripovijetke, satire, humoreske, drama. Zagreb 1966. — Nogometna utakmica i druge pripovijetke za djecu. Zagreb 1969 (12 izd. do 1983). — Sabrana djela, 1–5. Zagreb 1970–71. — Pripovijesti. Zagreb 1973, 1977, 1980. — Izabrana proza. Zagreb 1975. — Pripovijetke. Zagreb 1995.

Kolar, Slavko, hrvatski pripovjedač i dramski pisac (Palešnik kraj Garešnice, 1. XII. 1891 – Zagreb, 15. IX. 1963). Završio Više gospodarsko učilište u Križevcima 1913., a 1919–20. bio na specijalizaciji u Francuskoj. Između dvaju svjetskih ratova radio je kao agronomski stručnjak i često se selio, poslije bio upravitelj poljoprivrednoga dobra u Božjakovini. Sudjelovao je u II. svjetskom ratu, u partizanskom pokretu. Bio je potpredsjednik Matice hrvatske (1946) i predsjednik Društva književnika Hrvatske (1947–51). Uređivao je Hrvatski narod (1920) i Republiku (1946–48). Svojom je prozom jednim dijelom nastavio tradiciju hrvatske humorističke proze XIX. st., s time što u njegovoj prozi humor varira od površinskog efekta, preko humora situacije, do jedva primjetne ironije, drastične groteske ili pak vrlo čestog spoja tragičnog i komičnoga. U prvoj zbirci Nasmijane pripovijesti (1917) prevladava proza anegdotalnoga značaja. Vrhunac su njegove novelistike novele objavljene u zbirkama Ili jesmo – ili nismo (1933) i Mi smo za pravicu (1936). Kolar je analizirao život hrvatskoga malograđanskoga društva, pri čemu je prikazivao likove karijerista, kompromisera i poluintelektualaca, a uvjerljivo i plastično ocrtavao je i seoski život. Negativnosti ljudske naravi ocrtavao je uvijek izrugivanjem bez zlobe. Jedna od najpoznatijih Kolarovih pripovijesti, Breza iz zbirke Mi smo za pravicu, još je 1928. bila nagrađena nagradom za novelu Društva hrvatskih književnika. Središnji je lik Janica, čija osobna tragedija i smrt, ali i spoznaja da »pravice« nema, istodobno svjedoči i o tragičnoj dimenziji koja proizlazi iz socijalnih i ekonomskih uvjeta na selu. Riječ je o kompleksnoj noveli koja sadrži i socijalnokritičke i rafinirane psihološke implikacije. Brezu je vrlo uspješno ekranizirao A. Babaja u istoimenome filmu iz 1967., poslije je doživjela i scenske adaptacije, a Janica je postala jedan od paradigmatskih likova hrvatske književnosti. Za novelu Svoga tijela gospodar 1932. dobio je nagradu JAZU. U novelama u kojima prevladavaju seoski motivi Kolar je s jedne strane duboko prodirao u psihologiju seljaka, ali je s druge uspješno osvijetlio i društvene i političke prilike s početka XX. st. Iako je u novelama pripovijedao o tragičnim sudbinama ili događajima, tu je tragiku u pravilu ublažavao humorom. Zbirke Perom i drljačom (1938), Natrag u naftalin (1946), Glavno da je kapa na glavi (1956) uglavnom sadrže feljtonsku prozu, humoreske, ali i oštre satire građanskog života poslijeratnoga doba, no slabije su inventivnosti i umjetničke vrijednosti od zbirki iz 1930-ih. Njegove drame Narod je strpljiv (1947) i Sedmorica u podrumu (1949) političke su drame u maniri socrealizma, a Svoga tela gospodar (1956) uspješna je dramska adaptacija, nastala prema motivima istoimene novele. Okušao se i u filmskim scenarijima (B. Marjanović, Opsada, 1956; F. Hanžeković, Svoga tela gospodar, 1957; A. Babaja, Breza, 1967) te pripovijestima za djecu (Na leđima delfina, 1953; Jurnjava na motoru, 1961). Kolar se zanimanjem za društvenu zbilju svojega doba ne razlikuje od naraštaja prozaika kojemu je pripadao, ali je njegova osobitost i kvaliteta upravo u prevladavajućoj humorističnoj intonaciji. Osebujan i prepoznatljiv književni izričaj stvorio je spojem regionalizma, pri čemu do izražaja dolazi dobro poznavanje kajkavskog sela, te humorizma u kojem nema jeftinih komičnih efekata. Citiranje: Kolar, Slavko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata