Stjepan Šulek
Zagreb 5. 8. 1914. – Zagreb 16. 1. 1986.
Stjepan Šulek (Zagreb, 5. kolovoza 1914. – Zagreb, 16. siječnja 1986.) bio je hrvatski violinist, skladatelj, dirigent, glazbeni pedagog i akademik.
== Životopis ==
Stjepan Šulek je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao i 1936. diplomirao violinu u razredu znamenitoga Vaclava Humla. Kao skladatelj i dirigent bio je uglavnom samouk, ali je svoje skladateljsko umijeće povremeno ipak upotpunjavao podukom kod Blagoja Berse. Isprva je djelovao kao komorni glazbenik i dirigent, pa je tako od 1933. do 1938. bio član orkestra Radio Zagreba, od 1935. do 1938. svirao u glasovirskom triju s pijanistom Ivom Mačekom i violončelistom Stankom Žepićem, a potom od 1939. do 1945. i u triju s Mačekom i Antoniom Janigrom. Od 1936. do 1938. bio je i prvi violinist Zagrebačkog kvarteta. Osim koncertiranja, Šulek je u to vrijeme počeo djelovati i kao glazbeni pedagog: tako je od 1939. do 1941. bio profesor violine tadašnje Srednje škole Muzičke akademije, zatim u vihoru Drugoga svjetskoga rata od 1941. do 1945. profesor Učiteljske škole, da bi od 1945. do 1947. bio docent violine i potom od 1948. pa sve do 1975. profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u rodnome gradu. Sve do 1952. Šulek je često nastupao kao violinist, a od 1958. do 1964. djelovao je i kao dirigent Komornog orkestra RTV Zagreb. Od 1948. bio je dopisni, a od 1954. i redoviti član JAZU (danas HAZU) te dugogodišnji tajnik Razreda za glazbenu umjetnost.
Kao ugledni glazbeni pedagog i profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Šulek je odgojio i skladateljskom umijeću znalački podučio mnoge poznate suvremene hrvatske skladatelje, primjerice Milka Kelemena, Stanka Horvata, Dubravka Detonija, Pavla Dešpalja, Davorina Kempfa i Igora Kuljerića. Iako su Šulekovi studenti poslije krenuli drukčijim glazbenim smjerovima, svi su uvijek – djelima i riječima – izražavali veliku zahvalnost svome učitelju za otkrivene im tajne skladateljskoga zanata. Mnogi ugledni hrvatski muzikolozi i danas smatraju da je Šulek svojim pedagoškim djelovanjem iznimno pridonio podizanju zanatske razine skladanja u Hrvatskoj.
Poput mnogih suvremenika, i Šulek je u početku skladao djela obilježena folklorim prizvukom, ali je vrlo brzo napustio taj tzv. nacionalni smjer u hrvatskoj glazbi. No nije bio sklon ni avangardnim glazbenim stremljenjima. U svim je njegovim skladbama primjetan visoki profesionalizam i besprijekorno skladateljsko umijeće. Njegov se stil može smatrati neoklasičkim, iako u svojim djelima zapravo sjedinjuje baroknu motoriku i polifoniju, klasičke glazbene oblike i romantičarsku izražajnost. Harmonijski se zadržavao u okvirima tonalitetnosti uz dosljedno protivljenje atonalitetnosti i bilo kakvim suvremenijim glazbenim stremljenjima. Kao izraziti majstor oblika i instrumentacije, Šulek je skladao pretežito opsežna djela za orkestar. Skladateljski mu opus obuhvaća osam simfonija, četiri Klasična koncerta (za orkestar), deset solističkih koncerata te drugih djela, u kojima se potvrdio kao izraziti simfoničar. Sličnoga se skladateljskog pristupa nije odrekao ni u svojim dvjema operama, Koriolanu i Oluji.
Šulek je vlastiti humanizam utkao u mnoga svoja glazbena ostvarenja, skladajući djela prožeta idejom o nužnosti pobjede dobra i humanosti nad svim ljudskim nevoljama. No zbog svojega se izrazitoga konzervativizma i protivljenja suvremenim stremljenjima u glazbi 20. stoljeća svojedobno često sukobljavao s avangardnim skladateljima okupljenima 1960-ih i 1970-ih oko zagrebačkoga Muzičkoga biennala, od kojih su neki bili i njegovi bivši studenti. Unatoč tim neslaganjima, neosporna je činjenica da je Šulek svojim umjetničkim i pedagoškim djelovanjem trajno obilježio i zadužio glazbenu sredinu u kojoj je djelovao.
=== Nagrada Stjepan Šulek ===
Fond Stjepan Šulek od 1993. redovito dodjeljuje nagradu koja nosi ime Stjepana Šuleka, glazbenika koji je svojim djelovanjem ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća. Nagrada je simbolički povezana s dvije Šulekove najznačajnije umjetničke djelatnosti, pa se stoga svake godine naizmjenično dodjeljuje jednome skladatelju, odnosno violinistu. Sastoji se od diplome i novčanog iznosa, te predstavlja vrijedno priznanje nagrađenim mladim glazbenicima za njihova umjetnička postignuća, ali i poticaj za nova ostvarenja.
== Djela (izbor) ==
=== Skladbe za orkestar ===
Prva simfonija u a-molu (1942. – 1944.)
Prvi klasični koncert, za simfonijski orkestar (1944.)
Druga simfonija u D-duru "Eroica" (1946.)
Treća simfonija u e-molu (1948.)
Drugi klasični koncert, za gudački orkestar (1952.)
Četvrta simfonija u d-molu (1954.)
Treći klasični koncert, za gudački orkestar (1957.)
Peta simfonija u c-molu (1964.)
Šesta simfonija (1966.)
Scientiae et arti, svečani prolog za orkestar (1966.)
Epitaf (jednoj izgubljenoj iluziji) (1971.)
Sedma simfonija (1979.)
Osma simfonija u F-duru (1981.)
Četvrti klasični koncert, za simfonijski orkestar (1983.)
=== Solistički koncerti ===
Prvi koncert za klavir i orkestar u B-duru (1949.)
Koncert za violončelo i orkestar (1949.)
Drugi koncert za klavir i orkestar u cis-molu (1952.)
Treći koncert za klavir i orkestar (1970.)
Koncert za violinu i orkestar (1951.)
Koncert za fagot i orkestar (1958.)
Koncert za violu i orkestar (1959.)
Koncert za klarinet i orkestar (1967.)
Koncert za rog i orkestar (1972.)
Koncert za orgulje i orkestar, Memento (1974.)
=== Sonate i komorna glazba ===
Prva sonata za klavir (1947.)
Sonata za violinu i klavir (1972.)
"Vox Gabrieli", sonata za trombon i klavir (1973.)
Sonata za violončelo i klavir (1975.)
Klavirski sekstet (1975.)
Druga sonata za klavir (1978.)
Treća sonata za klavir (1980.)
Moje djetinjstvo – ciklus od pet gudačkih kvarteta (1984. – 1985.)
=== Vokalne skladbe ===
kantata Zadnji Adam (1964.)
Pjesma mrtvog pjesnika, 12 pjesama za glas i klavir na stihove Dobriše Cesarića (1970.)
Strah, 7 pjesama za glas i klavir na stihove Đure Sudete (1975.)
Bašćanska ploča, za mješoviti zbor a cappella (1980.)
=== Scenska djela ===
opera Koriolan (1953. – 1957.), libreto prema istoimenoj tragediji Williama Shakespearea napisao skladatelj
opera Oluja (1969.), libreto prema istoimenoj komediji Williama Shakespearea napisao skladatelj
balet De veritate (1977.)
== Nagrade i priznanja ==
Stjepan Šulek je za svoja umjetnička postignuća nagrađen mnogim uglednim nagradama i javnim priznanjima, među kojima se ističu:
dvije nagrade Vlade FNRJ (1946. i 1949.)
četiri nagrade Grada Zagreba (1955., 1958., 1960. i 1964.)
1961. – nagrada Milka Trnina
1973. – nagrada Vladimir Nazor za životno djelo
1979. – nagrada Andrija Patricij Petrić Osorskih glazbenih večeri
1981. – Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski
Orden Republike sa srebrnim vijencem
== Literatura ==
Andreis, Josip: Povijest glazbe, Zagreb: SNL, 1989., sv. 4, str. 404-410. ISBN 86-329-0174-5
Kovačević, Krešimir: »ŠULEK, Stjepan«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 519-520.
Kovačević, Krešimir: Muzičko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1945-1965, Zagreb: Udruženje kompozitora Hrvatske, 1966., str. 236.
Marion-Kesić, Ksenija: »Stjepan Šulek«, u: Salter, L.: Vodič kroz klasičnu glazbu, Zagreb: Mladost, 1983., str. 251-252.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Šulek, Stjepan Hrvatska enciklopedija. LZMK (životopis)
Petar Zdravko Blajić: »Glazbenik Stjepan Šulek. In memoriam« (str. 89-90.)
Siriščević, Mirjana: »Tradicija i postmoderna. Uz desetu obljetnicu smrti Stjepana Šuleka (1914. – 1986.)« u: Društvena istraživanja, Zagreb / God. 5 (1996.), br. 1 (21), str. 205-227.
wam.hr – Stanko Horvat: »Stjepan Šulek« Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. prosinca 2012. (Wayback Machine) (engl.)
wam.hr – Eva Sedak: »Stjepan Šulek – The Antiprogressive?« Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. prosinca 2012. (Wayback Machine) (engl.)
www.culturenet.hr – 8. srpnja započinju Osorske glazbene večeri 2004. / Stjepan Šulek Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. rujna 2015. (Wayback Machine) (Dodi Komanov, tekst iz kataloga)
Hrvatsko društvo skladatelja: Šulek, Stjepan
HDS ZAMP – Stjepan Šulek (popis djela)
wam.hr – Stjepan Šulek, diskografija (MIC) Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. prosinca 2012. (Wayback Machine)
Discogs.com – Stjepan Šulek (diskografija)
Šulek, Stjepan, hrvatski skladatelj (Zagreb, 5. VIII. 1914 – Zagreb, 16. I. 1986). Studirao violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (V. Huml), a iz kompozicije se obrazovao samostalno te povremenom podukom kod B. Berse. Isprva djelovao kao komorni glazbenik i dirigent, a od 1947. kao profesor kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Odgojivši generacije suvremenih hrvatskih skladatelja, Šulek je značajno pridonio podizanju zanatske razine skladanja u Hrvatskoj. I njegov vlastiti rad obilježavaju visoki profesionalizam i besprijekorno skladateljsko umijeće. Po stilskom usmjerenju Šulek je u prvom redu neoklasicist, no u svojem opusu zapravo sintetizira baroknu strukturu materijala, klasičnu organizaciju forme i romantičarsku izražajnost. Harmonijski se zadržavao u okvirima tonaliteta uz odlučno protivljenje iskoraku u atonalitet i modernističkim inovacijama. Ipak, nakon prvoga i najduljega stvaralačkog razdoblja (u kojem je nastalo šest simfonija, prva tri Klasična koncerta za orkestar, veći broj solističkih koncerata te opere Koriolan, 1957., i Oluja, 1969), djela poput Trećega koncerta za klavir (1970), Epitafa jednoj izgubljenoj iluziji (1971) te Koncerta za orgulje (Memento!, 1974) rasapom forme i složenijom orkestracijom učvršćuju liniju kasnoga romantizma u njegovu stvaralaštvu. Osma simfonija (1981) i ciklus gudaćih kvarteta Moje djetinjstvo (1985), nastali potkraj Šulekova života, uz još izraženiju rapsodičnost forme pokazuju veću sklonost retoričkoj upotrebi simboličkih motiva, rastačući se u svojevrsnom eklekticizmu. Premda je bio dominantno instrumentalni skladatelj – majstor forme i instrumentacije – Šulek je veliku važnost pridavao izvanglazbenoj komponenti svojih djela, a radi naglašavanja humanističkih poruka, nalik onima L. van Beethovena. Taj svojevrsni anakronizam, uz izrazito konzervativna stajališta o glazbi XX. st., razlog je tomu što je Šulek dolazio u oštre sukobe s avangardnim skladateljima okupljenima 1960-ih i 1970-ih oko Muzičkoga biennala Zagreb, nerijetko njegovim bivšim studentima. No u cjelini, njegov pozitivni utjecaj na glazbenu sredinu u kojoj je djelovao neupitan je i na skladateljskom i na pedagoškom planu. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1973). Citiranje: Šulek, Stjepan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
u spomen na skladatelja, violinista i dirigenta Stjepana Šuleka
(doslovno iz odluke: „imenuje se u spomen na skladatelja, violinista i dirigenta Stjepana Šuleka i dobiva ime ULICA STJEPANA ŠULEKA“)