Tadija Smičiklas

povjesničar i političar; 1843-1914

Tadija Smičiklas (Reštovo, Žumberak, 1. listopada 1843. – Zagreb, 8. lipnja 1914.) bio je hrvatski povjesničar, političar i publicist, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, rektor Zagrebačkog sveučilišta i predsjednik Matice hrvatske. Proglašen je za počasnog građanina Grada Zagreba.
== Životopis ==
Tadija Smičiklas rođen je u Reštovu 1843. godine. Školovao se u obližnjim Sošicama, nakon čega je pohađao Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1863. godine. U Grkokatoličko sjemenište u Zagrebu na Gornjem gradu je primljen, ali je maturirao kao laik, jer je napustio sjemenište da bi se posvetio profesorskom zvanju. Od 1863. do 1864. godine bio je profesorom povijesti i hrvatskog jezika u osječkoj gimnaziji. 1864. godine studirao je povijest i zemljopis u Pragu, a 1865. povijest u Beču. Diplomirao je povijest na Sveučilištu u Beču 1869. godine.
Nakon studija bio je profesorom povijesti i hrvatskoga jezika na riječkoj gimnaziji (1870. – 1873.), a od 1873. do 1881. godine bio je profesorom na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. 1882. godine postao je redovitim profesorom na Katedri hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Godine 1883. izabran je redovitim članom JAZU. Studijske godine 1886./87. bio je dekan Filozofskoga fakulteta, a odmah potom izabran je i za rektora hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu (1888. – 1898.). Od 1875. godine odbornikom je Matice hrvatske, a 1889. – 1891. i njezinim predsjednikom. Zajedno s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim založio se 1874. godine za preimenovanje Matice ilirske u Maticu hrvatsku. Godine 1900. izabran je za predsjednika JAZU i na tom položaju ostao je do smrti. Umirovljen je 1905. godine, na vlastitu molbu.
Smičiklas je bio izuzetno štovan u svim staležima društva i kao veliki domoljub i kao sjajan znanstvenik. Kako je bio neženja često se kod njega skupljala intelektualna zagrebačka (i hrvatska) elita.
Umro je u Zagrebu, 8. lipnja 1914. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
== Politička djelatnost ==
Pripadao je Neodvisnoj narodnoj stranci. U dva mandata bio je zastupnikom Neodvisne narodne stranke u Hrvatskome saboru (1884. – 1887. i 1897. – 1902.). Protivio se agresivnoj provedbi i promidžbi madžaronske politike u Hrvatskoj. Bio je pristaša i štovatelj Račkoga i Strossmayera, a njegovi zastupnički govori u Hrvatskom saboru imali su velikoga odjeka. Tako je 1891. godine u Saboru izjavio: "Mi hoćemo da nezavisna Hrvatska ima onaj položaj u monarhiji, koji imade i Ugarska". Također su glasoviti njegovi govori protiv bana Khuena povodom "arhivske afere" (otuđenja velikoga dijela hrvatske arhivske građe i njezina premještaja u Budimpeštu), te je učestalo tražio da se "komorski spisi" vrate u Zagreb.
== Znanstvena djelatnost ==
Znanstveni ugled učvrstio je objavljivanjem, u deset knjiga, velike zbirke hrvatskih pravnih tekstova od samih početaka, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae.
Poviest hrvatska koju je izdao je u dvije knjige (prvi dio izlazi u Zagrebu 1882. godine, a drugi dio 1879. godine, dakle, obrnutim redoslijedom) prva je cjelovita sinteza povijesti hrvatskoga naroda koja je izuzetno mnogo podigla nacionalni osjećaj kod Hrvata.
== Djela ==
Nepotpun popis
Život i djela Vjekoslava Babukića, Zagreb, 1876.
Poviest hrvatska. Po vrelih napisao Tade Smičiklas. Dio drugi. Od godine 1526-1848., Matica hrvatska, Zagreb 1879.
Poviest hrvatska. Po vrelih napisao Tade Smičiklas. Dio I. Od najstarijih vremena do godine 1526., Matica hrvatska, Zagreb, 1882.
Obrana i razvitak hrvatske narodne ideje od 1790. do 1835., Rad JAZU, sv. 80, Zagreb, 1885.
Govor Tadije Smičiklasa držan u saborskoj sjednici dne 3. listopada 1885: (po stenografičkih bilježkah), Zagreb, 1885.
O postanku Gundulićeva "Osmana": u slavu njegove tristogodišnjice govorio prigodom svoje inštalacije za rektora Hrvatskoga sveučilišta g. 1887-8 Tade Smičiklas, Zagreb, 1887.
Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije, 2 sv. (Dio 1: Slavonija i druge hrvatske zemlje pod Turskom ; Rat oslobodjenja; Dio 2: Spomenici o Slavoniji u XVII. vijeku: (1640-1702.): u prilogu karta Slavonije u vrijeme požarevačkog mira), JAZU, Zagreb, 1891.
Život i djela Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Zagreb, 1892.
Spomen knjiga Matice Hrvatske, Matica hrvatska, Zagreb, 1892. (suautor Franjo Marković)
Ivan Mažuranić, Izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1892.
Život i djela dra. Franje Račkoga, JAZU, Zagreb, 1895.
Govor Tadije Smičiklasa u Hrvatskom saboru u adresnoj debati dne 25. kolovoza 1897, Zagreb, 1897.
Nacrt života i djela biskupa J. J. Strossmayera i izabrani njegovi spisi: govori, rasprave i okružnice: napisao i sabrao Tade Smičiklas, JAZU, Zagreb, 1906.
== Priznanja ==
Bio je počasnim građaninom Zagreba, Varaždina i Karlovca.
Sveučilište u Zagrebu svoj je prvi počasni doktirat dodijelilo Tadiji Smičiklasu 1913. godine
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Tadija Smičiklas  Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. srpnja 2007. (Wayback Machine)
Tade Smičiklas: Poviest hrvatska, I. dio
Tade Smičiklas: Poviest hrvatska, II. dio
Tadija Smičiklas: Dvijestogodišnjica oslobođenja Slavonije
Tade Smičiklas: Život i djela dra. Franje Račkoga
Tade Smičiklas: Život i djela Vjekoslava Babukića
Tade Smičiklas i Franjo Marković: Spomen knjiga Matice hrvatske

Smičiklas, Tadija, hrvatski povjesničar (Reštovo Žumberačko, 1. X. 1843 – Zagreb, 8. VI. 1914). Nakon završene gimnazije u Zagrebu, od 1863. bio je profesor povijesti i hrvatskog jezika u osječkoj gimnaziji. God. 1864. studirao je povijest i zemljopis u Pragu, a 1865. povijest u Beču, gdje je diplomirao 1869. Od 1867. bio je suradnik na Institutu za proučavanje austrijske povijesti u Beču, a nakon završetka studija u riječkoj je gimnaziji bio profesor povijesti i hrvatskog jezika (1870–73). Od 1873. predavao je na Velikoj gimnaziji u Zagrebu, gdje se uključio u rad Matice hrvatske. God. 1879. tiskan je drugi, a 1882. prvi dio njegove Poviesti hrvatske, prve kritičke sinteze hrvatske povijesti (u izdanju Matice hrvatske), u kojoj je obuhvaćeno razdoblje do 1848. Od 1889. do 1901. bio je predsjednik Matice hrvatske, a 1882–1905. redoviti profesor na Katedri hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. God. 1886–87. bio je dekan istoga fakulteta, a 1888–89. rektor Zagrebačkoga sveučilišta. Zauzimao se za osnivanje Društva hrvatskih književnika i Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1883. bio je redoviti član JAZU, a od 1904. urednik jednoga od najvažnijih Akademijinih izdanja, Diplomatičkoga zbornika Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. I–XVIII, 1904–90). Za njegova života bilo je objavljeno jedanaest sv. (II–XII, 1904–14), a potom još sedam svezaka te edicije, kojom su obuhvaćene temeljne latinske pisane isprave za hrvatsku povijest od doseljenja Hrvata do 1399. godine Uz znanstveni rad bavio se politikom pa je u dva navrata (1884–87. i 1897–1902) bio zastupnik Neodvisne narodne stranke u Hrvatskom saboru. Osuđivao je suradnju Srba i madžarona, a osobito se gorljivo suprotstavio nalogu K. Khuen-Héderváryja da se iz Hrvatskoga zemaljskog arhiva u Budimpeštu prenese velik broj hrvatskih povijesnih dokumenata. Uz rad na spomenutim opsežnim djelima, za života je objavio niz biografija (J. J. Strossmayer, F. Rački, I. Kukuljević, R. Lopašić, Š. Ljubić, I. Ruvarac, M. Mesić), veći broj znanstvenih radova (ponajviše u Radu i Ljetopisu JAZU), udžbeničkih i popularnih radova, te više desetaka govora u Matici hrvatskoj, Hrvatskom saboru i JAZU. Svoju bogatu knjižničnu ostavštinu oporučno je darovao JAZU. Ostala djela: Obrana i razvitak hrvatske narodne ideje od 1790. do 1835. godine (Rad JAZU, sv. 80, 1885), Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije (1891). Citiranje: Smičiklas, Tadija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata