Tito Brezovački

svećenik, pavlin, dramski pisac; 1757-1805

Tituš, Tito (Baltazar) Brezovački poznat i pod imenom Brezovachky Titus, Brezovatsky Tituš, Baltazar (Zagreb, 4. siječnja 1757. – Zagreb, 29. listopada 1805.) bio je hrvatski komediograf i pjesnik. U svoje doba istaknuo se ponajviše svojim dramskim djelima, koja je pisao na kajkavskom narječju; pjesme je pisao i na ikavskom štokavskom, latinskom i njemačkom.
== Životopis ==
Rodio se u Zagrebu. Osnovnu školu završio je u Zagrebu. Nakon niže gimnazije koju je pohađao u Varaždinu i Zagrebu, 1773. godine ušao je u pavlinski red, gdje je djelovao u Remetama te u samostanu svete Jelene.
Teološki studij započeo je 1776. u Lepoglavi, a potom je filozofiju i teologiju završio u Pešti. Boravak u Pešti bio je važan i za književno opredjeljenje Brezovačkoga, gdje su mu kao primjer mogla poslužiti rodoljubna književna nastojanja nekih mađarskih književnika. Zaredio se 1781. godine i u Varaždinu dobiva službu gimnazijskog profesora. Godine 1786. ukinut je pavlinski red te Brezovački prelazi u svjetovne svećenike i zbog nesuglasica sa svećenstvom i biskupom Maksimilijanom Vrhovcem često mijenja župe (Varaždin, Križevci, Rakovac, Zagreb, Krapina, Požega, Zagreb). Tijekom te iste godine nastalo je njegovo prvo dramsko djelo pod imenom "Sveti Aleksi". U idućim godinama često je mijenjao mjesto stanovanja i zanimanje pa je tako živio u Varaždinu gdje je bio propovjednikom, u Križevcima je bio pomoćnik župnika, dok je u selu Rakovcu bio kapelan. Godine 1789. preselio se u Zagreb gdje je živio u skromnim materijalnim uvjetima, a potom odlazi u Krapinu gdje je ostao četiri godine i imao svoju župu. Treba spomenuti da je za vrijeme boravka u Krapini napisao je "Kovača Krapinskoga", ali je to djelo izgubljeno. Nakon toga preselio se na kratko u Ruševac pored Požege, a 1799. godine ponovo se preselio u Zagreb. U Zagrebu je bio svećenik altarist u Crkvi sv. Marka. Uz nova zaduženja, uslijedile su i zdravstvene poteškoće, a Brezovački se tih posljednjih godina svoga života počinje intenzivnije baviti književnim radom. Umro je 1805. godine iscrpljen plućnom bolesti.
== Djela i književno stvaralaštvo ==
Na razmeđu stoljeća, uoči 1790. godine u Zagrebu, u dvostrukoj se ulozi javlja bivši pavlin Tituš Brezovački. Brezovački se javlja kao (predštokavski) navjestitelj novih vremena te (kajkavski) komediograf. Pripada među prve koji, u Zagrebu, priznaju vrijednost Kačićeve štokavštine i potrebu da se ona postavi kao standard cjelokupne hrvatske književnosti. Književni ugled ipak je stekao svojim dramskim radom. Njegovo prvo dramsko djelo je "Sveti Aleksi" nastao 1786. kao tipična školska drama kakvu su gajili isusovci. Napisao ju je za đake varaždinske gimnazije, gdje je i izvedena prije no što je tiskana u Zagrebu 1786. To je obrada legende o svecu isposniku (pustinjaku) koji je na dan vjenčanja napustio roditeljski dom i vrativši se nakon sedamnaest godina kao siromah, još toliko godina živio neprepoznat. Iako sputan svećeničkim zvanjem i nekim stvaralačkim nedoumicama, već u oblikovanju lika sluge Favorina navijestio se budući komediograf kao kritičar zbilje.
Istaknuo se i svojim komedijama: "Matijaš Grabancijaš dijak" prikazan 1804. godine te igrokazom "Diogeneš iliti sluga dveh zgubleneh bratov" koju je Tomaš Mikloušić objavio 1823. godine. U navedenim djelima prikazao je zanimljive crte i strane hrvatskoga građanskog društva i života svoga vremena. Za komediju "Matijaš Grabancijaš dijak" pretpostavlja se da je napisana 1803. godine, a prvi puta je tiskana 1804. godine u Zagrebu. Riječ je o igrokazu koji je predstavljen u kraljevskom plemićkom konviktu 12. veljače 1804. godine u Zagrebu. Drugo izdanje djela iz 1821. godine priredio je Tomaš Mikloušić, koji je uveo stvarne i formalne izmjene. Djelo zabavlja humorom i slikom zagrebačkog građanstva 1800. godine. Radnja se odvija u Zagrebu u tri čina na kajkavskom narječju, što doprinosi humorističnosti, a napisano je u prozi sa stihovanim predgovorom. Za temelj radnje uzeto je pučko vjerovanje u đake grabancijaše (od tal. negromazia čaranje). Glavni lik je grabancijaš koji je uz dvanaest godina škole završio još jednu dodatnu (trinaestu godinu) gdje je naučio čarolije i "dobio" nadnaravne moći, no on je ustvari pametan mladić koji iskorištava lakovjernost drugih ljudi da ih izliječi od njihovih mana.
"Diogeneš ili sluga dveh zgubljeneh bratov" komedija je iz 1823., a objavljena je u izvorniku tek 1940. godine. Pričom o dvojici izgubljene braće koji traže jedan drugoga, Brezovački ponovno iznosi na scenu društvenu sliku tadašnjeg Zagreba, a sama je radnja kopija nepoznatog njemačkog uzora. U gostionici pod istim krovom žive dva gospodina (braća Ferdinand i Hermenegild) koje služi isti sluga (Diogeneš). Dva brata ne znaju jedan za drugoga zbog promijenjenih imena nakon što su bili razdvojeni. Diogeneš je Ferdinandov izgubljeni sin, transformirani lik sluge, daje eksplicitnu kritiku na povlastice plemstva. Vrlo je bistar i okretan sluga, intrigant no u odnosu prema gospodarima nije protivnički nastrojen kao u prijašnjim djelima kod npr. Marina Držića. Radnja komedije započinje povratkom Diogeneša s pošte i njegovim razgovorom sa svojim gospodarima. Njihova prava imena su Jozef (Diogeneš), Pavel (Ferdinand), Peter Ljubmir (Hermenegild). Djelo obiluje plautističko-molierevskim obilježjima kao i onima iz prosvjetiteljske drame.
=== Popis hrvatskih djela ===
Sveti Aleksi, drama (1786.)
Jeremijaš nad hrvatskoga orsaga zrušenjem nerekujuči, poema (1801.)
Matijaš grabancijaš dijak, komedija (1804.)
Uspominak, pjesma (1804.)
Diogeneš ili sluga dveh zgubljeneh bratov, komedija (1805.)
Pisma visokorođenomu gospodinu Juri Rožiću, pjesma (1805.)
== Literatura ==
Brezovački, Tito (1973.) Dramska djela. Pjesme (Matijaš Grabancijaš dijak), Pet stoljeća hrvatske književnosti, Knjiga 22, priredio Branko Hećimović, Zagreb: Matica hrvatska.
Fališevac, Dunja; Nemec, Krešimir; Novaković, Darko. 2000. Leksikon hrvatskih pisaca. Školska knjiga. Zagreb.
Frangeš, Ivo, (1987.) Povijest hrvatske književnosti. Zagreb – Ljubljana: Matica hrvatska.
Hećimović, Branko, (1971.) Dvije komedije Tita Brezovačkog, u: Hećimović, Branko – Flegar, Milorad, 1971. Dva komediografa. Zagreb: Školska knjiga.
Kombol, Mihovil, (1945.) Hrvatska književnost do narodnog preporoda. Zagreb: Matica hrvatska.
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Mathias Grabantzias Diak (1804.), books.google.hr
Diogenesh ili Szluga dveh zgublyeneh bratov (1823.), digitalnezbirke.kgz.hr

BREZOVAČKI, Tito (Brezovachky Titus, Brezovatsky Tituš, Baltazar), dramski pisac i pjesnik (Zagreb, 4. I 1757 — Zagreb, 29. X 1805). Osnovnu školu polazio u Zagrebu, nižu gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu, humaniora (V i VI razred) u Zagrebu i Varaždinu. God. 1773. stupa u Pavlinski red te boravi godinu dana u Remetama, dvije u Svetoj Jeleni kod Čakovca i tri, 1776–79, u Lepoglavi. Školovanje nastavlja u Visokomu pavlinskom učilištu u Pešti, gdje je ostao dvije godine te završio filozofiju i teologiju. Vrativši se u Varaždin kao svećenik, službuje 1781. i 1782. u pavlinskoj gimnaziji, a u Redu ostaje sve do njegova ukinuća 1786. Prisiljen potom prihvaćati službe po nalogu biskupa, sukobljuje se često s crkvenim vlastima i potuca po župama sjeverne i zapadne Hrvatske. Od 1789. do 1790. kapelan je u Križevcima, potkraj 1790. dolazi u obližnji Rakovec, ostaje ondje bez odobrenja do 1792, a Duhovni ga stol uskoro kažnjava zatvorom zbog dugova. Narušena zdravlja skrasuje se privremeno u Krapini, gdje je najdulje službovao (1794–98). Njegove molbe Duhovnom stolu da ga oslobode dušobrižničke službe ostaju bez odgovora. Početkom 1799. premješten je u Ruševo kraj Požege. Krajem iste godine postaje ipak altaristom, a u proljeće 1800. prebendarom Svetog Ivana kod župe Sv. Marka u Zagrebu. Tu je u pet posljednjih godina napisao više nego dotad, premda ga i dalje prate novčane i životne nedaće. Magistrat uskraćuje pravo raspolaganja primanjima, a M. Rafaj mu u svojoj kanoničkoj vizitaciji zamjera svjetovno ponašanje, posebice civilnu nošnju i posjete kazališnim predstavama. Pateći dugo od plućne bolesti, umro je iznenadno u svomu prebendarskom domu. — Kao najranije književno djelo Brezovačkoga spominje se zbirka latinskih pjesama, tiskana navodno u Zagrebu 1780, kojoj nije sačuvan ni jedan primjerak. Prvo poznato djelo, drama Sveti Aleksi, tipična je školska drama kakvu su gajili isusovci. Napisao ju je za đake varaždinske gimnazije, gdje je i izvedena prije no što je tiskana u Zagrebu 1786. (Ponovno ju je postavio G. Paro tek 1977.) To je obradba legende o svecu isposniku koji je na dan vjenčanja napustio roditeljski dom i vrativši se nakon 17 godina kao siromah, još toliko godina živio neprepoznat. Iako sputan svećeničkim zvanjem i nekim stvaralačkim nedoumicama, već u oblikovanju lika sluge Favorina navijestio se budući komediograf kao kritičar zbilje. Zatim nastaje nekoliko hrvatskih, latinskih i jedna njemačka pjesma, aktualne i prigodne tematike. Pjesmu u elegijskim distisima Dalmatiae, Croatie et Slavoniae, trium sororum recursus ad novum Pro Regem Comitem Joannem Erdody napisao je početkom srpnja 1790. u Križevcima. U njoj se tri hrvatske zemlje obraćaju novom banu da ih zaštiti od mađarskog presizanja, a napadaju hrvatski političari, ponaprije biskup M. Vrhovec. Pjesma je, kao »najbučnija manifestacija hrvatske narodne svijesti«, anonimno kolala u rukopisima (hrvatski prepjev S. Ivšića objavljen je u Hrvatskoj reviji, 1929, 4). Opirući se jozefinističkom pokretu, koji ga je kao pavlina lišio redovničkog života, B. se upušta u polemiku sa Hieronymom Szabadhégyijem koji je s jozefinističkih nazora napadao zagrebački viši kler, a kao uzor stavljao biskupa Vrhovca. B. o tome piše u knjižici Authoris et reflexionum de reformatione cleri Zagrabiensis, per nob. d. Hieronimum Szabadhégyi propositarum confutatio (Zagreb 1793). Potičući hrvatsko plemstvo na otpor Napoleonu, piše Ode inclytae nobilitati regnorum Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae (Zagreb 1800). Prigodna su i druga latinska djela: pjesma posvećena inauguraciji velikog župana A. Amadéa (Festis honoribus illustrissimi domini comitis Antonii Amade, Zagreb 1803), pjesme posvećene grofu Bartolomeju Patačiću, slavonskom posjedniku Jakovu Svetiću (Illustri nomini spectabilis domini Jacobi Szvetich etc., Zagreb 1803?), svećeniku Matiji Blažiću, sucu Stjepanu Josipoviću, biskupu Vrhovcu (nakon što ga je imenovao zagrebačkim prebendarom). Pjesma Ad ablegatos Croatiae (1805) upućena je hrvatskim zastupnicima u Ugarskom saboru s porukom neka brane interese domovine. Brezovačkom se pripisuje i pjesma od 203 heksametra Non quisnam scripsit, sed num bene scripta reflectas iz 1970. Sačuvana je njegova njemačka pjesma Ode auf die Feyerliche Einweihung der von Maria Theresia (tiskana 1901. u Deželićevoj knjizi: Iz njemačkoga Zagreba). O hrvatskim djelima Brezovačkog već je I. Kukuljević Sakcinski mislio da je osim satiričnih pjesama u kalendarima, objavio i nekoliko romana i drama te da je ostavio i neka rukopisna djela. P. J. Šafařík navodi da je B. za boravka u Krapini sastavio Igrokaz pastirski i satiru Kovač krapinski. F. Fancev pretpostavio je da bi po duhu i idejama B. mogao biti i autor pjesme Horvat Horvatom horvatski govori (Novi kalendar, 1801), ali ju je M. Ratković pripisao J. Maljevcu. U zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci čuva se njegov autograf, inače anonimne pjesme Jeremijaš nad horvatskoga orsaga zrušenjem narekujuči (45 dvanaesteračkih strofa). U njoj napada rasap morala krajem XVIII st., zbog čega ju je cenzura 1801. zabranila. U povodu izgradnje Zakladne bolnice u Zagrebu objavio je pjesmu Uspominak prečasnoga upelavanja redovničke bratje od milosrdja (Zagreb 1804). Pod utjecajem Kačićeve poezije, ali i kraćeg službovanja u požeškom kraju, nastala je deseteračka pjesma u ikavskoj štokavštini Pisma visokorođenom gospodinu baronu Juri Rožiću (Zagreb 1805). Komediju Matijaš Grabancijaš dijak završio je već krajem 1803. i prikazao u kraljevskom konviktu u Zagrebu 12. I 1804, a iste ju je godine, uz znatne intervencije cenzure, sâm objavio. Drugo, nešto prerađeno izdanje priredio je 1821. T. Mikloušič. Komedija je ponovno izvedena 20. i 21. I 1849. u teatru na Markovu trgu te, cenzurirana, 13. VI 1857. Matijaša je štokavski preradio J. E. Tomić (izvedba 12. II 1882, ostala na repertoaru do 1900). Štokavsku preradbu pod naslovom Grabancijaš preporođen objavio je V. Gaj (1869. i 1881). U Mikloušičevoj redakciji Matijaš je prikazan u rujnu 1916, zatim je u preradbi i režiji T. Strozzija ponovno postavijen 18. IX 1929, a u režiji H. Nučića obnovljen 1946, ostavši na repertoaru do 1948. Pjesmu Grabancijaševu uglazbio je I. Zajc, a B. Širola skladao je operu pod naslovom Grabancijaš (praizvedena 1936). Pisana u duhu vremena, bez ženskih likova, te s nizanjem prizora bez čvršće povezanosti, komedija Matijaš Grabancijaš dijak pokladna je igra napisana u stilu njemačkih Fastnachtspile i bečkih komedija, tzv. die Wiener Posse, iz koje izbijaju prosvjetiteljsko-didaktične tendencije vremena. Prema Batušićevoj ocjeni, unatoč svim nedostacima, nevjerojatnostima i nelogičnostima u strukturi djela, proturječnim funkcijama glavnog lica i pokretača radnje, disproporcijama u kompoziciji i mješavini stvarnih, nestvarnih i pokladnih elemenata, ta je komedija značajan i u mnogom pogledu osamljen kvalitativan dokument, premda više socijalnog negoli književno-teatarskog značenja. U komediji Diogeneš ili Sluga dveh zgubljeneh bratov, B. dramaturški vješto obnaša oštroumno, racionalističko-prosvjetiteljsko rasuđivanje aktanata, predstavnika nižih staleža, u sukobu s moralom povlaštenih. Njegov sluga Diogeneš srodan je upravo po tomu Beaumarchaisovu Figaru. Nedostatak da zamisli i provede jedinstvenu i akcijsku nit u zbivanjima obilno je i uspješno, kako navodi R. Bogišić, nadoknadio smislom da pojedine prizore i susrete oživi, da lica pokrene, a zbivanja i dogodovštine učini doista smiješnima. Pojedini prizori sami za sebe oživljeni vještim dijalozima i duhovitim doskočicama, primjedbama i zaključcima mnogo su pomogli da se prizori »razigraju« a komičnost postigne željenu razinu. Obje komedije, koje su organski dio jedinstvenoga kajkavsko-školskog, »jednospolnog«, maskulinog teatra povezuje leksičko bogatstvo i raznolikost kajkavskog dijalekta, sadržajna i karakterna istančanost dijaloga te korištenje dokumentarnih pojedinosti iz svakidašnjice. No dok se, prema B. Hećimoviću, komično u jeziku Matijaša grabancijaša dijaka ponajviše javlja kao sastavna komponenta slobodnih posuđenica iz života, kojima se vjerno obilježavaju pojedina lica i njihov govor, a pokatkad čak i prilike, u Diogenešu se komično oblikuje ponajčešće iz smisla i biti riječi, jer je i ona sama fleksibilnije doživljavana i jer prema njoj postoji i kreativniji odnos. Ne zna se kad je B. napisao Diogeneša, a prvi poznati tekst objavio je Mikloušič tek 1823. i to bez oznake autora (iako u pismu Šafařiku ističe da joj je Tituš autor, Gracđa, 1938, 13). Njegovom preradbom Diogeneš je sveden na sentimentalnu okosnicu, što je utjecalo na književnokritički odnos prema tom djelu do utvrđivanja izvornika Vodnikovom i Fancevljevom zaslugom. Prva izvedba Diogeneša (prema rukopisu iz NSB-a) bila je 120 godina nakon autorove smrti, 28. X 1925. u Zagrebu (u režiji B. Gavelle), a održala se na repertoaru do 1930. Predstava je obnovljena 1939, a ponovno postavljena 24. IX 1948. u Nučićevoj režiji i 1959. u Gavellinoj. Obje komedije imale su i suvremene scenske obradbe, a i više izvedbi u novije doba. — Osim pojedinačno, djela Brezovačkog tiskana su već u požunskim Ephemerides politicostatisticae za 1804, a poslije Mikloušičevih redakcija (1821. i 1823), tek Vodnik započinje s proučavanjem i objavljivanjem izvora (latinske pjesme i Matijaš, Građa za povijest književnosti hrvatske, 1925, 9). Dvije latinske i hrvatsku pjesmu Jeremijaš objavio je Fancev (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1932, 11), kao i komediju Diogeneš (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1940, 15). Matijaša je 1940. priredio V. Prestini, a kritičko izdanje svih djela priredio je M. Ratković (Stari pisci hrvatski, 1951, 29). Diogeneša je objavio i M. Matković (Antologija hrvatske drame, 1, Beograd 1958). Nekoliko latinskih pjesama s usporednim hrvatskim prijevodom objelodanili su V. Gortan i V. Vratović (Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1970, 3), a njegova hrvatska djela Hećimović (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1973, 22) te Diogeneša u Antologiji hrvatske drame, 1 (Zagreb 1988). Odlomci djela Tite Brezovačkog uvršteni su u antologije i hrestomatije hrvatske dramske književnosti. U znanosti se o Brezovačkom najprije raspravljalo u okviru kajkavske komediografije (Đ. Šurmin, V. Gudel, N. Andrić), zatim o njegovim stranim uzorima (Fancev, D. Švob) a Fancev ga je, na temelju pjesničkoga rada, nazvao najizrazitijim hrvatskim slobodarom koji je veličao narodne tradicije te svoje suvremenike prvi nakon Vitezovića upućivao stazama obnove i preporoda. Književne i scenske vrijednosti njegovih kazališnih djela ističu se tek u novije doba. Zapaženo je da je uz kajkavski rado upotrebljavao i elemente ostalih govora i narječja, ali je, kako ističe J. Vončina, najčešće svjesno išao za razlikama i nijansama te se stvaralački odnosio prema jeziku i njegovim mogućnostima. Dramsko stvaranje Brezovačkog bilo je povezano s kazališnim tendencijama sredine i vremena, a pisac se izdvojio »talentom i zapažanjem, dijalogom i komikom, akumulirajući u sebi iskustva dotadašnje kajkavske dramske književnosti i zagrebačkih kazališnih nastojanja« (Hećimović). DJELA: Svezi Alexi vu chetverom zpelyanyu... Vu Zagrebu Pritizkano po Josefu Karolu Kotche, 1786. — Authoris et reflexionum de reformatione cleri Zagrabiensis, per nob. d. Hieronymum Szuabadhégyi propositarum confutatio. Zagrabiae, Typis Iosephi Caroli Kotsche 1793. — Ode inclytae nobilitati regnorum Dalmatiae Croatiae Sclavoniae occasione secundariae in Gallum insurrectionis generalis. Zagrabiae, Typis Novoszelianis (1800). — Amplissimis honoribus ill. dni. comitis Bartholomaei Patachich de Zajezda, dum festivo situ in supremum moderatorem provinciae Poseganae inauguratus fuisset. Zagrabiae (1803). — Festis honoribus illustrissimi domini comitis Antonii Amade... Zagrabiae 1803. — Illustri nomini spectabilis domini Jacobi Szvetich... Zagrabiae (1803). — Amicus pro amico poeta in criticos carminis ejusdem. Zagrabiae (1804), 1965², 1970³. — Carmen eucharisticum a ff. pp. Misericordiae Zagrabiensibus, inclytae genti Croatarum dicatum. Zagrabiae (1804). — Dum. augustisimus Romanorum imperator Franciscus Secundus in imperatorem Austrtacum et ipse Archi-ducatus Austriae in imperium Austriacum solemnissime proclamaretur. Zagrabiae (1804). — Mathias Grabantzias Diak vu trojem dogodu izpelyan. Zagreb 1804, 1821², 1940³ — Uzpominak prechaztnoga upelavanya redovnichke bratje od miloszardja zvane u iznova podignute kuchie, illiti klostar u kojem ubogim i boleztnikom polag naridbe i zaveza reda szvojega vazdar szlusili budeju. Zagreb 1804. — Admodum reverendo domino Mathiae Blasich... Zagrabiae (1805). — Epicedion perillustri ac generoso domino Josipovich Stephano... Zagrabiae (1805). — Piszma Viszoko rodjenomu gozpodinu Baronu Juri Rosichu czesz. kralj. majoru etc. etc. na dan njegovog z poglavito rodjenom frajlom Josephum Shegert prechaztnoga vinchanya. Zagreb (1805). — Reverendissimo domino losepho Karvanchich, ex-Paulino et liberae reliaeque civitatis Zagrabiensis parocho. Zagrabiae (1805). — Diogenesh ili szluga dveh zgublyeneh bratov. Veszeli igrokaz vu peterom zpelyivanyu. Zagreb 1823. — Djela. Stari pisci hrvatski, 29. Zagreb 1951. — Dramska djela. Pjesme. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 22. Zagreb 1973.

Brezovački, Tito (Tituš), hrvatski književnik (Zagreb, 4. I. 1757 – Zagreb, 29. X. 1805). Bivši pavlin, službovao je nakon 1786. kao dijecezanski svećenik u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj, a od 1799. do smrti u Zagrebu. Većinu pjesničkih djela napisao je kajkavskim narječjem, dvije su mu sačuvane pjesme u štokavskoj ikavici, a neke je prigodnice sastavio njemačkim i latinskim jezikom. Najpoznatija je među njima elegija Utok triju sestara, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, trium sororum recursus) u kojoj brani hrvatsku samosvojnost od madžarizacije (anonimni rukopis iz 1790). U poglavito prigodničarskoj kajkavskoj poeziji ističe se Jeremijaš, u kojem se oštro suprotstavlja raspadanju moralnih vrjednota u Hrvatskoj, zbog čega je 1801. cenzura tu jadikovku zabranila.Bez obzira na to što je dio njegova književnog djela očito izgubljen ili je još uvijek nepoznat, Brezovački se ponajprije ističe kao dramatičar, a napose kao komediograf. Hagiografska, nabožno-sentimentalna drama Sveti Aleksi (1786), nastala prema isusovačkoj teatarskoj matrici, najavljuje, unatoč šablonskoj konstrukciji, kasnijega didaktički usmjerenoga komediografa. Poštujući kanone tadanje dramaturgije koji su kazalište nastojali učiniti »školom života«, Brezovački se u predgovoru komedije Matijaš grabancijaš dijak (praizvedba 12. II. 1804. u Zagrebu) izrijekom izjašnjava za onakve »igre« koje će pokazati »kulika je hasen napretka vu dobreh navukeh«, kao i za predstave koje »i krepostih cenu, i faling odurnost pred oči postaviju«, ističući pritom smiješno u propedeutičkoj funkciji kazališne umjetnosti. U toj pokladnoj igri lociranoj u hrvatski glavni grad, središnji je lik putujući đak grabancijaš (od tal. negromanzia, tj. čaranje), mladić koji je u pučkoj predaji sjevernohrvatskih krajeva povrh dvanaestogodišnjega školovanja završio i »trinaestu školu« gdje je stekao nadnaravne moći. Pozivom na takvo vjerovanje, Brezovački je značajke naslovnoga lika iskoristio kako bi prosvjetiteljski dosljedno te vještim, premda nerijetko i oporim, gotovo farsičnim komediografskim sredstvima upozorio sugrađane na mnoge mane i poroke. Komedija Diogeneš (? 1805., praizvedba u Zagrebu 1925., prvotisak izvornika 1940) nesumnjivi je vrhunac kajkavskoga scenskog izraza, ostvarena slitinom kurijalne fraze i svakodnevnoga pučkoga govora. U spoju sentimentalnoga (motiv o dvojici izgubljene braće plemenita i čestita značaja) i komičnoga – kojega su predstavnici putujući đak Zmeknirep i gostioničar Medobuz, Brezovački je sentencioznom poučljivošću i repertoarom scenski efektnih komediografskih sredstava stvorio djelo koje na najbolji način ujedinjuje europsku tradiciju dviju vrsta: komediju plautističko-molièreovskih obilježja i prosvjetiteljsku dramu, usredotočenu na prikaz međuobiteljskih odnosa. Uz to je prvi u Hrvatskoj početkom XIX. st. jasno odredio smjer pretpreporodne društvene kritike, upozoravajući na mnogobrojna moralna zastranjivanja javnih službenika koja su zaprijetila propašću temeljnih etičkih vrjednota, »horvackih znamenja« kako ih je Brezovački u svojoj poeziji nazvao. Na razvojnoj crti od Držića do komediografa sredine XIX. st., Diogeneš je neosporna prijelomnica koja potvrđuje Brezovačkoga kao zastupnika hrvatskih dopreporodnih težnja, on pak uz didaktičnost i vjersko-moralizatorske namjere u književnosti sjeverne Hrvatske uvodi mnogobrojne kritičke primjedbe o aktualnom društvenom i političkom životu. Citiranje: Brezovački, Tito. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata