Tito Strozzi
Zagreb 14. 10. 1892. – Zagreb 23. 3. 1970.
glumac, redatelj i prevoditelj; 1892-1970
Tito Strozzi (Zagreb, 14. listopada 1892. – Zagreb, 23. ožujka 1970.) bio je hrvatski glumac, redatelj, pisac i prevoditelj.
== Životopis ==
Filozofski fakultet i Akademiju za glumačku umjetnost i pjevanje studirao je u Beču. Od 1919. godine član je HNK, a glumio je u drami, komediji i opereti. Njegove briljantne kreacije Krležinih junaka, klasičnih heroja i salonskih umjetnika drže se antologijskima, a režije obuhvaćaju najširi repertoar hrvatskih i stranih autora.
Bavio se i filmom improvizirajući klavirsku pratnju za nijeme filmove, a osniva i filmska poduzeća (Jugoslavija film d.d., Strozzi film), te glumi u više filmova ("Brišem i sudim", "U lavljem kavezu", Dvorovi u samoći, "Karolina riječka", "Pod sumnjom", "Tri Ane"). Autor je niza proznih djela, eseja, osvrta u dnevnom tisku i kazališnih komada ("Alenka", "Ecce homo", "Zrinski", "Gaj", "Kameleoni", "Tomislav", "Umorstvo na pozornici"), a poznati su i njegovi prijevodi klasičnih djela svjetske dramske i druge literature (npr. Goetheov "Faust").
Istaknuo se pedagoškim radom i pokretanjem dječjih emisija na zagrebačkoj radiopostaji, a pokretao je i časopise (Rampa) i dramsku biblioteku (Scena).
Bio je u braku s Ljubicom Oblak, u kojemu je rođena kći koja živi u Sjedinjenim Državama i nije nastavila kazališnim putem svojih roditelja. U braku s Elizom Gerner rodila se kći Maja, koja je postala kardiologinja, a njena kći Dora Fišter nastavila je teatarsku tradiciju.
== Nagrada Tito Strozzi ==
Godine 1993. je utemeljena kazališna nagrada koja nosi njegovo ime, a dodjeljuje ju se za najbolje pojedinačno ostvarenje u zagrebačkom HNK-u u protekloj sezoni.
== Filmografija ==
=== Filmske uloge ===
"Brišem i sudim" (1919.)
"Dvorovi u samoći" (1925.); režija
"Barok u Hrvatskoj" kao grof Drašković (kratki film) (1942.)
"Priča o fabrici" kao Gartner (1949.)
"Posljednji dan" kao fra Anselmo (1951.)
"Pod sumnjom" (1956.)
"Tri Ane" kao profesor Mandić (1959.)
"Austerlitz" kao časnik (1960.)
"Rat" kao gospodin s kaputom (1960.)
"Karolina Riječka" kao kapetan (1961.)
"Pustolov pred vratima" kao profesor (1961.)
"Bezimena" (1963.)
"Prokletstvo zelenih očiju" kao seoski policajac #2 (1964.)
"Umorstvo na pozornici" (1964.); scenarist
"Ja sam ubio Baltazara" kao Jovan (1968.)
"Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata" kao Pepek (1968.)
"Adam i Eva" kao general (1969.)
=== Televizijske uloge ===
"Dileme" (1966.)
"Mafija - časno društvo" kao Cesare Manzella (1966.)
"Kad je mač skrojio pravdu" (1967.)
"Sajam razbojnika" kao Massimo (1968.)
== Izvori ==
Vijenac br.228/2002. Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. travnja 2015. (Wayback Machine) Zlatko Vidačković: Stoljeće jedne dinastije
== Vanjske poveznice ==
Tito Strozzi Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine)
Večernji list[neaktivna poveznica] Alma Prica ovogodišnja dobitnica nagrade Tito Strozzi
Strozzi [stro'ci], Tito, hrvatski glumac, redatelj, književnik i prevoditelj (Zagreb, 14. X. 1892 – Zagreb, 23. III. 1970). Studirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu i glumu na Akademiji za glumačku umjetnost i pjevanje u Beču. Zbog rata prekinut studij povijesti umjetnosti završio je u Zagrebu 1937. Od 1919. bio je član zagrebačkoga HNK-a, u kojem je djelovao kao glumac, dramski i operni redatelj, dramatičar, prevoditelj, dramatizator te nakratko i ravnatelj Drame (1936–37). Debitiravši naslovnom ulogom u komadu Marojica Kaboga M. Bana (1919), uspješno je tumačio mlade ljubavnike i salonske zavodnike, no posebno se istaknuo interpretacijama klasičnih karakternih junaka (Rikard III. i Hamlet W. Shakespearea; Nehljudov u Uskrsnuću L. N. Tolstoja; Cyrano E. Rostanda; Franz Moor u Razbojnicima F. Schillera; Mercadet H. de Balzaca) te likova M. Krleže (Oliver Urban u Ledi; Leone Glembay u Gospodi Glembajevima; Križovec u U agoniji; Apatrid u Areteju). U redateljskom opusu, započetom Claudelovom dramom Blagovijest (1922), izdvajaju se njegove režije hrvatskih ekspresionističkih djela (Ecce homo! prema vlastitome tekstu; Bijesno pseto A. Muradbegovića; Kozmički žongleri K. Mesarića), djela W. Shakespearea (Macbeth, Julije Cezar i Kralj Lear), suvremene europske drame (H. Ibsen, Peer Gynt; G. B. Shaw, Đavolov učenik; F. Wedekind, Lulu; E. O’Neill, Elektra u crnini), konverzacijskih salonskih komada (N. Coward, Intimnost; I. M. Vojkov, Tri muža za jedan dan) te starije hrvatske drame (I. Gundulić, Dubravka; T. Brezovački, Matijaš Grabancijaš dijak; M. Jandrić, Lyubomirovich; anonimni Ljubovnici). Režijama glazbenih drama R. Wagnera, manje poznatih Verdijevih opera, hrvatskih opernih djela te recentnih europskih opera pridonio je modernizaciji operne režije. Nakon rata manje je režirao u HNK-u, ali je surađivao s kazalištem Komedija, paralelno režirajući i dramske i glazbeno-scenske predstave (B. Brecht, Prosjačka opera), te u teatrima izvan Zagreba (Rijeka, Split, Varaždin, Karlovac), pa i u inozemstvu, a osnovao je i kazališnu skupinu Dramski ansambl Strozzi (DAS, 1956). Pisao je i na hrvatskom i na njemačkom jeziku. Autor je lirskih proza, proznih djela i drama; većina njegovih scenskih djela izvedena je u HNK-u (Alanku, 1919; Istočni grijeh, 1922; Zrinjski, 1925; Ecce homo!, 1925; Kameleoni, 1940; Tomislav, 1944), a njegovo najbolje poslijeratno djelo, Igru u dvoje, izvodio je DAS. Dramatizirao je prozna djela (Braća Karamazovi F. M. Dostojevskoga) i prevodio dramske i operne naslove, osobito se istaknuvši prijevodom Goetheova Fausta (objavljen 1970). Pokrenuo je kazališne časopise Krik (1913) i Rampa (1919), bavio se pedagoškim radom (podučavao je glumu u nizu glumačkih škola i započeo pisati neobjavljeni udžbenik za glumu) te osnovao umjetničku organizaciju Dječje carstvo (1935). Mnogostrukošću svojih kazališnih interesa obilježio je povijest hrvatskoga kazališta XX. stoljeća, a bavio se i filmom. Prema ideji M. Ogrizovića napisao je i režirao jedan od najranijih hrvatskih cjelovečernjih filmova Dvorovi u samoći (1925), u kojem je i glumio; unatoč oponašanju hollywoodske melodrame, film nije imao uspjeha, a kopija nije sačuvana. Potom je 1926. bezuspješno pokušao ekranizirati vlastitu dramu Zrinski i dramu J. Kosora Požar strasti. Prije II. svjetskog rata glumio je u (također izgubljenim) filmovima Brišem i sudim (1919), U lavljem kavezu (1919) i Kovač raspelâ (1919), a poslije u još osam filmova, npr. Pod sumnjom (1956) B. Belana, Tri Ane (1959) B. Bauera, Pustolov pred vratima (1961) Š. Šimatovića i Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968) B. Ivande. Citiranje: Strozzi, Tito. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji