Vatroslav Jagić

hrvatski slavist i filolog; 1838-1923

Vatroslav Jagić (Varaždin, 6. srpnja 1838. – Beč, 5. kolovoza 1923.) bio je hrvatski jezikoslovac. Smatra se jednim od najznačajnijih slavista druge polovice 19. stoljeća.
== Životopis ==
Pučku školu i gimnaziju pohađao u Varaždinu, Klasičnu gimnaziju završio u Zagrebu 1856. godine. U Beču je studirao klasičnu filologiju, a kod Franca Miklošiča slušao slavistiku kojoj se potpuno priklonio. Završivši studij vratio se u Zagreb gdje je skoro cijelo desetljeće (1861. – 1870.) profesor na Klasičnoj gimnaziji. Godine 1869. izabran je za pravog člana JAZU i dopisnog petrogradske akademije. Sljedeće godine otpušten iz državne službe.
Na preporuku I. I. Sreznjevskog izabran je za profesora slavistike u Odesi. Pripremnu godinu proveo je u Berlinu i Petrogradu. Od 1874. do 1880. bio je prvi profesor slavistike na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu. Nakon toga je profesor slavistike na sveučilištu u Petrogradu. Godine 1886. kao nasljednik F. Miklošiča postao je profesor slavistike na bečkom sveučilištu na kojem je djelovao do umirovljenja (1908.). Umro je u Beču, ali je pokopan u Varaždinu (12. kolovoza 1923.).
Stručne radove iz književnosti i jezika Jagić je počeo objavljivati u izvještajima zagrebačke gimnazije. Godine 1863. s Franjom Račkim i Josipom Torbarom pokrenuo je Književnik, časopis za jezik i poviest hrvatsku i srbsku i prirodne znanosti u kojemu je objavio nekoliko zapaženih radova (Naš pravopis, Primjedbe našoj sintaksi, Iz prošlosti hrvatskoga jezika). Marljivo je surađivao u Radu JAZU u kojemu je, uz ostalo objavio rasprave Građa za glagolsku paleografiju, Pomlađena vokalizacija u hrvatskome jeziku, Građa za slovinsku narodnu poeziju.
Vatroslav Jagić je 1869. godine u 1. knjizi "Starina" u prilogu Ogledi stare hrvatske proze tekst "Reda i zakona od primlenja na dil dobroga čińenja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika" objavio kao "crticu o životu manastirskom starih dalmatinsko-hrvatskih koludrica".
Jedan je od prvih prireditelja djela za niz Stari pisci hrvatski.
Godine 1871. doktorirao je u Leipzigu na osnovi disertacije Das Leben der Wurzel dê in den slavischen Sprachen (Korijen dê u slavenskim jezicima). Po dolasku u Berlin počeo je izdavati časopis Archiv für slavische Philologie koji je uređivao punih 45 godina. Tim je časopisom pobudio zanimanje za Slavene i silno doprinio afirmaciji slavistike kao znanstvene i sveučilišne discipline.
Nakon prelaska u Beč bavio se mišlju o izdavanju Enciklopedije slavenske filologije. Iz te je zamisli potekla njegova knjiga Istorija slavjanskoj filologii (Povijest slavenske filologije; Petrograd, 1910.) kojom je obuhvaćen razvoj slavenske filologije od početaka do kraja 19. st. Posebno intenzivno bavio se staroslavenskim jezikom za koji je dokazao da je oblikovan na temelju jednoga južnoslavenskoga (južnomakedonskog) narječja čime je pobio tzv. panonsku teoriju. Potkraj života proučavao je život i djelo Jurja Križanića.
Iako je veći dio života proveo izvan Hrvatske, ipak nije prekinuo veze s njom. Kad je došao u Beč, redovito je pratio sva zbivanja u hrvatskoj filologiji, a u nekoliko se navrata (npr. u prikazu i polemici oko Rječnika hrvatskoga jezika Ivana Broza i Franje Ivekovića) u njih izravno uključio. Jedan je od najvećih jezikoslovaca u povijesti slavistike i jedan od najradinijih. "Napisao je toliko da bi od toga, kada bi se sve preštampalo, nastala biblioteka od 100 knjiga, svaka po dvjesto stranica" (Josip Hamm).
Umro je u Beču. Pokopan je na Gradskom groblju Varaždin.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Gramatika jezika hèrvatskoga
Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga. Knj. l. Staro doba
Zasluge Vuka Stefanovića Karadžića za naš narodni jezik
Naš pravopis, studija o hrvatskome pravopisu, Jagićev rad iz 1864.
Iz prošlosti Hrvatskoga jezika, studija iz 1864.
Ruska književnost u osamnaestom stoljeću

JAGIĆ, Vatroslav (Ignatius Jacobus, Ognjoslav), slavist (Varaždin, 6. VII. 1838 — Beč, 5. VIII. 1923). Gimnaziju polazio u Varaždinu i Zagrebu, gdje je maturirao 1856. Klasičnu filologiju i njemački jezik studirao u Beču poduprt državnom stipendijom te istodobno pohađao predavanja Franca Miklošiča, prvoga profesora slavenske filologije na bečkom Sveučilištu. U znanstveni ga rad uključuje grecist Hermann Bonitz, a s Miklošičem nastavlja suradnju koju je bio započeo kao student radeći u Dvorskoj knjižnici. Studij je završio 1860. s izvrsnim uspjehom, a doktorirao dopisnim putem 1870. na Sveučilištu u Leipzigu tezom o korijenu »dê« u slavenskim jezicima. Vrativši se u Zagreb neposredno nakon pada apsolutizma, zaposlio se kao gimnazijski profesor te se prihvatio filoloških zadataka pri utemeljenju programa hrvatske građanske izobrazbe u duhu novoga, poslijeapsolutističkoga, doba. God. 1864. pokrenuo je s J. Torbarom i F. Račkim znanstveni časopis Književnik, zamišljen kao buduće Akademijino glasilo, u kojem je, tijekom triju godišta, sam objavio 437 stranica afirmirajući poredbenu indoeuropeistiku i slavistiku. Iako nije sudjelovao u političkom životu, za banovanja L. Raucha otpušten je 1870. iz službe zbog »pretjeranoga nacionalističkoga djelovanja«. Inozemni su mu prijatelji pritekli u pomoć te je već 1871. postavljen za profesora indoeuropeistike na Sveučilištu u Odesi sa studijskom godinom priprave, koju provodi u Berlinu i Leipzigu, gdje stupa u plodan dodir s vodećim njemačkim filolozima, s kojima nastavlja suradnju u Sankt Peterburgu. U Odesi se nije najbolje snašao; predavao je samo dvije godine. U trenutku kada se ustrojavalo Sveučilište u Zagrebu i kada se ozbiljno računalo s njegovim angažmanom, pozvan je 1874. za profesora slavenske filologije u Berlin. Kolebajući se isprva, ipak prihvaća poziv i započinje ondje sveučilišnu karijeru. Kako nije naišao na zadovoljavajući odjek u slušača, angažira se 1876. u pothvatu pokretanja časopisa Archiv für slavische Philologie, koji je postao središnjim znanstvenim glasilom slavenske filologije. J. ga je izdavao gotovo 45 godina. U njem je utemeljio slavistiku po uzoru na klasičnu filologiju i germanistiku kao enciklopedijsku disciplinu koja obuhvaća svu slavensku duhovnost, od jezika i književnosti do narodnoga života i običaja, kao i slavensku starinu. Okupio je sve slavističke snage i svojom suradnjom bitno oblikovao onodobne slavističke studije. God. 1880. prihvatio je poziv na slavističku katedru u Sankt Peterburgu. Iste je godine izabran za izvanrednoga člana tamošnje Akademije, a već 1881. za redovitoga. Tako je u primjerenoj okolini počeo djelovati u središtu slavističkih studija. Ono što je uradio u Berlinu sklopilo se s njegovim sanktpeterburškim djelovanjem u cjelinu, no svoj bogati plod donijelo je tek na Sveučilištu u Beču. Ondje je Miklošič 1885. umirovljen, a J. je prihvatio poziv da mu postane nasljednikom. Već 1887. primila ga je bečka Akademija za dopisnoga člana, a 1888. za pravoga. Tako je u Beču nastavio svoju djelatnost u punom opsegu do kraja života djelujući u Seminaru za slavensku filologiju, koji je postao rasadištem slavističkoga znanja i mnogo pridonio izobrazbi humanističke inteligencije u slavenskih naroda Austro-Ugarske Monarhije, napose hrvatskoga. — U hrvatsko je jezikoslovlje ušao 1859. člankom Quomodo scribamus nos? (Narodne novine, br. 37–39) uključivši se u onodobne pravopisne raspre na strani »ahavaca«, a 1864. u studiji Naš pravopis, objavljenoj u Književniku, ozbiljno je uzdrmao temelje zagrebačke filološke škole posežući za argumentima poredbene lingvistike. Iste godine objavljuje prvi dio poredbene Gramatike jezika hrvatskoga, Glasove, temeljeći je na crkvenoslavenskom. God. 1867. tiska prvi svezak Historije književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga, koja se, osobito u obradbi najstarije hrvatske književnosti, odlikuje svježinom i poletnom misaonošću, kakvu dugo poslije nitko više nije dostignuo, pa se ni sam zreli J. na svojem tada mnogo širem istraživačkom području ne pokazuje više tomu ravnim. Pri JAZU pokreće niz Stari pisci hrvatski u kojem je dao znatne prinose hrvatskoj filologiji s težištem na renesansnoj književnosti, uredivši pet svezaka: Marulićevo pjesničko djelo (s I. Kukuljevićem Sakcinskim; 1869), pjesme Š. Menčetića i Dž. Držića (1870), djela M. Vetranovića (s I. A. Kaznačićem i Đ. Daničićem; 1871–1872) te N. Dimitrovića i N. Nalješkovića (s Daničićem; 1872). U vremenu što ga je proveo u Odesi, Berlinu i Sankt Peterburgu proširio je rad na starocrkvenoslavensku i srpsku filologiju. Objavio je raspravu o Konstantinu Filozofu i njegovu žitiju despota Stefana Lazarevića (Glasnik Srpskog učenog društva, Beograd 1875), sintezu o srpskoj ljetopisnoj književnosti (Archiv für slavische Philologie, 1876), priredio izdanja Zografskoga i Marijanskoga evanđelistara (Quattuor evangeliorum codex glagoliticus olim Zographensis nunc Petropolitanus characteribus cyrillicis transcriptum notis criticis, prolegomenis appendicibus auctum. Berlin 1879, pretisak Graz 1954; Quattuor evangeliorum versionis palaeoslovenicae Codex Marianus glagoliticus characteribus cyrillicis transcriptum. Berlin—Sankt Peterburg 1883, pretisak Graz 1960) te Vinodolskoga zakonika (Sankt Peterburg 1880). U Archivu je počeo sustavno objavljivati kritičke prikaze i priopćenja u rubrici Bibliographischer Bericht, što je znatna sastavnica njegova znanstvenoga djela. Jagićeve glavne publikacije pripadaju bečkomu razdoblju njegova rada. Prve su tu vrlo opsežne zbirke vrela za povijest početaka austrijske slavistike, zaokupljene tada zapadnim i južnim Slavenima. Izdao je korespondenciju J. Dobrovskoga i J. Kopitara u dvije knjige (1885, 1897), poslije u još jednoj korespondenciji ruskih slavista (1919), čime je položio temelje svojoj iscrpnoj povijesti slavenske filologije, koju je objavio 1910. kao prvi svezak nakladničke cjeline Enciklopedija slavjanskoj filologii. Kao član bečke Akademije razvio je novu znanstvenu djelatnost započevši je fototipskim izdanjem glagoljičkih Kijevskih listića, na zavidnoj tehničkoj razini onoga doba, i uz njih tada upravo otkrivenih hrvatskoglagoljskih Bečkih listića (Glagolitica, 1890), Hrvojeva misala (Missale Glagoliticum Hervoiae ducis Spalatensis, 1891; suautori L. Thallóczy i F. Wickhoff) te Bolonjskoga psaltira, najstarijega i najznatnijega među crkvenoslavenskima, s dodatkom (Psalterium Bononiense. Beč 1907; Supplementum Psalterii Bononiensis. Incerti auctoris explanatio psalmorum Graeca. Beč 1917). Slijedile su studije o apokrifnoj crkvenoslavenskoj knjizi o Adamu (1893), o prvom tisku crkvenih knjiga na Cetinju (1893), o tajnim jezicima u Slavena (1895), o hrvatskom komentaru uza sve proročke knjige (1897), o makedonskom crkvenoslavenskom Dobromirovu evanđelju, o srednjobugarskoj knjizi Zlatoust, o slavenskoj sintaksi (1899), o postanku crkvenoslavenskoga jezika (1900), o slavenskim glosama uz tzv. Radonovu Bibliju (1903), o jednom neizdanom grčkom komentaru uz psalme (1904). Taj niz temeljnih bečkih publikacija završio je tri godine prije smrti studijom o crkvenoslavenskom apostolu. U bečkoj Akademiji osnovao je 1897. povjerenstvo za istraživanje Balkanskoga poluotoka i time stvorio institucionalni okvir za južnoslavensku i balkanološku orijentaciju, kojom se bečka slavistika odlikovala od svojega početka. Radeći u Beču, J. je objavljivao i drugdje. Tako u Sankt Peterburgu monografije o ruskocrkvenoslavenskim prijevodima grčkoga liturgijskoga pjesništva (1886), o povijesti ruskoga jezika (1889), o ruskocrkvenoslavenskim gramatičkim spisima (1895), o povijesti slavenskoga pisma (1911). U Zagrebu je objavio znatne prinose hrvatskoj filologiji: uvodnu raspravu u izdanju Assemanova ili Vatikanskoga evangelistara F. Račkoga (1865), kritičko izdanje Poljičkoga statuta (Statuta lingua Croatica, 1890), izdanje Grškovićeva odlomka glagolskog apostola (Starine, 1893, 26) i monografiju o Jurju Križaniću (1917). Znatan mu je i prinos srpskoj filologiji. Objavio je studiju o umu i filozofiji u srednjovjekovnim srpskim spisima, raspravu o Hilandarskom tipiku i njegovu grčkom izvoru kao dodatak izdanju episkopa Dimitrija te studiju o Kozmi Indikoplovu (Spomenik SKA, Beograd 1892, 1898, 1899, 1922). U Berlinu objavljuje novu i potpuniju inačicu svoje knjige o postanku crkvenoslavenskoga jezika (1913) i njome stvara čvrst temelj svemu kasnijemu istraživanju toga predmeta. Članci, osvrti i polemike objavljivani su mu i prevođeni u mnogim povremenicima (pa i posmrtno): Narodne novine (1857, 274, 1860, 216–222, 1874, 190–191, 194–195, 197, 207, 226, 1898, 4, 1899, 196, 1910, 35, 1911, 124), Program Kraljevske gymnazije u Zagrebu (1860–62), Pozor (1862, 125, 255, 256, 273; Zatočnik, 1870, 151, 292; Obzor, 1872, 38, 43, 1874, 126, 1875, 54, 1876, 126, 1893, 164, 1901, 226, 1903, 108, 1905, 131, 1907, 236, 237, 1909, 194, 1910, 18, 19, 324, 1911, 124, 255, 1916, 246, 1918, 187, 193, 1924, 10), Národní listy (Prag 1863–64, 18–20, 56–58), Tisućnica slovjenskih apostolah sv. Cirila i Metoda (Zagreb 1863), Danica (Novi Sad 1865), Domobran (1865, 124, 185, 231, 235, 237, 240, 243, 247, 252, 253), Slavisches Centralblatt (Leipzig 1865–67), Il Nazionale (1866, 1, 1871, 8), Matica (Novi Sad 1867), Rad JAZU (1867–72, 1876), Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (1868), Dragoljub (1868), Starine (1869, 1873–74, 1877–78), Vienac (1869, 1871, 1877, 1889, 1924), Pučki prijatelj (1871), Glasnik Srpskog učenog društva (1874–75), Otadžbina (Beograd 1875, 1880, 1881), Srpske novine (Beograd 1877), Deutsche Rundschau (Berlin 1880), Slovinac (1882), Museum (Prag 1884–85), Slovanský sbornik (Prag 1884), Ljubljanski zvon (1885, 9, 1910, 3), Kolo (Beograd 1889), Branik (Novi Sad 1890, 1893, 1904, 279, 1908, 86, 1910, 171), Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH (1890), Hrvatska (1890, 275, 1902, 3), Nastavnik (Beograd 1890), Sarajevski list (1890, 43, 1908, 55), Anzeiger der philologisch-historischen Klasse (Beč 1892, 1898), Napredak (1893), Narod (1893), Stražilovo (Novi Sad 1893), Hrvatski učitelj (1894), Delo (Beograd 1895, 1899), Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina (Beč 1895), Agramer Zeitung (1896, 1898, 4), Dnevni list (Beograd 1896, 157, 1910, 314), Novo vreme (Zemun 1896, 54, 1899, 64, 67), Sbornik Otdelenia russkogo jazyka i slovesnosti (Sankt Peterburg 1896, 1907), Brankovo kolo (Srijemski Karlovci 1897, 1909, 1911), Laibacher Zeitung (1897, 152–154, 233–236), Srbobran (1897, 87, 1903, 47, 1904, 144, 1910, 163), Agramer Tagblatt (1898, 4, 99, 1906, 13, 1909, 159, 1914, 20, 1918, 300), Hrvatska domovina (1898, 4), Naše doba (Novi Sad 1898, 1), Smotra dalmatinska (1898, 4, 1904, 102, 1913, 20), Carigradski glasnik (1899, 35), Die Drau (1903, 32, 1908, 99), Narodna obrana (1903, 51, 1905, 147, 205), Samouprava (Beograd 1904, 282), Varaždinski viestnik (1905, 36, 141), Slovanské pohlady (Martin 1906, 1910), Balkan (Trst 1908, 68), Dubrovnik (1908, 18), Naša sloga (1908, 44, 1910, 9), Nedeljni pregled (Beograd 1908), Velebit (1908, 77), Hrvatski branik (Srijemska Mitrovica 1909, 57), Hrvatski Zagorac (1909), Hrvatstvo (1909, 158, 196), Straža (Maribor 1909, 6), Bosanska vila (1910, 1912), Novo vreme (Beograd 1910, 214), Čas (Prag 1911, 57, 1912), Srpsko-hrvatski almanah (Beograd 1911), Srpski književni glasnik (Beograd 1912, 1920, 1921), Hrvatski pokret (1913, 132, 1914, 6, 26, 1915, 214), Prosvetni glasnik (Beograd 1913, 1922), Hrvatski učiteljski dom (1914), Hrvatska riječ (1917, 340), Dom in svet (Ljubljana 1918), Književni jug (1918), Novosti (1918, 303), Nova Evropa (1920, 1923), Južnoslovenski filolog (Beograd 1921, 1933), Prace lingwistyczne ofiarowane Janowi Baudouinowi de Courtenay (Krakov 1921), Bratstvo (Beograd 1922–23), Godišnjica Nikole Čupića (Beograd 1923), Riječ (1923, 186, 195), Bulićev zbornik (Zagreb 1924), Časopis za zgodovino in narodopisje (Maribor 1924), Prager Presse (1924, 116), Književna republika (1927), Novi list (Sušak 1927, 4), Varaždinske novosti (1929–30, 32–38, 1932–33, 197–198, 1937–38, 449, 463), Hrvatska straža (1930, 87), Morgenblatt (1932, 352), Hrvatska revija (1938), Luč (Skoplje 1938), Nova srpska riječ (1940). Potpisivao se inicijalima V. J. — Autoritetom visokoga međunarodnoga ugleda odigrao je znatnu ulogu i pri standardizaciji hrvatskoga jezika, iako u tom nije izravno sudjelovao osim na početku svojega zagrebačkoga razdoblja, kada je znanstvenim argumentima, koji s današnjega gledišta ne mogu u svem izdržati kritiku, ali su bili u duhu koji je tada prevladavao u jezikoslovlju, dojmljivo pobio projekt zagrebačke filološke škole i time bitno pridonio razgrađivanju njezina autoriteta. Tako je poravnao put školi hrvatskih vukovaca i završnoj fazi standardizacije hrvatskoga jezika, koju je ona dovela do kraja. U istom je duhu imao temeljno razumijevanje za poglede te škole, ali joj se nikada nije pridružio, jer je predobro znao što je upravo hrvatski književni jezik u cjelini svoje povijesne okomice i nije odobravao odricanje od nje. U tom je smislu ozbiljno prigovorio Maretićevoj gramatici i Broz-Ivekovićevu rječniku (Archiv für slavische Philologie, 1890, 1901–02) te se pokazuje kao najkvalificiraniji kritičar vukovaca. Na službeni upit može li se »zemaljski jezik« u BiH nazivati bosanskim, do čega je austrijskoj politici tada bilo stalo, odgovorio je potvrdno upućujući na to kako je i to ime povijesno posvjedočeno, ali je dodao da pritom ne valja zaboraviti da je to, lingvistički gledano, onako kako se u njegovo doba mislilo, isti jezik kao hrvatski ili srpski. Zbog toga su ga 1896. žestoko opovrgavali i u srpskoj i u hrvatskoj političkoj javnosti (Agramer Zeitung, br.157; Bošnjak, br. 29; Narodne novine, br. 157; Novo vreme, br. 54; Odjek, Beograd, br. 109). Kao nikojemu drugomu slavistu među njegovim vršnjacima, Jagiću je pošlo za rukom da istraživačkim pristupom metodološki razrađenim po uzoru na najizvrsniju klasičnu filologiju silno opsežno gradivo oblikuje u suvisloj i smislenoj disciplini, koja pohranjuje i posreduje dostignute spoznaje i ujedno služi kao poticajno polazište za daljnja istraživanja. Obuhvatna i pomna sinteza utemeljena na brižnom studiju nebrojenih pojedinosti načelo je njegova znanstvenoga pristupa. U tom je titanskim naporom, koji u njega djeluje sasvim prirodno, umio naći ravnotežu i tako osmisliti svaki predmet svojega istraživanja. Osobnim se sklonostima uklapao u ozračje pozitivizma, iz kojega je izrastao i kojemu je do kraja pripadao. To je u njega kočilo misaoni uzlet i odvraćalo od smionijih inovacija. Slavensku je filologiju shvaćao kao cjelinu i nikada nije prestao žaliti što je težnja da se izgrade filologije pojedinih slavenskih jezika i književnosti sve više jačala i najposlije prevladala. DJELA: Gramatika jezika hèrvatskoga. Osnovana na starobugarskoj slověnštini. Dio pèrvi. Glasovi. Zagreb 1864. — Priměri starohèrvatskoga jezika iz glagolskih i cirilskih književnih starinah sastavljeni za sedmi i osmi gimnazijalni razred, 1–2. Zagreb 1864–1866. — Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga, 1. Zagreb 1867 (rusko izd. Kazan’ 1871). — Prilozi k historiji književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga. Zagreb 1868. — Podmladjena vokalizacija u hrvatskom jeziku. Rad JAZU, 1869, 9, str. 65–155. — Das Leben der Wurzel »dê« in den slavischen Sprachen. Agram 1871. — Gradja za slovinsku narodnu poeziju. Rad JAZU, 1876, 37, str. 33–137. — Ein Beitrag zur serbischen Annalistik mit literaturgeschichtlicher Einleitung. Berlin, januar 1876. Archiv für slavische Philologie, 2(1877) str. 1–109. — Specimena linguae palaeoslovenicae. Obrazcy jazyka cerkovnoslavjanskogo po drevněšim’ pamjatnikam’ glagoličeskoj i kirillovskoj pis’mennosti. Sanktpeterburg 1882. — Četyre kritiko-paleografičeskija staty. Sanktpeterburg 1884. — Istočniki dlja istorii slavjanskoj filologii, 1. Pis’ma Dobrovskago i Kopitara v povremennom porjadke. Sanktpeterburg 1885. — Carminum christianorum versio palaeoslovenico-Rossica. Menaea Septembris, Octobris, Novembris. Petropolis 1886. — Kritičeskija zametki po istorii russkago jazyka. Sanktpeterburg 1889. — Glagolitica. Wien 1890. — Die Menandersentenzen in der altkirchenslavischen Übersetzung. Wien 1892. — Razum i filozofija iz srpskih književnih starina. Beograd 1892. — Slavische Beiträge zu den biblischen Apocryphen, 1. Wien 1893. — Der erste Cetinjer Kirchendruck vom Jahre 1494. Eine bibliographisch-lexicalische Studie, 1–2. Wien 1894. — Corpus grammaticorum, 1. Sanktpeterburg 1895. — Ruska književnost u osamnaestom stoljeću. Zagreb 1895. — Codex Slovenicus rerum grammaticarum. Petropoli—Berolini 1896. — Die Geheimsprachen bei den Slaven, 1. Wien 1896. — Istočniki dlja istorii slavjanskoj filologii, 2. Novyja pis’ma Dobrovskago, Kopitara i drugih’’ jugozapadnyh’’ Slavjan’’. Sanktpeterburg 1897. — Veteris testamenti prophetarum interpretatio Istro-Croatica saeculi XVI. Vsih prorokov stumačenje hrvatsko. Vindobonae 1897. — Bericht über einen mittelbulgarischen Zlatoust des 13.–14. Jahrhunderts. Wien 1898. — Evangelium Dobromiri. Ein altmacedonisches Denkmal der kirchenslavischen Sprache des XII. Jahrhunderts. Wien 1898. — Beiträge zur slavischen Syntax. (Zur Analyse des einfachen Satzes). Wien 1900. — Zur Entstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache, 1–2. Wien 1900, Berlin 1913². — Kirchenslavisch-böhmische Glossen saec. XI.–XII. Mit Glossen-Abbildungen im Texte. Wien 1906. — Die slavischen Sprachen. Berlin—Leipzig 1908. — Istorija slavjanskoj filologii. Sanktpeterburg 1910. — Grafika u Slavjan’’, 1–3. Sanktpeterburg 1911. — O hrvatskoj glagolskoj književnosti. Zagreb 1913. — Život i rad Jurja Križanića. O tristogodišnjici njegova rođenja. Zagreb 1917. — Istočniki dlja istorii slavjanskoj filologii, 3. Sanktpeterburg 1919. — Zum altkirchenslawischen Apostolus, 1–3. Wien 1919–20. — Repetita placent. Göttingen 1921. — Spomeni mojega života, 1–2. Beograd 1930. — Izabrani kraći spisi. Zagreb 1948. — Korespondencija Vatroslava Jagića, 1–3. Zagreb 1953, 1970, 1983. — Pis’ma I. V. Jagiča k russkim učenym. Moskva—Leningrad 1963. — Rasprave, članci i sjećanja. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 43. Zagreb 1963. — Potpuniji popis radova u: M. Kombol, Bibliografija Jagićevih radova. U: V. Jagić, Izabrani kraći spisi. Zagreb 1948, 593–630.

Jagić, Vatroslav, hrvatski slavist (Varaždin, 6. VII. 1838 – Beč, 5. VIII. 1923., pokopan u Varaždinu). Gimnaziju pohađao u Varaždinu i Zagrebu, a studij klasične filologije u Beču završio 1860. Bio je gimnazijski profesor u Zagrebu (1860–70), sveučilišni profesor u Odesi (od 1871), Berlinu (od 1874), Petrogradu (od 1880) i Beču (1886–1908). Disertacijom Život korijena dê u slavenskim jezicima (Das Leben der Wurzel dê in den slawischen Sprachen, 1871) stekao je doktorat u Leipzigu i počasni doktorat u Petrogradu. Sa samo 28 godina postao je 1866. najmlađim članom JAZU. Bio je član mnogih akademija i znanstvenih društava. – Velik je raspon njegove znanstvene djelatnosti. Kao srednjoškolski profesor objavio je knjige (Gramatika jezika hrvatskoga, 1864; Primjeri starohrvatskoga jezika iz ćirilskih starina, I–II, 1864–66) potrebne za nastavu staroslav. jezika, koji je uveo u gimnazije. S F. Račkim i J. Torbarom pokrenuo je časopis Književnik (1864–66), u kojem je iznosio svoja viđenja tadašnjih neriješenih književnojezičnih i pravopisnih pitanja (npr. Naš pravopis, 1864). U hrvatsko jezikoslovlje Jagić je uveo rezultate poredbene slavistike i indoeuropeistike. Surađivao je u edicijama JAZU (Starine, Rad, Stari pisci hrvatski) i u mnogim časopisima u svijetu. Utemeljio je i uređivao Archiv für slavische Philologie (1875–1920), poznat kao Jagićev Arhiv. Objavljivao je najstarije pisane slavenske spomenike i kritičke obradbe tekstova: Zografsko i Marijinsko evanđelje, Kijevske i Bečke listiće, Dobromirovo evanđelje, Bolonjski psaltir, Vinodolski zakon, Poljički statut, Hrvojev misal i dr. Istraživao je usmenu i stariju književnost (Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga, 1867). Posebice ga je zaokupljao postanak i razvoj prvoga slavenskoga književnog jezika, o čemu je napisao mnogo rasprava i knjigu O povijesti nastanka crkvenoslavenskoga jezika (Zur Entstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache, 1900), svojevrsnu sintezu cijele problematike. Proučavao je podrijetlo glagoljice (Glagoljičko pismo u Slavena – Glagoličeskoe pis’mo u Slavjan, 1911), natpise na bosanskim stećcima, pisao o temama iz drugih slavenskih jezika (Ruska književnost u osamnaestom stoljeću, 1895) i objavljivao njihove pisane spomenike, napisao opširan pregled slavenske filologije od početaka do kraja XIX. stoljeća u okviru projekta Enciklopedija slavjanskoj filologii, koji je on osmislio (Istorija slavjanskoj filologii, 1910). Golema je Jagićeva korespondencija s vodećim jezikoslovcima njegova doba. Odgojio je mnoge velike slaviste (A. A. Šahmatov, V. Vondrák, A. Brückner, P. Diels, F. Ramovš i dr.). Posljednje mu je veće djelo monografija Život i rad Jurja Križanića (1917). Znanstveni mu je opus i po širini tema i po opsegu (oko 700 znanstvenih radova na 20 000 stranica) impozantan. Velike i široke naobrazbe, Jagić je rješavao sva otvorena jezikoslovna pitanja svojega doba, a mnoga njegova rješenja i danas u znanosti vrijede, npr. o podrijetlu glagoljice i njezinu prvenstvu u odnosu na ćirilicu, o južnomakedonskoj dijalektnoj osnovi ćirilometodskih prijevoda. Već je za života stekao ugled u svijetu. Slavistika je njegovom zaslugom doživjela velik uzlet, a on je ostao jednim od najvećih slavista. Citiranje: Jagić, Vatroslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata