Vareš
Vareš je općina u Bosni i Hercegovini.
== Zemljopis ==
Vareš je bosanski brdski gradić na nadmorskoj visini od 829 metara koji se smjestio u kotlini rijeke Stavnje, u njenom gornjem toku, na području planine Zvijezde, 45 km od Sarajeva i 60 km istočno od Zenice.
Vareš je 45 km udaljen od Sarajeva, preko Ilijaša i Breze, okružen planinama i strmim brdima, na kraju svih putova.
Nad kotlinom Stavnje izdižu se s obje strane visoka, strma brda. Takav oblik tla nepogodan je da se na njemu razvije veće naselje, jer se ono ovdje može širiti samo po dužini, u pravcu sjever-jug.
Vareš je tako vrlo rijedak primjer većega naselja, koje se – silom prilika, zbog kotline – pružilo poput vrpce na dužini od pet kilometara, u usjek.
Potok Ruda nekad se zvao Varešac, što je zabilježeno na svim starim zemljovidima i tapijama. Prvo naselje na području Vareša bilo je starorimsko naselje u selu Potocima. S obzirom na starost naselja, moglo bi se reći sa sigurnošću da je ime Vareš dolazi od latinske riječi „Valens“, što znači obitavalište, a da je rječica Stavnja dobila svoje ime od riječi „Stanceli“ što znači stanica. Vareš se kao veće naselje preselio od starorimske lokacije i proširio na brdo Oglavić, a to je današnja Kota. Zbog potreba za vodom spustio se ka rječici Stavnji.
== Stanovništvo ==
=== Popis Hrvata katolika u Varešu 1743. ===
Popis Hrvata katolika u Varešu 1743.:
broj sela: 16
broj kuća: 168
odrasli: 728
djeca: 387
ukupno stanovnika: 1115
=== Popisi 1971. – 1991. ===
==== Vareš (naseljeno mjesto), nacionalni sastav ====
=== Popis 2013. ===
== Naseljena mjesta ==
Općinu Vareš sačinjavaju sljedeća naseljena mjesta:
Bijelo Borje,
Blaža,
Borovičke Njive,
Brda,
Brezik,
Brgule,
Budoželje,
Čamovine,
Ćeće,
Dabravine,
Daštansko,
Debela Međa,
Diknjići,
Donja Borovica,
Donja Vijaka,
Donje Očevlje,
Dragovići,
Draževići,
Duboštica,
Gornja Borovica,
Gornja Vijaka,
Hodžići,
Ivančevo,
Javornik,
Kadarići,
Karići,
Kokoščići,
Kolonija Pržići,
Kolovići,
Kopališta,
Kopijari,
Krčevine,
Kunosići,
Letevci,
Ligatići,
Luke,
Ljepovići,
Mijakovići,
Mir,
Mižnovići,
Mlakve,
Naseoci,
Neprivaj,
Oćevija,
Okruglica,
Orah,
Osoje,
Osredak,
Ostrlja,
Pajtov Han,
Pajtovići,
Planinica,
Pobilje,
Podjavor,
Pogar,
Položac,
Poljanice,
Pomenići,
Pržići,
Radonjići,
Radoševići,
Ravne,
Rokoč,
Samari,
Semizova Ponikva,
Seoci,
Sjenokos,
Slavin,
Sršljenci,
Strica,
Striježevo,
Stupni Do,
Šikulje,
Tisovci,
Toljenak,
Tribija,
Vareš,
Vareš Majdan,
Višnjići,
Zabrezje,
Zaruđe,
Zubeta,
Zvijezda,
Žalja i
Žižci.
Na popisima 1971. i 1981. godine naseljena mjesta Vareš i Vareš Majdan činila su jedinstveno naseljeno mjesto Vareš. Na istim popisima, postojala su i naseljena mjesta: Podzaruđe, Potoci i Vranjkovci. Ova naselja su na popisu 1991. godine ukinuta i pripojena drugim naseljenim mjestima.
== Povijest ==
Područje Vareša nalazilo se tijekom srednjega vijeka u bosanskoj županiji Vidogošći, dok je naselje nastalo krajem 15. stoljeća.
U 16. stoljeću dolazi pod Turke, a 1878. pod Austro-Ugarsku. 1918. postaje dio države Slovenaca, Hrvata i Srba, zatim kraljevine Jugoslavije (Vrbaska banovina), pa SFRJ (SRBiH).
Golemo rudno bogatstvo se krije ispod površine vareških brda, pa postoje tragovi da se tu kopala željezna ruda i talilo željezo još u antičko vrijeme.
Već su Rimljani ovdje iskorištavali rudu, iako je o tome sačuvano malo tragova, npr. Ploča s natpisom villicus procurator i rudarska svjetiljka.
Izvjesno je da je naselje, rudnik i obrtna prerada željeza postojala od najstarijih vremena. Impozantno željezno rudište namjestilo se prirodno kao brana u dolini rijeke Stavnje. Erozijom je rijeka otkrila, presijecala i rastavila na dva dijela, Droskovac i Smreku. Stanovnicima i prolaznicima nikako to nije moglo promaći. Okolica je bila sa svim prirodnim preduvjetima za razvitak željeznog obrta: bogata rudišta, dobra željezna rudača, drveni ugljen iz bogatih šuma, stalnu i obilnu vodenu snagu u Stavnji i pritokama.
Hrvati iz Dubrovnika su u 13. stoljeću došli na područje Vareša, otkrili sve ove rude, otvorili rudnike, naselili se ovdje te pokrenuli proizvodnju i trgovinu, na čemu su mnogo zaradili. Dubrovačka Republika donijela je prosperitet vareškom kraju. Bila je vlasnik nekoliko rudnika u Varešu, te u obližnjem Olovu i Ilijašu. Izgradila je novi grad, odavno već razrušen Stari Grad Dubrovnik ili Dobovnik, koji je desetak kilometara od Vareša. Od tih vremena datira stoljetna snažna povezanost Dubrovnika i Vareša. Mnoštvo današnjih Dubrovčana vuče podrijetlo iz Vareša, a u Varešu su i danas nazočna hrvatska prezimena iz Dubrovnika i običaji. Zbog posla i dobre zarade kroz stoljeća doselili su se i Sasi iz Njemačke, pa i Mađari, Česi, Slovenci i brojni drugi narodi, čija prezimena među Varešacima nalazimo i danas.
U srednjem vijeku spominju se poimence neka vareška sela, središta rudarske djelatnosti, npr. Duboštica (1393.), pa se računa da se ovdje kopala i prerađivala i željezna i druge rude za bosanskih banova (Kulina i, osobito, Stjepana II. Kotromanića) i za kasnijih kraljeva. Vareško selo Dubošticu kralj Tvrko je smatrao riznicom svoga kraljevstva jer je bilo središte rudarstva toga kraja. Prostor današnjeg Vareša u srednjem vijeku nalazio se na području srednjovjekovne županije Vidogošće. Razumno je pretpostaviti da su dinastičke, staleške, međuplemićke borbe i trvenja prouzročile privremeno zamiranje obrta, jer u takvim nesređenim unutarnjih prilikama i nemirima nije moguće normalno obavljati gospodarske djelatnosti.
Osmansko zaposjedanje, ma koliko bilo okrutno po domaće, osobito katolike, značilo je stabilizaciju prilika i mogućnost normalna obavljanja posla. Gradić je oživio i srazmjerno napredovao. Za turske uprave rudarstvom i kovačijom bave se isključivo katolici, Hrvati. Bavili su se kopanjem i topljenjem rude, izrađivanjem željezne robe. Muslimani i pravoslavci u Varešu bavili su se trgovinom. Bilo je i drugih obrta, nazočnih i drugdje: birtaša, kahvedžija, pekara, brijača i dr. Sasi su bili među rudarim i kovačima, barem u prvom razdoblju. Ostali su neki izrazi koji su se upotrebljavali u rudarskoj i kovačkoj
terminologiji, dok se ondje radilo starinski. U Vareš su se doselili i saski rudari, a o tome svjedoče i stari nazivi kao Saški potok i još jedan toponim. Bilo je u Varešu i muslimana i pravoslavaca, ali su uvijek bili dominantni Hrvati, katolici. U Varešu je najstarija katolička crkva u Bosni Hercegovini, Sv. Mihovila Arkanđela, a građena je na temeljima one iz doba srednjovjekovne Bosne. Vareški župni ured posjeduje i danas jedne od najstarijih matica u Bosni i Hercegovini (prva potječe iz 1643. godine) a pisane su i bosančicom, latinskim i hrvatskim jezikom. Osobitost crkve je da je većinom ispod zemlje, otprilike do pola. Razlog je što Osmanlije nisu dopuštali da crkva smije biti viša od džamije. Zvonik je naknadno podignut, ali nije smio imati zvono, jer osmanski gospodari nisu to dopuštali. Tako su katolicima dopustili crkvu-štalu.
U osmanskom vremenu ispočetka je bio u sastavu Sarajevskoga kadiluka i njegove nahije Bobovac, od 1469. godine, zatim od 1470. nahije Dubrovnik. Za mandata bosanskog upravitelja sandžak-bega Jakuba-paše Haduma (1489. – 1493.) imamo zabilježenu eksploataciju rudnih bogatstava u vareškoj okolici. Naselje Vareš nastao je najkasnije koncem 15. stoljeća. Sam Vareš, pod tim imenom i na sadašnjem mjestu, spominje se kao naselje početkom 16. stoljeća, što ne znači da on nije postojao i ranije. Prije 1516. postao je dio nahije Visoko. U 16. stoljeću (1516.), kako to bilježi turski defter toga vremena, Vareš je imao 150 kuća, od čega je bilo 147 kršćanskih, dvije muslimanske i jedna koja je pripadala nekom muslimanu samcu.
Turska vlast je mnogo držala do vareškog kraja jer su obrtnici radili vrlo dobro i nadaleko su bili poznati njihovi proizvodi. Na važnosti je osobito dobio kad je postao središte proizvodnje specijalnoga oružja i opreme u osmanskoj Bosni. Zbog toga se ubrzanije razvijao i zbog toga je postao sjedištem vlastite nahije, nahije Vareš, negdje najkasnije potkraj 17. stoljeća.
S dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu, Vareš doživljava preporod u gospodarskom pogledu. Postao je jedno od jačih rudarskih središta BiH. Vareški majdani bili su preteče vareške željezare. Austro-Ugarska iskorištava rudu na industrijski način, gradi dvije visoke peći i od tada počinje ekonomski uspon Vareša. Prva je visoka peć sagrađena 1891. godine. Dotad je Vareš bio središte gvozdenog obrta u BiH. Do 1894. godine župljani Vareša pokapali su se kod stare crkve. Od 1894. godine pokapani su na lokaciji Rude, na taložniku Separacije. Otad su se tu pokapali pokojnici iz Vareša, Majdana i Potoka. Lokacija je nazvana po rudi sitnog granulata u površinskom sloju. Na tom je groblju podignuta poslije kapela, djelo Ivana Meštrovića i Jože Plečnika. Za potrebe prometna povezivanja željezare postavljena je 7. studenoga 1895. uskotračna željeznička pruga Podlugovi – Vareš kojom je povezan sa svijetom preko nešto ranije postavljenom željezničkom prugom Bosanski Brod – Sarajevo.
Uz staru crkvu je nova, velebna župna crkva sv. Mihovila, koja je početkom 20. stoljeća dobila svoj današnji izgled.
I u prvoj Jugoslaviji Vareš je bio jedno od jačih rudarskih središta BiH. Tad je bio u sastavu Sarajevske oblasti (1922. – 29.), zatim u sklopu Drinske banovine (1929. – 41.) bio je sjedište Ispostave visočkoga kotara. Zbog industrijskih pogona i rudnika mnogo se ljudi iz drugih krajeva doselilo u Vareš. Većinom su se nastanili u Vareš Majdanu. Radništvo se vezalo za komunističke i proleterske ideje što je ostalo i nakon pada komunizma, zbog čega i danas velik udio Varešana i hrvatske i bošnjačke nacionalnosti glasuje za SDP. Stari tj. gornji Vareš je naselje starosjedioca. Oni su se vezali uz Katoličku crkvu i nije ih zatrovao komunistički internacionalizam te su izrazito hrvatski orijentirani.
=== Drugi svjetski rat na području Vareša ===
U Drugome svjetskom ratu je u NDH, u sastavu velike župe Lašva-Glaž (1941. – 45.). U drugom svjetskom ratu i poraću hrvatska sela vareškog kraja iz drugog svjetskog rata pretrpjela su stravičan jugopartizanski teror. Kroz Vareš i okolicu prošle su mnoge vojske. Muslimani su početkom 1942. godine u selima oko Vareša sačinili pokolj nad nedužnim pravoslavnim življem. U selima Žižci, Brgule i Šikulje pobili su oko 320 ljudi. Preživjelo je 20 svjedokinja. Iz Crne legije iz Sarajeva došla je jedna bojna istražiti situaciju. Zapovjednik bojnik Jure Francetić pitao je preživjele žene je li možda znaju tko su počinitelji, jer da će ih on kazniti. Rekle su da su čuli da se koljači dozivaju katoličkim imenima. Istražujući okolnosti pokolja, zapovjednik Jure Francetić zapovijedio je pregled ne bi li naišli na preživjelog. Našli su živog dječaka, kojeg je Jure Francetić usvojio. Poslije se ustanovilo da su pokolj počinili Muslimani iz okolnih sela, ali to se prekasno saznalo. Dogodine su se pravoslavni osvetili za pokolj, ubivši u obližnjemu hrvatskome katoličkom selu Mir sve muškarce i žene starije od četrnaest godina. Kad su partizani konačno preuzeli vlast ovdje, zavladala je višegodišnja strahovlada.
Stjepan Klicić, Josip Ćupka, Avgust Vojčuh, Ante Filipović i drugi bili su skupina naprednih radnika u Varešu i 1940. godine oformljena je i partijska organizacija u Varešu, "mjesni komitet", a Ante Filipović bio je delegat na okružnoj partijskoj konferenciji u Sarajevu. Snažna aktivnost KPJ neposredno uoči rata na mobilizaciji i pripremi države na otpor okupatoru i na učvršćivanju jedinstva naroda nije imala velike razmjere u Varešu. Partija je prozivala varešku organizaciju da nije bila smiona, nesposobna, nedorasla zadaćama, neodlučna i da je morala više učiniti. Vareški komite nijeprihvatio teroristički obrazac djelovanja KPJ i odbio je primiti zadaću koju im je u ime Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH u dva maha prenio Slavko Engel. Organizacija KPJ sporo se širila i tek tri dana uoči napada Trećeg Reicha na SSSR, održala je sastanak u šumi poviše Krama, između Vareš i Vareš Majdana, na 18. lipnja 1941. Nazočili su članovi Partije: Ante Filipović, Avgust Vojčuh, Josip Ćupka i Ivo Klicić. Zahvaljujući izravnoj vezi i utjecaju skojevske organizacije Sarajeva, u Varešu i Vareš Majdanu se formirala za one prilike brojna skojevska organizacija. Na sam dan napada Njemačke na SSSR, organiziran je skojevski izlet na Planini, poviše Vareša. Između ostalih, na izletu su bili Salko Muminović, Katarina Jurić, Rafo Zlović i dr. Svi napori KPJ svodili su se na to da se pripremi koordiniran napad izvana i iznutra na Vareš i da se mobilizira što veći broj ljudi za aktivnu oružanu borbu. Okružni komitet je bio upoznat da postoji izvjesno kolebanje i nedostatak revolucionarne spremnosti edinaca u partijskoj organizaciji u Varešu. Krajem Veljače 1942. to se potvrdilo kad je stigao kategorični zahtjev i direktiva Okružnog komiteta da se sve snage uključe u aktivnu borbu u odred Zvijezda, a da se u Varešu ostavi samo mala ilegalna grupa. Tad je na sastanku partijske organizacije mjesna partijska organizacija upoznata s direktivom Okružnog komiteta i nalogom za odlazak u borbu. Većina članova partijske organizacije nije prihvatila tu odluku. Inicijativu su uzeli u svoje ruke skojevci i neki pojedinci iz partijske organizacije. Pripremivši se, probili su se kroz njemačka osiguranja u okolici Vareša i 18. ožujka 1942. godine preko mećavom zametenog Peruna izbili na Okruglicu u štab odreda i sjedište Okružnog komiteta. Sa sobom je skupina ponijela među ostalim stvarima i veliku svilenu zastavu, na kojoj su omladinke Vareša, spremajući se za ulazak partizana u Vareš, izvezle srp i čekić i natpis: »Proleteri svih zemalja ujedinite se«. Ista zastava nošena je u komori 1. bataljona 6. istočno-bosanske proleterske brigade i postavljena u proljeće 1942. godine na vrhu Konjuh planine. Ta je zastava nadahnula partizana Miloša Popovića napisati za poznatu pjesmu Konjuh planinom.
=== Vareš u SFRJ ===
Dio građana Vareša i danas jugoslavenski dan oslobođenja Vareša 4. travnja 1945. isto tako dobar dio Varešana smatraju svojim. Mnogi su narodni heroji iz Vareša i to Rešad Saletović, Sabaheta Saletović, Ambroz Slugić, Branko Jelić, Josip Čupka, Alojz Mirčić, Danica Pavlić, Salko Čajić, Fadil Karamehić, te Akif Saletović, Džafer Saletović, Katarina Jurić, Rafo Zlović, Salko Islamović, Safet Parić, Alojz Andrijević.
Strijeljanja civila i zarobljenika bilo je sve do 1947. godine. U drugoj Jugoslaviji Vareš je dio BiH. Otvaranje rudnika i širenje za posljedicu je imalo pokapanje pokojnika na drugim lokacijama. Groblje Ruda 1954. prestaje biti mjestom pokapanja. Varešani se otad pokapaju na groblju Stogiću, Majdančani u Prnjavoru, a Potočani na Kalvariju (Kicelj). Rudnik se opet širio na toj lokaciji pa su Potočani bili prisiljeni premjestiti mjesto pokopa. Dio je prenesen u Stogić i manji dio u Vranjkovce. Na Stogić je prenesena kapela s Rude koja je tad izgubila na izgledu pa je popravljeno novom kapelom, čiji su patron Svi Sveti. Groblje na Stogiću danas je popunjeno preko mjere, a zbog sve većeg očekivanog broja pokopa, kao i činjenice da se groblje nalazi na nepovoljnoj lokaciji, strmoj padini s podzemnim vodama, razmatra se nove grobaljske lokacije.
Jugoslavenska vlada odredila je sudbinu Vareša i Varešana poslijeratnom vremenu. Odredila je da bude opskrbljivač željeznom rudom gotovo svih željezara u Jugoslaviji, što je bilo novo poglavlje u povijesnom razvoju Vareša. Podignute su škole, stvorene udruge građana, kojih je bilo preko 50. Razvila se kultura i stvorio intelektualni potencijal. Općina je imala svoj list. "Naš kolektiv", pa poslije "Kolektiv". Duga je tradicija pisaca i pisane riječi u Varešu, Od Divkovića 1611. preko Filipa Lastrića, dvojice Barišića, Martina Brguljanina, Grge Ilijića Varešanina, Filipa Grgića, Nediljka Dugonjića Vrhovčića, Petra Pejčinovića, Bernardina Matića i dr.
Ali, isto tako u Jugoslaviji je grad stekao stigmu ustaškog legla i Tito ga prema službenim dokumentima nikad nije posjetio. Neslužbeno je Tito jedan put došao u Vareš. Planiran atentat na njega kad je planirao posjetiti željezaru. Organizator je bio Zlović i skupina iz njegove četvrti. Planeri su se pripremali postaviti bombu kod željezare koja bi eksplodirala kad bude prolazio. Neki je svećenik to dojavio miliciji i atentat je spriječen. Već postojeći animozitet prema Varešu pojačan je ovime. Nakon što je urota otkrivena, organizator je pobjegao u Legiju stranaca. Ostali urotnici svaki su put preventivno uhićivani kad je Tito ulazio u Bosnu. Druga Jugoslavija kaznila je Vareš prometnom izolacijom, tako da je grad i danas prometno slijepo crijevo. Povezan je slabo održavanom prometnicom nižih standarda. Zatim su Hrvati kažnjeni. Poslije rata općine su prekrojene tako da je od Vareša odvojeno par katoličkih sela i pripojeno općinama Kakanj i Olovo. Neka muslimanska sela općine Breza pripojena su Varešu.
Nakon drugoga svjetskog rata gospodarski uzlet Vareša oslanjao se na prirodna bogatstva vareških brda, na oko 200 milijuna tona željezne rude koliko je po procjenama. Vareška željezara izgradila je Zenicu. Do pred rat 1990. godine je bilo malo manje od šest tisuća katolika u Varešu, većina zaposlenih i solidna životnog standarda. U više od 15 vareških pogona i tvornica, rudnici željeza, olova, cinka, kroma, barita, aluminija – željezara, prerada drveta, šumarstvo, Vranica i dr. zapošljavali su blizu 5500 radnika. Smatra se da je uz Ljubiju rudnik Vareš (izgrađen 1958.) bio gospodarski najjači rudnik u bivšoj Jugoslaviji.
=== Rat u Bosni i Hercegovini ===
Vidi još: Zločini u Vareš Majdanu, Pokolj u Kopijarima i Pokolj u Stupnom Dolu
Tijekom prve godine rata u Bosni i Hercegovini Vareš je, unatoč izrazito napetim prilikama u središnjoj Bosni, ostao jedno od rijetkih mjesta u kojemu nije odmah došlo do otvorenoga sukoba između mjesnih Hrvata i Bošnjaka. Vareška enklava do jeseni 1993. održavala krhku ravnotežu između lokalne suradnje i pripadnosti hrvatskim političkim i vojnim strukturama u srednjoj Bosni.
Položaj grada pogoršao se u lipnju 1993., kada je Armija Republike Bosne i Hercegovine u ofenzivi zauzela Travnik i Kakanj, čime je Vareš ostao odsječen kao hrvatska enklava. Nakon pada Kaknja tisuće hrvatskih izbjeglica povukle su se prema Varešu, što je dodatno opteretilo ionako ograničene logističke mogućnosti grada. U takvim okolnostima enklava je tijekom ljeta i jeseni 1993. postajala sve nestabilnija, a stanje je dodatno zaoštreno dolaskom snaga pod zapovjedništvom Ivice Rajića iz Kiseljaka u drugoj polovini listopada 1993.
Konačni slom međunacionalnih odnosa na vareškom području uslijedio je u listopadu 1993. nakon napada Armije Republike Bosne i Hercegovine na Kopijare i okolne položaje HVO-a, te osobito nakon zločina koji su 23. listopada 1993. pripadnici HVO-a počinili u selu Stupni Do. U sudskoj građi utvrđeno je da su nakon napada na Stupni Do pripadnici HVO-a u Varešu i Vareš Majdanu provodili protupravno zatvaranje, zlostavljanje i pljačku bošnjačkih civila i zarobljenika.
Krajem listopada i početkom studenoga 1993. Armija Republike Bosne i Hercegovine preuzela je nadzor nad Varešom. U međunarodnim i sekundarnim izvorima to se razdoblje opisuje kao završetak dotadašnje međunacionalne koegzistencije u vareškoj općini i početak masovnoga odlaska hrvatskoga stanovništva iz grada i okolnih sela. Prema izvješću Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, već je u prosincu 1993. oko 5000 bivših stanovnika Vareša boravilo u Kiseljaku, koji je prije rata imao oko 6500 stanovnika.
Sudski utvrđene činjenice upućuju i na to da su nakon ulaska Armije Republike Bosne i Hercegovine u Vareš počinjeni zločini nad zarobljenim pripadnicima HVO-a i nekim hrvatskim civilima, uključujući nečovječno postupanje prema zarobljenicima i silovanje jedne žene hrvatske nacionalnosti u siječnju 1994. Time je rat u Varešu ostavio trajne demografske i društvene posljedice: općina je pretrpjela teško razaranje, a dotadašnja etnička struktura grada i okolnih naselja bitno je promijenjena.
== Promet ==
Vareš je prirodno izolirano područje od glavnih magistralnih pravaca, što se odrazilo na razvitak prometne mreže. Regionalna cesta R-444 je jedina značajnija prometna veza i u većem dijelu u tehničkom smislu ne osigurava ni minimum uvjeta za normalno odvijanje prometa. Željezničke je mreža bila vrlo značajna za razvoj općine, no danas njome prometuje tek prijevoz kamena u vrlo rijetkim intervalima. Povezuje općinu i značajnom magistralnom cestom M-18 Sarajevo – Olovo – Tuzla i magistralnom cestom M-17 Sarajevo – Zenica – Doboj.
S dolinom rijeke Bosne i sarajevsko-zeničkom kotlinom koji su glavni prometni smjer u BiH povezuju ga cesta i željeznička pruga Podlugovi – Vareš, nekad uskotračna pruga, poslije pruga normalna kolosijeka Podlugovi – Droškovac.
Izrazito je nizak stupanj moderniziranosti lokalne putne mreže (19,27 %). Nedopustivo je niska i moderniziranost regionalne mreže (32,40 % prije rata i oko 39,50 % trenutno[kada?]).
== Vode ==
Rijeka Stavnja i jezero Nula na mjestu starog rudnika željeza Smreke.
== Gospodarstvo ==
Unatoč nemogućnosti razvoja većeg naselja, područje Vareša posjeduje rudno bogatstvo, guste šume posvuda unaokolo i velike količine vode. Računa se da u vareškim brdima ima preko 150 milijuna tona željezne rude srednje kvalitete. To je, po prilici, bila polovica svih zaliha te rude u bivšoj Jugoslaviji. A vareška okolica obiluje ne samo željeznom nego i drugim rudama, koje sadrže olovo, krom, cink, aluminij. Veliko vareško blago jesu i njegove šume, danas uglavnom četinjarske (jele i omorike), a nekoć je bilo obilno bukava, kojih je danas gotovo sasvim nestalo.
Zbog tog rudnog i šumskog bogatstva, te izvora voda kojih je svugdje, Vareš se razvijao i bio središnji rudnik za mnoge države i kraljevstva kojima je pripadao.
Osnovno zanimanje ljudi ovog kraja bilo je oduvijek vađenje i taljenje rude i obrada željeza, iz kojeg su kovali razne predmete (peke, mačeve, sjekire, noževe i dr.), koje su posrednici prodavali diljem Turskog carstva (u Egiptu i Siriji). Tu proizvodnju pratilo je u stopu pravljenje drvenog ugljena, prijeko potrebnog za taljenje rude i za kovanje željeza, a onda i razni drugi zanati, trgovina, prijevoz i uprava. Stoljećima, to se zadržavalo na istoj razini: fra Pavao iz Rovinja zatekao je 1640. godine oko četrdeset majdana u Varešu, a upravo toliko ih je bilo kad je Austrija izgradila i upalila prvu visoku peć (16. kolovoza 1891.), pa je onda time samostalno taljenje rude i obrađivanje željeza u majdanima bilo ugušeno. Druga visoka peć podignuta je 1896. i otvoreni su rudnici željezne rude u: Smreci, Droškovcu i Pržićima. Austro-ugarsko zauzimanje značilo je podizanje Vareša iz zaostalosti orijentalne kasabe u mjesto zapadne civilizacije i postavljanje osnova kapitalističkog gospodarstva.
To je bio početak vareške željezare. Dok se u staro doba (npr. 1880.) godišnje iskopalo 2305 tona rude, na vrhuncu austrijske proizvodnje 1913. godine bilo je iskopano 219.131 tona, što znači gotovo stotinu puta više nego ranije.
20. stoljeće bilo je stoljeće kad je bio jakim rudarskim središtem, prije svega po željeznoj rudi, sideritu, limonitu, hepatitu. U nedalekoj Veovači je ležište olovno-cinkove rude i barita. Također je bio industrijsko središte. U njemu su radile željezara, metalna, tekstilna i drvna industrija. Industraij je najvećim dijelom uništena u ratu 1990-ih. U Varešu su se proizvodili strojni pričuvni dijelovi, elektroinstalacijski materijal i građevinska stolarija.
Još je korjenitija promjena nastala nakon II. svjetskog rata kada je komunistička Jugoslavija uvelike povećala kopanje rude. Na primjer 1975. godine iskopalo se oko 3 milijuna tona. U to vrijeme vareški je rudnik snabdijevao rudom ne samo svoju željezaru nego i druge: Zenicu, Sisak, Jesenice i Smederevo.
Pred zadnji rat Vareš je bio snažno industrijsko središte. Rudnik željezne rude zapošljavao je 1180 radnika, željezara 890, kamenolom 30, "Amfibolit" 20, "Metalprerada" 225, prerada drva 630, šumarstvo 750, "Vranica" – građevno poduzeće, Bobovac 490, tvornica rezervnih dijelova 320, tvornica "Zrak" 130, tvornica konfencije "Vilko" 120, "Autotrans" 140, Rudnik olova, cinka i barita 120, trgovačko poduzeće "Snaga" 195, "Velepromet" 65, "Perun" 60 itd. Samo ti podatci govore o snazi vareškog gospodarstva i broju zaposlenih.
Vareška općina je jedna je od najvećih u BiH, površine 390 četvornih kilometara.Bogata je mineralima, a osim njih, vrlo je bogata šumama, najviše crnogoričnim, koje prekrivaju više od 70 posto površine općine.
Vareš je najsiromašnija općina u Zeničko-dobojskoj županiji danas. Vareš je od 1945. do 1992. bio da je u doba dogovorne ekonomije bila jedna od najsolidarnijih općina. Stalno je bio spreman pomoći drugima ulagajući. U Sarajevu je među ulagačima u izgradnju bivše Energoinvestove poslovne zgrade u bivšoj ulici JNA bio Rudnik i željezara Vareš. Vareš je platio danak hiperprodukciji. Zapošljavao je 5000 osoba u metalnoj industriji. U drugoj polovini 20. stoljeća bila je neplanska politika s rudarstvom i metalurgijom. 1980-ih Jugoslaviju je zahvatila ekonomska kriza, država je gotovo bankrotirala, a u Varešu je u rudači osiromašilo željezo u koncenratu. Bio je preveliki udio sumpora i ostalih oksidansa koji štete okolišu. Novi udarac zadala je Zenica koju je izgradio Vareš. Glavni kupac vareškog Rudnika i željezara postupno je otkazivao kupovinu te željezne rude. Uprava Rudnika i željezare Vareš naručili su studiju fizibilnosti od British Steel Company iz Londona 1985. i 1986. da bi se vidilo stanje u metalnoj industriji uz posebni naglasak na stanje u rudarstvu. Studija je pokazala neisplativost eksploatacije željezne rude po postojećim uvjetima. Održavanje eksploatacije značilo je prioniuti na skupo jamsko kopanje koje daje i manje rezultate. Za rješenje je ponuđeno restrukturiranje tadašnjeg Rudnika željezne rude na pet sestrinskih poduzeća: rudarstvo, visoka peć – željezara, tvornica rezervnih dijelova, mehanička radionica i amfibolit – kamenolom. Započeto je pred rat. Ratom je devastirano sve vrijedno, a odlazak srednje i visoko školovanog kadra iz oblasti metaloprerade uzeo je danak. Ukupna ratna šteta u Varešu je oko 300 milijuna dolara. Rat je uzeo danak zbog izostanka političkog konsenzusa da se na vrijeme izvrši integracija dva organa uprave, odnosno dvije vlasti: jedna pod kontrolom Armije RBiH i druga pod kontrolom HVO-a. To se napravilo tek početkom 2000. godine. Poslije rata udarac je nanijela uskogrudna zavičajna politika. Političkom odlukom pod patronatom SDA protuustavno je prenesena drvoprerada iz Vareša. Odlučeno je da se razvlasti Vareš u šumskoj preradi, odnosno u drvopreradi razvlasti i da se glavni resurs i sjedište poduzeća dislociraju i premjesti u Zavidoviće. Vareške vlasti potegnule su sve zakonske propise, Ustavni sud da bi izvan snage stavili zakone o šumama jer su nesukladni Europskoj povelji o lokalnoj samoupravi koja ima supremaciju nad domaćim zakonodavstvom i Zakonu o načelima lokalne samouprave, koji jasno nalaže da lokalna zajednica ima pravo upravljati i gospodariti javnim dobrima koja se nalaze na njenima etatima. Vareš i Olovo nastoje vratiti upravljanje i gospodaranje JP ŠPDZDŽ iz Zavidovića u Vareš. Privatizacija nije bila poštena i pravična, negdje i pljačka što je rezultiralo sudskim procesima. Porezna uprava BiH blokirala je općini račune, jer zbog slaba priljeva u proračun lokalna zajednica bila je u dugu zbog neplaćanja poreza i doprinosa na osnovi zdravstvenog i mirovinskog -invalidskog osiguranja. Dogovoren je sporazum o vraćanju duga u roku od pet godina, zaračunate su zajednici i avansne kamate, ali zbog slaba dotoka u proračun i tu se kasnilo. No premda postoje poduzeća i s 50 puta većim dugom od općine Vareš, nisu imala takav negativan odnos. Predstoji reforma javne uprave i državnih poduzeća. Vlast u Zeničko-dobojskoj županiji maćehinski se odnosi ka Varešu. Županija je također dužna Varešu novce. Općina Vareš i općina Olovo u ukupnoj površini koju koristi Šumsko-privredno društvo ZDŽ-a sudjeluju s 60 posto. Zbog nesklada vraćanja pripadajućih udjela lokalnoj zajednici, ista nije mogla plaćati obveze. U akciju radi vraćanja resursa pod jurisdikciju lokalne zajednice, uključile su se Vareš, Olovo i pridružile su im se općine Konjic, Bosanski Petrovac, Grahovo, Drvar i Kladanj.
Vareš je blokiran od institucija države BiH.
Politika je uništila drvnu industriju, do temelja, a do rata je to bila najsuvremenija stolarija u cijeloj bivšoj državi.
== Poznate osobe ==
== Kultura ==
Bobovac (časopis)
Hrvatski radio Bobovac
Udruga građana Majka Terezija Vareš
Zavod sv. Ivana Evanđelista Školskih sestara franjevki Krista Kralja
Mladi vareški tamburaši
Dijalektološki je vrlo zanimljiv narodni govor ovoga kraja. Mijo Zuljić, znanstvenik iz ovog kraja, obradio ga je u opsežnoj i studiji.
== Spomenici i znamenitosti ==
Bobovac
Župna crkva Sv. Mihovila
Hram Pokrova Svete Bogorodice
Stara Džamija na Karićima
Kapela na groblju Stogiću
Statua rudara od bijelog kamena – spomenik izgradnji rudnika Vareš 1958. godine
Stare kuće prepoznatljiva bosanskog stila gradnje, u Matijevićima
rimska cesta na Zvjezdangradu
starokršćanska bazilika u Dabravinama
staroslavenska povijest s Perunom i Bogošem
nekropole stećaka
kraljevski grad Bobovac
rudarska mjesta Duboštica, Borovica i Oćevija,
Stari most u Varešu zajedno s prelijepom legendom o njemu
Stara vareška crkva
Željezara Vareš
=== Matijevići ===
Matijevići su dio Vareša. Od središta Vareša do njih je jedan kilometar. Najstarije su naselje u starom Varešu. U starom dijelu Vareša bila su i naselja Benići, Franići, Stojkovići, Novakovići. Radi lakšeg skupljanja poreza, nazivi su naseljima dani prema obiteljima koje su naseljavale ovaj kraj. Stanovnici Matijevića bile su obitelji Pejčinović, Grgić, Koroušić, Brković i Vrhovčić. Preci tih obitelji su prema jednom kazivanju došli iz Duboštice i s Bobovca. Drugo kazivanje kaže da su prvi stanovnici došli u 17. stoljeću iz doline Krivaje spašavajući se od kuge. Tradicijska zanimanja stanovnika Matijevića su livničar i kovač. U Matijevićima su stare lijepe kuće građene bosanskim stilom. Starost pojedinih prelazi dvjesta godina. Matijevići su jedno od rijetkih naselja koja su sačuvala bosanske kuće, koje se čuva od zaborava. Ističu se kuće obitelji Grgić i Vrhovčić, u kojima nitko ne stanuje. Neke su kuće napuštene. Prevladava starije i umirovljeničko stanovništvo. Dosta starosjedilaca je umrlo, ali sve se kuće održava. Rijeka Stavnja teče kroz Matijeviće. Na toj su rijeci bili brojni mlinovi. Kod Lađe je bio najpoznatiji mlin. Dok je još imalo ruralni karakter, svaka je obitelj krave i ovce. Danas jer je gradsko naselje, nitko ne drži stoku.
== Šport ==
NK Vareš, nogometni klub
NK Bobovac, nogometni klub
KNK Bobovac Novi Travnik, nogometni klub koji su osnovali izbjegli i prognani Varešani
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Službena stranica općine Vareš
(hrv.) Vareš
Župa Vareš Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. veljače 2011. (Wayback Machine)
Vaš Vareš Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. prosinca 2018. (Wayback Machine) Vremeplov
Zaklada za obnovu i razvoj regije Vareš