Tomislav Maretić

jezikoslovac; 1854-1938

Tomislav Maretić (Virovitica, 13. prosinca 1854. – Zagreb, 15. siječnja 1938.), hrvatski jezikoslovac i leksikograf, član plemićke obitelji Maretić.
== Životopis ==
Pučku školu polazio je u Virovitici a gimnaziju u Varaždinu i Požegi te je maturirao na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1875. godine. Na sveučilištu u Zagrebu kao trogodišnji studij (trijenij) diplomirao je slavistiku i klasičnu filologiju. Godine 1878. položio je ispit za učitelja srednjih škola iz grčkog i latinskog kao glavne i hrvatskoga kao pomoćne struke. Od 1877. suplent, a od 1880. namjesni učitelj u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je 1883. položivši doktorski ispit iz slavistike i filozofije te obranivši disertaciju „O nekim pojavama kvantitete i akcenta u jeziku hrvatskom ili srpskom”. Bio je na studijskom usavršavanju u Leipzigu i Pragu.
Za izvanrednoga profesora zagrebačke slavistike imenovan je 1886. (redoviti profesor i pravi član JAZU postaje 1890.). Godine 1892. na listi unionističke mađaronske stranke izabran je za zastupnika gospićkog, a 1900. slunjskoga kotara. Od 1915. do 1918. bio je predsjednik JAZU.
Kao gimnazijalac objavljivao je književne uratke (potpisujući se kao Tomislav). U 1880-im godinama svoju je pozornost posvetio hrvatskim pravopisnim i slovopisnim pitanjima, o čemu je objavio nekoliko radova (studija „Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima”) kojima je pripremao teren za uvođenje fonološki koncipiranog pravopisa. Ta, među slavenskim jezicima jedinstvena studija, obrađuje jezik 95 hrvatskih pisaca: štokavaca, kajkavaca i čakavaca od 1495. do 1835. iz svih hrvatskih krajeva, od Zagorja i Međimurja do Bačke, Istre, Dubrovnika, Bosne i Boke. Godine 1899. objavio je dvije gramatike: akademsku (Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika) i gimnazijsku (Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola) uz potporu bana Khuen-Héderváryja. Tim je gramatikama gramatičku (morfosintaktičku) normu hrvatskoga jezika posve preusmjerio prema stanju u novoštokavskim govorima koristeći se pritom djelima koja nisu odražavala tadašnje hrvatsko jezično stanje.
Te su gramatike, istodobno, konačan obračun s jezičnom koncepcijom hrvatskoga standardnoga jezika zagrebačke filološke škole. Uz Ivana Broza Maretić je bio među prvim štokavskim puristima; izjavio je da bi riječi preuzete iz kajkavskoga narječja „književnome jedinstvu Hrvata i Srba vrlo smetale”, a također se protivio i neologizmima.
Godine 1907. preuzeo je uređivanje Akademijina Rječnika i do svoje smrti (od riječi maslo do riječi pršutina) obradio je otprilike 5500 stranica, zbog čega je jedan od najplodnijih hrvatskih leksikografa. Proučavao je jezik slavonskih i dalmatinskih pisaca te narodnu epiku. Prevodio je s poljskog, latinskog i grčkog jezika i neki od najpoznatijih hrvatskih prijevoda klasika svjetske književnosti (A. Mickiewicza, Ovidija, Vergilija, Homera) njegovo su djelo. Za prevođenje klasika oblikovao je akcenatski heksametar koji je Petar Skok nazvao „životnim djelom Maretićevim”.[nedostaje izvor] Po svojim nazorima Maretić je vukovac, zagovornik kulta Vuka Karadžića u Hrvata, hrvatskoga i srpskog jezičnog jedinstva i fonološkoga pravopisa, idealizator „čistoga narodnog jezika” i isključivo (novo)štokavske osnovice hrvatskoga standardnoga jezika.
== Kritika ==
Maretić je napisao Gramatiku hrvatskog ili srpskog jezika i podnio molbu da mu se gramatika primi kao knjiga za srednje škole. Odgovorio mu je predstojnik g. Armin Pavić, da će mu se knjiga samo tako primiti za srednje škole, ako iz naslova izostavi ono ili srpskog jezika. Pošto je Maretić takav uvjet prihvatio, Srbobran je zbog toga osuđivao Maretića ovim riječima: Dr. Maretić umjesto da je kao ozbiljan naučenjak odbio neumjesni šovinistički zahtjev, zapliva i sam šovinističkom strujom i protiv svoga naučnog uvjerenja izdade knjigu kao Gramatiku hrvatskog jezika.
== Glavna djela ==
Lekcionarij Bernarda Spljećanina, izdao T. Maretić, JAZU, 208 str., Zagreb, 1885
Nov prilog za istoriju akcentuacije hrvatske ili srpske, JAZU, 225 str., Zagreb, 1885.
O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba, JAZU, 150 str., Zagreb, 1886.
Veznici u slovenskijem jezicima, JAZU, 299 str., Zagreb, 1887.
Slaveni u davnini, Matica hrvatska, 256 str., Zagreb, 1889.
Kosovski junaci i događaji u narodnoj epici, JAZU, 115 str., Zagreb, 1889.
Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, JAZU, 406 str., Zagreb, 1889.
Slavenski nominalni akcenat s obzirom na litavski, grčki i staroindijski, JAZU, 64 str., Zagreb,1890.
Život i književni rad Franje Miklošića, JAZU, 113 str., Zagreb, 1892.
Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola, Izdanje Kugli, 270 str., Zagreb, 1899.
Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Kugli, 700 str., Zagreb, 1899.
I. S. Turgenjev u hrvatskim i srpskim prijevodima, JAZU, 113 str., Zagreb, 1904.
Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika: priredio u više navrata ukupno preko 5.300 stranica
Metrika narodnih naših pjesama, JAZU, 200 str., Zagreb, 1907.
Naša narodna epika, JAZU, 263 str., Zagreb, 1909.
Jezik slavonskijeh pisaca, JAZU, 88 str., 1910.
Jezik dalmatinskijeh pisaca XVIII. vijeka, JAZU, 92 str., Zagreb, 1916.
Hrvatski ili srpski «jezični savjetnik», Jugoslavenska njiva, 509 str., Zagreb, 1923.
Metrika muslimanske narodne epike, JAZU, 138 str., Zagreb, 1936.
== Nagrade ==
1880.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za prijevod knjige Homer: Odysseja. Preveo, uvod napisao i tumač dodao Tomo Maretić.
1881.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za prijevod knjige Homer: Iliada. Preveo i tumač dodao Tomo Maretić.
1893.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za prijevod knjige Publije Vergilije Maron: Eneida.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Tomo Maretić: Slaveni u davnini
Tomo Maretić: Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima
Tomo Maretić: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika
Lekcionarij Bernardina Spljećanina, izd. Tomislav Maretić

Maretić, Tomislav (Tomo), hrvatski jezikoslovac (Virovitica, 13. XII. 1854 – Zagreb, 15. I. 1938). Diplomirao je 1878. klasičnu i slavensku filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio kao gimnazijski profesor u Požegi (1879–81) i u Zagrebu (1881–85), doktorirao 1883., a od 1886. predavao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu slavensku filologiju. Iste godine otišao je na jednogodišnji studijski boravak u Leipzig i Prag. Umirovljen je 1914., ali se vratio na fakultet i 1919–24. predavao indoeuropeistiku. Pravi član JAZU od 1890., a njezin predsjednik 1915–18. Bio je saborski zastupnik Unionističke stranke dvaput po pet godina. – Maretić je bio poliglot široke naobrazbe, vrlo plodan jezikoslovac, glavni predstavnik tzv. hrvatskih vukovaca, zaslužan za dosljedno kodificiranje novoštokavštine kao književnog jezika i za uvođenje fonološkoga pravopisa. Životno mu je djelo Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899., 1931., 1963. bez stilistike). Maretićeva je gramatika bila veći dio XX. st. temelj hrvatske jezične norme i glavni jezični priručnik generacijama učenika i studenata. Kritizirana odmah nakon izlaska jer nije zasnovana na hrvatskoj književnosti nego uglavnom na narodnim pjesmama i djelima Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića, ta je gramatika, za svoje doba, najbolji i najopsežniji opis klasične novoštokavštine. Kao mladogramatičar Maretić nije lučio književni jezik od njegove dijalektne osnove te nije uzeo u obzir višestoljetni razvoj hrvatskoga književnog jezika i njegovo normativno ujednačavanje u brojnim gramatikama prije njega. Njegov Hrvatski ili srpski jezični savjetnik (1924) bio je plod novoštokavskoga purizma i desetljećima osnova leksičkoga normiranja i jezičnoga savjetništva. Maretić je objavio brojne sintetske radove, npr. Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima (1889), Jezik slavonskijeh pisaca (Rad JAZU, 1910), Jezik dalmatinskih pisaca XVIII. vijeka (Rad JAZU, 1915–16), Pregled srpskohrvatske gramatičke terminologije XVII, XVIII. i XIX. vijeka (Rad JAZU, 1932). Bavio se stilistikom, akcentologijom (Nov prilog za istoriju akcentuacije hrvatske ili srpske, Rad JAZU, 1884; Slavenski nominalni akcenat s obzirom na litavski, grčki i staroindijski, Rad JAZU, 1890), normativistikom (Filologičko iverje, Vijenac, 1884), indoeuropeistikom i poredbenom slavistikom (Veznici u slovenskijem jezicima, Rad JAZU, 1887–88), narodnim stvaralaštvom (Naša narodna epika, 1909), izdavao je starije tekstove (Lekcionarij Bernardina Spljećanina, 1885), bio je najplodniji urednik Akademijina Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika (1907–38), za koji je obradio 6 od 23 knjige, od riječi maslo do pršutina. Od prijevoda klasičnih djela osobito su cijenjeni prijevodi Odiseje (1882) i Ilijade (1883). Iako često osporavan, Maretić je bio jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca i po opusu i po utjecaju na hrvatsko jezikoslovlje kao glavni jezikoslovni autoritet dugo vremena. Citiranje: Maretić, Tomislav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata