Sveti Martin

Sveti Martin (Savaria, 316. – Candes, 8. studenoga 397.), katolički svetac, biskup grada Toursa, prvi svetac koji nije bio mučenik, a ima svoj liturgijski blagdan, prvi svetac zaštitnik Francuske. Njegov se blagdan – Martinje – slavi 11. studenoga, na datum njegova pogreba.
== Životopis ==
Bio je sin rimskog tribuna u Savariji, današnji Sambotel (mađ. Szombathely) u Mađarskoj. Djetinjstvo je proveo uz oca u jednom vojnom garnizonu u Paviji. Protiv njegove volje, unovačili su ga u carsku gardu. Usred zime, našao se pred vratima grada Amiensa u Galiji te susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Nemajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: "Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin."
Martin kao rimski vitez imao je za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se vodila duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u samostanu. Bio je izabran za biskupa grada Toursa te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«. Naslijedio ga je sv. Grgur iz Toursa, koji je napisao djelo o njemu i dao podići baziliku posvećenu njemu.
Kao biskup Martin se prihvatio evangelizacije među Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio blizu siromašnima, i progonjenima. Imao je protivnika i u redovima klera.
== Štovanje ==
Zaštitnik je Francuske, vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, izliječenih alkoholičara, uzgajivača konja i gusaka, Švicarske papinske garde, mnogih mjesta u Europi, uključujući Beli Manastir, Dugo Selo, Sumartin, Virje i Vranjic u Hrvatskoj. U bitci kod Kisega između malobrojnih hrvatsko-mađarskih snaga predvođenih Nikolom Jurišićem protiv mnogobrojne turske vojske, žene i djeca su molili sv. Martina za pomoć i uskoro su turski vojnici pobjegli videći konjanika s plamenim mačem. Spomendan mu je 11. studenoga i taj se dan slavi kao Martinje: u skladu s običajima i tradicijom, za slavlje se peče guska, a tijekom slavlja krsti mlado vino.
Od 2005. europskim kulturnim projektom Stopa sv. Martina povezuju se mjesta diljem Europe s martinskom tradicijom.
== Bibliografija ==
Ambrozije Benković, Sveti Martin biskup, Župski ured Đakovački Selci, Đakovački Selci, 1987. (48 str.)
Josip Antolović, Duhovni velikani: sveci Katoličke crkve, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1998., ISBN 9536257475, sv. II., str. 478-480
Antonija Zaradija Kiš, Sveti Martin : kult sveca i njegova tradicija u Hrvatskoj, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2004. (279 str.), ISBN 9536020246
Antonija Zaradija Kiš i Ines Sabotič (uredile), Putovima europske nematerijalne baštine u 21. stoljeću : sv. Martin, simbol dijeljenja, Institut za etnologiju i folkloristiku : Kulturni centar sv. Martin, Zagreb, 2016. (371 str.), ISBN 9789538089022
== Poveznice ==
Martinje
sveti Grgur iz Toursa
sveti Perpetuo iz Toursa
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Ostali projekti
Mrežna mjesta
Martin Tourski, sv. Hrvatska opća enciklopedija
Antonija Zaradija Kiš, Sv. Martin iz likovnih predodžbi 15. stoljeća  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. studenoga 2022. (Wayback Machine), Hrvatska revija 4/2005.

stari tradicionalni naziv

(doslovno iz odluke: „Ulica 21. srpske divizije preimenuje se u stari tradicionalni naziv — Ulica Svetog Martina“)

Wikipedia Wikidata