Vinko Bek

socijalni radnik-tiflopedagog; 1862-1935

Vinko Bek (Podgajci Podravski, 19. studenoga 1862. – Zagreb, 15. listopada 1935.) bio je hrvatski tiflopedagog. Prvi je u Hrvatskoj organizirao osposobljavanje slijepih.
== Životopis ==
Bek je osnovnu školu pohađao u Cerniku, Osijeku i Pečuhu, nižu realnu gimnaziju u Osijeku, a učiteljsku školu je 1881. godine završio u Zagrebu. Usavršavao se u Odgojnom zavodu za slijepe u Beču (1888.).
Bio je učitelj pučke škole u Bukevju jedanaest godina, zatim u Zagrebu do 1895. godine, kada je postao učiteljem i privremenim ravnateljem Zemaljskog zavoda za slijepe. Od 1899. godine do umirovljenja 1920. godine bio je ravnatelj Doma slijepih radnika.
Na osnovi rezultata koje je Bek postigao radeći za slijepe, a što mu je Zemaljska vlada izravno ili posredno omogućavala, godine 1894. u Zagrebu su se stekli uvjeti za otvaranje zavoda za slijepe. No zbog slabog odziva zainteresiranih na natječaj koji je raspisala Zemaljska vlada zavod za odgoj i obrazovanje slijepe djece (Zemaljski zavod za slijepe) počinje s radom tek u rujnu 1895. godine, kao prvi zavod te vrste u jugoistočnoj Europi. Zatim se otvara Zavod za odrasle slijepce (od 1898. Dom slijepih radnika), dok je 1910. godine osnovan Dom slijepih djevojaka.
Bek je prvi u Hrvatoj napisao prvu dječju školsku knjigu s Braillevim slovima za slijepe: Početnica (Braille) za slijepce (1889.). Pokrenuo je i uređivao prvi časopis za slijepe osobe Slijepčev prijatelj (1890. – 1892.), koji je od 1893. do 1897. godine tiskao pod nazivom Prijatelj slijepih i gluhonijemih. Objavio je knjižicu Uzgoj slijepaca: po Entlicheru (1888.) i studiju Bečki zavodi za slijepce i naše potrebe (1889.).
== Počasti ==
Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek", Zagreb
Škola za osposobljavanje i obrazovanje "Vinko Bek", Osijek
Ulica Vinka Beka, nalazi se u naselju Mikulići, zagrebačka gradska četvrt Črnomerec
Tiflološki muzej u Zagrebu
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

BEK, Vinko, tiflopedagog (Podgajci Podravski, 19. XI 1862 — Zagreb, 15. X 1935). Osnovnu školu pohađao je u Cerniku, Osijeku i Pečuhu (Pécs), nižu realku u Osijeku, učiteljsku školu u Zagrebu (1877–1881). Bio je učitelj pučke škole u Bukevju (11 godina), potom u Zagrebu do 1895, kada je postao učitelj i upravitelj Zavoda za odgoj slijepe djece. Od 1899. do umirovljenja 1920. bio je ravnatelj Doma slijepih radnika. — B. je prvi u nas organizirao zaštitu i osposobljavanje slijepih. God. 1888. odlazi u Beč gdje proučava odgoj i obrazovanje slijepih. Preveo je knjigu F. Entlichera i izdao je pod naslovom Uzgoj slijepaca (Zagreb 1888) te napisao djelo Bečki zavod za slijepe i naše potrebe (Zagreb 1889) u kojem izlaže plan o odgoju slijepih u nas. God. 1889, otvorio je u Bukevju privatni zavod za slijepe gdje je obučavao slijepog dječaka H. Svobodu s kojim je iste godine izišao na javni ispit u Zagrebu. Izradio je i izdao prvu našu početnicu s Brailleovim slovima te izradio Brailleovu abecedu za slovenski i bugarski jezik. Pokrenuo je i uređivao časopis Sliepčev prijatelj (1890–1899; od 1893. Prijatelj slijepih i gluhonijemih) i u njemu objavio četrdesetak članaka iz područja tiflopedagogije. Surađivao je u časopisu Napredak (1886–1890), njemačkomu stručnom časopisu Blindenfreund i dr. Uredio je sljepački odjel na gospodarskoj izložbi i izdao Izložbeni katalog za sljepački odjel na Gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu 1891 (Zagreb 1891). Bio je tajnik Društva za pomoć slijepcima »Sv. Vid« koje je osnovano na njegovu inicijativu 1893. u Zagrebu. Potaknuta Bekovim radom, Zemaljska vlada je 1895. u Zagrebu otvorila Zavod za odgoj i obrazovanje slijepe djece, prvi te vrste u Jugoslaviji, potom zavod za odrasle slijepce (od 1898. Dom slijepih radnika). B. je napisao Izvještaj o radu Društva sv. Vida za podupiranje slijepaca kao i društvenom zavodu za god. 1904 (Zagreb 1905). Osnovao je Dom slijepih djevojaka 1910. u Zagrebu. Bio je član Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora, a 1908. predsjednik Društva za unapređenje uzgoja. Bavio se gospodarstvom i etnografijom. Osim knjižica iz područja gospodarstva, objavio je i više članaka u periodicima Gospodarski list (1884–1888, 1890, 1891, 1906–1909, 1912, 1916), Seoski gospodar (1906, 1907) i dr. Sakupljao je narodne rukotvorine i izložio ih na izložbama u Velikoj Gorici (1888) i Zagrebu (1891). Objavio je narodne zagonetke i basne u časopisima Smilje (1887/1888, 1889) i Bršljan (1889, 1890). DJELA: Zemljopis u trećem razredu pučke škole. Senj 1885. — Uzgoj slijepaca, 1. Zagreb 1888. — Bečki zavod za slijepe i naše potrebe. Zagreb 1889. — Početnica. Bukevje 1889. — Početnica za slijepce. Zagreb 1896. — Početnica. Zagreb 1898. — Kratka uputa o gojenju kokoši. Zagreb 1908. — Gojenje vrba za košaraštvo. Zagreb 1917. — Kokoši. Zagreb 1923. — Guske, patke i pure. Zagreb 1925.

Bek, Vinko, hrvatski tiflopedagog (Podravski Podgajci, 19. XI. 1862 – Zagreb, 15. X. 1935). Učiteljsku školu završio je 1881. u Zagrebu. Usavršavao se u Odgojnom zavodu za slijepe u Beču (1888). Radio je kao učitelj pučke škole u Bukevju i Zagrebu, gdje je od 1895. bio učitelj i upravitelj Zemaljskog zavoda za odgoj slijepe djece te 1898–1920. ravnatelj Doma slijepih radnika, osnovanih na njegov poticaj. U Zagrebu je utemeljio Društvo sv. Vida za podupiranje slijepaca (1893) i Dom slijepih djevojaka (1910). Prvi u Hrvata napisao je početnicu s Braillevim slovima za slijepe: Početnica (Braille) za slijepce (1889). Pokrenuo je i uređivao prvi časopis za slijepe osobe Slijepčev prijatelj (1890–92), koji je 1893–97. tiskao pod nazivom Prijatelj slijepih i gluhonijemih. Objavio je knjižicu Uzgoj slijepaca: po Entlicheru (1888) i studiju Bečki zavodi za slijepce i naše potrebe (1889). Citiranje: Bek, Vinko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na socijalnog radnika i učitelja slijepih Vinka Beka

(doslovno iz odluke: „socijalnog radnika u učitelja slijepih“)

Wikipedia Wikidata