Stjepan Radić

pisac i političar, žrtva političkog atentata u beogradskoj skupštini 1928; 1871-1928

Stjepan Radić (Desno Trebarjevo pokraj Siska, 11. lipnja 1871. − Zagreb, 8. kolovoza 1928.) bio je hrvatski političar, književnik, prevoditelj i publicist. Prvi je hrvatski politolog sa svjedodžbom. Jedan je od velikana hrvatske povijesti.
Umro je 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja u Atentatu u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada ga je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić ustrijelio za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih narodnih zastupnika: takav drastičan politički atentat pokazao je dubinu podjela u tek deset godina staroj Jugoslaviji. Radićevo političko djelovanje i okolnosti njegove smrti ostavili su duboki trag u hrvatskoj političkoj kulturi.
== Uvod ==
Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a maturu je privatno položio u Karlovcu. Godine 1891. upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu s kojega je isključen 1893. godine i zatvoren zbog političkog istupa protiv bana Khuen-Héderváryja. Godine 1895. ponovno je zatvoren zbog javnog spaljivanja mađarske zastave. Potom studira u Pragu i Pešti, ali je isključen s obaju sveučilišta te mu je zabranjeno daljnje studiranje na sveučilištima u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Nakon boravka u Rusiji 1899. godine završava Višu političku školu u Parizu. Godine 1904. s bratom Antunom utemeljuje Hrvatsku pučku seljačku stranku. Na sjednici Narodnog vijeća Države SHS suprotstavio se hegemonističkom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom. U prosincu 1918. godine bojkotirao je rad Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu tražeći samoopredjeljenje hrvatskoga naroda, zbog čega je uhićen. U prosincu 1920. godine na skupštini u Zagrebu HPSS promijenio je ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). U svibnju 1921. godine izabran je za predsjednika Hrvatskoga bloka koji su činili HRSS, Hrvatska zajednica, Hrvatska stranka prava i Hrvatska republikanska stranka, a čiji je cilj bila politička borba protiv unitarističko-centralističke politike Karađorđevića i osporavanje prava Ustavotvornoj skupštini da donosi ustav za Hrvatsku.
U srpnju 1923. godine otišao je u London, a zatim u Beč i Moskvu, gdje je HRSS uključio u Međunarodni seljački savez (Seljačka internacionala). Vratio se u kolovozu 1924., a u veljači 1925. godine uhićen je u zgradi Seljačkog doma. Nakon što je 25. ožujka 1925. godine Pavle Radić pročitao, u ime HRSS-a, izjavu kojom se priznaje dinastija Karađorđevića i Vidovdanski ustav, pušten je iz zatvora. Tada i HRSS mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka (HSS). Iste godine sastavljena je Pašić-Radićeva vlada "narodnog sporazuma" u kojoj je Stjepan Radić od studenoga 1925. godine bio ministar prosvjete. U veljači 1927. godine HSS je napustio koaliciju s radikalima te prešao u oporbu prihvaćajući suradnju s Pribićevićevom Samostalnom demokratskom strankom (SDS), čime je u studenome 1927. godine osnovana Seljačko-demokratska koalicija (SDK) kao oporba beogradskom režimu. Ubrzo su radikalski zastupnici u Narodnoj skupštini počeli prijetiti ubojstvima HSS-ovim zastupnicima što je kulminiralo 20. lipnja 1928. godine kada je u beogradskoj skupštini radikal Puniša Račić ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića a ubio Đuru Basarička i Pavla Radića, zastupnike HSS-a. Odmah po pristizanju vijesti o atentatu na hrvatske zastupnike, u Zagrebu je došlo do spontanih prosvjeda na kojima je postavljen zahtjev za uspostavom republike. Posljednji politički čin Stjepana Radića bio je 27. srpnja, kojim je zahtijevao raspuštanje Narodne skupštine, nove izbore i reviziju Vidovdanskoga ustava. Umro je od posljedica rana zadobivenih u atentatu. Objavio je više knjiga, dnevničkih zapisa i članaka političke, gospodarske, književne i povijesne problematike.
Za života je postao jednom od najuglednijih i najpopularnijih osoba hrvatske političke scene u prva tri desetljeća 20. stoljeća, čemu su uvelike pridonijele njegova komunikativnost i govornička vještina, dosljedno zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa te napredne, nerijetko idealističke zamisli. Zbog privrženosti hrvatskom seljaštvu, iz redova kojega je i sam potekao, nailazio je na gotovo jednodušnu potporu naroda u svim hrvatskim krajevima. U borbi za svoje ciljeve suočavao se s političkim progonima, pritiscima, maltretiranjima i zatvorskim kaznama. Upravo zbog beskompromisna stajališta u provođenju demokratskih i republikanskih zamisli, život mu je okončan nasilnim putem u doba kada je širenje totalitarističkih ideja zahvatilo velik dio Europe, kao i Kraljevinu Jugoslaviju.
== Rana mladost i školovanje ==
Stjepan Radić rodio se u selu Desno Trebarjevo pokraj Siska 1871. godine, kao deveto od jedanaestero djece, u obitelji siromašnoga seljaka Imbre i Ane (Jane, rođene Posilović). Od rođenja je patio od prevelike kratkovidnosti koja se s godinama pogoršavala te je u kasnijim godinama života bio gotovo slijep. Prvi puta bio je uhićen početkom svibnja 1889. godine u Zagrebu i to zato što je na izvedbi opere Nikola Šubić Zrinski u kazalištu stojeći u parteru, dva put uzviknuo:"Slava Zrinjskomu, dolje tiranin Héderváry". Nakon toga u dvorani je zavladala tišina a jedan redar Radiću je pokušao zatvoriti usta. Redarstveno je kažnjen s tri dana zatvora a njegov boravak u zatvoru nije imao posljedica na njegovo školovanje i bilo mu je dozvoljeno nastaviti školovanje te završava šesti razred gimnazije. Tijekom školskih ljetnih praznika mladi Radić odlazi u Rusiju, po povratku je stavljen pod policijsku prismotru "kao ruski vojni špijun" a početkom nove školske godine isključen je iz škole kao "politički sumnjiv". U travnju 1890. godine ponovno je uhićen i odveden na promatranje u bolnicu Milosrdne braće gdje je zadržan nekoliko dana te "pod oružničkom pratnjom" otpraćen u svoje rodno Trebarjevo Desno, no ni tu nije bio pošteđen uhićenja i kažnjavanja pošto je jednom prigodom intervenirao kod jednog noćnog oružničkog uredovanja te je bio kažnjen od kotarskog predstojnika s osam dana zatvora. Nakon skoro godine dana provedenih u rodnome selu, u jesen 1890. godine, vraća se u Zagreb i priprema za ispit zrelosti. Godine 1891. upisuje se na zagrebački Pravni fakultet, ali je isključen 1893. godine zbog javnog napada na bana Khuena i osuđen na četiri mjeseca strogoga zatvora. Bilo je to u Sisku prigodom obilježavanja 300. godišnjice pobjede hrvatskoga bana Tome Bakača nad Turcima kada je u svom istupu progovorio protiv bana Khuena što je okarakterizirano kao verbalni napad na bana i njegovo političko djelovanje. Nakon što je mađaron Gjuro Fabac nazdravio caru i kralju Franji Josipu I. i banu Khuenu, Radić je uzviknuo: "Pereat ↓1 magjarski husar... ja mislim, da mi slavimo 300. godišnjicu pobjede hrvatskoga bana, a ne slavimo pašovanje magjarskog husara...", te je nakon toga nastala u dvorani galama, a neki su od uzvanika Radiću dobacivali da je balavac nastojeći ga prekinuti u njegovu govoru i tražeći da se pozove stražar na što je Radić odgovorio "da sam najmanje balavac zato što nedopuštam, da se nazdravi čovjeku, koji već 10 godina tlači Hrvatsku". Zbog tih je riječi optužen u Petrinji pred Sudbenim stolom, 16. kolovoza 1893. godine. Nema podataka koliko je dugo bio u pritvoru, a nakon toga otišao je u Prag gdje nastavlja studij.
U pismu, od 21. rujna 1893. godine, bratu Ivanu iz Praga piše:
»(...) Marljivo učim i sve više valjanih i novih stvari čujem i vidim, kao što sve više valjanih ljudi upoznajem. (...) Ja sam posvema sretan i ovako, jer se po mogućnosti pripravljam da danas sutra uz pomoć pravednoga i vječnoga Boga i iskrenih i vjernih prijatelja ujedinim i oslobodim Hrvatsku, našu od boga nam danu domovinu, (...)«
U Pragu je bio do početka sudskoga procesa, a 13. listopada 1893. godine održana je glavna rasprava. Kaznu je izdržao u punom trajanju. Krajem 1894. godine upoznaje, na jednom izletu, svoju buduću suprugu Mariju Dvořák, Čehinju, maturanticu učiteljske škole s kojom se vjenčao u Pragu 1898. godine a imali su četvero djece, Milicu (1899. – 1946.), Miroslavu (Miru) (1901. – 1988.), Vladimira (Vlatka) (1906. – 1970.) i Branislava (Branimira, Branka) (1912. – 1983.).
Zbog isključenja sa zagrebačkoga Pravnog fakulteta nastavlja studij na praškom sveučilištu. No, uskoro je isključen i s praškog sveučilišta, a odmah zatim i s peštanskoga te mu je daljni studij onemogućen na čitavom području Austro-Ugarske Monarhije.
== Politička djelatnost u Austro-Ugarskoj i studij ==
Početci Radićeve političke djelatnosti vezani su upravo uz borbu protiv mađarizacije.
Godine 1895. ponovno je osuđen, ovoga puta na šest mjeseci zatvora. Razlog je bio spaljivanje mađarske zastave prigodom posjeta cara i kralja Franje Josipa I. Zagrebu u listopadu 1895. godine. Godine 1895. studenti sa sveučilišta među kojima je bio i Stjepan Radić najjasnije su iskazali izraz svog nezadovoljstva. Oni su na Trgu bana Josipa Jelačića, 16. listopada 1895. godine, spalili mađarsku zastavu. Jedan sat nakon toga počela su uhićenja. Studenti su bili izbačeni sa Sveučilišta, a sud ih je osudio na višemjesečne kazne. Radić je bio drugooptuženi, a prvooptuženi bio je Vladimir Vidrić, kasniji čuveni hrvatski pjesnik. Na nagovor Stjepana Radića, nakon izlaska iz zatvora nastavili su studirati u Pragu i Beču.
Godine 1896. opet putuje u Rusiju, gdje se zadržao oko pet mjeseci. U razdoblju između 1897. do 1899. godine studirao je, s prekidima, na Slobodnoj školi političkih znanosti (École libre des sciences politiques) u Parizu. U Pariz je pošao koncem siječnja 1897. godine ali se ne upisuje na Političku školu sve do jeseni iste godine pošto nije ima dovoljno za školarinu (jedan semestar iznosio je 180 franaka a Radić je u Pariz došao s 57 franaka). Jedno vrijeme, praznike 1897., provodi u Švicarskoj usavršavajući francuski jezik te proučavajući tamošnje političke prilike. Prvu godinu završio je 1898. godine s osnovnim predmetima diplomatske povijesti, komparativnog civilnog prava, etnografije i financija. Po drugi puta u Pariz otišao je početkom veljače 1899. godine i, živeći sa suprugom u oskudici, u pet mjeseci završava akademsko školovanje i uz to napisavši raspravu, za diplomu, Savremena Hrvatska i Južni Slaveni (La Croate actuelle et les Slaves du Sud). Danju je bio na predavanjima a navečer do kasno u noć diktirao je tu raspravu na francuskom svojoj ženi Mariji. Studij je završio kao drugi u generaciji i za nagradu dobio od škole cijelu biblioteku od 60 knjiga iz oblasti politologije. Zatim živi neko vrijeme u Pragu, surađujući s češkim listovima, a kada ga je policija protjerala iz Praga, odlazi u Zemun, u ljeto 1900. godine, za balkanskoga dopisnika čeških, francuskih i ruskih listova. Tu uspostavlja veze s uglednim srpskim političarima i tiska članke u Srpskom književnom glasniku. Dok je bio u Zemunu jednom prigodom prosvjedovao je protiv poslovanja željeznica na mađarskome jeziku. 27. listopada 1901. godine bio je putovao u vlaku iz Zemuna za Staru Pazovu, kondukter ga je na mađarskome upitao za kartu a Radić ju nije htio pružiti na uvid ako ga ovaj ne upita na hrvatskome jeziku. Došlo je do prepirke i Radić je nasilno izbačen iz vlaka. U 1901. godini je u Zemunu pokrenuo i uređivao tjednik Živa Domovina. Redarstvo je htjelo izbaciti Radića iz Zemuna, ali ga je branio odvjetnik i saborski zastupnik Aleksandar Badaj. Od 1902. godine živi u Zagrebu i radi kao tajnik Hrvatske ujedinjene oporbe.
Iste godine objavljuje knjigu Hrvati i Srbi, u kojoj govori o međusobnim odnosima Hrvata i Srba, osuđujući u njoj njihove partikularističke megalomanije.
Između ostalog u knjizi je napisao i ove retke: Tim sramotnim pojavam izvor je baš u tome, što se misli, da se borba ima voditi do istrage (uništenja) vaše ili naše, a sve, gle, oko nas svjedoči, da se ta borba vodi do istrage vaše i naše... Zdrav razum svakog našeg seljanina, kojega još ne otrovasmo svojom "politikom" sudit će o ovoj borbi "do istrage vaše ili naše" kao o najstrašnijem zločinstvu, kao o pravom narodnom izdajstvu ... danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju ... treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje, da već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena.
Od 1902. godine pa sve do 1906. godine, glavni je urednik mjesečnika Hrvatska misao. S bratom Antunom, Benjaminom Šuperinom, Svetimirom Korporićem, Milanom Krištofom i Ivanom Gmajnerom krajem 1904. godine osniva političku stranku, HPSS (Hrvatska pučka seljačka stranka). Pri organiziranju Seljačke stranke Radić je zapisao da se ima boriti:
»samo ustavnim sredstvima, dotično, ako ustavnih sredstava nema, samo pisanom i živom riječi, riječju muževnom i odvažnom, do potrebe i bez obzira na posljedice. Borit se valja i činom, i to plugom i motikom, udruživanjem i javnim sastajenjem, skupnim peticijama i prosvjedima, ali nikada pod nikoju izliku i u nijednu svrhu kakvim mu drago materijalnim oružjem, bio to kamen ili bomba, batina ili puška, kolac ili sjekira.«
Iste godine Radić se kandidirao u petrinjskom izbornom kotaru no nije pobijedio zbog toga što je visok imovinski cenz isključio najveći dio seljaka s izbora. Godine 1905. na prvoj glavnoj godišnjoj skupštini HPSS-a u Zagrebu, Stjepan Radić jednoglasno je izabran za predsjednika stranke. Na izborima za Hrvatski državni sabor 1906. godine HPSS doživljava neuspjeh ali već 1911. godine dobiva osam mandata. U Hrvatski državni sabor prvi puta Radić je izabran 1908. godine u izbornom kotaru Ludbreg iako je tada bio u zatvoru, a 1910. godine ponovno je izabran u Ludbregu. Godine 1912. u doba Cuvajeva komesarijata ponovno je u zatvoru.
== Narodno vijeće, Država SHS i Kraljevstvo SHS ==
Na osnivačkom sastanku Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, 5. listopada 1918. godine, pristupanje je najavila i HPSS, a kasnije je Stjepan Radić postao članom Središnjega odbora Narodnoga vijeća SHS. Osjećajući bilo hrvatskoga seljaka Radić sve češće inzistra da se očuva hrvatska država te u to vrijeme piše u Domu:
»Bila bi, dakle prava sablazan da se u doba kad se Slovenija na naše oči državno stvara, a Bosna državno obnavlja i sve to u jugoslavenskom okviru i na temelju jugoslavenskog narodnog jedinstva, da se sad, tobože, zbog tog okvira i tobože zbog tog jedinstva, naša hrvatska država ruši. Nju bi mogao i smio rušiti samo hrvatski narod kad bi mu Bog pomutio pamet, ali je hrvatski narod pri zdravoj pameti i upravo zato hoće danas više nego ikada da ima svoju hrvatsku državu i da na svom državnom teritoriju - koji je ujedno i naše narodno područje - vrši potpuno i bezuvjetno pravo svoga narodnog samoodređenja.«
=== Govor na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća ===
U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjega odbora Narodnoga vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.
Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnoga vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu:
»...upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti... Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak - a to je devet desetina hrvatskoga naroda - u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju...«
U tom svom poznatom govoru tada izgovara i:
»Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu.«
Zatim upozorava prisutne:
»Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata.«
Na kraju završavajući:
»Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu. Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko - to ne će biti dugo - da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska!«
Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918. godine, zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: "Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina." Sutradan, 26. studenoga 1918. godine, Središnji odbor Narodnoga vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća "zbog njegovih napadaja i kleveta" na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on "našu gospodu" koja vode politiku nazvao "zanešenjaci", "tašti", "siloviti", "sebičnjaci", a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.
Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. godine saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.
== Djelatnost u jugoslavenskoj monarhiji ==
I u novoj državi Radić je podvrgnut strogome nadzoru upravnih organa vlasti, žandarmerije, policije i vojske te je proganjan, kažnjavan, suđen i zatvaran. U veljači 1919. godine obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom.[Ima li gdje cijeli tekst tog memoranduma?]
»A u Memorandumu Mirovnoj konferenciji stoji: »Mi svi potpisani i potkrižani hrvatski državljani i državljanke iznad 18 godina izjavljujemo na temelju međunarodno priznatoga prava samoodređenja naroda, da smo po svojoj duši i pameti za neutralnu hrvatsku seljačku republiku, te za hrvatski tisućljetni državni narod. Zahtijevamo saziv posebne hrvatske konstituante, i to bezuvjetno prije nego što mirovni kongres u Parizu stvori konačnu odluku o sudbini hrvatskoga naroda. Ovlašćujemo glavni odbor Hrvatske pučke seljačke stranke i predsjednika HPSS g. Stjepana Radića, da ovaj naš zahtjev iznese pred mirovni kongres u Parizu.««
Od ožujka 1919. do studenoga 1920. godine ponovno je u zatvoru ili pod istragom. Prvi puta u novoj državi Stjepan Radić bio je uhićen 25. ožujka 1919. godine i to po izravnom nalogu iz Beograda (a Marija Radić i njihova kći Mira također bile su, tijekom rujna, uhićene i zadržane u zatvoru petnaestak dana kako bi se vršio pritisak na Radića). Tada su uhićeni i prvaci Hrvatske stranke prava dr. Josip Pazman i dr. Vladimir Prebeg te bivši narodni zastupnik Dragutin Hrvoj a uz obrazloženje tih uhićenja navedeno je: "Uapšenje je uslijedilo radi njihova djelovanja u inozemstvu, kojim se silno otešćava položaj kraljevstva SHS na mirovnoj konferenciji i teško ugrožava interes države". Bio je to jedan od prvih poteza karađorđevićevskih vlasti u svrhu onemogućivaja oporbe u novoj državi. Radić je bio uhićen iako je kao narodni zastupnik imao imunitet nepovrjedivosti. Stjepan Radić u zatvoru je bio isprva, oko dva mjeseca, u samici te je trpio često razna maltretiranja i zlostavljanja ↓2. Marija Radić uputila je početkom siječnja 1920. godine molbu banu Tomljenoviću tražeći puštanje svoga muža iz zatvora ali nije dobila nikakav odgovor onda je 26. veljače uputila još jednu molbu novome hrvatskome banu Matku Laginji opisavši Radićev položaj u zatvoru i tražeći neka se bar to promijeni. Radić je u pritvoru ostao najduže od svih uhićenika i pušten je 27. veljače na intervenciju novoga hrvatskog bana Matka Laginje, a protivno volji regenta Aleksandra Karađorđevića, beogradske vlade i Svetozara Pribićevića. Godine 1920. njegova stranka mijenja naziv u HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka). Dvadesetih godina Radić i njegova stranka bili su u oštroj oporbi režimu.
=== Pokušaj atentata na Radića u Sisku ===
Održavajući skupštinu svoje Stranke u Sisku 21. ožujka 1920. godine dogodio se pokušaj atentata na Stjepana Radića. Na tu su skupštinu došli i članovi sisačke organizacije Demokratske stranke, ometali i prekidali njezin rad dobacujući Radiću da je izdajica i talijanski plaćenik. Tom je prigodom Petar Teslić opalio nekoliko hitaca u zrak i prema tribini na kojoj je Radić govorio. Skupštinu je raspustio ovlašteni izaslanik vlasti Gjuro Besch te je nova skupština održana istoga dana u Galdovu. Nakon skupštine nije, zbog pokušaja atentata, zatvoren Teslić već Radić zbog svog govora. 8. srpnja 1920. godine kog Sudbenog Stola u Zagrebu započela je bila rasprava protiv Radića, a bio je optužen od državnog odvjetništva "radi zločinstva protivu otečestva". Nakon čitanja optužnice Radić je u svome osmosatnome govoru, izrečenom sa stankama za odmor u dopodnevnim i popodnevnim satima, na početku istaknuo i to:
»(...) da se ne osjeća krivim i da se neće braniti, nego da će pokazati svoju političku djelatnost i pokazati da optužnica ne uvažava promjene u političkim odnosima i shvaćanjima, nego je "dijete magjarske sudbene političke persekucije (progonstva) i srbskoga krivičnog zakona" i po tome je "očit dokaz... balkanizacije". Ona se mogla dogoditi zato što u Kraljevstvu SHS "nema narod nikakva prava" i što u toj državi "svaki policajni činovnik može narodnog zastupnika prijaviti, da je govorio protiv otečestva i Vladara, proglasiti ga huškačem i dati zatvoriti. U toj državi nema danas nikakva prava niti narodni izabranik, ako je odlučni protivnik centralističke kraljevske vlade u Beogradu. To je država strahote".(Citat iz "Slobodnog doma", 15 srpnja 1920.)«
Dne 4. kolovoza, 1920. godine, Stjepan Radić biva osuđen na 2 godine i 6 mjeseci tamnice. Kazna mu je pooštrena i dodatkom: u dvije i pol godine morao bi postiti i biti u samici na dan 1. prosinca zato što se protivio načinu ujedinjenja u Kraljevstvo SHS.
=== Izbori za Konstituantu 1920., put u inozemstvo i ulazak u Vladu 1925. ===
Amnestiran je 27. studenoga 1920. godine a pušten, sutradan, 28. studenoga, na sam dan izbora za Konstituantu. HRSS na izborima dobiva 230.590 glasova odnosno 50 zastupničkih mjesta i tako postaje najveća hrvatska politička stranka. U srpnju 1923. godine Radić putuje u London, Beč te zatim u Moskvu, gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku internacionalu. Zbog toga je stranka proglašena komunističkom i po povratku u Zagrebu u siječnju 1925. godine Radić je uhićen i predan sudu. Pušten je tek nakon što je njegova stranka (27. ožujka 1925. godine) dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i nakon što je HRSS promijenila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka). Već u studenome (zbog nove orijentacije) Radić ulazi u desetu vladu premijera Nikole Pašića kao ministar prosvjete.
=== Ponovno u oporbi ===
U veljači 1927. godine Radić je ponovno u oporbi i sklapa koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom (SDS) koju je vodio Svetozar Pribićević a 10. studenoga 1927. godine nastaje Seljačko-demokratska koalicija (SDK). Glavni ciljevi koalicije bili su: reorganizacija jugoslavenskoga političkog života, okončanje neparlamentarnih postupaka i borba protiv velikosrpske hegemonije. Na čelu SDK bila su dva predsjednika, Stjepan Radić i Svetozar Pribićević. Godinu dana kasnije, u veljači 1928. godine, otvorena je kriza vlade nakon ostavke Velje Vukičevića ali mu je kralj povjerio mandat i za sastav nove vlade. Vukičević je potom ponudio Radiću ulazak predstavnika HSS-a u vladu ali bez Pribićevićevih samostalnih demokrata što je Radić odbio a onda je Vukičević vratio mandat. Nakon Vukičevićeva neuspijeha u formiranju vlade kralj je mandat povjerio Radiću sa zadatkom formiranja šire koncentracijske vlade nakon čega se Radić odmah prihvatio konzultacija sa šefovima pojedinih parlamentarnih skupina. Radić se obratio i radikalskome zastupničkom klubu koji je objavio priopćenje kako su oni spremni ući u vladu samo pod uvjetom da predsjednik vlade bude radikal s obzirom na činjenicu da Radikalna stranka ima najviše zastupnjika u skupštini. Radić je potom poslao odgovor u kojemu dovodi u pitanje punovažnost odluka radikalskoga kluba, jer da je sjednici prisustvovalo samo 37 zastupnika te je zahtijevao od Vukičevića sazivanje kluba u punome sastavu, no, Vukičević je to odbio te je Radić na to, zbog držanja radikala, vratio mandat. ↓3
=== Atentat u beogradskoj skupštini ===
Tijekom 1928. godine Radiću se sve više počinje prijetiti smrću a prijeti se i njegovim suradnicima te čelniku Samostalne demokratske stranke Svetozaru Pribićeviću. U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću (npr. u Jedinstvu, bliskom predsjedniku vlade Velji Vukičeviću, nekoliko puta) uz obrazloženje kako oni rade protiv temelja države. Politika je objavila uvodni članak na kraju kojega je pisalo kako bi se lako mogao naći građanin spreman na sređivanje računa s Radićem, ako to država ne uradi, a Samouprava, koji je bio glavni organ najjače srpske političke stranke, u nekoliko je navrata pisao u istom smislu. Pojedini radikalski zastupnici u to su vrijeme, tijekom zasjedanja u Narodnoj skupštini, također prijetili smrću Radiću, Pribićeviću i njihovim suradnicima no ni čelništvo Narodne skupštine a ni drugi faktori nisu poduzeli ništa da bi ispitali ili spriječili te prijetnje i ozbiljnost izraženih namjera. Dne 20. lipnja 1928. godine, revolverskim hicima, dvorski agent, zastupnik Radikalne stranke i četnički vođa Puniša Račić ranjava Ivana Pernara i Ivana Granđu, smrtno ranjava Stjepana Radića te usmrćuje Đuru Basarička i Pavla Radića, zastupnike HSS-a. Dr. Ivan Pernar pogođen je s dva metka. Prvi Račićev metak pogađa ga u ruku a drugi nepuni centimetar ispod srca, tri milimetra ispod žile kucavice nakon kojega pada pod klupu i tako je izbjegao treći mu namijenjen metak. Taj drugi revolverski metak Pernar je u tijelu nosio do kraja života. Ivan Granđa, seljak, zastupnik iz sela Šašinovca, sjedio je u zastupničkoj klupi pokraj Stjepana Radića i ranjen je u lijevu ruku kada je, u trenutku atentata, svojim tijelom zaštitio Stjepana Radića i tako ga spasio od neposredne smrti. Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini u Hrvatskoj je doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedili prosvjedi diljem Hrvatske, na onima u Zagrebu bilo je oko 100.000 demonstranata, a žandamerija i policija ubili su trojicu, ranili 60 i uhitili 120 prosvjednika.
=== Nakon atentata, smrt i pokop ===
Radić je nakon atentata prebačen u beogradsku bolnicu i tu je hitno operiran. Vlada Velje Vukičevića uzdrmana je atentatom na prvake HSS-a i on podnosi ostavku svoje vlade, 4. srpnja 1928. godine, nakon čega je kralj Aleksandar I. Karađorđević povjerio mandat za sastavljanje vlade Aci Stanojeviću koji odmah traži sastanak s ranjenim Radićem ali ga je Radić odbio primiti, uputivši mu vrlo oštar odgovor i optuživši ga što je kao prvak Radikalne stranke pružio podršku Velji Vukičeviću i skupštinskoj većini odakle je potekao ubojica i njegovo organizirano društvo. Nakon toga Stanojević vratio je mandat za sastav vlade a kralj Aleksandar I. Karađorđević je, posredstvom Svetozara Pribićevića, ponudio mandat Stjepanu Radiću koji ga odbija predloživši mu raspuštanje skupštine i nove izbore koje bi provela oporba ili neutralna vlada. Po Radiću bi se u toj budućoj skupštini razmatrale ustavne promjene "prema stečenom iskustvu i narodnim i državnim potrebama". Radić je u beogradskoj bolnici ostao do 8. srpnja 1928. godine i odakle je, nakon laganoga poboljšanja zdravstvenoga stanja, prebačen u Zagreb gdje je nastavio s liječenjem. Zastupnici Seljačko-demokratske koalicije napustili su Beograd i nisu sudjelovali u radu Narodne skupštine koja se sastala 1. kolovoza 1928. godine već su se okupili u Zagrebu, u zgradi Hrvatskoga sabora, na plenarnoj sjednici kojom je predsjedao Vladko Maček a otvorio ju je Svetozar Pribićević. Tada je prihvaćena rezolucija gdje se utvrđuje cilj Seljačko-demokratske koalicije neka se legalnom borbom u parlamentu izvojuju promjene sistema u državi kako bi se ostvarila jednakost i ravnopravnost Hrvatske i svih prečanskih zemalja sa Srbijom naglašavajući kako se sustav hegemonije poslužio organiziranim zločinom u sprječavanju uspjeha zakonite borbe Seljačko-demokratske koalicije i budući u skupštini nema zastupnika Seljačko-demokratske koalicije, koji predstavljaju narod u prečanskim krajevima, u zaključcima se istaklo nepriznavanje rada skupštine i njenih odluka za prečanske zemlje te će se svi zaključci koje ta krnja Narodna skupština donese smatrati nametnutima i neobvezatnima za narode u prečanskim krajevima a osobito za hrvatski narod.
Stjepan Radić umro je od posljedica ranjavanja u svojoj kući u Hercegovačkoj cesti br. 4, ↓4 8. kolovoza 1928. godine u 20.55 sati, a njegovo tijelo položeno je na odar u Hrvatskom seljačkom domu u Zagrebu, na Zrinjevcu, gdje je bio četiri dana kako bi mu narod iskazao posljednju počast.
Pokopan je 12. kolovoza 1928. godine, u Zagrebu, u arkadama na Mirogoju. ↓5 Sprovod je krenuo oko 9.30 sati a kola s lijesom stigla su pred groblje oko 17.15 sati. Prigodom sprovoda nošeno je 1.450 vijenaca a bilo je nazočno oko 60.000 službenih izaslanika organizacija HSS-a i oko 150.000 seljaka i građana iz svih krajeva Hrvatske.
== Književno stvaralaštvo ==
U vremenskom razdoblju od 1893. do 1928. godine Stjepan Radić napisao je i objavio 65 brošura i knjiga među kojima su neke i od oko 400 stranica (Moderna kolonizacija i Slaveni 1904., Savremena Evropa 1905., Današnja financijalna znanost, 1906.) te oko 3.500 rasprava, članaka, zabilježenih govora i sl.
»Njegovo spisateljsko kazivanje, utemeljeno na širini i dubini spoznaja u svezi sa temom o kojoj piše, vrlo je nadahnuto. Stil mu je prenapregnut, živ, misaono dorađen, emotivno angažiran s adekvatnom literarnom impregnacijom. Takvo Radićevo kazivanje, uvijek u primjerenoj formi, zanimljivo konkretnošću i svježinom političkog meditiranja, komponirano bogatom literarnom izričajnošću, djelovalo je privlačno, dojmljivo i uvjerljivo.«
Radić je također prevodio s češkoga i francuskoga jezika objavivši četiri knjige prijevoda s francuskoga na češki i hrvatski te s češkoga na hrvatski jezik. Znao je sve slavenske jezike te francuski, njemački i engleski a također služio se s madžarskim i talijanskim jezikom. Stjepan Radić je "bio učlanjen u najstarije češko književno društvo Svatobor" te je "zbog svoje obimne spisateljske djelatnosti na češkom jeziku (1899. – 1900.)" bio smatran i "češkim književnikom".
== Djela ==
Nepotpun popis:
Slovnica i čitanka češkog jezika, Zagreb, 1896.
Rječnik (češkog jezika) za Hrvate, Zagreb, 1896.
Současne Chorvatsko, Prag, 1900. (Radićev diplomski rad na Slobodnoj školi političkih znanosti u Parizu koji je obranio 1899. godine)
Najjača stranka u Hrvatskoj, Rijeka, 1902.
Hrvati i Srbi: hrvatski odgovor na članak "Srpskoga Književnog Glasnika" od 1. augusta 1902. pod naslovom "Srbi i Hrvati", Zagreb, 1902.
Slovanska politika v Habsburgske momarchii, Prag, 1902.
Uzničke uspomene I dio, Novi Sad, 1902., Uzničke uspomene II dio, Novi Sad, 1903.
Stjepan Radić pred mitrovačkim Sudbenim stolom, Zagreb, 1903.
Kako ćemo iz zla u dobro. Prijateljska rieč hrvatskom seljaku, Ljubljana, 1903.
Za jedinstvo hrvatske opozicije na narodnjačkom, demokratskom i slavenskom osnovu, Zagreb, 1903.
Dvije studije o školstvu, Zagreb, 1903. (U Bibliografiji S.R. u Božićnici za 1929. stoji: "zaplijenjeno")
Hrvatski pokret godine 1903: politička razprava, Allegheny, 1903.
K osnivanju Hrvatske seljačke stranke, Zagreb, 1904.
Moderna kolonizacija i Slaveni: sa 4 zemljopisne karte / napisao Stjepan Radić., Matica hrvatska, Zagreb, 1904.
Hrvatska pučka seljačka stranka. H.P.S.S., Zagreb, 1905.
Kako ćemo se naučiti ruski?: praktična slovnička uputa i rječnik svih najobičnijih ruskih rieči različnih od hrvatskih: (u glavnom prema čitanci "Russkaja Rječ"), Zagreb, 1905.
Hrvati i Madžari, Zagreb, 1905.
Savremena Evropa: ili karakteristika evropskih država i naroda, Zagreb, 1905.
Izbornicima i svemu narodu kotara bjelovarskoga, Zagreb, 1906.
Jak se Čech brzo nauči Chorvatsky? Kako se Čeh brzo nauči hrvatski, Zagreb, 1906.
Dolje Khuen II! Pod optužbu s Rakodczayem, Zagreb, 1907.
Jakost i temelj Hrvatske, Zagreb, 1907.
Što je i što hoće Hrvatska pučka seljačka stranka. Napisali Dr. Ante Radić i Stjepan Radić, Zagreb, 1908.
Današnja financijalna znanost, Matica hrvatska, Zagreb, 1908.
Gospodarstvo, prosvjeta i politika – zajedno s Josipom Predavcem i Franom Novljanom, Zagreb, 1910.
Federalizam naše carevine i narodno oslobođenje, Zagreb 1910.
Češki narod na početku XX stoljeća. Napisao Stjepan Radić. Nagrađeno nagradom I. grofa Draškovića za godinu 1908., Zagreb, 1910.
Hrvatska seljačka politika prvi put u hrvatskom državnom saboru, Zagreb, 1911.
Savremena ustavnost: temelj, načela, jamstvo, obilježje, Zagreb, 1911.
Češka vježbenica za srednje i njima slične škole, Zagreb, 1911.
Devet seljačkih zastupnika: izabranih po prvi put po proširenom izbornom pravu u banskoj Hrvatskoj : pogled na politički njihov rad (sa slikama), Zagreb, 1912.
Unutrašnje ili Družtveno uredjenje češkoga naroda, Družtvene prilike u prosviećenih naroda, 1, Zagreb, 1912.
Hrvatski politički katekizam: za svjetsku, slavensku i hrvatsku politiku, Cleveland, 1913.
Seljačko pravo u sto pitanja i sto odgovora, Zagreb, 1913.
Za lakši i bolji seljački život, Zagreb, 1913.
Javna politička poruka probuđenoj seljačkoj braći: naročito u Americi i po ostaloj tuđini, Zagreb, 1913.
Za hrvatsku državu i za hrvatski seljački narod, Zagreb 1915.
Mir, pravica i sloboda: (četverosatni indemnitetni govor predsjednika seljačke stranke Stjepana Radića u saborskoj sjednici dne 4. kolovoza 1917)., Zagreb, 1917.
Temelji za budućnost Hrvatske, Habsburške monarhije i ciele Evrope, Zagreb, 1917.
Obnovljena Bugarska: od 1878. do 1913., Zagreb, 1918.
Nauk i program: Hrvatske pučke seljačke stranke, 1919.
Gospodska politika bez naroda i proti narodu. Govor predsjednika Hrvatske seljačke stranke nar. zastupnika Stjepana Radića na noćnoj sudbonosnoj sjednici Narodnog Vieća dne 24. studena 1918., Zagreb, 1920.
Stjepan Radić: književnik, narodni zastupnik na Hrvatskom državnom saboru i predsjednik Hrvatske seljačke stranke pred sudom kao veleizdajnik Kraljevstva SHS, Zagreb, 1920. (Stenografski zapisnik glavne sudbene rasprave, koja se vodila pred zagrebačkim Sudbenim stolom dne 8., 9., 10., 13., 14., 16., 19. i 20. srpnja 1920. godine)
Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske, Zagreb, 1921.
Seljačka sviest i narodna volja: put k seljačkoj republici., Zagreb, 1923.
Moj politički životopis, Buenos Aires, 1928.
=== Posmrtno ===
Uzničke uspomene, I-III, 2. izd., Zagreb, 1929. (3. izd. Zagreb, 1971.)
Seljački nauk, (zajedno s bratom Antunom), urednici Dr. Vlatko Maček i Rudolf Herceg, Zagreb, 1936.
Socijalno i političko učenje Stjepana Radića, Izabrao i predgovor napisao prof. Ljubomir Maštrović, Beograd, 1939.
Sovjetska Rusija i seljačko pravo, Mračaj na Petrovoj Gori, na Kordunu, 1944.
Stjepan Radić. Politički spisi, (priredio Zvonimir Kulundžić), Znanje, Zagreb, 1971.
Korespondencija Stjepana Radića, sv. 1: 1885-1918., sv. 2: 1919-1928., Sveučilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1972,-1973., (prir. Bogdan Krizman)
Praški zapisi. Autobiografska proza, s češkoga preveo Dušan Karpatsky, Znanje Zagreb, 1985.
Ustav Stjepana Radića: državno uredjenje ili Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske, Pretisak, Biblioteka Povijest i sadašnjost, sv. 1, Prometheum, Zagreb, 1994.
Izabrani politički spisi, Knjižni niz Velikani hrvatske političke misli, knj. 1, Menora, Opatija, 1995.
Izabrani politički govori, Knjižni niz Velikani hrvatske političke misli, knj. 2, Menora, Opatija, 1995.
Hrvatski politički katekizam za svjetsku, slavensku i hrvatsku politiku, Knjižni niz Velikani hrvatske političke misli, knj. 3, Menora, Opatija, 1995.
Današnja financijalna znanost, Knjižni niz Velikani hrvatske političke misli, knj. 4, Menora, Opatija, 1995.
Stjepan Radić. Politički spisi, govori i dokumenti: izbor, Dom i svijet, Zagreb, 1995.
Stjepan Radić. Govori u Hrvatskom saboru 1-3, sv. 1: 1910 – 1911 – 1913., sv. 2: 1914 – 1915 – 1916., sv. 3: 1917 – 1918., Narodne novine, Dom i svijet, Zagreb, 1996.
Današnja financijalna znanost, Biblioteka Hrvatska ekonomska misao, kolo 2, Dom i svijet [etc.], Zagreb, 2005.
Savremena Evropa ili Karakteristika evropskih država i naroda, Biblioteka Politička publicistika, knj. 9, Pan liber, Zagreb, 2005.
=== Prijevodi ===
Albert Sorel: Uvahy ze současny mezinarodni politiky, (Razmišljanja iz međunarodne politike), prijevod s francuskoga na češki, Prag, 1901.
Djevojački sviet, Izabrane pripoviesti čeških spisateljica. Prijevod s češkoga na hrvatski., Zagreb, 1902.
Vjekoslav Jirasek: Pasoglavci ili Boj čeških graničara za seljačko pravo, Prijevod s češkoga na hrvatski., Zagreb, 1906. (2. izd. 1929.)
Charles Seignobos i Albert Metin: Najnovija svjetska povijest. L'Histoire contemporaine. Od 1815. do 1900., prijevod s francuskoga na hrvatski., Zagreb, 1921.
== Nagrade ==
1903.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Moderna kolonizacija i Slaveni.
1904.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Savremena Evropa: ili karakteristika evropskih država i naroda.
1906.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Današnja financijalna znanost.
1908.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Češki narod na početku XX. stoljeća.
== Baština i spomen ==
Prvi spomenik Stjepanu Radiću napravila je hrvatska kiparica Mila Wod (1929. u Petrinji), a to je ujedno prvi hrvatski javni spomenik djelo neke kiparice. Spomenik Stjepanu Radiću otkriven je u Petrinji 1936. godine, uklonili su ga četnici nakon okupacije Petrinje u Domovinskome ratu a nakon oslobođenja grada pronađen je u okolici i vraćen na svoje prvotno mjesto.
Njegovo ime, u svrhu političke borbe, nastavila je koristiti HSS. Tijekom Drugoga svjetskog rata, njegovu političku ostavštinu prisvajali su i ustaše i komunisti, svaki za svoje ciljeve. Dvije partizanske brigade dobile su ime po njemu, Brigada "Stjepan Radić" i Brigada "Braća Radići".
8. kolovoza 1971. godine hrvatski sveučilištarci postavili su spomen-ploču na kući Stjepana Radića u Hercegovačkoj 131, u Zagrebu. ↓6
Mnoge škole, ulice i trgovi u gradovima u Hrvatskoj danas nose imena po Stjepanu Radiću.
Portret Stjepana Radića nalazi se na hrvatskoj novčanici od 200 kuna a HPT je 1992. godine izdao redovitu poštansku marku s likom Stjepana Radića u seriji poštanskih maraka "Hrvatski velikani".
Tijekom Domovinskoga rata jedna hrvatska policijska postrojba iz Siska nosila je ime Sisački odred "Braća Radić" a tijekom rata u Bosni i Hercegovini 4. brigada HVO-a iz Ljubuškog nosila je Radićevo ime.
Godine 1995. ustanovljen je Red Stjepana Radića, odlikovanje Republike Hrvatske koje se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda.
12. srpnja 2000. godine bugarski predsjednik vlade Ivan Kostov otkrio je spomen-ploču s natpisom Na sjećanje vođi hrvatskog naroda Stjepanu Radiću, velikom poborniku bugarsko-hrvatskog prijateljstva, autoru povijesne knjige Obnovljena Bugarska (1913.) Od vječito zahvalnog bugarskog naroda, koju je postavilo Veleposlanstvo Republike Bugarske u Hrvatskoj na kući Stjepana Radića u Hercegovačkoj 131, u Zagrebu.
12. lipnja 2015. godine Hrvatski sabor donio je Odluku o proglašenju dana 20. lipnja Danom sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve.
15. svibnja 2018. godine "Vijeće Grada Praga temeljem inicijative koju su još 2009. pokrenuli Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba i predstavnik češke nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji Franjo Vondraček" imenovalo je po Radiću jednu ulicu u praškom predjelu Břevnov, u Gradskoj četvrti Prag 6.
== Citati ==
== Bilješke ==
↑1 Latinska riječ koja znači Dolje!.
↑2 "(...) samo pedesetak dana poslije Radićeve smrti, 30. IX 1928, na jednoj skupštini u Jagodini (...) stari radikal i radikalski disident dr Momčilo Ivanić (...) je rekao: "Radića se napadalo da je Beograd zvao cincarskim i batinaškim. To treba da znači kao da je Radić vređao Srbe, a naš veliki pesnik Zmaj Jova Jovanović pevao je o Beogradu kao o cincarskom gradu. Kako da Radić ne zove batinaškim Beograd, kad je godine 1919. bio lično tučen od strane organa naših vlasti. Tukao ga je komesar Sokolović i Miloš Momirović, onda gradski kapetan. Ovaj drugi mi je to lično pripovedao. Rekao mi je da se čudi, kako je Radić ostao uopšte živ od batina, jer ga je podnarednik tako mučio i zlostavljao, da su verovali da ne će ostati na životu. Radić je ovo krio, kao da ga je bilo sram, a ja sam ćutao kad je on bio živ, štedeći njegovu osetljivost. A evo, to sada javno kažem da se zna zašto je Radić ustao protiv batinaša"."
↑3 "Bilo je jasno da je povjeravanje mandata za sastav nove vlade Stjepanu Radiću bio samo manevar, unaprijed sračunat na neuspjeh."
↑4 Danas Hercegovačka ulica br. 131.
↑5 "Treba znati da je Stjepan Radić u taj grob stavljen privremeno, dok se ne uredi pristojan grob, ali da kroz proteklih više od šezdeset godina njegovi suborci o tome nikada nisu ozbiljno razmišljali. On ih je interesirao uglavnom kao sredstvo za osvajanje ministarskih fotelja – kao što je to slučaj i danas. I tako Radić već šezdest i dvije godine leži u zajedničkom grobu sa šezdeset i četvoricom pokojnika, s kojima – najvećim dijelom – nije imao nikakve veze i od kojih su mnogi bili čak i njegovi ogorčeni protivnici, pa čak i neprijatelji."
↑6 Tadašnje komunističke vlasti zabranile su održavanje javnoga skupa povodom otkrivanja spomen-ploče, a bila je pokrenuta i akcija za njezino skidanje. Svečanost otkrivanja spomen-ploče održana je 19 godina nakon njezinoga postavljanja, 8. kolovoza 1990. godine. Spomen-ploču otkrio je hrvatski publicist, književnik, bibliolog i povjesničar Zvonimir Kulundžić. To je bilo prvo a do 1990-ih godina i jedino spomen obilježje Stjepanu Radiću i njegovome pokretu u Zagrebu.
== Literatura ==
Stjepan Radić. Politički spisi, govori i dokumenti: izbor, urednici: Mirko Mađor i Anđelko Mijatović, Dom i svijet, Zagreb, 1995. ISBN 953-96190-0-9
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Državni arhiv u Zagrebu: Fotografije (Izbor iz osobnog fonda Radić Stjepan, podserija: Prilozi za biografiju)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. listopada 2011. (Wayback Machine)
Marija Radić, Uspomene iz života na moga blagopokojnoga supruga Stjepana Radića. Uredila i bilješkama popratila Maja Maričić, unuka Marije i Stjepana Radića a pripremila za tisak Iva Gruden Zdunić, njihova prapraunuka.
Matica hrvatska: biblioteka: elektronička izdanja. Edicija besplatnih publikacija:  Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. srpnja 2017. (Wayback Machine) Češki narod na početku XX. stoljeća  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. svibnja 2016. (Wayback Machine), Današnja financijalna znanost  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. svibnja 2016. (Wayback Machine), Savremena Evropa: ili karakteristika evropskih država i naroda  Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. studenoga 2020. (Wayback Machine).
Ivan Pernar o hrvatsko-srpskim odnosima nakon atentata u Beogradu 1928. godine, Zlatko Begonja
(engl.) Autobiography of Stephen Raditch (Stjepan Radić), Current History. A Monthly Magazine, sv. XXIX., listopad 1928. – ožujak 1929. U nakladi The New York Times Company

RADIĆ, Stjepan (Radič; Stipa, Stipica, Štěpán), političar i publicist (Trebarjevo Desno kraj Siska, 11. VI. 1871 — Zagreb, 8. VIII. 1928). Brat etnologa, političara i publicista Antuna. Iz klasične gimnazije u Zagrebu isključen potkraj 1889, kao eksternist maturirao u Rakovcu 1891. Studirao pravo u Zagrebu 1891–93. i 1906–07, Pragu 1893–94. i Budimpešti 1895. te politologiju od 1897. u Parizu, gdje je diplomirao na Slobodnoj školi političkih znanosti 1899 (dijelove završnoga rada La Croatie actuelle et les Slaves du sud objavio u Pragu u časopisu Rozhledy, 1899–1900, 5–6, 8, 10, 12–13, 15–16, 21–24, i kao brošuru Současné Chorvatsko 1900. te na hrvatskome u Hrvatskoj misli, 1904–05, 2–4). Ljeti 1886–97. putovao u gotovo sve hrvatske i slovenske krajeve, Srbiju, Njemačku, Švicarsku te Rusiju, gdje se susretao s istaknutim osobama. Sklon prosvjednim istupima, uhićivan je te redarstveno kažnjavan kraćim zatočenjem ili izgonom: u Zagrebu 1889 (prekinuvši kazališnu izvedbu, nazvao bio K. Khuena Héderváryja tiraninom), u Trebarjevu 1890 (ometanje oružničkoga uredovanja) i u Mostaru 1891 (javna polemika o hrvatsko-srpskim odnosima). God. 1893. na proslavi u Zagrebu u ime sveučilišne mladeži pozdravio je povezivanje Stranke prava i Neodvisne narodne stranke (govor u: Obzor, br. 61), potom zbog vrijeđanja N. Crnkovića bio osuđen na tri tjedna zatvora, a u Petrinji na četiri mjeseca zbog ponovne kritike Khuena Héderváryja na proslavi obljetnice Sisačke bitke, kojoj je pribivao kao član studentskoga izaslanstva (privremeno isključen sa Zagrebačkoga sveučilišta). Sukobivši se s redarstvom zbog raspuštanja skupa studentskoga društva »Slavija«, u kojem je djelovao, u studenom 1894. u Pragu je osuđen na 10 dana zatvora te izgnan iz austrijskoga dijela Monarhije uza zabranu studiranja na tamošnjim sveučilištima. Upisan na studij u Budimpešti, uzdržavao se i poučavajući hrvatskomu Tomu VIII. Erdődyja. Kao drugooptuženi za spaljivanje mađarske trobojnice u listopadu 1895, u studenom je osuđen na šest mjeseci zatvora (kaznu izdržavao u Bjelovaru do svibnja 1896), pa dulje nije mogao studirati nigdje u Monarhiji. Nakon višemjesečnoga boravka u Moskvi 1896. uhićivan je u Kutini i Popovači zbog predizborne agitacije. U Pragu je 1897. supokrenuo listove Hrvatska misao i Novo doba, u kojima je objavljivao pretežno nepotpisane članke, a publicistikom se uzdržavao i nakon povratka s pariškoga studija, surađujući 1898–1900. u periodicima Česká revue, Osvěta, Rozhledy, Radikální listy, Samostatnost (član uredništva) i Slovanský přehled. Ondje je tiskao i brošuru o nastavnom planu svojega studija Svobodná škola politických věd v Paříži (1899; hrv. inačica u: Hrvatska, 1901, 54–62, 64–67, 69, 71, 73, 82–86). Povezavši se s A. Hajnom i V. Klofáčem, djelovao je i u češkom književnom društvu »Svatobor« te sa S. Pribićevićem bio suvlasnik Glasa ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine za književnost, politička i socijalna pitanja (Beč 1899–1900). Ponovo protjeran prema redarstvenoj odluci iz 1894, u ljeto 1900. otišao je u Zemun, surađujući u to doba u praškim periodicima Česká demokracie, Česká revue, Hlas národa, Kronika, Národní listy, pariškima La Patrie i Le Petit Parisien, u ruskom časopisu Slavjanskij věk (Beč), beogradskom Srpski književni glasnik te u enciklopediji Ottův slovník naučný, 19–20 (Prag 1902–1903). Uhićen u studenom 1900. zbog predizborne agitacije u Podravini, preselio se u Končanicu kraj Daruvara. Kad je 1902. ujedinjenjem Neodvisne narodne stranke i Stranke prava nastala Hrvatska opozicija (od 1903. Hrvatska stranka prava), izabran za tajnika njezina Kluba, nastanio se u Zagrebu i supokrenuo časopis Hrvatska misao (suvlasnik te naizmjence s L. Mazzurom izdavač i odgovorni urednik do 1906, kad prestaje izlaziti). Promičući austroslavizam, u brošuri Slovanská politika v Habsburgské monarchii (Prag 1902; hrv. inačice u: Hrvatska misao, 1905–06, 1–5, te Slavenska politika u Habsburžkoj monarkiji. Zagreb 1906, dva izd.), na temelju povijesnih, gospodarskih i kulturnih razloga predložio je preustroj Monarhije u Podunavski savez država i naroda s pet cjelina (njemačka alpinska, češka, galicijska, ugarska te hrvatska »država« odn. »hrvatsko-slovensko-srbska Banovina«), povezanih carevinskim poslovima i delegacijama te osobom vladara, pri čem bi uza zajedničku vojsku svaka imala i svoje domobranstvo. U to doba počeo je s bratom razvijati zamisli o političkom i socijalnom organiziranju seljaštva, napose u 1902. tiskanim te ubrzo zabranjenim brošurama Kako ćemo iz našega zla u dobro (Sisak) i Najjača stranka u Hrvatskoj (Rijeka). Zbog protuhrvatskoga članka N. Stojanovića 1902, u kolovozu je pozvao na bojkot srpskih trgovaca, obrtnika i radnika (Obzor, br. 199, potpisan kao Jedan od umjerenih), no u rujnu je zagrebačke protusrpske izgrednike nastojao primiriti, ali i upozoriti na mađarsku prevlast, pa je ubrzo pritvoren te zbog poticanja na nasilje i neprijateljstvo »proti narodnostima« osuđen na četiri mjeseca zatvora. Zauzimajući se za slavensku uzajamnost te ponešto slojevitije shvaćanje narodnoga jedinstva Hrvata i Srba, koje je pozvao da u hrvatskom državnom okviru budu »hrvatski rodoljubi srpskog imena«, na Stojanovićev se članak osvrnuo i u također zabranjenoj brošuri Hrvati i Srbi (Zagreb 1902; dva izmijenjena češka izd. Prag 1902). Nakon više sukoba sa željezničarima, s kojima je, pozivajući se na Nagodbu iz 1868, pristajao općiti samo na hrvatskome, za onaj iz listopada 1901. osuđen je u veljači 1903. u Mitrovici na mjesec dana zatvora (ishod ponovljenoga postupka nepoznat), a zbog govorâ za narodnoga pokreta, o kojem je objavio knjižicu Hrvatski pokret godine 1903 (Allegheny 1903), bio je pritvoren od travnja do kolovoza, kad je osuđen na dva mjeseca zatvora s postom i samicom, što je najposlije smanjeno na 14 dana. Odstupivši u ožujku 1904. s dužnosti tajnika Hrvatske stranke prava (zbog sukoba oko poslovodstva Hrvatske poljodjelske banke), u prosincu je kao suosnivač izabran za prvoga predsjednika HPSS, u kojoj je, uživajući neprijeporni autoritet, donosio ključne odluke te mu je mandat obnavljan do kraja života. S Antunom autor je njezinih ustrojbeno-programskih tekstova (Hrvatski narod, 1904, 52; proširivano uputama i tumačenjima u Zagrebu tiskano u knjižicama Hrvatska pučka seljačka stranka H. P. S. S., 1905, Što je i što hoće Hrvatska pučka seljačka stranka, 1908, i Nauk i Program Hrvatske pučke seljačke stranke, 1919, te u Domu, 1919, 5–14). Premda je, nasuprot stranačkomu cilju općega prava glasa za muškarce, aktivno biračko pravo isprva imao vrlo mali dio stanovništva Hrvatske i Slavonije, te unatoč drugim zaprjekama, utjecaj je postupno proširio izvan Posavine i Podravine stalnom agitacijom. Nakon neuspjeha 1905. i 1906, u Hrvatski sabor biran je u kotaru Novigrad Podravski (i Ludbreg) 1908. te u kotaru Ludbreg 1910, 1911. i 1913. odn. 1914, jer su izbori uzastopce ponavljani nakon što mu je mandat dvaput bio poništen zbog neizdržane zatvorske kazne; pritvaran 1908. i 1912, kad je u Osijeku zbog nedopuštenih skupština i ometanja službene osobe osuđen na šest mjeseci zatvora (pomilovan). Osobit odjek imalo je osvajanje devet mandata HPSS 1910, tumačeno kao ulazak seljaštva u visoku politiku. Uz govornički nadahnute nastupe po selima, brojni su Radićevi tekstovi u stranačkim glasilima – isprva u Hrvatskom narodu (s uredništvom kojega se razišao potkraj 1905) i Hrvatskim novinama, napose od 1906. u glavnom glasilu HPSS Domu (1920–25. Slobodni dom; odgovorni urednik 1906–12. i 1921–23, urednik odn. suurednik 1920–23, suizdavač 1920–25) te kalendaru Božićnica (nepotpisano uredio 1910–14, 1922, sastavio i uredio 1923–28) – pretežno izdavanima u Hrvatskoj pučkoj seljačkoj tiskari, koju je suosnovao u Zagrebu 1906. Objavivši s Antunom knjižicu Hrvati i Magjari ili Hrvatska politika i »Riečka rezolucija« (Zagreb 1905), s polazišta hrvatskoga državnoga prava i austroslavističkoga okvira odbacivao je ključne sastavnice politike »novoga kursa«, držeći da je hrvatski dio Hrvatsko-srpske koalicije prepopustljiv srpskomu, kojega je nastojanja vidio kao nacionalistička i protivna hrvatskim probitcima. Na držanje novoga bana A. Rakodczaya prema željezničkoj pragmatici reagirao je brošurom Dolje Khuen II.! (Zagreb 1907). Zbog isključiva hrvatstva i odbacivanja suradnje sa Srbima kritizirao je i Čistu stranku prava, napose njezina čelnika J. Franka, s čim u svezi je dvaput novčano kažnjen, a javio se i brošurom Frankova politička smrt (Zagreb 1908). Tijekom 1908. putovao je u Prag, na sveslavenski đački kongres, i u Rusiju, gdje ga je zatekla aneksija BiH, koju je opravdavao na javnim predavanjima u Sankt Peterburgu i Moskvi te knjižicom Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu (Zagreb 1908; pretisak Zagreb—Sisak—Ljubuški 1993), protežući na nju hrvatsko državno pravo i ističući autohtonost, pa i kulturno-gospodarsko predvodništvo tamošnjih Hrvata. U Zagrebu se 1910. neuspjelo natjecao za profesora ustavnoga prava na Pravoslovno-državoslovnom fakultetu, a 1911. sa suprugom Marijom otvorio je Slavensku knjižaru, koja mu je pružala stanovitu financijsku sigurnost. Širega je poučno-pobudbenoga značenja njegova nepotpisana knjiga Hrvatski politički katekizam (1913), u kojoj je krajnje nepovoljno ocijenio kralja Franju Josipa I. te, polazeći od ishoda I. balkanskoga rata, navijestio mogućnost oružane »narodne revolucije«. O načelima HPSS pisao je i u brošuri Seljačko pravo u sto pitanja i sto odgovora (Zagreb 1913), knjižicom Javna politička poruka probudjenoj seljačkoj braći, naročito u Americi i po ostaloj tudjini (Zagreb 1913) oglasio se zauzimajući se u povodu atentata na komesara I. Skerlecza za nenasilje – što će ostati trajnom značajkom njegova djelovanja – a izbornicima se predstavio u brošuri Pogled na politički rad Stjepana Radića (Zagreb 1911) i knjižici Devet seljačkih zastupnika izabranih prvi put po proširenom izbornom pravu u banskoj Hrvatskoj (Zagreb 1912). Nakon saborskih izbora 1913, na kojima je HPSS osvojila samo tri mandata, stanovito približavanje preraslo je u suradnju s frankovačkom Strankom prava (»državnopravna oporba«). Tijekom I. svjetskoga rata Radić je isprva isticao prinos većinski hrvatskih postrojba austrougarskim oružanim snagama, a i tradicijsku vjernost povijesnoj zadaći Habsburgovaca kao vladara europske jezgre, postupno ih u sve većoj mjeri uvjetujući unutarnjim preustrojem Monarhije, za koji je, prema V. Mačeku, neko vrijeme držao da će ga omogućiti samo ograničeni ratni poraz. Optužujući Hrvatsko-srpsku koaliciju za nesposobnost u rješavanju gospodarskih i socijalnih problema, korupciju, oportunizam, mađaronstvo te, potkraj rata, unitarističko shvaćanje jugoslavenstva, bio je isključen iz cijeloga drugoga zasjedanja Sabora 1915–16. te iz većega dijela petoga zasjedanja 1917–18. Među ostalim, u Saboru je u prosincu 1916. predložio pokretanje preuređenja odnosa s Ugarskom na ravnopravnoj osnovi, u rujnu 1917. uvođenje općega prava glasa za muškarce i ograničenoga za žene, a podupro je i Svibanjsku deklaraciju većine južnoslavenskih zastupnika u Carevinskom vijeću 1917. Budući da do zahtijevanoga preustroja nije dolazilo, nego su potpuni poraz pa i raspad Monarhije bivali sve izgledniji, u travnju 1918. sudjelovao je na skupu čeških i južnoslavenskih političara u Pragu, na kojem je, nasuprot izjavama ministra vanjskih poslova O. Czernina, donesena rezolucija o samoodređenju slavenskih naroda. Raskinuvši tad sa Strankom prava, pozvao je na suradnju monarhijskih Hrvata, Srba i Slovenaca radi teritorijalnoga ujedinjenja na osnovi hrvatskoga državnoga prava i narodnoga jedinstva, nadajući se i stvaranju srednjoeuropske slavenske države s Česima te Poljacima. Politiku nacionalne koncentracije, osmišljenu u ožujku, prihvatio je u listopadu te godine i ušao u NV SHS (član Poslovnoga i Središnjega odbora te pročelnik sekcije za agrar), zauzimajući se da ono počne javno nastupati i bez iščekivanoga pridruživanja Hrvatsko-srpske koalicije. Premda se Radićev prijedlog razlikovao od Pribićevićeva i zamišlju da se Banska Hrvatska prethodno proglasi suverenom državom, a dinastija razvlasti, u Saboru je 29. listopada glasovao za odluku o raskidu svih državnopravnih odnosa Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (s Rijekom) s Austrijom i Ugarskom te njezinu stupanju u novu državu Slovenaca, Hrvata i Srba, no ustrajao je na tom da bude savezna mjesto unitarna te da oblik vladavine tek treba utvrditi na demokratski način (još u srpnju GO HPSS odlučio se za republikanstvo, što je 25. studenoga prihvaćeno i na glavnoj skupštini). U studenom 1918. neuspjelo se, među ostalim, zauzimao za novu sjednicu Sabora ili barem okupljanje plenuma NV te za izričito svrgavanje habsburške dinastije, s čim u svezi se 24. studenoga jedini u Središnjem odboru usprotivio za nj nelegitimnu zaključku o provedbi ujedinjenja Države SHS s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Znamenit govor održan tom prigodom (»Ne srljajte kao guske u maglu!«), zapisan po sjećanju, objavio je 1920. u Domu (br. 3–4) i kao brošuru Gospodska politika bez naroda i proti narodu (Zagreb) te potpunije 1923. u knjižici Seljačka sviest i narodna volja – put k seljačkoj republici (Zagreb); višeput pretiskivan, govor je interpretiran i na LP ploči Stjepan Radić 1871–1971 (Jugoton, 1971). Nakon što mu je glavna skupština HPSS aklamacijom potvrdila i odluku da ne pođe u Beograd kao član pregovaračkoga izaslanstva NV, 27. studenoga isključen je iz njegova Središnjega odbora. U doba prvoprosinačkoga ujedinjenja ponovo je boravio u Pragu ispitujući mogućnost povezivanja nove države s Bugarskom, eventualno i Čehoslovačkom te Poljskom (»veliki slavenski savez«). Uvidjevši neosnovanost tih zamisli, preko T. G. Masaryka nastojao je barem postignuti da vlada Kraljevstva SHS ublaži represivne mjere, posebice batinanje u hrvatskim krajevima. Imenovan u veljači 1919. u Privremeno narodno predstavništvo, s drugim predstavnikom HPSS K. Kovačevićem odbio je u njem sudjelovati, čime je započelo razdoblje bojkota političkih institucija. Istodobno, internacionalizacijom hrvatskoga pitanja među pobjedničkim zapadnim silama nastojao je ostvariti priznanje prava hrvatskoga naroda na samoodređenje i slobodno udruživanje u ravnopravnu južnoslavensku zajednicu. S tim u svezi potaknuo je i za francusku vojnu misiju u Zagrebu preveo zaključke GO HPSS iz ožujka 1919. te ubrzo potom sastavio u narodu široko prihvaćen stranački memorandum upućen T. W. Wilsonu odn. Mirovnoj konferenciji u Parizu. U tim okolnostima izlaženje Doma bilo je zabranjeno od veljače 1919. do ožujka 1920, a on u Zagrebu bez podizanja optužnice pritvoren od ožujka 1919. do veljače 1920, kad je pušten zauzimanjem bana M. Laginje te već u ožujku uhićen zbog »protudržavnih izjava« i u kolovozu osuđen na dvije i pol godine zatvora. Pomilovan odlukom regenta Aleksandra, u studenom 1920. pušten je na slobodu na dan izbora za Ustavotvornu skupštinu, u koju je izabran (kao i poslije u sve sazive Narodne skupštine), ali u radu koje, kao ni ostali stranački kandidati, nije sudjelovao. Premda tad još nastupajući samo na području Hrvatske i Slavonije, s osvojenih 50 mandata HPSS (na njegov prijedlog HRSS od prosinca 1920) prometnula se u najjaču hrvatsku te glavnu oporbenu stranku u državi, uputivši u veljači 1921. s predstavnicima Republikanske demokratske stranke regentu memorandum o ništetnosti ujedinjenja i o zahtijevanoj uspostavi »hrvatske neutralne seljačke republike u sporazumu s bratskom kraljevinom Srbijom« (otisnuto ilegalno kao brošura Poruka zastupničke republikanske većine banske Hrvatske regentu Srbije Aleksandru. S. l., s. a.). Otklonivši nagovore J. Jovanovića Pižona i M. Lazarevića da dođe u Beograd, u veljači 1921. Radić je kao izraz zahtjeva HRSS predstavio nacrt alternativnoga ustava, koji je nakon doradbe u travnju prihvaćen od članova Hrvatskoga narodnoga zastupstva i u lipnju proglašen po selima (objavljeno kao brošura Državno uređenje ili Ustav Neutralne seljačke republike Hrvatske. Zagreb 1921, 1994. Ustav Stjepana Radića; inačica prvotno naslovljena Temeljni nauk ili program hrvatske republikanske seljačke stranke HRSS tiskana u Božićnici za 1923, kao brošura u Hamiltonu oko 1944. i 1946, u Zagrebu na slov. 1922. i njem. 1923. te na engl. u Pittsburghu 1923). Jasan politički i socijalni program te progoni zbog otvorenoga protivljenja oblastima – uključujući nepriznavanje Vidovdanskoga ustava – i ponovnih pokušaja internacionalizacije krize radi reforma unutar južnoslavenskoga okvira (spomenice Hrvatskoga narodnoga zastupstva Međunarodnoj konferenciji u Genovi te Društvu naroda u Ženevi, u ožujku odn. u kolovozu 1922) osnažili su položaj njega i HRSS kao predstavnika nezadovoljne hrvatske većine, ali i pridonijeli raspadu Hrvatskoga bloka, koji je, osnovan u svibnju 1921, uz dominantnu HRSS okupljao do studenoga 1922. i Hrvatsku stranku prava (za koju je hrvatsko pitanje imalo poglavito međunarodno značenje) te do poč. 1923. Hrvatsku zajednicu (tad još monarhističku). Nakon što je samostalnim nastupom na skupštinskim izborima u ožujku 1923. osvojila 70 mandata (od toga znatan dio u Dalmaciji i BiH), HRSS u sve većoj mjeri poprima značajke pokreta, a Radića se doživljava kao vođu hrvatskoga naroda. Osnovavši Federalistički blok sa Slovenskom narodnom strankom i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom, koje su također bile za ustavnu reviziju, s njihovim je i s predstavnicima Narodne radikalne stranke u travnju 1923. potpisao tzv. Markov protokol, prema kojem je nastavak skupštinske apstinencije HRSS trebao N. Pašiću omogućiti sastavljanje jednostranačke vlade, a zauzvrat se, među ostalim, ne bi provela predviđena dioba države na oblasti. Kad je postalo očito da radikali sporazum ne će poštovati, u posljednjem većem pokušaju internacionalizacije hrvatskoga pitanja Radić je u srpnju te godine kriomice otputovao u inozemstvo te do kolovoza 1924. boravio u Londonu, Beču i Moskvi, odakle se pismima javljao Slobodnomu domu. Kako je izostala britanska potpora, kojoj je napose težio, a nastojanjem Pašića i Pribićevića naknadna verifikacija mandata HRSS bila odgođena prijevremenim zaključenjem skupštinskoga zasjedanja, u srpnju 1924. u Moskvi je – gdje su ga jedino primili najviši državni dužnosnici – uključio stranku u Seljačku internacionalu. Nakon što je u kolovozu HRSS poduprla vladu Lj. Davidovića (osim njegovoj Demokratskoj stranci, iskušavalo se i približavanje Savezu zemljoradnika) postignut je sporazum da joj pripadnu četiri ministarska mjesta, no kralj Aleksandar to je u listopadu odbio, potvrdivši potom prosinačku odluku nove vlade Pašića i Pribićevića o primjeni Obznane na HRSS, s ključnim obrazloženjem kako je u Moskvi »postala sastavni dio komunističke internacijonale«, pa su u siječnju 1925. Radić i najbliži mu suradnici uhićeni. Unatoč izrazitomu pritisku, uključujući djelomičnu zabranu djelovanja, HRSS je na skupštinskim izborima u veljači 1925. osvojila više od petine ukupnih glasova odn. 67 mandata (uža suradnja s Hrvatskom zajednicom obnovljena je nakon njezina prihvaćanja republikanskoga programa), verifikacija kojih je, međutim, mjesecima bila prijeporna. Iscrpivši različite načine otpora, nakon tih izbora Radić člancima u Jutarnjem listu (potpisani S naročite strane) najavljuje promjenu taktike, pa u ožujku 1925. po njegovu nalogu nećak mu P. Radić u ime stranke – ubrzo preimenovane u HSS – priznaje dinastiju Karađorđevića, zajednički parlament i Vidovdanski ustav, spominjući ipak potrebu njegove revizije. Gotovo istodobno s Demokratskom strankom, Slovenskom narodnom strankom i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom osniva oporbeni Blok narodnoga sporazuma i seljačke demokracije, raskinut već u srpnju zbog sporazuma s Narodnom radikalnom strankom, prema kojem je Radić pomilovan i pušten iz pritvora, a HSS dobila četiri ministarska mjesta, potom na neko vrijeme i peto (bio je ministar prosvjete od studenoga 1925. do travnja 1926). Taj je zaokret – ocjenjivan i kao »kapitulacija pred režimom« – Radiću među ostalim omogućio da odbije nacrt konkordata sa Svetom stolicom, da protezanjem liberalnijega srbijanskoga zakona osnaži autonomiju Zagrebačkoga sveučilišta (uz prethodno umirovljenje devet nastavnika, pretežno unitarista imenovanih mimo profesorskoga zbora) te da zagrebačke visoke škole uzdigne na fakultetsku razinu, ali i potaknuo istupanje nezadovoljnika iz HSS. Nakon daljnjih trzavica s radikalima, a i otpadništva dijela vlastitih ministara, u siječnju 1927. HSS napušta vladu i prelazi u skupštinsku oporbu, nastojeći oko uspostave stvarne samouprave u oblastima u kojima je na tadašnjim izborima – prvima na toj razini – dobila većinu (Zagrebačka, Osječka, Splitska i Dubrovačka), u čem je Radić vidio mogućnost izgradnje anglosaskoga obrasca lokalne demokracije, a i povezivanja hrvatskih krajeva. Kao predsjednik Oblasnoga odbora Zagrebačke oblasti (od veljače 1927. do kraja života) promicao je njezinu financijsku samostalnost te uveo različite modernizacijske mjere, protiveći se pritom upravnomu izdvajanju Zagreba, za koje je – i zbog nesklonosti novim porezima – bila većina gradskoga zastupstva i oko čega se produbio sukob s Hrvatskom federalističkom seljačkom strankom i Hrvatskom strankom prava. U pokušaju da HSS proširi na cijelu državu, uoči skupštinskih izbora u rujnu 1927. u prvi je plan stavio socijalnu sastavnicu, navlastito uključivanje seljaštva, bez obzira na narodnosnu pripadnost, u Narodnu seljačku stranku odn. Narodni seljački pokret, s čim u svezi pokreće i stranačko glasilo Narodni val čovječnosti, pravice i slobode (izdavač i stalni suradnik 1927–28, glavni urednik 1928). Od te je politike ubrzo odustao jer je pod kratkotrajnim novim imenom stranka osvojila manje od sedmine ukupnih glasova te 61 mandat, od kojih nijedan izvan hrvatskih krajeva. Ipak, približavanje Pribićevićevoj SDS dovelo je u studenom 1927. do udruživanja u SDK, kojoj postaje supredsjednikom, ne napuštajući je ni kad je HSS na poč. 1928. nuđeno da bez SDS uđe u vladu, pa i da on bude novi mandatar. Nakon što je u proljeće te godine Pribićević prihvatio zamisli o reviziji Vidovdanskoga ustava, njihova zajednička kritika režima i srbijanske prevlasti bivala je sve oštrija te im se u krajnje napetom ozračju nasilna smrt naviještala i u tisku. Nepomirljive rasprave, osobito oko ratifikacije Nettunskih konvencija, vodile su se i u Narodnoj skupštini, uz opstrukciju i isključenja, uvrjede i tjelesne napadaje, najposlije i atentat P. Račića na zastupnike HSS 20. lipnja – u njem je prijeporan udio drugih čimbenika, napose radikalskoga vrha i kralja Aleksandra – kad su Đ. Basariček i P. Radić ubijeni te I. Granđa, I. Pernar i Radić teško ranjeni, pa je zastupnički klub SDK sutradan odlučio više ne sudjelovati u njezinu radu. U krizi koja je uslijedila, za nepotpuna oporavka (prema liječničkom izvješću, umro je od posljedica ranjavanja) Radić je u srpnju odbio Aleksandrovu ponudu da sastavi koncentracijsku vladu te nasuprot tomu zatražio raspuštanje »krvave« skupštine, nove izbore i ustavne promjene. Uz njegovu suglasnost na tom su temelju zastupnici SDK 1. kolovoza donijeli rezoluciju o ništetnosti svih daljnjih skupštinskih odluka »za narode u prečanskim krajevima«, najavivši pritom borbu za ravnopravnost »historijsko-državnih odnosno narodno-političkih individualiteta« jer je »u narodnoj svijesti dosadašnje državno uređenje u cjelini poništeno«; na opći a i izravan Radićev poziv, klubu SDK ubrzo potom pristupili su A. Trumbić i A. Pavelić, čelnici Hrvatske federalističke seljačke stranke i Hrvatske stranke prava, čime je započelo novo razdoblje usredotočenja hrvatskih političkih snaga. I njegov sprovod 12. kolovoza bio je dotad najveća javna manifestacija u hrvatskim krajevima, s više od 100 000 sudionika, uz popratne skupove u mnogim gradovima i selima. — Osim u temeljnim stranačkim dokumentima, svoje zamisli Radić nije cjelovito iznio, no sintetizirajući osobno iskustvo, poznavanje hrvatskih prilika te inozemne utjecaje (napose za boravaka u Pragu i Parizu) zajedno s Antunom stvorio je zaokruženo djelo, koje se drži i najvećim izvornim hrvatskim ideološkim sustavom. Široka društveno-humanistička naobrazba (ističe se i da je prvi formalno školovani politolog u nas) omogućila mu je da u nj uklopi svojedobno najmodernija shvaćanja o uređenju odnosa između pojedinca, društva i države, promijenivši pritom perspektivu iz regionalne i slavenske prema općim političkim načelima, koja su se imala ostvariti postupnim napretkom, a ne revolucionarnim nasiljem. U tom sustavu spojeni su agrarizam (seljaštvo kao temelj »seljačke države«), liberalizam (prirodna i građanska prava pojedinca i skupina, demokratsko odlučivanje kao jamstvo ravnopravnosti), konzervativizam (tradicijska kultura kao temelj identiteta, vrijednost doma, obitelji i naroda) i socijalizam (društvena odgovornost, socijalna država). Priklanjajući se mjesto klasičnomu liberalizmu ideji organskoga društva (H. Spencer, E. Durkheim), isticao je odgovornost izobraženoga i moralno izgrađenoga pojedinca prema zajednici. U skladu s tim, nasuprot shvaćanjima o prioritetu političke borbe, a i romantičarskim idealizacijama ruralnoga života, koncepcija konkretnoga »sitnoga rada« u kulturi i gospodarstvu (Masaryk, F. Hlaváček) polazište je njegova cjelovita shvaćanja modernizacije hrvatskoga društva koje želi preobraziti u modernu agrarnu državu, pri čem se nacionalno pitanje ne odvaja od nastojanja oko demokratizacije i socijalnih prava najširih slojeva, a opća načela pretočena su u zahtjeve za republikanskim i federalnim poretkom (narodni i nacionalni suverenitet) te socijalnom pravnom državom (suverenitet pojedinca). Vjersku pak sastavnicu isticao je kao »temelj moralnoj kulturi«, ali i osuđivao postupke dijela katoličkoga svećenstva i organiziranih laika koje je vidio kao miješanje u politički život. Taj spoj ideala, političke teorije i konkretnih rješenja (uključujući raznolike i za hrvatske prilike inovativne oblike političke borbe) sam je nazivao »realnim idealizmom« ili »idealnim realizmom«. Ustrojivši tako HSS u modernu političku organizaciju, zamisli o radu u narodu pretočio je u mrežu specijaliziranih organizacija (gospodarske zadruge, Hrvatski radnički savez 1921, Seljačka sloga 1920. odn. 1925, ženske organizacije 1927), širenje kojih je u 1930-ima dovelo do stvaranja usporednoga sustava društvene moći kao jednoga od čimbenika koji su režim naveli na sporazum o Banovini Hrvatskoj. — Korpus njegovih tekstova, uključujući njih više od 3500 u periodicima, najopsežniji je u hrvatskoj politici. Uz vlastita, stranačka i stranci bliska glasila, programatske članke i dnevne osvrte objavljivali su mu osobito Novi list (1901–04; član uredništva 1904), Dom (1902–03), Obzor (1902–04, 1909, 1914, 1923), Vienac (1902–03), Hrvatsko kolo (1906–07), Novosti (1907–09), Hrvat (1921–23) i Hrvatska sloga (1922–23), a od 1919. izjave su mu redovito prenošene u novinama. Saborski govori tiskani su mu u Zagrebu u izdanjima Hrvatska seljačka politika prvi put u hrvatskom državnom saboru (1910), Za hrvatsku državu i za hrvatski seljački narod (1915), Mir, pravica i sloboda (1917) i Temelji za budućnost Hrvatske, Habsburžke monarkije i ciele Evrope (1917) te skupljeni (Govori u Hrvatskom saboru, 1996). Memoarske prinose, nerijetko s izraženom literarnom sastavnicom, objavio je u djelomice zaplijenjenoj knjizi Uzničke uspomene (1903) i u stranačkim glasilima; Moj politički životopis (Božićnica, 1926) otisnut je i kao knjižica (Buenos Aires 1928), a stariji su mu, dijelom i neobjavljeni češki tekstovi prevedeni na hrvatski (Praški zapisi, 1985). Priređena mu je korespondencija (B. Krizman, 1972–1973) i sažetci pisama češkomu krugu (D. Agičić, 2000), a zastupljen je i u antologiji Ljubavna pisma hrvatskih književnika (Zagreb 1984). Do 1918. objavio je više strukovnih monografija, od popularne publicistike do izvornih, pa i znanstvenih prinosa, nerijetko mimo čvrstih disciplinarnih razgraničenja. Opsežna Moderna kolonizacija i Slaveni (1904) tako sadržava povijesni prikaz svjetske, napose europske kolonijalne politike, za koju je držao da bi se napuštanjem imperijalističkih zastranaka mogla uskladiti s probitcima »urođenika«, ali i razmatranja o asimilacijskoj snazi Slavena, pri čem kao osobito uspjelo i etički opravdano ističe rusko kontinentalno širenje. Osebujan spoj realnopolitičkih prosudba i dalekosežnih vizija vidljiv je i u knjizi Savremena Evropa (1905), o razvoju glavnih država, ideologija i institucija, kulturološki razdijeljenih na slavensko, anglosasko, romansko i germansko područje, pri čem je ključ trajnoga uspjeha vidio u zaštiti »prava slabijega«. Poreznim i proračunskim sustavima posvećena je Današnja financijalna znanost (1908), u toj tematici jedan od prvijenaca na hrvatskom jeziku, nastao s osloncem na francuske autore, a pregledu češke povijesti i kulture, ponajviše preporodnoga razdoblja, Češki narod na početku XX. stoljeća (1910); sve četiri knjige nagradila je iz zaklade I. N. Draškovića i izdala MH. God. 1911. objavio je knjigu Savremena ustavnost, angažirani i u sastavnicama pionirski hrvatski uvod u teme narodne (pučke) suverenosti, parlamentarizma i diobe vlasti. Slavenska uzajamnost potka je i njegove brošure Unutrašnje ili družtveno uredjenje češkoga naroda (Zagreb 1912) te knjige Obnovljena Bugarska (1918), a pouka za puk knjige Gospodarstvo, prosvjeta, politika (Zagreb 1910; suautori J. Predavec i F. Novljan) te brošura Kako ćemo iz zla u dobro (Ljubljana 1903) i Za lakši i bolji seljački život (Zagreb 1913). Držeći da su neznanje i siromaštvo osnovni uzroci nedaća širokih slojeva, u brošuri Naše epištoly (Prag 1901; hrv. prijevod u: Anali za povijest odgoja, 1992) i u zabranjenoj knjižici Dvije rasprave o školstvu (Zagreb 1903; dio prvotno u: Hrvatska misao, 1902, 3) zauzimao se za reformu didaktike, napose za uskladbu nastave sa životnim uvjetima polaznika, njihovu moralnu izgradnju i povećanje učiteljske samostalnosti. Promičući slavensko povezivanje i na jezičnom području, u Zagrebu je objavio priručnike Rječnik češkoga jezika za Hrvate (1896), Slovnica i čitanka češkoga jezika (1896; dopunjena i prerađena izd. 1902². i 1911. naslovljena Češko-hrvatska slovnica s čitankom i s češko-hrvatskim diferencijalnim rječnikom odn. Češka vježbenica za srednje i njima slične škole), Kako ćemo se naučiti ruski? (1905) te dvojezičnu knjižicu s uvodom u hrvatske prilike Kako će se Čeh brzo naučiti hrvatski? (1906, prethodno u: Hrvatska misao, 1906, 8–10; dopunjeno i prerađeno izd. 1911). Među ostalim, autor je priloga u Političeskajoj enciklopediji, 1 (Sankt Peterburg 1906) te u zagrebačkim izdanjima Hrvatska čitanka za prvi i drugi razred viših trgovačkih škola D. Prohaske (1910), Seljački pokret u Hrvatskoj R. Hercega (1923) i Naš Gandhi R. Rollanda (1924). Od mladosti pisao i pjesme; uvrštene su u antologije Mila si nam ti jedina (Zagreb 1998) i Hrvatska božićna lirika (Zagreb 2000), a Hrvatsku narodnu molitvu uglazbio je J. Canić 1928. Osim što su mu tekstovi objavljivani i kao posebni otisci, dio suautorskih uvršten je u Seljački nauk A. Radića (Sabrana djela, 7. Zagreb 1936), izvadci u knjigu Lj. Maštrovića Socijalno i političko učenje Stjepana Radića u izvornoj reči (Beograd 1940), potpunije pak u zbirke Politički spisi (1971), Politički spisi, govori i dokumenti (1994), Izabrani politički govori (1995) i Izabrani politički spisi (1995). Naknadnu pozornost privukao je njegov članak Židovstvo kao negativni elemenat kulture (Hrvatsko kolo, 1906), objavljivan i kao istoimena brošura (Zagreb 1937) te pod naslovom O Židovima (Kamnik 1938), nastao kao pohvalni osvrt na djelo O. Weiningera; u njem, a do 1918. i drugdje iznošene uopćene zamjerke (»asemitizam«), tumače se ponajprije kao izraz svojedobno raširenoga uvjerenja da oni u Monarhiji – uključujući Franka – potpomažu njemačko-mađarsku hegemoniju te da su u Rusiji potaknuli revoluciju 1905. Članak Sovjetska Rusija i seljačko pravo (Dom, 1922, 48) pretiskan je u istoimenoj brošuri IO HSS (Turjanski kraj Otočca ili Mračaj na Kordunu 1944), a pohvalne ocjene o nekim učincima Listopadske revolucije 1917. prikupljene su u promidžbenoj knjižici E. Stanića Stjepan Radić o sovjetskoj Rusiji (Zagreb 1945). Uglavnom pridodavši uvodne tekstove, s francuskoga je na češki preveo rasprave A. Sorela (Úvahy ze současné mezinárodní politiky. Prag 1901) i na hrvatski djelo C. Seignobosa i A. Métina (Najnovija svjetska poviest od 1815. do 1900, 1–2. Zagreb 1921), a s češkoga na hrvatski vlastiti izbor pripovijedaka čeških književnica (Djevojački sviet. Zagreb 1902) i roman A. Jiráseka Pasoglavci (Hrvatska misao, 1905–06, 1–10, samostalno Zagreb 1906, 1929). Potpisivao se i kao Baćuška, Naprednjak, -d-, -D-, Sl. te inicijalima. Rukopisna ostavština čuva mu se u Zagrebu u osobnim i obiteljskim fondovima u HDA i DA, u NSK, Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU te u Pragu u Arhivu Narodnoga muzeja i Književnom arhivu Muzeja češke književnosti (fond V. Dyka), a neki njegovi predmeti i fotografije u HPM. — U povodu smrti posvećeni su mu 1928. Božićnica, Dom (br. 33), Narodni val (br. 189–217), u Zagrebu tiskane brošure Najveći sin Hrvatske Stjepan Radić, Spomenica ocu domovine i narodnom mučeniku Stjepanu Radiću i Zadnji put Stjepana Radića te znatniji dijelovi periodika Hrvat (br. 2577–2580), Jugoslavenski list (br. 188–192), Jutarnji list (br. 5931–5934), Novosti (br. 219–223), Riječ (br. 184–187) i beogradskih Politika (br. 7282–7286), Samouprava (br. 181–184) i Vreme (br. 2381–2384). Među ostalim, skulpture su mu izradili M. Segher (1928, Mirogojske arkade), Mila Wod (1929, Petrinja), R. Frangeš Mihanović (1936, Desno Trebarjevo), A. Augustinčić (1937, Mače), Z. Car (1940, Crikvenica), F. Cota (1943, inačice: Sveti Ivan Žabno, Virovitica, Solin), S. Galić (1971, Metković), R. Peraić (1989, Zagreb, Studentsko naselje »Stjepan Radić«), Z. Jurić (2007, Zagreb, Jurišićeva ul.) i M. Sušac (2014, Nova Gradiška), slikarske portrete V. Muha (1925), I. Tišov (1925, 1928), O. Antonini (1926), N. Haritonov (1926), J. Bužan (1927, oko 1928), T. Krizman (1928), A. Sergejev (nakon 1928), J. Tomić (oko 1930), I. Marjanović (oko 1938), M. Rački (oko 1940), A. Kamov (1941), H. S. Sumereker (prva pol. 1940-ih), V. Burić (1978, 1980) te J. Crnobori i M. Uzorinac (datacija nepoznata), plakete I. Kerdić (1925, 1928), A. Paleka (1928), Segher (1928), M. Wod (1928), Frangeš Mihanović (1938), E. Bohutinsky (1971, osnova za medalje 1971, 1991), medalje M. Matijević (1927) i Z. D. Tudjina (1971, suautor), a posmrtnu masku R. Valdec (Gliptoteka HAZU). Lik mu je na poštanskim markama Kraljevine Jugoslavije (1940) i RH (1992, serija Hrvatski velikani, 2004) te na novčanici RH od 200 kuna (1993). Odlukama Hrvatskoga sabora ustanovljen je 1995. Red Stjepana Radića »za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskoga naroda«, a 2015. Dan sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve (20. VI). Nadnevak njegova i Antunova rođenja proglašen je 1996. Danom Sisačko-moslavačke županije. Od 2012. zagrebačko Hrvatsko-češko društvo dodjeljuje Nagradu »Marija i Stjepan Radić« za životno djelo na razvoju odnosa među dvama narodima. Posvećeni su mu znanstveni skupovi i okrugli stolovi u Bruxellesu (HSS, 1988) i Zagrebu (HAZU, 1993, 1998; HAZU i Filozofski fakultet, 1999), izložbe u Zagrebu (HPM, 1991) i Sisku (Gradski muzej, 2005) te različite manifestacije iseljeničke i domovinske HSS. Dokumentarne filmove o njem snimili su D. Supek (1991; scenarij Ela Jurdana) i R. Knjaz (2016; serijal Hrvatski velikani), a snimanje filma B. Bauera (scenarij Z. Ugljen) zaustavljeno je 1973. Bio je čest predmet političke satire, primjerice Z. Vukelića (Hrvatsko pravo, 1904, 2458; Večer, Beograd, 1926, 1623), M. Dobrovoljca (Pilule, 1922, 19; Koprive, 1923–26, i istoimeni kalendar 1924, 1925; ciklus Pesme i kipi o prezidentu Stipi. Zagreb 1926), A. Kovača (Pokret, 1924; Riječ, 1924–27), I. Mamuzića (Jug, 1925–26), I. Vujinovića (Srpsko kolo, Beograd 1925–27) i S. Vereša (Koprive, 1926, 19, 21), karikature (M. Drobac, P. Križanić, F. Maixner, S. Mironović, B. Vojnović), a T. Ujević osvrnuo se na nj šaljivim epigramom (Stekliš, 1911, 1). Uz I. G. Kovačića (Hrvatski dnevnik, 1939, 1116) i I. Lendića (Hrvatski narod, 1941, 126), pjesme su mu posvetili M. Bartulica, Mara Matočec, M. Pavlek, M. Stuparić i mnogi drugi, navlastito pučki pisci. Okolnosti atentata obradio je T. Bakarić u drami Smrt Stjepana Radića (Kolo, 1970, 5–6). — Osim nedosljednosti, neki prosuditelji uočili su u Radićevim nastojanjima demagošku i populističku sastavnicu, vrjednujući ih ovisno o vlastitom shvaćanju razgraničenja između političke strategije i taktike, napose s obzirom na ustrojavanje prve hrvatske masovne stranke, potom i širega društveno-političkoga pokreta kao preduvjeta izbornoga uspjeha u okolnostima općega, ali djelomično slobodnoga prava glasa. Glede popratnoga ideološkoga sustava, nadograđivanoga i nakon njegove smrti, razilaženja su još izrazitija; uza zamjerke zbog odbacivanja oružane borbe i ustrajavanja na slavenskoj uzajamnosti, u mobilizaciji seljaštva vidi se tako dovršetak hrvatske nacionalne integracije, ali i tendencija rastočnomu isticanju društvenih razlika, pa i naznake tiranije većine, pri čem se protuelitistička te protuurbana stajališta ocjenjuju nespojivima s modernizacijskim tokovima. Prepoznavši Radićev HSS kao stožerni čimbenik, suradnji na rješavanju hrvatskoga pitanja najposlije su se ipak priklonili i prijašnji protivnici (dijelom i nevezano uz atentat, kojim je zadobio status nacionalnoga mučenika), a na nauk koji je uobličio s bratom naknadno su se – barem deklarativno – pozivale sve ključne političke snage. Jedan je od najistaknutijih hrvatskih političara, presudnoga utjecaja na noviju hrvatsku političku kulturu, za razvoj koje je bitno značenje imalo njegovo shvaćanje pučke prosvjete, nenasilja i demokratske vladavine. DJELA: Uzničke uspomene, 1–2. Novi Sad 1903; proširena izd. 1–3, Zagreb 1929², 1971³. — Moderna kolonizacija i Slaveni. Zagreb 1904. — Savremena Evropa ili Karakteristika evropskih država i naroda. Zagreb 1905, 2005. — Današnja financijalna znanost. Zagreb 1908 (pretisci Opatija 1995, Zagreb 1996), 2005. — Češki narod na početku XX. stoljeća. Zagreb 1910. — Savremena ustavnost. Zagreb 1911. — Hrvatski politički katekizam za svjetsku, slavensku i hrvatsku politiku. Cleveland 1913, Opatija 1995. — Obnovljena Bugarska od 1878. do 1913. Zagreb 1918 (bugarsko izd. Sofija 1993, 2012²). — Politički spisi. Zagreb 1971. — Praški zapisi. Zagreb 1985. — Politički spisi, govori i dokumenti. Zagreb 1994, 1995. — Izabrani politički govori. Opatija 1995. — Izabrani politički spisi. Opatija 1995. — Govori u Hrvatskom saboru, 1–3. Zagreb 1996. — Potpuniji popis djela i lit. do 1971: Z. Kulundžić u: Politički spisi. Zagreb 1971, 563–608.

u spomen na Stjepana Radića

(doslovno iz odluke: „preimenuje se u
spomen na Stjepana Radića:“)

Wikipedia Wikidata