Vesna Parun
Zlarin 10. 4. 1922. – Stubičke Toplice 25. 10. 2010.
književnica; 1922-2010
Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922. − Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.) bila je hrvatska pjesnikinja i prevoditeljica.
== Životopis ==
Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. godine na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. godine maturirala. Bila je odlična učenica i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. godine upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. Godine 1947. radila je na pruzi Šamac – Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. godine. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. godine boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća.
Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodna književnica. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. godine, iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 1970-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu.
U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana, a poglavito su bili zapaženi oni koje je organizirao novinar i publicist Mladen Pavković, predsjednik UBIUDR Podravka, i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-im godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa". Sve u svemu, po njezinim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.
Umrla je 25. listopada 2010. godine u Stubičkim Toplicama, u 88. godini života. Pokopana je na starom groblju uz crkvu sv. Stjepana u Grohotama na Šolti.
== Književno stvaralaštvo ==
Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnikinje. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je više od 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Njezina zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.
Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu Anđeo čuvar. Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938. godine u časopisu Sjeme, glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, pisala je dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.
Njezine pjesme je na poljski jezik prevela Łucija Danielewska u antologiji i u knjizi Morska róża: wiersze, 1998. godine.
== Djela ==
== Nagrade i priznanja ==
1948.: Nagrada Matice hrvatske za zbirku Pjesme
1955.: Nagrada grada Zagreba za zbirku Crna maslina
1959.: godišnja nagrada Vladimir Nazor,
1968. Nagrada Grigor Vitez za dječji roman Mačak Džingiskan i Miki Trasi
1970.: Diploma za poeziju, Pariz
1972.: Zmajeva nagrada za najuspješnijeg dječjeg pjesnika, Novi Sad
1982.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo
1995.: Maslinov vijenac i titula poeta oliveatus nakon ovjenčanja na manifestaciji Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što – baštinski dani u Selcima na otoku Braču
2002.: Povelja Visoka žuta žita na Pjesničkim susretima u Drenovcima, za sveukupni književni opus i trajni prinos hrvatskoj književnosti.
2003.: Nagrada Tin Ujević za zbirku soneta Suze putuju
2003.: Plaketa "Dobrojutro, more", s pjesničkih susreta u Podstrani.
2006.: Velika zlatna plaketa UBIUDR Podravka
2010.: Europska književna nagrada (KOV)
== Izvori ==
Hrvatska enciklopedija: Parun, Vesna pristupljeno 26. listopada 2015.
== Vanjske poveznice ==
Tema broja: Uz 100. obljetnicu rođenja Vesne Parun (1922.-2010.), Kolo, br. 1, 2022.
PARUN, Vesna, književnica (Zlarin, 10. IV. 1922 — Stubičke Toplice, 25. X. 2010). Gimnaziju polazila u Šibeniku i Splitu, gdje je maturirala 1940. i te godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala romanistiku. Nakon prekida studija za II. svjetskoga rata na tom fakultetu 1947. upisala filozofiju, no studij nije završila zbog bolesti. Nastanivši se u Zagrebu, počela djelovati kao slobodna književnica. God. 1962–68. povremeno živjela u Bugarskoj. Pjesmama se javila već u đačkim listovima Anđeo čuvar (1931–32) i Sjeme (1938). Prvu zbirku Zore i vihori (1947; uredio G. Krklec, ilustrirao E. Murtić), pisanu u slobodnom i vezanom stihu, koja je u suvremenika naišla na nepovoljan odjek zbog tobožnjega artističkoga dekadentizma, novija kritika drži prekretnicom u poratnom hrvatskom pjesništvu i najranijim izrazitim otklonom od socrealističke poetike. Iako je glavninom obilježena pogledom infantilna subjekta na ratna zbivanja, već se u njoj očituju bitne značajke panteističkoga vitalizma, najjasnije u motivima glorifikacije djetinjstva i mladosti te zadivljenosti svijetom prirode. Drugom, opsežnom zbirkom, napisanom u pravilnim katrenima (Pjesme, 1948), koja je prema mišljenju kritike ustupak režimu i njegovu poetskomu standardu, posvjedočuje ratna stradanja i poratnu borbu za novi život te s izraženim patosom veliča energiju naroda i obnovu zemlje nakon ratne katastrofe (1947. sudjelovala u izgradnji pruge Šamac—Sarajevo, kad je i oboljela). Zbirka Crna maslina (1955) prema jednodušnoj je ocjeni kritike najuspjelija i glavni je njezin prinos neosimbolizmu ujevićevskoga tipa. Konfesionalni ton ljubavnim odnosom nadahnuta ženskoga glasa bio je novost u hrvatskom pjesništvu 1950-ih, iako je djelomično anticipirao egzistencijalizam tada propulzivne krugovaške poetike, ponajviše kao očitovanje tjeskobe zbog nemogućnosti sjedinjenja s drugošću. Ljubavnim zbirkama hipertrofirano personalizirana subjekta, Ropstvo i Vidrama vjerna (obje 1957) te Koralj vraćen moru i Ti i nikad (obje 1959), u kojima dominiraju dulje narativne pjesme meditativnoga ozračja, stekla je trajnu popularnost u najšire publike. Nakon prvih zbirka motiv ljubavne boli postaje arhetipom njezina pjesništva, a u zreloj fazi metaforom osjećaja životne promašenosti i nenadoknadiva gubitka (Pusti da otpočinem, 1958; Jao jutro, 1963; Vjetar Trakije, 1964; Gong, 1966; Ukleti dažd, 1969; I prolazim životom, 1972; Stid me je umrijeti, 1974). Stanovita stvaralačka kriza, koja je od 1970-ih pratila njezino pjesništvo u slobodnom stihu, nastavlja se i u zbirkama Začarana čarobnica (1993), Smijeh od smrti jači (1997), Da sam brod (2002) i Bubnjevi umjesto srca (2003), u kojima se ne uspijeva osloboditi potrošene osjećajnosti i repetitivna žalovanja, zbog čega je njezin lirski izričaj u kritici opisivan kao sentimentalan i »rekuperacijski« (C. Milanja). O potrebi za poetičkim zaokretom svjedoči i zaokupljenost sonetom od 1970-ih. Iako je ostvarila najopsežniji sonetni opus u novijem hrvatskom pjesništvu (Sto soneta, 1972; Olovni golub, 1975; Ljubav bijela kost, 1978; Salto mortale, 1981; Kasfalpirova zemlja, 1989; Sonetni vijenci, 1991), koherencija sonetne forme nije uvijek odgovarala njezinu fluidnomu autorskomu senzibilitetu. Zbog komunikativnosti, ostvarene konvencionalnim gričanskim poetizmima te za nju uobičajenim animalističkim motivima, soneti su joj ipak među najpopularnijim sastavnicama opusa. Od sonetnih zbirka ističe se posljednja Suze putuju (2002; podnaslov »bolnički soneti«), kontemplativno svjedočanstvo o svjesnosti o kraju životnoga puta, izrazita životnoga pesimizma. Okušala se i u pjesmi u prozi (Krv svjedoka i cvijet, 1989; Indigo grad, 1990). Zasebna je sastavnica njezina zrela stvaralaštva satirično pjesništvo, najčešće u antropomorfizacijskom žanru, u sastavu kojega je objavljivala šaljive basne u stihu, epigrame i aforizme (Apokaliptičke basne, 1976; Tronožac koji hoda, 1993). Oštrinom i jetkošću te makabričnim ozračjem s gdjegdje i sugestivnim dojmom posvemašnjega beznađa, iz satiričnoga korpusa izdvaja se zbirka Pelin basne (1998), u kojoj satira proizlazi iz trpnje i gnjeva jer su nepovratno uništene vrijednosti subjektova duhovnoga svijeta. U kasnoj fazi redovito je objavljivala poetsku satiru, sve izraženije oštrice i kolokvijalna, nerijetko lascivna izraza (Grijeh smrtni, 2000; Političko Valentinovo, 2000; Mozak u torbi, 2001; Blagoslov kukolja, 2007). Unatoč razmjernoj grotesknosti njezine satire, taj joj je dio pjesništva bio uglavnom nepovoljno vrjednovan kao moralizatorska lamentacija nad udesom čovjeka i svijeta, bez autocinizma moderne satire. S dramskim je dijelom opusa postignula znatan kazališni uspjeh, iako je u cjelini ostvaren u stihu. Scenska balada Marija i mornar (Savremenik, 1959, 8–9), praizvedena u Narodnom kazalištu u Zadru 1959 (proširena inačica u zagrebačkom HNK 1961; radijska drama na Radio-Zagrebu 1962; na njemačkom jeziku na Radio-Beču 1962. i Radio-Bremenu 1963), i »romantična komedija« Magareći otok (HNK u Zagrebu 1979), pisane u nadrealističkoj maniri s radnjom bez jasna kauzaliteta, pripadaju malobrojnim lirskim dramama u poratnoj književnosti, razmjerno nepronične strukture, složene za izvođenje, s mnoštvom dramaturški zahtjevnih dionica (citati iz književnih djela, songovi, pučki napjevi, reklamni slogani, dijalektalno zasićeni dijalozi). Nisu izvođene tragikomedije Promatrač rijeke (Polet, 1961, 5) i Potres u gradiću Kali (Forum, 1979, 1–2). Sa znatnim odjekom izvedena joj je radijska drama Apsirt, brat Medejin (Radio-Zagreb, 1969) te radijske igre za djecu Tri morske pustolovke (Radio-Beograd, 1971), na Radio-Zagrebu Srce od bumbara (1971), Zlarinska rapsodija (1977), Slike iz Nenine štale (1985) i Suncokret na pučini (1987). U bogatom opusu za djecu, koji najvećim dijelom čine bajke u stihu o životinjama, služi se tradicionalnim epskim fabuliranjem (Patka Zlatka, 1957; Kornjačin oklop, 1958; Tuga i radost šume, 1958; Zec mudrijan, 1958; Igre pred oluju, 1979; Pčela, duga i mlin, 1997; Tri morske pustolovke, 2000; Morska kočijica, 2001). Najuspjelija sastavnica stvaralaštva za djecu, jedinstvena po tom što u njem nema likova djece, narativne su pjesme s mačjim protagonistima Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968), Miki Trasi i baba Pim-Bako (1968), Mačak na Mjesecu (1969), Miki, slavni kapetan (1970), Mačak Džingiskan (1981), Miki Trasi (1983), Miki Trasi i primadona (2003) i Miki Trasi i hijena Šššš… (2009; radijska igra na Radio-Zagrebu 1983). Mjuzikl Mačak Džingiskan i Miki Trasi, nastao na temelju poetskoga predloška,praizveden je u Zagrebačkom kazalištu mladih 1971 (dramatizacija Zvjezdana Ladika) te tiskan kao igrokaz (Zagreb 1996, 2003²). Autorica je i 12 slikovnica s naslovnim junacima iz psećega svijeta (Zagreb 1982–83) koje je prilagodila u igrokaz Škola za skitnice (Malo kazalište Trešnjevka u Zagrebu, 1983). Objavila je nekoliko izdanja izabranih pjesama (Konjanik, 1962; Bila sam dječak, 1963; Pjesme, 1964; beogradska izdanja Otvorena vrata, 1968, i Izabrane pesme, 1979; Poezija. Sarajevo 1988; More nosi naranče u luku. Vinkovci 2005), izabranih pjesama za djecu (Moj prijatelj šišmiš, 1990), izbor feljtona, putopisa, kritika i eseja tiskanih u periodicima Nedovršeni mozaik (1990), Izbor iz djela (1995; u izbor je uvršten i neobjavljeni Sonetni pentagram iz 1975, u kojem su soneti posvećeni hrvatskim pjesnicima, te nekoliko novih pjesama, poslije nepretiskanih), izabrane pjesme, proze i drame Ptica vremena (1996) te Igrokaze (1999). Opsegom se izdvaja i njezin autorski izbor poezije i proze Ja koja imam nevinije ruke (2009). Unatoč kvalitativnoj neujednačenosti, u najuspjelijim zbirkama ostvarila je pjesništvo duboke introspekcije, jezične virtuoznosti i emfatične ekspresivnosti, koja je iz rapsodičnoga tona rane faze postupno prerastala u posvemašnju ironizaciju svakoga determinizma, u ljubavnim zbirkama rodnoga i spolnoga, u kasnijima društveno-političkoga, postavši već za mladosti najmarkantnija ženska osobnost hrvatskoga pjesništva druge pol. XX. st. Prozni joj je opus, skupljen u izdanjima Pod muškim kišobranom (1987; feljtoni, basne, satire, aforizmi, intervjui, polemike i govori), Krv svjedoka (1988; meditativno-ispovjedni zapisci) i Noć za pakost (2001; autobiografski zapisci s podnaslovom »moj život u 40 vreća«), ostao uglavnom bez pomnije recepcije. Prema ulomcima iz djela te biografskim pojedinostima nastala monodrama Ja koja imam ruke nevinije praizvedena je 2014. u zagrebačkom Teatru &TD (dramatizacija Vesna Tominac Matačić, redatelj I. L. Lemo). Surađivala je, među ostalim, u periodicima Narodni list (1945), Republika (1946, 1976, 1995, 2010), Vjesnik (1946, 1978, 1988, 1990, 1999, 2007), Kulturni radnik (1961), Telegram (1962, 1971), Forum (1964, 1980), 15 dana (1966), Termin (1976), Oko (1977, 1988–89), Književna reč (Beograd 1979), Književne novine (Beograd 1979, 1985), Erasmus (1993–94), Zaprešićki godišnjak (1997–98, 2007), Hrvatski iseljenički zbornik (1998), Kontura (2000), Večernji list (2000), Hrvatsko zagorje (2001, 2005, 2008), Novi Kamov (2002), Književna Rijeka (2005) i Autsajderski fragmenti (2007–08). Prevodila je s bugarskoga, francuskoga i slovenskoga te s njemačkoga J. W. Goethea, H. Heinea i R. M. Rilkea, ostvarivši kanonske prijevode trojice klasika (Klasični triptih. Zagreb 1995). Zastupljena je u svim glavnim izborima, među ostalim u izdanjima Antologija hrvatske dječje poezije (1994), Pjesnici druge moderne (1996), Uskličnici (1996), Antologija suvremene hrvatske poezije (1997), Autobiografije hrvatskih pisaca (1997), Antologija hrvatskog humora (1999), Dječja radiodrama (2001), Međaši (2004) i Poetska čitanka suvremenoga hrvatskog pjesništva (2010), sve tiskano u Zagrebu, te Još jednom Krugovi (Rijeka 1997) i Salona aeterna (Split 2003). Među najprevođenijim je modernim hrvatskim pjesnicima, a izašle su joj zbirke stihova na bugarskom, francuskom, poljskom, ruskom, slovačkom, slovenskom i švedskom. Većinu je svojih zbirka sama ilustrirala, a bavila se i slikanjem (najviše primorski krajolik u akvarelu i pastelu; priredila je nekoliko samostalnih izložba, među ostalim u MUO u Zagrebu 1994). Stihove su joj uglazbili B. Bjelinski, I. Kirigin, I. Lhotka Kalinski, S. Horvat, S. Zlatić i Z. Špišić, a portrete izradili O. Gliha, M. Stančić, R. Šimunović, Z. Šimunović i V. Šeferov. O njoj su snimljeni dokumentarni TV filmovi Kad bi se moglo otputovati (1995, T. Perica i B. Pejnović), Crna maslina (2004, A. Rozić i P. Gudelj) i Ti koja imaš nevinije ruke (2013, D. Šerbedžija i Pejnović). Dobila je nagrade MH (1948), »Vladimir Nazor« (1959. i za životno djelo 1982), »Grigor Vitez« (1968), Goranov vijenac (1995), »Tin Ujević« (2003), Povelju DHK »Visoka žuta žita« (2002) te nagrade »Emanuel Vidović« (za životno djelo, 2007) i Europske unije za književnost (2010). U Grohotama je 2012. utemeljena prosvjetno-kulturna manifestacija Dani Vesne Parun. Lik joj je na poštanskoj marki (serija Znameniti Hrvati, 2012). U 1940-ima katkad se potpisivala pseudonimom Pave Versa. Bogata ostavština (neobjavljena poezija i proza, prijevodi, korespondencija i osobni predmeti) čuva se u HDA, dio u spomen-zbirci u Zavičajnom muzeju u Zlarinu. Pokopana je na mjesnom groblju u Grohotama. DJELA (izbor): Zore i vihori. Zagreb 1947. — Pjesme. Zagreb 1948. — Crna maslina. Zagreb 1955. — Patka Zlatka. Zagreb 1957. — Ropstvo. Beograd 1957. — Vidrama vjerna. Zagreb 1957. — Kornjačin oklop. Zagreb 1958. — Pusti da otpočinem. Sarajevo 1958. — Tuga i radost šume. Zagreb 1958. — Zec mudrijan. Sarajevo 1958. — Koralj vraćen moru. Zagreb 1959. — Ti i nikad. Zagreb 1959. — Konjanik. Zagreb 1962. — Bila sam dječak. Zagreb 1963. — Jao jutro. Beograd 1963. — Pjesme. Zagreb 1964. — Vjetar Trakije. Zagreb 1964. — Gong. Zagreb 1966. — Mačak Džingiskan i Miki Trasi. Zagreb 1968. — Miki Trasi i baba Pim-Bako. Zagreb 1968. — Mačak na Mjesecu. Zagreb 1969. — Ukleti dažd. Zagreb 1969. — Miki, slavni kapetan. Zagreb 1970. — I prolazim životom. Beograd 1972. — Sto soneta. Čakovec 1972. — Stid me je umrijeti. Zagreb 1974. — Olovni golub. Beograd 1975. — Apokaliptičke basne. Beograd 1976, Zagreb 1990². — Ljubav bijela kost. Zagreb 1978. — Igre pred oluju. Zagreb 1979. — Mačak Džingiskan. Zagreb 1981. — Salto mortale. Zagreb 1981. — Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 155. Zagreb 1982. — Miki Trasi. Zagreb 1983. — Pod muškim kišobranom. Zagreb 1987. — Krv svjedoka. Banjaluka 1988. — Dramska djela. Zagreb 1989. — Kasfalpirova zemlja. Beograd 1989, Zagreb 1990². — Krv svjedoka i cvijet. Zagreb 1989. — Indigo grad. Karlovac 1990. — Moj prijatelj šišmiš. Zagreb 1990. — Nedovršeni mozaik. Zagreb 1990. — Sonetni vijenci. Zagreb 1991. — Tronožac koji hoda. Zagreb 1993. — Začarana čarobnica. Zagreb 1993. — Izbor iz djela. Zagreb 1995. — Ptica vremena. Zagreb 1996. — Pčela, duga i mlin. Rijeka 1997. — Smijeh od smrti jači. Zagreb 1997. — Pelin basne. Zagreb 1998. — Igrokazi. Zagreb 1999. — Grijeh smrtni. Zagreb 2000. — Političko Valentinovo. Zagreb 2000. — Tri morske pustolovke. Zagreb 2000. — Morska kočijica. Zagreb 2001. — Mozak u torbi. Zagreb 2001. — Noć za pakost. Zagreb 2001. — Da sam brod. Zagreb 2002. — Suze putuju. Zagreb 2002. — Bubnjevi umjesto srca. Zagreb 2003. — Miki Trasi i primadona. Zagreb 2003. — Blagoslov kukolja. Stubičke Toplice 2007. — Ja koja imam nevinije ruke. Sarajevo 2009, Zagreb 2010². — Miki Trasi i hijena Šššš… Stubičke Toplice 2009.
Parun, Vesna, hrvatska književnica i prevoditeljica (Zlarin, 10. IV. 1922 – Stubičke Toplice, 25. X. 2010). Studij romanistike započela na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940., prekinula zbog II. svjetskog rata. Nakon rata započela je studij filozofije na istom fakultetu, prekinula ga zbog bolesti 1947., od kada djeluje kao slobodna književnica.Vrlo opsežan pjesnički opus V. Parun, najprevođenije hrvatske pjesnikinje, jedno je od najznačajnijih poglavlja suvremenoga hrvatskog pjesništva. Njezinu prvu pjesničku zbirku Zore i vihori (1947), u kojoj su mladenačka živost, ljubav i priroda suprotstavljene ratu, smrti i stradanju, tadašnja je službena socrealistička kritika proglasila apolitičnom, artistički ispraznom i dekadentnom. Ta je zbirka svojim opiranjem nasilnomu ideologiziranju poslijeratnoga pjesništva preteča poetike krugovaškoga naraštaja. Antologijskom zbirkom Crna maslina (1955) te zbirkama Ropstvo (1957), Pusti da otpočinem (1958) i Ti i nikad (1959) potvrdila se kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju. Ljubav i doživljaj prirode središnje su teme i zbirka Vidrama vjerna (1957), Koralj vraćen moru (1959) i Vjetar Trakije (1964), svojevrsnih himna moru. Spoznaju tragičnosti života izrazila je u zbirci Ukleti dažd (1969), punoj mračnih raspoloženja i rezignacije. U sljedećim zbirkama pokazala je sklonost ironičnomu, satiričnomu i grotesknomu, upućujući na konkretnu društvenu zbilju (Apokaliptičke basne, 1976; Salto mortale, 1981; Tronožac koji hoda, 1993; Smijeh od smrti jači, 1997; Pelin basne, 1998; Đoko i Đokonda: poetsko-satirični kontrapunkt, 2002., i dr.), iako se i poslije vraćala elegijskomu, nostalgičnom i metafizičkom ozračju prijašnjih zbirki (Bubnjevi umjesto srca, 2003). Na formalnome se planu iskazala i u slobodnome stihu i u tradicionalnim metričkim oblicima (sonetne zbirke Sto soneta, 1972; Olovni golub, 1972; Salto mortale; Suze putuju: /bolnički soneti/, 2002), a i u pjesmama u prozi (Indigo grad, 1990).Objavila je polemičnu knjigu feljtona, basni i satira Pod muškim kišobranom (1987), meditativnu knjigu o patnji, ljubavi i pjesništvu Krv svjedoka (1988), zbirke satiričnih pošalica, epigrama i aforizama Političko Valentinovo (2000) i Grijeh smrtni: satira (2000), autobiografske zapise Noć za pakost: moj život u 40 vreća (2001). Uprizorivani su joj dramski tekstovi (Marija i mornar, 1960; Magareći otok, 1979). Izbor iz njezinih esejističkih tekstova objavljen je u knjizi Nedovršeni mozaik (1999). Njezino značajno stvaralaštvo za djecu prožeto je motivima iz biljnoga i životinjskoga svijeta te humorom (Tuga i radost šume, 1958; Zec mudronja, 1958; Patka Zlatka, 1959; Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1968; Miki – slavni kapetan, 1970; Igre pred oluju, 1979; Kroz prozorčić zime, 1995; Uspavanka za poljubac, 1997; Pčela, duga i mlin, 1997; Tri morske pustolovine, 2000). Prevodila je pjesme sa slovenskoga, bugarskoga, francuskoga i njemačkoga; osobito su cijenjeni njezini prepjevi pjesama Johanna Wolfganga Goethea, Heinricha Heinea i Rainera Marie Rilkea. Dobitnica je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1977) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1982). Citiranje: Parun, Vesna. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
u spomen na pjesnikinju Vesnu Parun
(doslovno iz odluke: „Šetalište (k.č. 4351 k.o. Peščenica) koje se odvaja od Borongajske ceste (nasuprot Šetalištu Ranka Marinkovića) u smjeru sjeveroistoka i završava kod željezničke pruge, imenuje se u spomen na pjesnikinju Vesnu Parun i dobiva ime Šetalište Vesne Parun“)