Stjepan Gradić

filozof i znanstvenik; 1613-1683

Stjepan Gradić ili Stefano Gradi (Dubrovnik, 6. ožujka 1613. – Rim, 2. svibnja 1683.), hrvatski polihistor, filozof, pjesnik, znanstvenik, prevoditelj, isusovac i diplomat. U izvorima na talijanskom jeziku spominje se pod imenom Stefano Gradi.
== Život ==
Rodio se 6. ožujka 1613. u obitelji senatora Miha Junijeva Gradića i Marije rođ. Beneša koji su imali još tri sina Junija, blizance Petra i Pavla i kćer Franku. Rodivši blizance, Stjepanova majka umire (1615.) zajedno sa sinom Petrom. O djeci se brinuo otac Mihov sa svojom sestrom Uršulom (Orom) Palmotić čiji je muž umro pa se ona s dvoje djece, Džorom i Junijem, doselila svome bratu. Miho Gradić bio je učen čovjek, bavio se pjesništvom i govorništvom. Između ostaloga, napisao je tragediju ilirskim jezikom koja se izvodila i koja bi se, kako ju je kasnije ocijenio Junije Palmotić u epikediju, mogla mjeriti s grčkim i latinskim dramama. Bio je to prijevod latinske tragedije Crispus Caesar talijanskog isusovca Bemardina Stefonija. U njihovoj su se kući okupljali učeni ljudi onoga vremena – Ivan Gundulić, Marin Getaldić, Petar Beneša. Osnovno obrazovanje Stjepan Gradić stekao je kod isusovaca u Dubrovniku. Na poziv ujaka Petra Beneše 1629. odlazi u Rim, gdje će nastaviti školovanje i gdje će poslije obnašati različite dužnosti u službi Dubrovačke Republike kao diplomatski predstavnik pri Svetoj Stolici i dugogodišnji posrednik između Družbe Isusove i Dubrovačke Republike u pregovorima o osnivanju isusovačkoga kolegija u Dubrovniku (Collegium Ragusinum). U Rimu upisuje studij filozofije na isusovačkom sveučilištu Collegium Romanum koji završava 1634. Iste godine umire Stjepanov otac od sušice, od koje će nešto kasnije umrijeti i njegov brat Pavao. Od 1634. do 1636. u Fermu, a od 1636. do 1638. u Bologni studira građansko i crkveno pravo, postigavši doktorat obaju prava. U Bologni je izvanredno slušao matematička predavanja kod Galileijeva prijatelja i suradnika Bonaventure Cavalierija, a u Rimu kod Christopha Grienbergera. Baveći se matematikom, stekao je međunarodni ugled matematičara. Već je kao student filozofije, od 1630., radio u Državnom tajništvu Svete Stolice kao tajnik ujaka Beneše pišući diplomatska pisma u razne krajeve Europe. Od 1643. do 1653. u Dubrovniku vrši službu kanonika, arhiprezbitera i vikara dubrovačkog kaptola. Godine 1653. za stalno se vraća u Rim. Godine 1658. postaje savjetnik Kongregacije indeksa za cenzuru knjiga. Sveti Otac imenuje ga 11. srpnja 1661. drugim kustosom Vatikanske biblioteke. Od 1682. glavni je upravitelj Vatikanske knjižnice. U četiri navrata bio je predsjednik Hrvatske bratovštine svetog Jeronima u Rimu. Bio je član akademije koju je u Rimu osnovala švedska kraljica Kristina. Prilikom njezina prvoga svečanog dolaska u Rim 20. prosinca 1655. drži pozdravni govor. Kao vrstan latinski pjesnik i znalac u fizičko-matematičkim pitanjima bio je ugledan član književno-znanstvenog društva koje se okupljalo u Kristininu rimskom dvorcu. Kao iskusan diplomat 1662. jedan je od dvojice predstavnika pape Aleksandra VII., koji su u San Quirico d'Orcia vodili službene pregovore s francuskim poklisarom o mirnom rješenju sukoba Papinske Države s Francuskom, a nakon dvije godine putovao je u Pariz kao tajnik papinskog izaslanstva na svečano potpisivanje Pisanskog mira. U papinskom Državnom tajništvu bio je poznat kao stručnjak za slavenske narode te pitanje Turaka, zauzimajući se za njihovo istjerivanje iz Europe pomoću saveza europskih država. Član je rimske Accademia Reale, a 1648. postaje članom padovanske pjesničke akademije Dei Ricoverati. Uspješno je surađivao sa znanstvenom akademijom Del Cimento u Firenci. Također je surađivao s brojnim književnicima i učenjacima u Rimu, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj (V. Viviani, M. Ricci, B. Castelli, B. Cavalieri, G. A. Borelli, L. Magalotti, I. Boulliau, A. Auzout, H. i A. Valois, P. Corneille, E. Bigor, G. Ménage, J. B. Bossuet, N. Steensen, C. Huygens, D. Papenbroeck). Umro je 2. svibnja 1683. u Rimu i prema posljednjoj želji pokopan u crkvi sv. Jeronima.
== Pisana ostavština ==
Bio je svestrana osoba (polihistorik): surađivao je s Ivanom Lučićem, (jedno od djela njihova rada je povijesno djelo O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske), prevodio klasične autore, zanimao se za filozofiju, matematiku, fiziku, astronomiju, povijest, eksperimentirao i bavio se praktičnom primjenom teorijskih spoznaja u optici, brodarstvu, nautici i hidromehanici, održavajući veze s mnogim europskim znanstvenicima. U njegovoj se pisanoj ostavštini nalaze rasprave (iz fizike, matematike, astronomije, filozofije…), poslanice, propovijedi, govori, pjesme, poeme, vrlo bogata korespondencija (samo u Dubrovniku do pol. 18. stoljeća čuvalo se više od 2000 njegovih pisama). Poznavao je sedam jezika: latinski, grčki, turski, talijanski, španjolski, francuski i ruski. Ostavio je iza sebe 90-ak tiskanih i rukopisnih djela, od kojih su neka izgubljena. Najveći dio njegova znanstvenoga opusa sačuvan je u rukopisima.
Neka od njegovih djela su:
Peripateticae philosophiae pronunciata disputationibus proposita - mladenačko Gradićevo djelo, napisano najvjerojatnije 1634., predstavlja ili završni školski rad na studiju filozofije ili ispunjenje obveze koju je pisac preuzeo primajući petogodišnju novčanu potporu Dubrovačke Republike. Ono je sinteza peripatetičkog sustava iz perspektive mladog filozofa 17. stoljeća. Raspodjela gradiva u skladu je sa skolastičkom tradicijom – podijeljeno je u tri dijela: logiku, fiziku i metafiziku. Sačuvan je samo jedan primjerak koji se čuva u samostanu Male braće u Dubrovniku.
1660. De causa naturali motus accelerati & aequalibus ejus in descensu corporum gravium ad aequalia momenta temporum incrementis - O prirodnom uzroku ubrzanog gibanja i o njegovim jednakim prirastima u jednakim vremenskim razmacima pri padu teških tijela
1. lipnja 1661. piše poslanicu Ferdinandu Furstenbergu De presenti statu ottomanici imperii u kojoj tvrdi da bi udruženi kršćanski vladari lako porazili Turke; čuva se u rukopisu
1667. Oratio de eligendo summo pontifice sede vacante post obitum Alexandri VII…, Rim - govor koji je Gradić održao 2. lipnja u Bazilici sv. Petra na početku konklava poslije smrti pape Aleksandra VII. Za govor je dobio nagradu od 100 dukata koju je prepustio razorenom gradu
1670. izdaje Palmotićevu Kristijadu sa svojim detaljnim predgovorom (životopis Junija Palmotića) De vita, ingenio et studiis Junii Palmottae. Iste godine izdaje apologiju vjerodostojnosti Petronijeva trogirskog fragmenta u Integrum Petronii Arbitri fragmentom
1675. Venecija, izdaje poemu o dubrovačkom potresu 1667. Stephani Gradii patricii Ragusini de laudibus serenissimae reipublicae Venetae et cladibus patriae suae carmen - Pjesma Stjepana Gradića, dubrovačkog vlastelina, o pohvalama prejasne Mletačke Republike i o nevoljama rodnoga grada – u 315 latinskih heksametara opisuje potres, pljačku i požar. Velik dio poeme posvećen je pohvali Prejasnoj republici Veneciji, od koje pjesmom nastoji izmoliti pomoć za obnovu teško unesrećena Dubrovnika. Pjesma je prevedena na talijanski i objavljena u 19. stoljeću. Prva inačica pjesme imala je 121 heksametar, ali ju je Gradić proširio nastojeći pridobiti mletačko suosjećanje i pomoć Dubrovčanima: "Zaklinjemo vas pepelom predaka i kostima roditelja nadom u buduće potomstvo i slavom unučadi, Bogom i svim višnjima i svime što igdje smrtnička srca smatraju svetim – koliko možete i koliko je velika vaša moć – nemojte dopustiti da i dalje ostanu gomile ružnih ruševina, nakazne brazgotine i znakovi žalosti koje smo podnijeli i kojima pogođeni i srušeni ležimo na tlu, i osušite dugotrajne suze nas nesretnika." Mlečani se nisu odazvali pozivu u pomoć.
1676. objavljuje nadgrobni govor In funere Caesaris Rasponi
1678. objavljuje filozofsko-teološki rad Disputatio de opinione probabili cum P. Honorato Fabri
1680. Dissertationes physico-mathematicae quatuor
De directione navis ope gubemaculi – znanstvena rasprava o problemu upravljanju broda kormilom sa skicom broda
De loco Galilaei, quo punctum lineae aequale pronuntiat (O Galilejevu stavku kojim izriče da je točka jednaka crti) – matematička rasprava
Ouaedam meditationes geometricae – rasprave o prirodnom uzroku ubrzanog gibanja.
De stellae polaris diversa ad oculum ac in se ipsa est a puncto verticalli et horizonte distantia – rasprava o problemu stvarnog i prividnog položaja polarne zvijezde.
De insulae Iupanae amoenitate (O ljupkosti otoka Šipana) poema nadahnuta ladanjskim ugođajem otoka Šipana
De basilica Lateranensi; Discorso sopra la Congregatione Melitense di monaci di s. Benedetto; Discorso sopra l’augmento dell’entrate publiche di Ragusa; Discorso sopra il titolo di czar da darsi al Gran Duca di Moscovia; Discorso sopra le lagune di Venetia; L’oratione sopra l’aggregatione alla nobiltà di Ragusa nel Consiglio Grande di quella Republica i dr.
Piše biografije uglednih Dubrovčana Junija Palmotića i Petra Beneše, te crkvenih velikodostojnika Leonisa Allaccija i Caesarisa Rasponija.
Prvi njegov književni rad bila je drama u stihovima na latinskom jeziku, s novozavjetnom temom o posjetu Bogorodice Marije Elizabeti koju je koju je napisao kao student prve godine filozofije u Rimu, 1631.
Pjesme su mu objavljene i u pjesničkom zborniku Kristinina kruga. Ipak velik dio Gradićeva latinskog pjesništva neobjavljen je, a čuva se u rukopisima te u prijepisima koji se čuvaju u Arhivu Male braće u Dubrovniku. Teme Gradićeve poezije variraju od ozbiljnih (religiozne, o smrt dragih osoba, tužbalice u kojima izražava nostalgiju za rodnim gradom ili rođakom i pjesnikom Junijem Palmotićem) do šaljivih i duhovitih (stihovan recept za britansku mesnu pitu koji pjesnik šalje prijatelju).
== Obnovitelj Dubrovnika nakon potresa ==
Pomagao je u obnovi Dubrovnika nakon potresa koji se dogodio na veliku srijedu 6. travnja 1667. i, zahvaljujući širokom krugu prijatelja, suradnika i poznanika koje je tijekom godina stekao po čitavoj Europi, organizirao je pomoć razorenom gradu u novcu, hrani, građevinskom materijalu. Također organizira sudjelovanje tadašnjih najboljih građevinskih inženjera, vojnih stručnjaka, graditelja, arhitekta u obnovi grada – kuća, zidina, kulturnih objekata. Njegovim nastojanjem na obnovi Dubrovnika rade Paolo Andreoti koji prema nacrtima arhitekta Andrea Buffalinija vodi građenje Katedrale, Pier Antonio Bazzi, Tommaso Napoli. Napisao je tri spisa u kojima izlaže upute za obnovu grada: o primanju novih obitelji u dubrovačku vlastelu, o utvrđivanju grada, o ublažavanju posljedica potresa i požara. Osobito se zalaže oko ponovne izgradnje crkve Velike Gospe (Katedrale) koju naziva „temelj našeg budućega spasa“. U svojim brojnim pismima i spisima daje upute o obnovi: od materijala koji će se koristiti pri izgradnji, savjeta o štednji, arhitekta koji će nadzirati gradnju do nacrta i osiguravanja materijalnih sredstava za izgradnju. Danas se na pročelju dubrovačke Katedrale nalazi spomen-natpis o neumornim Gradićevim nastojanjima na gradnji katedrale koja je započela 1674., a bila dovršena 1713. "Ovaj hram Uznesenja Gospina posvećen je neumornom brigom opata Stjepana Gradića." Za svoje zasluge prozvan je ocem domovine, pater patriae.
== Literatura ==
Najveći hrvatski znanstvenici, Hrvoje Kelez, Mozaik knjiga 2011.
Stjepan Gradić, Vinicije B. Lupis, Matica hrvatska - Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik 2013.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Gradić, Stjepan
Ivica Martinović: Stjepan Gradić. Život i djelo  Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. svibnja 2015. (Wayback Machine), katalog izložbe u povodu 300. obljetnice smrti, Dubrovnik 1983.

GRADIĆ, Stjepan, diplomat i polihistor (Dubrovnik, 6. III. 1613 — Rim, 2. V. 1683). Sin Miha, državnika i humanista. Prvu izobrazbu stekao u rodnom gradu u privatnoj isusovačkoj školi. God. 1629. na poziv ujaka P. Beneše, visokog službenika Rimske kurije, pošao u Rim, gdje je do 1634. na isusovačkom sveučilištu Collegium Romanum pohađao humanistički razred i tri godine filozofije. Građansko i crkveno pravo studirao je na sveučilištima u Fermu 1634–36. i Bologni 1636–38, postignuvši doktorat obaju prava. Vrativši se u Rim, četiri godine pohađao je teologiju i tu, čini se, bio zaređen za svećenika. U Bologni je izvanredno slušao matematička predavanja u Galileijeva prijatelja i suradnika B. Cavalierija, a u Rimu u Galileijeva učenika B. Castellija. God. 1643. vratio se kući te uskoro postao prebendarnim opatom benediktinske opatije sv. Kuzme i Damjana na otoku Pašmanu, kanonikom katedralnog zbora u Dubrovniku i zamjenikom dubrovačkog nadbiskupa. Nakon privatnog putovanja u Rim 1653, ondje je do smrti bio službeni diplomatski predstavnik Dubrovačke Republike pri Svetoj stolici. U Rimu je uspostavio bliske odnose s mnogim našim ljudima, kojima je osobito pomagao kao predsjednik hrvatskog Zbora sv. Jeronima (1659–63, 1665–67, 1674–76. i 1680–83). Napose je bio na usluzi povjesničaru I. Lučiću, kojemu je više godina pružao gostoprimstvo u svojoj iznajmljenoj kući, pomagao u znanstvenom radu i kao kustos Vatikanske knjižnice stavljao na raspolaganje njezine bogate fondove. S njim je također uspješno branio čast i ugled rodnoga kraja od nepravednih napadaja nekih talijanskih i francuskih pisaca. Najveće je zasluge G. stekao u službi vlastite domovine. Ponajviše njegovu zauzimanju treba zahvaliti što su 1658. isusovci u Dubrovniku otvorili srednjoškolski zavod Collegium Ragusinum. Zdušno se zalagao da na vodeća mjesta u maloj ali važnoj benediktinskoj Mljetskoj kongregaciji dolaze domaći sinovi. Vodio je upornu diplomatsku i političku borbu protiv urotnika, koji su otok Lastovo htjeli izručiti Mletačkoj Republici. Uložio je mnogo truda i diplomatske vještine u obrani dubrovačke pomorske i kopnene trgovine, koju su Mlečani nastojali onemogućiti, zbog čega je 1674/75. iz Rima putovao u Mletke. Osobite zasluge stekao je nakon katastrofalnog potresa (1667), tražeći na svim stranama materijalnu, stručnu i vojnu pomoć. Slao je u Dubrovnik stručnjake, novac, hranu, strojeve pa i oružje, izvlačio dubrovačke kapitale iz talijanskih banaka i osigurao međunarodnu političku i diplomatsku potporu Dubrovniku protiv turskih i mletačkih pritisaka i ucjena. S rimskim arhitektima izradio je plan o obnovi grada te predložio čitav niz dalekovidnih političkih, društvenih, gospodarskih, kulturnih i vjerskih reforma, koje su imale svrstati Dubrovačku Republiku u red najnaprednijih država. Živo se zalagao za promjenu dubrovačke vanjske politike, za njezin oslon na Francusku, tada vodeću silu u Europi, mjesto dotadašnjeg oslanjanja na Španjolsku i Tursku, koje su već bile prešle zenit svoje moći. Odlučno se borio za puno priznavanje suverenosti Dubrovačke Republike od strane nekih talijanskih kneževina i republika. Osigurao joj je međunarodnu političku i diplomatsku potporu u njezinu najtežem sukobu s Turcima, kada su oni 1670-ih – u ime imovine u potresu poginulih građana i navodne štete koju su im nanijele dubrovačke oblasti za Kandijskog rata (1645–69) naplaćivanjem povišenih carina – tražili da im isplati 2 150 000 talira, zaprijetivši da će učiniti kraj njezinoj nezavisnosti. God. 1679. u Parizu je od Luja XIV. tražio diplomatsku i materijalnu pomoć. Za njegove zasluge Senat ga je 1680. htio imenovati dubrovačkim nadbiskupom, ali je on to odlučno odbio s obrazloženjem da kao običan svećenik u Rimu može bolje služiti domovini nego kao nadbiskup u Dubrovniku. G. je također bio u službi Svete stolice, i to najprije kao službenik Tajništva za dopisivanje s kršćanskim vladarima na latinskom jeziku, zatim kao stručni savjetnik Kongregacije indeksa za cenzuru knjiga 1658. te kao drugi kustos od 1661. i 1682. kao glavni upravitelj Vatikanske knjižnice, istaknuvši se i u katalogiziranju postojećih i nabavi novih vrijednih fondova i knjiga. Kao iskusan diplomat bio je 1662. jedan od dvojice predstavnika pape Aleksandra VII, koji su u San Quiricu kraj Siene vodili službene pregovore s francuskim poklisarom o mirnom rješenju sukoba Papinske Države s Francuskom, a nakon dvije godine putovao je u Pariz kao tajnik papinskog izaslanstva na svečano potpisivanje Pisanskog mira. U papinskom Državnom tajništvu uživao je glas stručnjaka za slavenske narode te pitanje Turaka, zauzimajući se za njihovo istjerivanje iz Europe s pomoću saveza europskih država. U diplomaciji se uspješno služio svojim pjesničkim i govorničkim talentom. Više je puta kao odličan govornik nastupao u svečanim zgodama pred papom i kardinalima, na pogrebima poznatih ljudi, za svečanog ulaska u Rim švedske kraljice emigrantkinje Kristine (1655). Kao vrstan pjesnik i nadaren književnik uživao je velik ugled u pape Aleksandra VII. i njegova nećaka kardinala F. Chigija, kojima je sastavljao latinska pisma i pisao govore. Govorio je i razumio više jezika (talijanski, latinski, grčki, francuski, španjolski, portugalski, ruski i turski), što mu je olakšavalo komunikaciju i bavljenje znanošću. Kao izrazit polihistor, G. se čitav život bavio kulturnim i znanstvenim radom. Prvi njegov književni rad bila je drama u stihovima na latinskom jeziku, koju je napisao kao student prve godine filozofije u Rimu. Potom je pisao pjesme, pjesničke poslanice, satire, govore i znanstvene rasprave te prevodio s grčkog na latinski, što mu je među učenjacima okupljenim oko pape Aleksandra VII. i švedske kraljice Kristine pribavilo velik ugled. Pokazivao je zanimanje za književnost, teologiju, filozofiju, pravo, povijest, matematiku, fiziku, meteorologiju. Eksperimentirao je i bavio se praktičnom primjenom teorijskih spoznaja u optici, brodarstvu, nautici i hidromehanici, ostavivši iza sebe više knjiga, rasprava i članaka. Posebnu brigu posvetio je proučavanju povijesti Dubrovnika te napisao opsežne životopise poznatijih suvremenika (J. Palmotić, P. Beneša, L. Allacci i C. Rasponi) i nekih starijih grčkih matematičara, po čemu je jedan od prvih biografa Dubrovčana. Bio je član književne akademije Dei Ricovrati u Padovi i Kraljevske književno-znanstvene akademije kraljice Kristine u Rimu te uspješno surađivao sa znanstvenom akademijom Del Cimento u Firenci. Surađivao je i održavao veze s brojnim književnicima i učenjacima ne samo u Rimu i Italiji nego i u Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj (V. Viviani, M. Ricci, B. Castelli, B. Cavalieri, G. A. Borelli, L. Magalotti, I. Boulliau, A. Auzout, H. i A. Valois, P. Corneille, E. Bigor, G. Ménage, J. B. Bossuet, N. Steensen, C. Huygens, D. Papenbroeck), a isto tako i s onima u Dubrovniku, Splitu, Trogiru i Zadru. Koliko su bile žive veze s tim i ostalim ljudima, posebno s njegovim sugrađanima i s dubrovačkim Senatom, pokazuje i činjenica da se samo u Dubrovniku do pol. XVIII. st. čuvalo više od 2000 njegovih pisama. Iako ih se sačuvalo manje od četvrtine, ona su i danas znamenit izvor za poznavanje političkih, kulturnih, gospodarskih i vjerskih prilika u Dubrovniku u XVII. st. Ostavio je iza sebe devedesetak tiskanih i rukopisnih djela, od kojih su se neka izgubila. U rukopisu su se sačuvala: De basilica Lateranensi; Discorso sopra la Congregatione Melitense di monaci di s. Benedetto; Discorso sopra la fortificatione della Città; De praesenti statu Ottomanici imperii; Vita Petri Benessae; Discorso sopra l’augmento dell’entrate publiche di Ragusa; Discorso sopra il titolo di czar da darsi al Gran Duca di Moscovia; Discorso sopra le lagune di Venetia; L’oratione sopra l’aggregatione alla nobiltà di Ragusa nel Consiglio Grande di quella Republica i dr. DJELA: Festinatio B. Virginis Elisabetam invisentis Latine, Graece, oratorie, ac poetice pertractata. Romae, Ex Typographia Francisci Corbelleti, 1631. — Peripateticae philosophiae pronunciata disputationibus proposita (S. l., s. a.; oko 1635). U: Septem illustrium virorum poemata. Antverpiae, Ex officina Plantaniana Balthasaris Moreti, 1660, 1662, Amstelodami, Apud Danielem Elsevirium, 1672. — Appiani Alexandrini Romanarum historiarum de bellis Illyricis (prijevod s grčkoga). U: I. Lučić, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Amstelodami, Apud Ioannem Blaev 1666. i svim kasnijim izdanjima. — Oratio de eligendo summo pontifice sede vacante post obitum Alexandri VII…, Romae, Ex Typographia Nicolai Angeli Tinassi, 1667, Romae, Apud Successores Mascardi, 1670, Amstelodami, Apud Danielem Elsevirium, 1672. — Apologia Statilii. U: Integrum Titi Petronii Arbitri Fragmentum. Amstelodami, Typis Ioannis Blaev, 1670, 1671. — De vita, ingenio et studiis Auctoris (Iunii Palmottae). U: Christiade J. Palmotića. V’ Rimu, Po Iacobu Mascardichiu, 1670, Budim 1835. — De laudibus Serenissimae Reipublicae Venetae et cladibus Patriae suae carmen. Venetiis, Typis Io. Francisci Valvasensis, 1675, 1676. — In funere Caesaris Rasponi S. R. E. Cardinalis. Romae, Ex Typographia Francisci Tizzoni, 1676, Parisiis, Typis S. Michallet, 1678. — Disputatio de opinione probabili cum P. Honorato Fabri, Soc. Jesu theologo. Romae, Typis Francisci Tizzoni, 1678, Mechliniae, Excudebat G. Lintsius, 1679. — Dissertationes physico-mathematicae quatuor. Amstelodami, Apud Danielem Elsevirium, 1680. — Antiquitatum Rhacusanarum brevis diatriba. U: Commentariolus de origine et incremento urbis Rhacusanae. Rhacusii, Typis Andreae Trevisan, 1790. — Le tre descrizioni del terremoto di Ragusa del M.DC.LXVII. Venezia 1828. — Discorso sopra i popoli di lingua slava. All’Eminentissimo Card. Rasponi. U: A. I. Turgenev, Historica Russiae monumenta ex antiquis exterarum gentium archivis et bibliothecis deprompta, 2. Petropoli 1842. — Leonis Allatii vita. U: Nova Patrum Bibliotheca, II/6. Romae 1853. — De vita Leonis Alatii. Nova fragmenta. U: Nova Patrum Bibliotheca, 10. Romae 1905. — Discorso sopra lo stato della Republica di Ragusa dopo il terremoto et incendio della Città e di quello che sarebbe da fare in quella contingenza in ordine al sollievo di essa. U: J. Radonić, Acta et diplomata Ragusina, III/2. Beograd 1939. — Instruzione per la fabrica del duomo di Ragusa. U: K. Prijatelj, Dokumenti za historiju dubrovačke barokne arhitekture. Tkalčićev zbornik, 2. Zagreb 1958. — Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970.

Gradić, Stjepan (Stephanus Gradi; Gradius), hrvatski znanstvenik, polihistor i diplomat (Dubrovnik, 6. III. 1613 – Rim, 2. V. 1683). Od 1629. studirao filozofiju i teologiju u Rimu, potom pravo u Bologni, gdje je 1638. stekao doktorat. Za svećenika zaređen 1643. Od 1653. stalno živio u Rimu. Bio je član Akademije koju je osnovala švedska kraljica Kristina, od 1661. kustos, a od 1682. predstojnik Vatikanske knjižnice. U četiri navrata predsjednik hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Kao diplomat zastupao Dubrovačku Republiku u Rimskoj kuriji. Velik dio njegova opsežnog opusa ostao je u rukopisu. Bavio se teorijskim matematičkim istraživanjima i praktičnim pitanjima fizike. U djelu Četiri fizikalno-matematičke rasprave (Dissertationes physico-mathematicae quatuor, 1680) pisao je o upravljanju broda kormilom i uzrocima zakretanja broda, prirodnom uzroku ubrzanoga gibanja pri padu teških tijela, određivanju volumena te stvarnom i prividnom položaju Sjevernjače. Kao filolog stao u obranu autentičnosti Trimalhionove gozbe Gaja Petronija Arbitera, koju je u Trogiru 1653. pronašao Marin Statilić, surađivao s Ivanom Lučićem na djelu De regno Dalmatiae et Croatiae, priredio izdanje Kristijade Junija Palmotića s podrobnim uvodom (1670). Kao književnik ogledao se u prigodnicama, epigramima, religioznom pjesništvu, govorima; veliko kulturnopovijesno značenje ima njegova korespondencija. Opsežnu monografiju o njemu objavio Stjepan Krasić (1987). Citiranje: Gradić, Stjepan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

prema poznatom matematičaru Stjepanu Gradiću

(doslovno iz odluke: „imenuje se, prema poznatom matematičaru Stjepanu Gradiću, u ULICA STJEPANA GRADIĆA“)

Wikipedia Wikidata