Viktor Kovačić

arhitekt; 1874-1924

Viktor Kovačić (Ločen dol kraj Rogaške Slatine, 28. srpnja 1874. – Zagreb, 21. listopada 1924.), hrvatski arhitekt.
Često zvan ocem moderne hrvatske arhitekture – zbog suptilnih i čistih formi te svojih protofunkcionalističkih načela, Kovačić je jedan od najznačajnijih hrvatskih arhitekata. Neka od važnijih zagrebačkih djela su Crkva sv. Blaža, palača Burze, kuća Frank, palača Slaveks i uređenje Jezuitskog trga u Zagrebu, kao i mauzolej De Piennes u Vrbovcu, te brojni stambeni natječaji, interijeri i regulacije.
Snažno je utjecao i na razvoj domaćeg građevinskog obrta, kao i na urbanistička pitanja i pitanja spomeničke zaštite. Objavljivao niz kritičkih tekstova (u časopisu Život objavljuje programatsku raspravu Moderna arhitektura). Svojim kontroverznim tezama i istupima u javnosti Kovačić je uzdrmao arhitektonsku scenu svoga doba, te stvorio brojne neprijatelje. Prijateljevao je i s Adolfom Loosom, vodio zajednički atelier s Hugom Ehrlichom, a 1906. osniva Klub hrvatskih arhitekata (s Bastlom, Ivekovićem, Ehrlichom i Schönom).
== U Bolléovom atelijeru ==
Viktor Kovačić rođen je u Ločen Dolu 1874. u seljačkoj obitelji. Vrlo brzo kao siroče odlazi stricu u Graz, gdje završava pučku i zidarsku obrtnu školu, šegrtujući neko vrijeme kod Stadtbaumeistera Josepha Flora. Kao sedamnaestogodišnjak dolazi u Zagreb, gdje prvo radi kao vježbenik u građevnoj tvrtki Carnelutti, a zatim i u atelijeru arhitekta Kune Waidmanna. Videći u Kovačiću darovita mladića, ubrzo ga preporučuje tadašnjem direktoru obrtne škole Hermannu Bolléu, koji ga prima u svoj atelijer. Tijekom petogodišnjega rada kod Bolléa, kao tehničar i voditelj gradnji Kovačić je stekao golemo iskustvo, koje će mu omogućiti da 1896. upiše elitnu bečku Akademie der bildenden Künste.
Boravak Viktora Kovačića u Beču od višestruke je važnosti, kako za sama Kovačića, tako i za razvoj hrvatske moderne. Naime, Kovačićev učitelj u Beču, kao i Slovenca Josipa Plečnika, glasoviti je arhitekt Otto Wagner, jedan od ključnih protagonista europskog fin de sieclea. Nekako istodobno s Kovačićem, u Beč se nakon boravka u Americi vratio i arhitekt Adolf Loos, koji će svojim djelovanjem radikalno preusmjeriti dalji tijek arhitekture 20. stoljeća. Nekoliko godina poslije Kovačić i Loos prisno se sprijateljuju i počinju surađivati. Da nije bila riječ isključivo o poslovnoj suradnji, nego o nadasve prisnu prijateljstvu dvojice sumišljenika i suboraca za iste ideje, najzornije nam svjedoči i niz crteža i skica nedavno pronađenih u Kovačićevoj ostavštini, među kojima je svakako najzanimljivija studija Paladijeve obnove Agripinih terma u Rimu s anagramskim suputpisom dvojice arhitekata – Agripa LF oos Kovac Feci, (op. a. Agripa Adolf Loos Kovačić Fecit).
== Prvi programatski istup ==
Diplomiravši, 1899. Kovačić se vraća u Zagreb, gdje se vrlo brzo uključuje u javni život. Već 1900. inspiriran istoimenom Wagnerovom knjigom objavljuje u časopisu »Život« programski tekst Moderna arhitektura. Izuzmemo li kritičke dopise iz Pariza 1897. arhitekta Josipa Markovića o zagrebačkoj arhitekturi, ili pak istup Ive Pilara u »Vijencu« 1898, riječ je o prvom arhitektonskom programskom istupu u nas, kojim će biti zacrtani temeljni ciljevi i problemi arhitektonske struke što će prema dosadašnjim iskustvima ostati aktualnim sve do kraja 20. stoljeća. Stanovi, kuće i uopće sve zgrade, ističe Kovačić kritizirajući postojeću arhitekturu, »moraju biti gradjene prema našim potrebama... Drugo je graditi palaču iz mramora, drugo graditi željeznom konstrukcijom. I zato ne valja, da nam kuće izgledaju kao da su mramorne palače, a kad tamo, one su kućetine sa stotinu siromašnih stanovnika gradjene ciglom i željezom... Moderna arhitektura zahtijeva logičnost i praktičnost.« »Stanovi se grade zbog ljudi, a ne zbog pokućstva« citirat će Kovačića Jiroušek u »Vijencu«. Mnogo je radikalniji Loos. Čemu ugađati, pita se on, lošem ukusu stanara koji uživaju pri pomisli da im fasada pruža iluziju raskoši?« »Dekoracije koje nemaju pravo društveno pokriće zapravo su smiješne, još i više: one su nemoralne.«
Takvi istupi obojici će, i Loosu u Beču i Kovačiću u Zagrebu, stvoriti mnogo neprijatelja. Već je glasovita anegdota kada je Kovačić nakon povratka u Zagreb u potrazi za poslom pokucao na vrata tada poznatu vladinu inženjeru, doslovce mu sasuvši u lice: »Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove – ja sam sunčev zrak novog umjetničkog stremljenja.« Zbunjeni vladin službenik savjetovao mu je da se pridruži svom nekadašnjem učitelju Bolléu, na što mu je ovaj u svom stilu odbrusio: »Ma kakav Bollé! Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.« Kovačić će sve do smrti biti u bespoštednom sukobu, osobito s Izidorom Kršnjavijem. No čangrizavi i ostarjeli vladin predstojnik za bogoštovlje i nastavu znao mu je žestoko uzvratiti: »Talentiran čovjek. Ima dobrih ideja i ukusa, ali je lijenčina, koji ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovijeda koliko je vrijedan. Bohéma. Šteta za njega.«
== Potraga za samoodređenjem ==
Upravo će ta, kako je Carl Emil Schorske naziva u knjizi Beč krajem stoljeća, »generacijska pobuna protiv otaca u potrazi za novim samoodređenjem«, 1905. primorati nekoliko mlađih zagrebačkih arhitekata: Stjepana Podhorskog, Vjekoslava Bastla, Edu Šena i Viktora Kovačića, da kao ishodište strukovnogeneracijskog djelovanja osnuju Klub hrvatskih arhitekta – jednu od prijelomnica hrvatske moderne. Sukob Kovačića i sredine u kojoj je djelovao u jednom je trenutku poprimio tolike razmjere da mu je 1912., tijekom suradnje s arhitektom Hugom Ehrlichom, skupina provincijskih vladinih službenika, predvođena stanovitim Augustom pl. Pisačićem, nastojala osporiti čak i pravo korištenja zvanja ovlaštenog i civilnog arhitekta. Sav očajan Kovačić tada piše banu Cuvaju: »13 sam se godina nesmetano služio ovim naslovom, izvršavao bezprikorno svoje zvanje, ispunjavao dostojno svoje mjesto kao koristan član države u svojstvu arhitekta... Time je bez moje krivnje sav moj životni trud, sva moja marljivost, vrijeme i energija što sam je u svoje nauke i u svoje znanje uložio uzaludan, te se uništuje moja eksistencija... Time mi ne preostaje ništa drugo, nego svoje dosadanje polje uspješnoga rada ostaviti i seliti poput prognanika iz vlastite domovine«. Sukob s državnim činovništvom trajat će gotovo do Kovačićeve iznenadne smrti, koja će ga zateći 1924. usred izvedbe jedne od njegovih najvažnijih realizacija – palače zagrebačke Burze.
Danas možemo nabrojati mnoga Kovačićeva ostvarenja koja su, u doba kada su nastajala, unijela važne promjene i novine u tadašnji hrvatski arhitektonski izričaj. Izdvojimo samo neka: vila Perok (1905.), regulacija Kaptola (1908. – 1910.) i Rokova perivoja (1909.), crkva sv. Blaža (1909. – 1913.), vile Vrbanić i Frangeš (1910.), kuća Frank (1912. – 1913.), vila Čepulić (1914.), vila Fröhlich, kuća Slaveks (1920.) i palača zagrebačke Burze (1923. – 1927.). Upravo navedena djela najzornije tumače cjelokupan Kovačićev opus, koji se kretao u široku rasponu od afirmativnog i kritičkog pristupa urbanim temama i njihova aktivnog odnosa prema povijesnom nasljeđu, preko pojedinačnih gradnji, pa sve do studioznih razrada koje su bez susprezanja sezale i do najneznatnijeg arhitektonskog detalja i projekata s područja umjetničkog obrta, izražavajući u Kovačića, da parafraziram njegova suvremenika Edu Šena, neodoljivu strastvenu težnju za ljepotom kojoj je podloga duboka unutrašnja potreba za stvaranjem iz najčistijih izvora do kojih može doprijeti ljudski duh.
== Posthumno priznanje ==
Godinu nakon smrti, na međunarodnoj pariškoj izložbi za umjetnost i obrt (Expositions des Arts Décoratifs), arhitektu Viktoru Kovačiću posthumno je dodijeljem Grand Prix. No danas je u javnosti malo poznato da je Kovačiću glavna nagrada dodijeljena u jakoj međunarodnoj konkurenciji, koju su činila imena poput Augusta Perreta, Le Corbusiera, Brune Tauta i Konstantina Meljnikova.
== Kovačićeva osobnost ==
Već za života Viktor Kovačić postao je karizmatičnom osobom, no svojim ostvarenjima, a još više istupima u javnosti, stekao je više neprijatelja no prijatelja, postavši time ujedno i jednim od najvećih tragičara hrvatske moderne. Antun Jiroušek 1925. piše u »Vijencu«: »Život je Kovačićev klasičan primjer za pojave ovakove vrsti, koje su se javljale u prošlosti, a javljaju se i u sadašnjosti hrvatske arhitekture.« Kovačićev suvremenik, slikar Ljubo Babić svjedoči: »Rijetki su ga voljeli. Dosta je bilo onih koji su ga tolerirali, a najviše je bilo onih, koji su ga antipatijom susretali. A s njime je bilo doista teško: osjetljiv, tvrdoglav, prepotentan: prema slabijima grub i osoran, a prema jačima laskav, umiljat; indolentan, nelagodan. Kretao se među ljudima kao kakav veliki gospodin... Izoliran postao je čudak; bohem, koji je predstavljao aristokrata. Takav je ostao u uspomeni većine. Oni, pak koji su ga voljeli, upamtili su ga kao dosjetljivog i duhovitog šaljivdžiju, čiji je sarkazam pogađao duboko i točno... Oni malobrojni koji su ga uistinu voljeli, znali su, da se u njemu krije čovjek umjetnik, čovjek od vrijednosti, skeptik spram svega, a najviše spram sebe, čovjek patnik, izranjen i izmrcvaren okolinom. Znali su da je u njemu negdje duboko skrita težnja za drugim, ljepšim skladnijim svijetom... Znali su da u svojoj mansardi crtka na svoje papire zanose i sanje o izlazu iz svega ružnoga, kaotičnog i prljavog, da se zanosi maštom za dalekim nekim imaginarnim New Yorkom, iluziji o dalekoj nedohvatnoj slobodi, u sjeni koje počiva ljepota, i da sanja o dalekim perspektivama... kristalnim arhitekturama, o novim ljepotama...«
== Projekti i realizacije ==
1892. – Pregradnja stambene kuće Hermann Eisner, Trg Nikole Šubića Zrinskog 14, (Atelijer Kune Waidmanna), Zagreb
1893. – 1896. Izrada nacrta i vođenje gradnja pravoslavne crkve kraj Generalskog Stola, (Atelijer Hermanna Bolléa)
1896. – Idejni projekt za vidikovac na vrhu brda, Nagrada: Trogodišnja mađarska državna stipendija za studij arhitekture na bečkoj Akademie der Bildenden Kunste. Rad je publiciran u časopisu „Architektonische Monatshefte“, Beč, 1901.
1898. – Idejni projekt hotela na Wienzele, Beč, studentski rad. Rad je publiciran u časopisu „Der Architekt“, Beč, 1898.
1899. – Idejni projekt carskog ljetnikovca Oriadna na Krimu, Beč, diplomski rad
1901. – 1903. Stambena uglovnica Eisner, Tomislavov trg 11, Kneza Branimira, Zagreb
1902. – Stambena zgrada dr. Oskar Kornitzer, Gundulićeva 22, (Gjure Carneluttija), Zagreb
1902. – 1903. Pregradnja stambene zgrade dr. Eugen Winkler, Preradovićeva 14, ( Atelijer Gjure Carneluttija), Zagreb
1902. – 1903. Stambena zgrada Ivančan, Boškovićeva 10, (Atelijer Pilar, Mally i Bauda), Zagreb
Natječajni projekt Hrvatsko-slavonske zemaljske hipotekarne banke, Zagreb (otkup)
1903. – Vila Auer, Nazorova 10/1, Zagreb
1904. – Dogradnja stambene zgrade Lovrenčić, Gajeva 32, Zagreb
1905. – Natječajni projekt regulacija Tomislavova trga, Zagreb (1. nagrada)
1905. – Idejna studija za gradnju dvorane pjevačkog društva „Kolo“, Mažuranićev trg, Zagreb
1905. – Idejna studija paviljona za Zemaljsku gospodarsku izložbu
1905. – Natječajni projekt palače Rossia Foncier, Beograd (1. nagrada)
1905. – 1906. Slikarski atelijer i vila Auer, Rokova 9, Zagreb
1905. – 1906. Vila Perok/ Kavić, Masarykova 9/1 (dvorišni objekt), Zagreb
1906. – 1907. Stambeno – trgovačka zgrada Oršić i Divković, Masarykova 21 – 23, Zagreb
1907. – Natječajni projekt za palaču Zemaljske vlade, Zagreb (otkup)
1907. – Uređenje unutrašnjosti dvorane Kola (Hrvatski sokol), Mažuranićev trg, Zagreb
1908. – Natječajni projekt regulacije Kaptola i okolice, Zagreb (1. nagrada)
1908. – Postav izložbe „Lade“ na 3. jugoslavenskoj izložbi, Umjetnički paviljon, Zagreb
1908. – 1909. Neizvedeni projekt regulacije Svačićevog trga, Zagreb
1909. – Regulacija Rokova groblja (Rokov perivoj), Zagreb
1909. – Idejni prijedlog regulacije Strossmayerova šetališta, Zagreb
1909. – Regulacija Jezuitskog trga, Zagreb
1910. – Izrada pretprojekta regulacije Kaptola i okolice (neizvedeno)
1910. – 1911. Vila Frangeš, Rokov perivoj 2, Zagreb
1910. – 1911. Vila Vrbanić, I. Gorana Kovačića 2 (Atelijer Kovačić & Ehrlich), Zagreb
1910. – 1911. Stambena zgrada Lustig, Mihanovićeva/Kumičićeva 10 (Atelijer Kovačić & Ehrlich), Zagreb
1910. – 1913. Crkva sv. Blaža, Prilaz Gjure Deželića 64, Zagreb
1910. – 1914. Ljetnikovac grofice Kulmer (Atelijer Kovačić & Ehrlich), Novi Vinodolski
1911. – Izrada pretprojekta regulacije Dolca, Zagreb (neizvedeno)
1911. – Idejna studija zgrade vojne uprave, Zagreb
1911. – Idejni projekt kuće Cik, Jurjevska ulica, Zagreb
1911. – 1912. Stambena zgrada Banke za promet nekretninama, Mihanovićeva 20/Kumičićeva, H. Ehrlich radi idejni projekt a Kovačić izvedbene nacrte (Atelijek Kovačić & Ehrlich), Zagreb
1911. – 1912. Stambena zgrada Banke za promet nekretninama, Mihanovićeva 14/Haulikova, H. Ehrlich radi idejni projekt a Kovačić izvedbene nacrte (Atelijek Kovačić & Ehrlich), Zagreb
1912. – Portal zasunske komore Gradskog vodovodnog rezervoara, Tuškanac/Jabukovac, Zagreb
1912. – Stambeno poslovna zgrada Hrvatske banke za promet nekretninama, Medulićeva 2, Ehrlich radi idejni projekr a Kovačić izvedbene nacrte (Atelijer Kovačić & Ehrlich)
1912. – Idejni projekt spomenika Josipu Jurju Strossmayeru, Zagreb
1912. – Idejni projekt kinematografskog kazališta, Ilica 31, Zagreb
1912. – Idejni projekt kina „Union“, Gajeva ulica, Zagreb
1912. – Mauzolej markiza Etienne de Piennesa, (Atelijer Kovačić & Ehrlich),Vrbovec
1912. – Natječajni projekt Narodnog doma u Koprivnici (Atelijer Kovačić & Ehrlich)
1912. – 1913. Uređenje stambene zgrade dr. Nikole Tomašića, Hebrangova 17 – 19 (za Kovačić & Ehrlich), Zagreb
1912. – Stambeno poslovna zgrada Hrvatske banke za promet nekretninama, Medulićeva 2, Ehrlich radi idejni projekr a Kovačić izvedbene nacrte (Atelijer Kovačić & Ehrlich)
1912. – 1913. Stambena kuća Frank, Mažuranićev trg 1/Hebrangova 33 (Atelijer Kovačić & Ehrlich), Zagreb
1912. – 1913. Idejni projekt regulacije Svačićeva trga
1912. – 1913. Projekt rekonstrukcije dvorca Turković, Kutjevo
1912. – 1913. Pregradnja stambene zgrade Tomašić, Hebrangova 17/19, (Atelijer Kovačić & Ehrlich)
1912. – 1913. Natječajni projekt za župnu crkvu i župni stan u Opatija|Opatiji (otkup)
1912. – 1914. Stambeno poslovna zgrada Hrvatske banke za promet nekretninama, Ilica 100, Ehrlich radi idejni projekr a Kovačić izvedbene nacrte (Atelijer Kovačić & Ehrlich)
1912. – 1916. Rekonstrukcije dvorca nadbiskupskog dvorca Bauer, Brezovica
1913. – Natječajni projekt Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, (2. nagrada)
1913. – Vila Rado, Rokov perivoj 7, Ehrlich radi idejni projekt a Kovačić izvedbene nacrte (Atelijer Kovačić & Ehrlich), Zagreb
1913. – Projekt namještaja za vilu Vrbanić, I. G. Kovačića, Zagreb
1913. – Stambena zgrada Hellenbach, Vranyczanijeva poljana 13, (Atelijer Kovačić & Ehrlich), Zagreb
1913. – 1914. Pregradnja stambene zgrade Kušević, Čirilometodska 3/ Kuševićeva 1 (Atelijer Kovačić & Ehrlich), Zagreb
1913. – 1914. Vila Čepulić, Jurjevska 63 a (Atelijer Kovačić & Ehrlich), Zagreb
1913. – 1914. Pregradnja palače Kušević, Ćirilometodska 3/Kuševićeva 1 (Atelijer Kovačić & Ehrlich), Zagreb
1914. – Idejni projekt obiteljske kuće Breyer, Tuškanac 17, (Atelijer Kovačić & Ehrlich)
1916. – Uređenje interijera nekadašnje kavane „Klub“, Ilica 13, Zagreb
1916. – Natječajni projekt mađarske gimnazije, Zagreb
1916. – Obiteljska kuća Ehrlich, Tuškanac 17, Ehrlich radi idejni projekt a Kovačić izvedbene nacrte, Zagreb
1916. – 1917. Projekti vojničkih groblja u Vinkovcima i Slavonskom Brodu
1918. – 1920. Pregradnja vile Herzog, Hercegovačka ulica, Zagreb
1919. – 1920. Vila Frölich (tzv. Drvena vila), Bosanska 54, Zagreb
1920. – Idejni projekt kuće Rudović, Trg maršala Tita 3/Masarykova 25, Zagreb
1920. – Stambena kuća Slavex, Svačićev trg 13, Zagreb
1920. – Dogradnja stambene zgrade Herzog, Pod zidom 6, Zagreb
1920. – 1923. Pregradnja kuće Švrljuga, Rokov perivoj 7, Zagreb
1921. – Idejni projekt kuće Horvatić, Vončinina ulica, Zagreb
1921. – Uređenje vlastitog stana na tavanu kuće Divković, Masarykova 21, Zagreb
1921. – 1923. Pregradnja kuće i atelijera Meštrović, Mletačka 6,8 i 10, (dovršili Harold Bilinić i Drago Ibler), Zagreb
1922. – Projekt vile Ehrmann, Jurjevska 65, Zagreb
1922. – 1923. Trgovačko stambena kuća „Eksploatacija drva“, Trg žrtava fašizma 3, Zagreb
1922. – 1923. Studija uređenja i opreme salona vile Švrljuga, Rokov perivoj 7, Zagreb
1923. – 1924. Palača Burze, Trg hrvatskih velikana 3/Račkoga 1/Martićeva 1, (gradnju dovršili 1927. Hugo Ehrlich, Alfred Albini i Mladen Kauzlarić), Zagreb
== Izbor iz literature ==
Babić Ljubo – Arhitekt Viktor Kovačić, „Obzor“, Zagreb LXIX/ 1928., 37, 2–3.
Babić Ljubo – Umjetnost kod Hrvata u 19. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 1934.
Babić Ljubo – Pregled hrvatske umjetnosti, Obzor, Spomen knjiga 1860. – 1935., Zagreb, 1935.
Domljan Žarko – Viktor Kovačić 1, 15 dana, broj 3, Zagreb, 1974.
Domljan Žarko – Viktor Kovačić 2, 15 dana, broj 4/5, Zagreb, 1974.
Domljan Žarko – Hrvatska arhitektura na prijelazu stoljeća, Arhitektura, broj 156/7, Zagreb, 1976.
Galović Krešimir – Arhitekt Kovačić, skice i crteži, Biblioteka Psefizma, UHA, Zagreb, 1997.
Galović Krešimir – Povijest hrvatske arhitekture 20. st: Između mita i neznanja, Vijenav 163, Zagreb, 2000.
Galović Krešimir – Povijest hrvatske arhitekture 20. st.: Viktor Kovačić (1874. – 1924.) – San o kristalnoj arhitekturi, Vijenac, 166, Zagreb, 2000.
Galović Krešimir – Klub hrvatskih arhitekata, Vijenac, 172, Zagreb, 2000.
Galović Krešimir – I Kovačić šaptom pade, Vijenac, 284, Zagreb, 2005.
Jiroušek Antun – Viktor Kovačić, Vijenac, broj 5, Zagreb, 1925.
Jiroušek Antun – Viktor Kovačić, Vijenac, broj 7/8, Zagreb, 1925.
Jiroušek Antun – U spomen hrvatskog arhitekta Viktora Kovačića, Hrvatski narod, Zagreb, 22. 10. 1941.
Jurić Zlatko – Herojski prolog u modernu I, Od kasnog historicizma k secesiji, ČIP, broj 5/12, Zagreb, 1995.
Jurić Zlatko – Herojski prolog ka moderni II, Početak direktnog sukoba arhitektonskih generacija, ČIP, broj 1/2 Zagreb, 1996.
Jurić Zlatko – Herojski prolog u modernu III, Ne rušite Bakačevu kulu!, ČIP, broj 3, Zagreb, 1996.
Jurić Zlatko – Herojski prolog u modernu IV, Pirova pobjeda, ČIP, broj 6/8, Zagreb, 1996.
Jurić Zlatko – Herojski prolog u modernu V, Arhitektura kao moralno i umjetničko poslanstvo, ČIP, broj 9/10, Zagreb, 1996.
Jurić Zlatko – Herojski prolog u modernu VI, Doba kada su arhitekturom vladale individualne umjetničke geste, ČIP, broj 11/12, Zagreb, 1996.
Jurić Zlatko – Crkva Sv. Blaža u Zagrebu 1908. – 1914., Život umjetnosti, broj 59, Zagreb, 1997.
Jurić Zlatko – Crkva Sv. Blaža u Zagrebu, Arhitekt Viktor Kovačić, život i djelo, zbornik radova, HAZU, Zagreb, 2003.
Jurić Zlatko – Ivo Maroević – Natječaji, izložbe Klub hrvatskih arhitekata, Arhitekt Viktor Kovačić, život i djelo, zbornik radova, HAZU, Zagreb, 2003.
Jurić Zlatko – Od secesije prema klasicizmu: Viktor Kovačić, natječajni projekt za regulaciju Kaptola u Zagrebu, 1908. Secesija u Hrvatskoj, katalog izložbe, MUO, Zagreb, 2003.
Jurić Zlatko – Viktor Kovačić – prolog u regulaciju Kaptola, 1908., Prostor, 1(29), Zagreb. 2005.
Knežević Snješka – Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
Knežević Snješka – Kovačićeve vizije uređenja zagrebačkih trgova i perivoja 1905. – 1909., Arhitekt Viktor Kovačić, život i djelo, zbornik radova, HAZU, Zagreb, 2003.
Knežević Snješka – Zagreb u središtu, Istraživanja, studije i prikazi, Barbat, Zagreb, 2003.
Laslo Aleksander – Arhitektonski vodič, Individualno stanovanje u Zagrebu od 1900. do 1940. godine, Arhitektura, broj 186/187/ 188, Zagreb, 1983./4.
Laslo Aleksander – Izgradnja javnih objekata u Zagrebu do 1940., ČIP, broj 3, Zagreb, 1983.
Laslo Aleksander – Lica moderniteta 1898. – 1918.: zagrebačka arhitektura secesijske epohe, Secesija u Hrvatskoj, katalog izložbe, MUO, Zagreb, 2003.
Lunaček Vladimir (atrib. Z. Jurić) – Iz naših umjetničkih atelijera: Viktor Kovačić, Obzor, Zagreb, XLVII/1906, 80, 2–3.
Maruševski Olga – Kovačić u kontekstu svoga vremena, Arhitekt Viktor Kovačić, život i djelo, zbornik radova, HAZU, Zagreb, 2003.
Mikac Neven, Aleksander Laslo – Arhitektonski vodič I., Zagreb – donji grad, 19. i 20. stoljeće, ČIP, broj 9, 1982., Zagreb
Plavšić Dušan – Poslije izložbe natječajnih radnja za regulaciju Kaptola i okolice, Obzor ilustrovani, Zagreb, 1908.
Premerl Tomislav – Hrvatska moderna arhitektura između dva rata, Arhitektura, broj 156/7, Zagreb, 1976.
Premerl Tomislav – Hrvatska moderna arhitektura između dva rata, Nova tradicija, Matica hrvatska, Zagreb, 1989.
Radović – Mahečić Darja, Laslo Aleksandar – Viktor Kovačić – promotor hrvatske arhitekture, Radovi IPU, Zagreb, 1997.
Radović – Mahečić Darja, Laslo Aleksander – Život i djelo Viktora Kovačića, Arhitekt Viktor Kovačić, život i djelo, zbornik radova, HAZU, Zagreb, 2003.
Strajnić Kosta – Studije, Zagrebačka arhitektura, Zagreb, 1918.
Szabo Gjuro – U spomen Viktora Kovačića, Savremenik, broj 2, Zagreb, 1928.
Šegvić Neven – Viktor Kovačić, prvi graditelj hrvatske moderne arhitekture, ČIP, broj 3/4, Zagreb, 1991.
Šen Edo – Arhitekt Viktor Kovačić, mapa – monografija, GNZ, Zagreb 1929.
Šen Edo – Arhitekt Viktor Kovačić, mapa – monografija, komentari Žarko Domljan, Čovjek i prostor, broj 10/11, Zagreb 1974.
Vrkljan Zvonimir – Obljetnice, Viktor Kovačić, ČIP, broj 9/10, Zagreb, 1994.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Kovačić, Viktor Hrvatska tehnička enciklopedija

KOVAČIĆ, Viktor, arhitekt i urbanist (Ločendol, danas dio Rogaške Slatine, 28. VII. 1874 — Zagreb, 21. X. 1924). U Grazu završio graditeljsko-obrtnički odjel Obrtne škole 1891. Te godine u Zagrebu radio kao praktikant u građevnom poduzetništvu Đ. Carneluttija (izveo pregradnju balkona lođe kuće Eisner, Trg N. Šubića Zrinskoga, kbr. 14), potom do 1896. u atelijeru H. Bolléa (izradio nacrte i vodio gradnju pravoslavne crkve u blizini Generalskoga Stola). Kao stipendist ugarskoga ministarstva za kulturu, u Beču je od 1896. studirao arhitekturu na ALU u O. Wagnera. Nakon diplomiranja dobio je ispisnicu, diplomu koja u Zagrebu nije vrijedila kao one s politehničkih škola, te je zbog nereguliranoga statusa ovlaštenoga arhitekta 1902–04. radio uz pomoć J. Markovića (kuća Kornitzer, Gundulićeva ul., kbr. 22; pregradnja kuće Winkler, Preradovićeva ul., kbr. 14, 1902–03), bez veće mogućnosti da slobodno realizira svoje zamisli. S H. Ehrlichom 1910–15. vodio atelijer »Kovačić i Ehrlich« u Dugoj ul. (danas Radićeva ul.), kbr. 32. Od 1920. bio honorarni nastavnik na Tehničkoj visokoj školi, a redoviti profesor od 1922, kad je postao ovlaštenim civilnim arhitektom. Svjedok očitovanja antiakademskoga pokreta secesije u Beču, stvarao je na spoju poetika temeljenih na Wagnerovu modernističkom protofunkcionalizmu i njegovu nauku o arhitekturi kao umjetnosti i suvremenom životu kao izvoru umjetničkoga stvaranja (posebno o kozmopolitskoj kulturi suvremenoga metropolisa kao temelju moderne arhitekture) te na racionalističkom purizmu A. Loosa, kojega je također poznavao. U studentskom razdoblju izradio je projekte za Versammlungsort (1897), hotel na Wienzeile u Beču (1898. objavljen u tamošnjem časopisu Der Architekt i pohvaljen u Loosovu komentaru u Neue Freie Presse u povodu izložbe Wagnerove škole) i »Oriandu«, ljetni dvorac ruskoga cara na Krimu (1899. diplomski rad), koji se referira na istoimeni projekt K. F. Schinkela iz 1838. Nakon povratka u Zagreb pristupio je krugu mladih umjetnika koji su promicali modernu i »secesioniranje« od »starih«. Dizajnirao vanjsku opremu časopisa Život, što ga je izdavalo Društvo hrvatskih književnika i Društvo umjetnosti, a 1900. u njem objavio programatski članak Moderna arhitektura (pod utjecajem istoimene Wagnerove knjige; pretiskano u časopisu Čovjek i prostor, 1996, 3–5), u kojem je zastupao sasvim nov pristup zvanju arhitekta, zauzimao se za novu, suvremenu arhitekturu te isticao potrebu poštovanja vrijednosti tradicije, no uza suprotstavljanje konzervativizmu. S V. Bastlom, E. Šenom i S. Podhorskim osnovao je 1905. Klub hrvatskih arhitekata (izvan Društva hrvatskih inženjera i arhitekata), koji je štitio interese i dostojanstvo struke, strogo lučeći projektante od izvođača, prihvaćajući samo kreativne arhitekte, a nipošto građevinske poduzetnike, te se posebno zauzimao za organiziranje javnih arhitektonskih natječaja. Njegovi su natječajni radovi bili redovito zapaženi, a prijelomna je 1905, kad je izradio studiju za gradnju dvorane HPD »Kolo« na zagrebačkom Trgu Mažuranićâ, natječajni projekt za zgradu Rossia-Foncier (danas hotel »Moskva«, I. nagrada, predsjednik ocjenjivačkoga suda Wagner) na Terazijama u Beogradu i projekte kazališta u Osijeku te Tomislavova trga u Zagrebu (1904–05, I. nagrada), kojim je započelo njegovo intenzivno bavljenje javnim gradskim prostorima. Široj se javnosti predstavio tekstovima u kojima inzistira na očuvanju starina i brani pravo javne kritike u povodu rušenja Bakačeve kule pred zagrebačkom katedralom (Agramer Tagblatt, 1906, 225 i 227; Hrvatska, 1908, 228 i 229), idejnim projektima triju različitih topografskih područja – Dolca, Kaptola i istočnoga zaleđa Trga bana J. Jelačića (Hrvatstvo, 1908, 241; Obzor ilustrovani, 1908, 52) – te projektom regulacije Kaptola i Dolca »Atrium ecclesiae – forum populi«, koji je 1908. na natječaju dobio I. nagradu (predsjedatelj ocjenjivačkoga suda C. Gurlitt) i mnogobrojne javne pohvale (D. Prohaska, A. G. Matoš, Gj. Szabo). Forumom, koji je istodobno historicistička tema i zadaća moderne, a u njegovoj koncepciji odraz aktualne hrvatske nacionalnointegracijske ideologije, nastojao je novoj Bolléovoj katedrali vratiti njezinu povijesnost grupirajući nova građevna tijela na ispražnjenu trgu pred njom. Njegova je interpretacija prostora geometrijska, no sadržaj planiranih građevina i spomenika otkriva jak ideološki naboj (spomenik N. Šubiću Zrinskomu, mauzolej Zrinskoga i Frankapana, nadbiskupska galerija, kapelica sv. Jurja i dr.). God. 1910. izradio je i poslijenatječajnu studiju, ali unatoč višegodišnjim polemikama u tisku, osobito s I. Kršnjavim (Agramer Tagblatt, 1906, 226), u praksi ništa nije ostvareno. Izradio je i urbanističke projekte za Svačićev trg (1904–09), gornjogradski Jezuitski trg (1909) i Rokov perivoj (1909–11). Svojom estetskom i umjetničkom razinom ti projekti različite dorađenosti nadmašuju sve što se do tada projektiralo za javne prostore u Zagrebu, a jakoga su simboličkoga naboja te prostorima pridaju duhovnost – genius loci (S. Knežević, 2000). Istodobno je realizirao obiteljske kuće i vile, u Zagrebu vilu Auer (Nazorova ul., kbr. 10, 1903), vilu atelijer R. Auera (Rokova ul., kbr. 9, 1904–06), dvorišnu kuću Perok–Kavić (Masarykova ul., kbr. 9/I, 1905–06), kuću R. Auera (Rokova ul., kbr. 6, 1906), raskošnu vilu Frangeš (Rokov perivoj, kbr. 2, 1910–11), vilu Vrbanić (Ul. I. G. Kovačića, kbr. 2, 1911), kuću Ćepulić (Jurjevska ul., kbr. 63, 1913–14), kuću Breyer (Tuškanac, kbr. 17, 1914) i romantičnu drvenu lovačku kućicu Fröhlich (Bosanska ul., kbr. 54, 1919–20), a u Novom u Vinodolu ljetnikovac grofice Kulmer (1911–14), stvarajući pod engleskim utjecajem intimne, individualne interijere neometane atmosfere. Projektirao je i izveo stambene trokatnice blizanke Oršić i Divković (Masarykova ul., kbr. 21 i 23, 1906; mjesto honorara dobio na korištenje mansardni stan na kbr. 21, koji je znalački interijerno riješio i dekorirao, a do danas je očuvan i otvoren za javnost kao Zbirka – stan arhitekta Viktora Kovačića pri Muzeju grada Zagreba). Među stambenim višekatnicama posebno se ističu dvije donjogradske uglovnice, kuće Lustig (ugao Kumičićeve ul., kbr. 10, i Mihanovićeve ul., 1910) i Franck (ugao Hebrangove ul. i Trga Mažuranićâ, kbr. 1, 1912–13), suvremeno reinterpretirana ranorenesansna firentinska palača koja je potaknula mikroregulaciju s predvrtovima duž istočnoga poteza trga. U međuratnom je razdoblju podignuo dvije istaknute ugrađene stambene zgrade, koje su postavile nove standarde: peterokatnu kuću »Slavex« (Svačićev trg, kbr. 13, 1920), kojom je anticipirao najamne tlocrte zagrebačke funkcionalističke arhitekture, i trgovačko-stambenu zgradu Eksploatacije d. d. (Trg žrtava fašizma, kbr. 3, 1922–23), jednostavne, solidne, čiste forme. Njegov je najzahtjevniji realizirani projekt crkva sv. Blaža (Prilaz Gj. Deželića, kbr. 64, 1908–09, I. nagrada), za koju je inspiraciju tražio na studijskom putovanju po Italiji 1909. Nadahnut bizantskim kupolnim građevinama u Ravenni (Der Morgen, 1924, 290) i starohrvatskom arhitekturom, projektirao je monumentaliziranu križno-centralnu crkvu kao znak Mediterana u sjevernohrvatskom urbanom krajoliku. Građevina, očišćena od bečkih ornamenata (jedina su dekoracija prozori različitih oblika), nosi plitku armiranobetonsku kupolu (konstruirao M. Čalogović). Glavnina radova na crkvi i župnom dvoru bila je gotova do 1913 (zbog prekoračenja troškova 1912. oduzeto mu je vođenje nadzora nad gradnjom), a unutrašnjost do danas nije dovršena. Posljednji projekt, i jedina poslovna zgrada u njegovu opusu, palača Burze (danas Hrvatska narodna banka, Trg hrvatskih velikana, kbr. 3, 1920, I. nagrada na pozivnom natječaju, u ocjenjivačkom sudu H. Muthesius), odraz je naglašenoga urbanističkoga razmišljanja; uklopivši ju u širi urbani kontekst, oblikovao je ulaz u novi gradski predio. Služeći se volumenima rigidne geometrije, između dvaju krakova građevine smjestio je burzovnu dvoranu nadsvođenu visokom kupolom (konstruirao S. Szavits Nossan; zgradu dovršio Ehrlich). Burza ima sve značajke arhitekture za koje se zauzimao: praktičnost, logiku materijala, racionalnu konstrukciju te dvojnost konteksta i značenja (naizgled klasična kolonada jonskih stupova na glavnom pročelju – javlja se tek na poslijenatječajnoj studiji 1922 – odraz je nove moderne metode spajanja različitih arhitektonskih elemenata). Prema njegovim projektima realizirani su i ulaz komore gradskoga vodovodnoga spremnika Tuškanac/Jabukovac 1912. te pregradnja i interijerno uređenje palače Tomašić (Hebrangova ul., kbr. 17–19, 1912–13), pregradnje palače Kušević (ugao Ćirilometodske ul., kbr. 3, i Kuševićeve ul., kbr. 1, 1913–14, s Ehrlichom), vile Hercog (Hercegovačka ul., 1918–20) i kuće Turković (Ilirski trg, kbr. 2, 1920), preuređenje unutrašnjosti kuće Švrljuga (Rokov perivoj, kbr. 7, 1919), preinaka pročelja uglovnice Rudović (ugao Trga maršala Tita, kbr. 1, i Masarykove ul., 1920) i pregradnja kuće i atelijera I. Meštrovića (Mletačka ul., kbr. 10, 1921–22; suradnju prekinuo Meštrović). Izradio i projekt za Mađarsku željezničku školu u Branimirovoj ul. (1916) te sudjelovao u natječajima za zgradu Hrvatsko-slavonske hipotekarne banke na Trgu N. Šubića Zrinskoga (1902–03, otkup), zgradu Zemaljske vlade – saborsku palaču na Gornjem gradu (1907, otkup). Izrađivao crteže spomenika te studije izložbenih paviljona (1905). Radovi su mu izlagani posmrtno u Parizu na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti (1925. Grand prix) te u Zagrebu na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti (1938–39) i u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU 1994, kad je o njem održan i znanstveni skup. Njegove realizirane građevine referentne su točke hrvatske moderne arhitekture; glavne su oznake opusa anticipacija metode komponiranja arhitektonskim citatom i za prijelaz stoljeća karakterističan pluralizam usmjerenja, koji ga predstavljaju kao protomodernoga umjetnika i arhitekta. Kao promotor hrvatske moderne arhitekture, poglavito kao profesor, svoju je arhitektonsku misao prenio na više naraštaja (A. Albini, J. Denzler, Z. Vrkljan). Od 1961. Udruženje hrvatskih arhitekata dodjeljuje godišnju Nagradu »Viktor Kovačić«. Njegova ostavština (zbirka nacrta i crteža, arhivska dokumentacija i dr.) pohranjena je u Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH, a manjina projekata u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU i Muzeju grada Zagreba. LIT.: Heimische Künstler im Auslande. Agramer Zeitung, 72(1897) 12. IV, str. 3. — V. Lunaček (-ć-): Iz naših umjetničkih ateliera. Obzor, 47(1906) 80, str. 2–3. — A. G. Matoš: K izložbi nacrta o regulaciji Kaptola. Hrvatsko pravo, 14(1908) 16. X, str. 2. — D. R.: Die Regulierung des Kaptol und Umgebung. Agramer Zeitung, 83(1908) 6. X, str. 5–6; 7. X, str. 5–6. — D. Prohaska (D. P.): Poslije izložbe natječajnih radnja za regulaciju Kaptola i okolice. Obzor ilustrovani, 1908, 52, str. 27–32. — Gj. Szabo: Der Kapitelplatz der Zukunft. Agramer Tagblatt, 23(1908) 245, str. 5–6. — Das neue Kaptol. Ibid., 25(1910) 22. VI, str. 4–5. — M. Szombathely (š.): Osnove za regulaciju Kaptola. Obzor, 53(1912) 15. IX, str. 3. — V. Lunaček: Izložba Hrv. društva umjetnosti. Savremenik, 8(1913) 7, str. 414–428. — A. Milčinović: Umjetnička izložba. Narodne novine, 79(1913) 129, str. 1–2. — K. Strajnić: Arhitektura Zagreba. Narodno jedinstvo, 1(1914) 13. VI, str. 4; 17. VI, str. 7. — Crkva sv. Blaža u Zagrebu. Ilustrovani list, 2(1915) 12. VI, str. 558. — K. Strajnić: Studije. Zagreb 1918, 69–84. — Arhitektura. Zenit, 2(1922) 13, str. 24. — (Nekrolozi): R. Habeduš, Interesantni list, 1(1924) 1, str. 3. — I. Kršnjavi, Der Morgen, 2(1924) 24. X, str. 5–6. — V. Lunaček, Obzor, 65(1924) 289, str. 1–3. — S. Szavits Nossan: Novogradnja palače zagrebačke burze. Bankarstvo, 1(1924) 2, str. 73–76. — A. Jiroušek: Viktor Kovačić. Vijenac, 3(1925) IV/5, str. 141–145, 148–149, 153; IV/7–8, str. 212–213, 216–217, 220–221, 227. — S. Szavits Nossan: Prof. Arh. Viktor Kovačić. Tehnički list, 7(1925) 6, str. 81–82. — Palača zagrebačke burze. Svijet, 2(1927) III/25, str. 536–541, 546. — V. Lunaček: U spomen Viktora Kovačića. Obzor, 68(1927) 2. VIII, str. 5. — K. Strajnić: Viktor Kovačić. Povodom otvorenja Zagrebačke berze. Pregled, 1(1927) 31, str. 8–9. — E. Šen: Arhitekt Viktor Kovačić. Mapa-monografija. Zagreb 1927 (pretisak 1974). — (Lj. Babić): Arhitekt Viktor Kovačić. Obzor, 69(1928) 7. II, str. 2–3. — A. Freudenreich (A. F.): Arhitekt Viktor Kovačić. Hrvat, 9(1928) 2407, str. 6–7. — M. Frković: Arhitekt Viktor Kovačić. Tehnički list, 10(1928) 4, str. 60. — S. Rac: Arhitekt Viktor Kovačić. Savremenik, 21(1928) 3, str. 137–139. — Gj. Szabo: Die Tragödie des Meisters. Morgenblatt, 43(1928) 5, str. 6. — Isti: U spomen Viktoru Kovačiću. Savremenik, 21(1928) 2, str. 67–76. — Zagrebačka burza. Arhitektura (Ljubljana), 2(1932) 11/12, str. 286–288. — M. Hanžeković (H. Gabrijel): Starohrvatska arhitektonska umjetnost i crkva sv. Blaža u Zagrebu. Danica, 3(1933) 71, str. 3–4. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću. Zagreb 1934, 151–158. — S. Planić: 50 godina arhitekture u Hrvatskoj. Književnik, 12(1939) 2, str. 49–64. — V. Potočnjak: Arhitektura u Hrvatskoj 1888–1938. Građevinski vjesnik, 8(1939) 4/5, str. 49–79. — A. Jiroušek (A. J.): U spomen hrvatskog arhitekta Viktora Kovačića 1874.–1924. Hrvatski narod, 3(1941) 250, str. 8. — T. Stahuljak: Arhitektura u XX. stoljeću u Hrvatskoj. U: Naša domovina, 2. Zagreb 1943, 713–714. — N. Šegvić: Arhitektonska »moderna« u Hrvatskoj. Republika, 8(1952) 3, str. 179–186. — B. Pavlović: Muzej Viktora Kovačića. Čovjek i prostor, 1(1954) 1, str. 6. — S. Gomboš: Moderna arhitektura u Hrvatskoj. Jugoslavija (Beograd), 1955, 11, str. 102–107. — A. Albini: Tri portreta. Čovjek i prostor, 3(1956) 57, str. 1, 8. — A. Mutnjaković: Viktor Kovačić. Arhitektura, urbanizam (Beograd), 1(1960) 4, str. 23–26. — Ž. Domljan: Viktor Kovačić. 15 dana, 17(1974) 3, str. 9–13; 4/5, str. 24–30. — T. Premerl: Jubilej Viktora Kovačića. Arhitektura, 27(1974) 148, str. 20–23. — M. Pozzetto: La scuola di Wagner 1894–1912. Trieste 1979, 154, 227. — Ž. Domljan: Jedan prilog biografiji Viktora Kovačića. Bulletin JAZU, 1980, 1 (49), str. 65–69. — A. Laslo: Arhitekt Viktor Kovačić, 1874–1924. Čovjek i prostor, 31(1984) 10, str. 6–7. — N. Šegvić: Viktor Kovačić i Drago Ibler. Ibid., str. 3. — Z. Vrkljan: Iz povijesti zagrebačke tehnike. Arhitektura, 40(1987) 1/4, str. 2–11. — J. Galjer: Pariška izložba 1925. i Art déco. Čovjek i prostor, 38(1991) 3/4, str. 22–23. — A. Laslo: Viktor Kovačić i Zagreb. Ibid., str. 20–21. — N. Šegvić: Viktor Kovačić. Prvi graditelj hrvatske moderne arhitekture. Ibid., str. 18–19. — T. Stahuljak: Ein Klatsch über den Architekten Adolf Loos. Peristil, 1991, 34, str. 115–126. — Z. Vrkljan: Viktor Kovačić. Čovjek i prostor, 41(1994) 9/10, str. 19–20. — Isti: Sjećanja. Zagreb 1995, 107–111. — Z. Jurić: Josip Marković, Viktor Kovačić, Aladar Baranyai i Lav Kalda u poduzeću Pilar & Mally & Bauda 1900–1907. Arhitektura, 49(1996) 1, str. 105–113. — K. Galović: Arhitekt Viktor Kovačić. Skice i crteži. Zagreb 1997. — Z. Jurić: Crkva sv. Blaža u Zagrebu, 1908.–1914. Život umjetnosti, 1997, 59, str. 91–107. — A. Laslo i D. Radović Mahečić: Viktor Kovačić – promotor hrvatske moderne arhitekture. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1997, 21, str. 143–165. — O. Maruševski: Arhitektonsko-urbanističke veze Zagreba i Beča na prijelomu stoljeća. U: Fin de siècle Zagreb – Beč. Zagreb 1997, 197–228. — T. Premerl: Kovačićeva Moderna i njen odjek u hrvatskoj arhitekturi. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1998, 22, str. 151–163. — Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski fakultet 1919./1920. – 1999./2000. Zagreb 2000. — S. Knežević: Urbanističke zamisli Viktora Kovačića. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2000, 24, str. 93–112. — N. Premerl: Stan arhitekta Viktora Kovačića, Masarykova 21, Zagreb (vodič zbirke). Zagreb 2000. — Arhitekt Viktor Kovačić. Život i djelo. Zagreb 2003. — L. Lasić: Kritička literatura o Viktoru Kovačiću 1897.–2001 (s potpunijom bibliografijom). Klanjec 2004.

Kovačić, Viktor, hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja). Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta. Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924. Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. – Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994). Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925). Citiranje: Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata