Vilko Gecan

ur. napomena: Vicko - Vilko. Tipfeler u nazivu ulice? Vilko Gecan je bio slikar. Okolne ulice su u istom potezu preimenovane u druge slikare.

Vilko Gecan (Kuželj kraj Broda na Kupi, 16. lipnja 1894. - Zagreb, 25. lipnja 1973.) bio je hrvatski slikar i jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatskog ekspresionizma u razdoblju između dva svjetska rata.
== Djetinjstvo i mladost ==
Rođen je 1894. godine u Kuželju kraj Broda na Kupi. S roditeljima je 1899. otputovao u Australiju, odakle se vratio 1902. godine. Školovao se u više mjesta: u Karlovcu, Glogovnici, Zagrebu, Dubici te od 1910. u gimnaziji u Banjoj Luci, gdje je upoznao Milivoja Uzelca s kojim je razvio dugogodišnje prijateljstvo. Godine 1912. - 1913. pohađao je privatnu umjetničku školu Tomislava Krizmana u Zagrebu. U jesen 1913. odlazi u München gdje upisuje Akademiju likovnih umjetnosti i pohađa Heymannovu privatnu slikarsku školu.
Na početku Prvog svjetskog rata Gecan je mobiliziran. U srpnju 1915. zarobljen je u Bitci na Soči, nakon čega je ostatak rata proveo u zarobljeničkim logorima na Siciliji.
== Umjetničko djelovanje ==
Godine 1919. odlazi u Prag s Milivojem Uzelcem, gdje se pridružuje skupini hrvatskih umjetnika koja je uključivala Vladimira Varlaja, Marijana Trepšea, Ivu Režeka i Franu Kršinića. Iste godine izlaže na zagrebačkom Proljetnom salonu, a kasnije postaje član tzv. „Grupe četvorice” ili „Praške četvorice” zajedno s Uzelcem, Trepšeom i Varlajem. Godine 1921. održava svoju prvu samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.
Gecanova najznačajnija djela nastala su tijekom 1920-ih i 1930-ih godina. Njegov umjetnički izraz pokazuje snažne ekspresionističke tendencije, posebice vidljive u ciklusu „Klinika” iz 1920. godine, koji se smatra remek-djelom hrvatskog ekspresionizma. Najznačajnije djelo mu je „Cinik” iz 1921. godine, koje se smatra vrhuncem hrvatskog ekspresionističkog slikarstva.
== Kasniji život i bolest ==
Godine 1931. počinju se javljati prvi simptomi Parkinsonove bolesti, koji su postupno ograničavali njegovu slikarsku aktivnost. Unatoč tome, 1935. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu kako bi formalno stekao akademsku diplomu.
== Priznanja i nasljeđe ==
Za svoj rad primio je brojna priznanja, uključujući Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1967. godine. Za njegova života organizirane su dvije retrospektivne izložbe (u Modernoj galeriji u Zagrebu 1964. i u Umjetničkom paviljonu 1972.), a velika posthumna izložba održana je 2005. godine u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu.
== Izvori ==

GECAN, Vilko, slikar (Kuželj, 16. VI. 1894 — Zagreb, 25. VI. 1973). Gimnaziju završio 1912. u Banjoj Luci, gdje 1910. upoznaje M. Uzelca s kojim ga cijeli život veže prijateljstvo i slikarska suradnja. Tu im profesor crtanja P. Popović posvećuje veliku pozornost. Iz 1911/12. potječu prva Gecanova ulja (Risaona, 1911; Banjalučko polje, 1912; Uzelac slika, 1912) i više crteža perom i olovkom (Autoportret, Doktor Dorić, oba iz 1912). Potkraj 1912. dolazi u Zagreb, pohađa privatnu slikarsku školu T. Krizmana, upoznaje umjetnost M. Kraljevića koja će na nj ostaviti znatnijeg traga. Od 1913. studira u Münchenu na Akademiji likovnih umjetnosti u Gabriela R. Hackela te u privatnoj školi M. Heymanna. Uspješno završio prvu godinu, unovačen u ljeto 1914, a 1915–18. je u zarobljeništvu na Siciliji. Sačuvano nekoliko crteža tušem iz toga vremena koji otkrivaju ekspresionističke afinitete (Pobuna, 1914; Carini, 1915; Kod stola, 1915; Manastir u Štipu, 1918). U prvim poratnim godinama često se vraća ratnoj tematici: ilustracije Krležine novele Tri domobrana (Savremenik, 1921), slike Carini (1919), U ropstvu (1919), Nove vijesti (1922), te mapa grafika Ropstvo na Siciliji (litografija, 1921). God. 1919. odlazi u Prag Uzelcu. Intenzivno crta, osobito krejonom (Praška mapa), a na slikama se osjeća utjecaj Kraljevića i Cézannea (Mlinovi, Poprsje mladića, Viktorija). Potkraj godine u Zagrebu sudjeluje na izložbi VII. proljetnog salona (5 ulja, 17 crteža). Po zatvaranju izložbe vraća se u Prag i, obolivši, boravi u bolnici gdje stvara crtački ciklus Klinika (1920) koji mnogi smatraju vrhuncem njegova ranog ekspresionizma (Klinika I. i II; Bolesnička soba; Otpušten; Luđak; Dr. Löwi). God. 1920. nastaju i ulja u kojima se prepoznaju reminiscencije na Kraljevića (Odmor pelivana, Autoportret). Potom se oporavlja u Zagrebu i Gomirju i priprema se za IX. proljetni salon, gdje izlaže 42 rada i postiže uspjeh. Kritika ističe crteže spominjući uz Gecanovo ime A. Kubina. Za razliku od njega, G. crtački jezik ne podređuje prizoru, već težište postavlja na potez pera, mrlju tuša, kontraste bijele podloge i zgusnutog pisma, te napetu kompoziciju i ukošene prostore svojstvene ekspresionizmu. Potkraj 1920. ženi se Ankom Vragović, dobiva atelje u Zagrebu (Voćarska cesta, kbr. 74) i intenzivno se priprema za prvu samostalnu izložbu koja je priređena u Zagrebu 1921. u okviru XI. proljetnog salona (36 ulja i 18 crteža), kada su izložene i najvažnije slike njegova ranog razdoblja: Autoportret sa štapom, Portret moje žene i paradigmatsko djelo hrvatskog ekspresionizma Cinik (sva iz 1921). U Ciniku sažima svoja dotadašnja iskustva u kojima utjecaji Kraljevića i ekspresionizma imaju presudnu važnost. Izravno citiranje ekspresionističkih znakova (časopis Der Sturm, ambijent konstruiran po uzoru na filmsku i kazališnu scenografiju) moglo bi se shvatiti i kao napuštanje toga stila. Nekoliko pejzaža iz 1921. svjedoče o recepciji Cézannea (Pejsaž). Nizom slika iz 1922. pokazuje jasan odmak od ekspresionizma i približavanje aktualnim realističkim tendencijama (ulja Glava žene, Doktor Fischer, Nove vijesti). Tromjesečni boravak 1922. u Berlinu, gdje u Heinersdorfovim radionicama uči slikanje na staklu, još više će obilježiti preokret. Ulje U krčmi (sačuvana i skica u gvašu) nastalo u drugoj pol. 1922. pokazuje njegovu kubokonstruktivističku orijentaciju. Geometrijske shematizacije figura i predmeta (stol, harmonika, peć te osobito dva bokala) rađene su prema najstrožoj kubističkoj recepturi tako da ih možemo shvatiti i kao svojevrsne stilske citate. Slika Kod stola (Četvoro kod stola) iz 1923. prikazuje sličan prizor, međutim, likovi su sada zbijeni, a nema više ni kubističkih, pa ni ekspresionističkih stilizacija. Nazire se približavanje »novoj objektivnosti«, vrhunac koje je vidljiv u Autoportretu s tvornicom (Autoportret s paletom, 1923). To djelo, na krajnje suzdržan način, iznosi ključne programske točke nastupajućih »realizama dvadesetih«. God. 1923. ilustrirao nekoliko knjiga, 1923/24. izveo četiri vitraja Život drvosječe. God. 1924–32. s prekidima, boravi u New Yorku (samostalno izlagao 1926, 1930, 1931) i Chicagu. Tu se usavršavao u ovladavanju izražajnim sredstvima. Prve četiri godine intenzivno crta po modelu, pretežito aktove. Kasnije radi i vedute te sažete prizore s ulica. Na stotinama sačuvanih crteža, bez veće umjetničke vrijednosti, pokušavao ovladati znanjem koje nije uspio steći redovitim školovanjem. Da bi zaradio za život, radi portrete po narudžbi i dekoracije na staklu i zidovima. God. 1928. vraća se na kratko u Hrvatsku, zatim odlazi Uzelcu u Pariz. Taj pariški boravak od iznimne je važnosti za kasniju formaciju Gecanova slikarstva. Na nekoliko portreta, nastalih neposredno pred povratak u Europu, pojavljuju se novi oblici ekspresije (Amantina) osobito uočljivi nakon pariškog susreta s Uzelcem. U tzv. drugom ekspresionizmu slobodno preuzima Van Goghova načela (boja, rukopis) i neka iz francuskog slikarstva (Vlaminck, Derain, Dufy, Matisse). Brojni crteži i slike nastali za boravka u Parizu i po dolasku u Chicago prvi put pokazuju njegovu potpunu slikarsku zrelost (Tušika, Jeanette, Šveđanka, Dr. Piškulić, Portret slikara Konstantinopulosa, Sacre Coeur, Vaza s cvijećem, Mrtva priroda s lubenicom), a Autoportret iz 1929. jedno je od vrhunskih djela toga razdoblja. Na djelima nakon 1930. počinje se osjećati stagnacija ne samo zbog zasićenosti intenzivnim radom, već i zbog prvih simptoma Parkinsonove bolesti. S navršenih trideset i sedam godina G. je, zapravo, zaključio glavninu opusa. God. 1932. vraća se u Zagreb, izlaže u Salonu Ulrich i 1930-ih još uvijek intenzivno slika i crta (Biciklisti, o. 1933; Karanfil, 1933; Poljsko cvijeće, 1933; Uglješa, 1938). Samostalno izlaže u Karlovcu (1933), Crikvenici (1934) i Zagrebu (1939. s F. Šimunovićem). Tek nekoliko crteža tušem potkraj 1930-ih te iz 1945. i 1946 (prikazi iz vrta i parka) podsjećaju na Gecanov crtački umjetnički izražaj oko 1920. Tremor ruke postaje sve snažniji, a od pol. 1950-ih radi rijetko i s velikim naporom. Izlaže na skupnim izložbama (Gecan–Trepše–Uzelac–Varlaj, Zagreb 1956) i samostalno predstavljajući se mahom djelima iz ranijih godina (Zagreb 1968). Retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu (1964, 1972), posmrtne u Zagrebu (1976, 1980) i Osijeku (1981). Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo dobio je 1967. LIT.: V. Lunaček: Deveta izložba »Proljetnog salona«. Obzor, 61(1920) 265, str. 1; 266, str. 2; 267, str. 2; 276, str. 2. — Lj. Micić: Kroz proljetni salon 1920. Nova Evropa (Beograd), 1(1920) 12, str. 465–467. — N. Polić: Deveta izložba Proljetnog salona. Kritika, 1(1920) 2, str. 4–5. — Lj. Micić: Putujući Ekspresionizam i Antikulturni most. Zenit, 1(1921) 3, str. 9. — Isti: Kolektivna izložba Vilka Gecana. Ibid., 8, str. 10–11. — A. B. Šimić: Slikarstvo u nas. Savremenik, 16(1921) 2, str. 74. — Isti: Izložba Vilka Gecana. Ibid., str. 119–120. — J. Miše: XVII i XVIII izložba Proljetnog salona. Ibid., 17(1923) 10, str. 459–462. — S. Batušić: XIX Proljetni salon. Vijenac, 2(1924) III/11, str. 358–359. — I. Hergešić (Iv. H.): Vilko Gecan. Hrvatska revija, 5(1932) 10, str. 649–651. — Isti: Milivoj Uzelac i Vilko Gecan. Hrvatsko kolo, 13(1932) str. 335–338. — H. Petris: Slikar Vilko Gecan. 15 dana, 2(1932) 16, str. 249–250. — Z. Munk (Zem): Izložba Vilko Gecan – Frano Šimunović. Novosti, 33(1939) 273, str. 13. — I. Šrepel (Ivo Š-l): Izložba Gecana i Šimunovića. Jutarnji list, 28(1939) 9948, str. 12. — Isti: Druga izložba hrvatskih umjetnika u NDH. Prosvjetni život, 2(1943) 7/8, str. 67–70. — M. Bašičević: Šezdesetgodišnjica Vilka Gecana. Vjesnik, 15(1954) 2989, str. 5. — J. Bratanić: Crteži i grafike – Gecan, Trepše, Uzelac, Varlaj (katalog izložbe). Zagreb 1956. — D. Baričević: Proljetni salon (u katalogu izložbe 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj. Zagreb 1961, 15). — J. Ladović: Vilko Gecan. Zagreb 1961. — D. Horvatić: Retrospektiva Vilka Gecana. Telegram, 5(1964) 17. VII, str. 5. — V. Maleković: Jubilej jednog slikarstva. Vjesnik, 25(1964) 6251, str. 6. — R. Putar: Vilko Gecan. Čovjek i prostor, 11(1964) 137, str. 8. — J. Denegri: Jugoslovenski crtež XX veka (katalog izložbe). Beograd 1966. — B. Gagro: Slikarstvo »Proljetnog salona« 1916–1928. Život umjetnosti, 1966, 2, str. 52–53. — M. B. Protić: Treća decenija, konstruktivno slikarstvo (katalog izložbe). Beograd 1967. — B. Gagro: Treća decenija, konstruktivno slikarstvo. Život umjetnosti, 1968, 6, str. 123. — T. Maroević: Gecanova prisutnost. Telegram, 9(1968) 5. VII, str. 12. — I. Zidić: Slikari čistog oka: neke težnje u hrvatskom slikarstvu četvrtog desetljeća (u katalogu izložbe: Četvrta decenija – ekspresionizam boje, kolorizam, poetski realizam, intimizam, koloristički realizam. Beograd 1971). — V. Ladović i J. Ladović: Vilko Gecan (katalog retrospektivne izložbe). Zagreb 1972. — Z. Rus: »Pictor et viator«. Telegram, 13(1972) 27, str. 10. — J. Ladović: In memoriam jednom prijateljstvu. Bulletin JAZU, 1978, 45/46, str. 68–72. — V. Maleković: Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (katalog izložbe). Zagreb 1980. — Isti: Kubizam i hrvatsko slikarstvo (katalog izložbe). Zagreb 1981. — Z. Rus: Vilko Gecan: crteži i grafike 1911–1945 (katalog izložbe). Osijek 1981. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XX stoljeća, 1. Zagreb 1987. — Z. Maković: O zaboravu, nemaru i ostalome. Slobodna Dalmacija, 49(1991) 28. VI, str. 20–21. — Isti: Geneza jedne slike. Vilko Gecan, Cinik. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1994, 18, str. 87–99. — I. Reberski: Realizmi dvadesetih godina (magično, klasično, objektivno) i hrvatsko slikarstvo (katalog izložbe). Zagreb 1994. — Z. Maković: Drugi ekspresionizam Vilka Gecana. Peristil, 1996, 39, str. 145–156. — J. Ladović: Vilko Gecan. Zagreb 1997. — Z. Maković: Vilko Gecan. Zagreb 1997.

Gecan, Vilko, hrvatski slikar (Kuželj kraj Broda na Kupi, 16. VI. 1894 – Zagreb, 25. VI. 1973). Jedan od najvažnijih predstavnika ekspresionizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, autor slike Cinik, paradigmatskoga djela tog usmjerenja.Početci i rani radovi Prvu poduku iz slikarstva dobio je od Pere Popovića u banjalučkoj gimnaziji, gdje je ujedno započeo cjeloživotno prijateljstvo s Milivojem Uzelcem. U Zagrebu je polazio privatnu slikarsku školu Tomislava Krizmana, a upoznavši se s djelom Miroslava Kraljevića, te preko njega sa slikarstvom Paula Cézannea, dobio je prve poticaje za razvoj vlastita likovnog izraza (Autoportret, Umjetnička galerija Dubrovnik; Uzelac slika i Banjalučko polje, sve 1912).U Münchenu je 1913. započeo studij slikarstva na Akademiji (kod Gabriela von Hackla) i polazio privatnu školu Moritza Heymanna, no, pošto je sljedeće godine bio mobiliziran sudjelovao je 1915. u bitki na Soči, gdje je zarobljen i odveden u vojni logor na Siciliji; ondje je ostao do 1918., kada kao dobrovoljac u srpskoj vojsci sudjeluje u borbama na solunskome frontu. U to doba nastaju crteži u kojima grozničavim potezom i snažnim kontrastima svjetla i sjene pokazuje sklonost ekspresionizmu (Pobuna, 1914; Carini; Kod toalete, oba 1915. i Kod stola, 1917., Kabinet grafike HAZU).Ekspresionističko razdoblje Nakon što je 1919–20. boravio kod M. Uzelca u Pragu, nastavlja graditi svoj izraz na Kraljevićevoj interpretaciji Cézanneova načina (Pejzaž iz Gomirja/Mlinovi, 1919. i Autoportret, MSU Zagreb; Odmor pelivana, oba 1920., Gradski muzej Vukovar; Pejzaž/Nova Ves, 1921., NMMU) i ekspresionističkih strujanja, koje posebice razvija u crtežima iz ciklusa Klinika (Luđak, MMSU i Bolesnička soba, 1920., Kabinet grafike HAZU) i litografijama (grafička mapa Ropstvo u Siciliji, 1921., Grafička zbirka NSK), gdje iz guste mreže uskovitlanih linija izranjaju uznemirujući, dijabolični prizori dramatičnog osvjetljenja, nadahnuti zarobljeništvom na Siciliji i boravkom u praškoj bolnici. Taj je crtački dio njegova opusa među ključnim refleksima europskih avangardnih tendencija u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, a slične značajke nose ilustracije novele Tri domobrana (Savremenik, 1921) Miroslava Krleže te likovna oprema knjiga Istočni greh (1920) Ljubomira Micića i Latice (1922) Danka Angjelinovića.Otuđenost likova, nesrazmjer proporcija, naglašeni kontrasti svjetla i sjene te ukošena prostorna scena kao metafora opće nestabilnosti i nesigurnosti ostvaruju još radikalniju inačicu ekspresionizma u slici Kod stola/Familija, a motivi lica preobraženih u sablasne maske, kojima upućuje na tjeskobu ranoga poslijeraća, svoje vrhunce dosežu u portretima Viktorija (obje 1919., NMMU) i Anuška Micić (1921., Narodni muzej Srbije, NMS).Sudjelovanjem na izložbama Proljetnoga salona (1919–28), gdje je, nakon povratka u Zagreb, nastupio kao član neformalne skupine mladih slikara (→ praška četvorica), pronoseći inozemne avangardne utjecaje, potaknuo je smjenu generacija na hrvatskoj likovnoj sceni.Višeslojna shvaćanja ekspresionizma posebno je iskazao slikom Cinik (1921., NMMU), gdje prikazani lik, moguće autoportret, karikaturalnoga izraza lica zgrčenog u grimasu, sjedeći uz padajuću kosinu stola u prostoru obilježenom izlomljenim plohama i umnoženim očištima, čita najvažniji berlinski ekspresionistički časopis Der Sturm. Osim u raspoloženju nelagode i napetosti te izraženoga psihološkog učinka nesigurnosti koje djelo izaziva, ekspresionistički elementi prisutni su i na ikonografskoj i na oblikovnoj razini. Sliku, koju je kasnija historiografija označila jednim od vrhunaca hrvatskog ekspresionizma, izložio je, kao glavni eksponat, na samostalnoj izložbi, svojevrsnoj retrospektivi u okviru Proljetnog salona 1921., koja ga je pozicionirala kao vodećeg umjetnika mlađe generacije.Nove sredine i nadahnuća U Berlinu je 1922. kratko učio tehniku vitraja; u slikama iz toga razdoblja još su uvijek prisutne ekspresionističke značajke u deformacijama, nestabilnome zgusnutom prostoru, nemimetičkim bojama, neuobičajenim kolorističkim harmonijama, dramatičnim osvjetljenjima te motivima sablasnih lica (Nove vijesti, 1922., NMS; Kod stola/Četvero kod stola i Autoportret s cigaretom, 1923., NMMU). No, istodobno se priklanja na hrvatskoj likovnoj sceni prevladavajućim novorealističkim tendencijama, koristeći se pojedinim neokubističkim iskustvima (U krčmi, 1922., MSUB), kao i stilom magičnoga realizma (Autoportret s tvornicom/Autoportret s paletom, 1923).Od 1924. živio je u SAD-u, isprva u New Yorku, gdje je samostalno izlagao (1930. i 1931), potom 1927–29. u Chicagu. Ondje je isprva uglavnom crtao ženske aktove u akademskoj maniri (Studija akta, 1925), a za život zarađivao izradbom vitraja (knjižnica Sveučilišta Johns Hopkins, Baltimore, 1932) te dizajniranjem plakata, naslovnica časopisa i reklamnih crteža u duhu art décoa, pri čemu se osobito istaknuo zidnim dekoracijama s prizorima jazz-glazbenika i plesača, kojima donosi duh »ludih dvadesetih« u interijer znamenitoga čikaškoga kluba Dill Pickle (1927).Nakon ponovna posjeta Uzelcu u Parizu 1928., prepušta se kolorizmu fovističkoga nadahnuća te boju nanosi slobodnije, u gustim namazima postupkom grebanja, prikazujući ženske (Tušika, MSUB; Pri jutarnjoj toaleti, NMMU; Amantina II, NMS, sve 1928; Miss Williams, 1929., MSU) i muške figure (Portret slikara Konstantinopulosa; Portret dra Piškulića, oba 1928. i Autoportret, 1929., NMMU, jedno od vrhunskih djela toga razdoblja; Portret D’Agostina, 1930., MMSU). Radio je i vedute u akvarelu (Dearborn Square, 1928; Automobili, 1931).Kasno razdoblje i restrospektive Nakon povratka u Zagreb 1932. diplomirao je na ALU-u (1936), no zbog Parkinsonove bolesti sve manje slika. Kasna su mu djela obilježena konvencionalnim realističkim pristupom i izraženom estetizacijom, a zbog nemogućnosti savladavanja proporcija i anatomije (Uglješa, 1938., NMMU), motivski se okreće mrtvim prirodama i fragmentima pejzaža (Cvijeće u vazi, 1933; Orebić, 1935. i Proljeće na Šalati, 1937., NMMU).Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo dobio je 1967. Retrospektivne izložbe priređene su u Zagrebu u NMMU-u (1964) te u Umjetničkome paviljonu (1972. i 2005), a monografije su mu posvetili Joža Ladović i Zvonko Maković (obje 1997). Citiranje: Gecan, Vilko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 30.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata