Vjekoslav Kaleb

književnik; 1905-1996

Vjekoslav Kaleb (Tisno, 27. rujna 1905. – Zagreb, 13. travnja 1996.) bio je hrvatski nastavnik, književnik i akademik.
== Životopis ==
Vjekoslav Kaleb rodio se je u Tisnom 1905. godine. Školovao se u Zadru, Beogradu i Šibeniku, te pohađao Učiteljsku akademiju u Zagrebu. Podučavao je u raznim selima Zagore te kasnije u Šibeniku i Zagrebu. Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu u partizanima, od 1943. godine. Bio je u izbjegličkom logoru u El Shattu od 1944. godine gdje je sudjelovao u organiziranju kulturno-prosvjetnoga života. Godine 1945. bio je imenovan voditeljem Prosvjetnoga odjela ZAVNOH-a u Šibeniku, a potom bio je u Zagrebu tajnikom Društva književnika Hrvatske (DKH). Nakon toga je bio urednik nekoliko književnih časopisa (Republika, Kolo, Naprijed, Književnik) i tajnik Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Redoviti član HAZU (tada JAZU) postao je 1961. godine.
Objavio je ukupno 57 novela u brojnim zbirkama ("Na kamenju", "Izvan stvari", "Brigada", "Trideset konja", "Kronika dana", "Smrtni zvuci", "Nagao vjetar", "Ogledalo", "Luk i strijela"...) i 3 romana ("Ponižene ulice", "Divota prašine", "Bijeli kamen"). Većina njegovih djela tematski se bavi životom u izoliranim zaselcima Zagore.
Pisao je i filmske scenarije, reportaže, članke, prikaze i prevodio (najpoznatiji je njegov prijevod bajke Pinocchio, Carla Collodija). Gost je jedna od njegovih najranijih (objavljena 1940.), ali i najboljih i najpoznatijih novela.
Djela su mu prevedena na više europskih jezika.
Umro je u Zagrebu 1996. godine, a pokopan je na Mirogoju.
== Djela ==
Na kamenju, (zbirka novela), Zagreb, 1940.
Izvan stvari, (zbirka novela), Zagreb, 1942.
Novele, Zagreb, 1946.
Brigada, (proza), Zagreb, 1947.
Novele, Beograd, 1947.
Trideset konja, Zagreb, 1947.
Kronika dana, Zagreb, 1949.
Ponižene ulice, Zagreb, 1950., (roman, prerađen i objavljen pod naslovom Poniženi grad, 1969.)
Pripovijetke, Zagreb, 1951.
Bijeli kamen, Zagreb. 1954.; Beograd, 1957.
Divota prašine, (roman), Zagreb 1954. (12. izd. do 2002.); Beograd 1968., 1969.
Smrtni zvuci, (zbirka pripovijesti), Sarajevo, 1957.
Nagao vjetar, (zbirka pripovijesti), Zagreb, 1959.
Ogledalo, Beograd, 1962.
Pripovijetke, Zagreb, 1963.
Odabrana djela, 1-6, Zagreb, 1969.
Izabrana djela, Zagreb, 1971.
Vjekoslav Kaleb, 1-2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 118–119, Zagreb, 1973.
Bez mosta, Zagreb, 1986.
Sveti govor, Zagreb. 1994.
Kolumbovo jaje ili proze u pjesmi, Zagreb, 1995.
Gost i druge pripovijesti, Zagreb, 1996., 2002.
Izabrane pripovijesti, Vinkovci, 1999.
Bijeli kamen. Divota prašine, Stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb, 2002.
Izabrane novele, Stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb, 2002.
== Nagrade i priznanja ==
1967.: nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Kaleb, Vjekoslav Hrvatska enciklopedija. LZMK
LZMK / Proleksis enciklopedija: Kaleb, Vjekoslav  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. rujna 2015. (Wayback Machine)
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Kaleb, Vjekoslav (autorica: Nevenka Videk, 2005.)

KALEB, Vjekoslav, književnik (Tisno, 27. IX. 1905 — Zagreb, 13. IV. 1996). Učiteljsku školu završio u Šibeniku 1924, Višu pedagošku polazio u Zagrebu 1941–43. Učiteljevao u selima splitske i šibenske okolice 1924–36. te u Šibeniku do 1940, kada se na poziv I. G. Kovačića zaposlio kao referent u Prosvjetnom odjelu Banovine Hrvatske u Zagrebu. Od 1943. bio u partizanima, od 1944. u izbjegličkom logoru u El Shattu sudjelovao u organiziranju kulturno-prosvjetnoga života. God. 1945. imenovan je voditeljem Prosvjetnoga odjela ZAVNOH-a u Šibeniku, potom je u Zagrebu tajnik Društva književnika Hrvatske (DKH), urednik i suurednik u periodicima Književnik (1945), Naprijed (1945–47) i Republika (1945–50), tajnik MH (1950–51), urednik u časopisu Kolo (1953), umjetnički direktor Zagreb-filma (1957) te profesionalni književnik. Prvom prozom javio se u periodicima Novi čovjek (1928), Vez (Trst—Ljubljana 1931), Hrvatski list (1932), Narodna tribuna (1934–36) i Jadranski dnevnik (1936–38), potom objavljivao u Savremeniku (1938, 1940), Hrvatskoj reviji (1939–40, 1942), Hrvatskom dnevniku (1940), Omladini (1940–41) i Književnom tjedniku (1941–42). Kao zreo stvaralac predstavio se novelističkim zbirkama ruralne tematike Na kamenju (1940) i Izvan stvari (1942), u kojima zgusnutim, metaforičnim, višeznačnim izrazom, pronicavim opažanjima i humorom progovara o tjeskobnoj egzistencijalnoj drami čovjeka u ogoljelu krajoliku Dalmatinske zagore. U poratnoj prozi, strukturno bliskoj tradicionalnim naracijskim tehnikama, unutar realističkoga literarnoga predloška zaokupljen je dramatičnom sudbinom pojedinca u prijelomnim ratnim zbivanjima. Socrealističkoj poetici okreće se u zbirci novela Brigada (1947) i romanu Ponižene ulice (1950; dijelom objavljen u Republici 1948). U romanima Divota prašine – drži ga se jednim od najuspjelijih proznih djela hrvatske književnosti – i Bijeli kamen (oba 1954), prateći glavne junake u ratom zahvaćenu prostoru, odašilje simbolične poruke o vječnoj ljudskoj težnji i potrazi za smislom. U tematski raznolikijim i slojevitijim novelističkim zbirkama Smrtni zvuci (1957) i Nagao vjetar (1959) traga za modernijom narativnom strukturom i kompozicijom te naglašenom simbolikom. Sadržajno i stilski kompleksan roman Bez mosta (1986), pisan kao dijaloška rasprava s esejističkim umetcima, opora je kritika socijalističke ideologije i prakse (Katica Čorkalo). Bogatim, mozaičnim i višeslojnim novelističkim opusom s obilježjima novih traženja, često i eksperimentiranja, K. je ušao u sam vrh hrvatske suvremene proze. Prema piscima suvremenicima predstavio se kao jedan od najizrazitijih nastavljača prozne tradicije hrvatske književnosti međuratnoga razdoblja, ali s težnjom pronalaženja novih, modernih jezičnih, stilskih te izražajnih rješenja (M. Šicel). Okušao se i u pjesništvu; stihove objavljene u Forumu (1994) tiskao je u zbirci Kolumbovo jaje ili proze u pjesmi (1995). Objavio je nekoliko književnih i likovnih prikaza u Novostima (1940–41), prevodio s ruskoga (L. N. Tolstoj) i talijanskoga (C. Collodi), napisao studiju o pučkoj etimologiji Bijaći (Rad JAZU, 1959) te priredio knjižicu o strjeličarstvu Luk i strijela (Zagreb 1963). Literarnim prinosima surađivao i u časopisima Republika (1945–46, 1948–49, 1951, 1953–54, 1956, 1961, 1969), Mogućnosti (1954), Kulturni radnik (1956) i Forum (1966, 1969, 1983, 1985, 1995), a rasprave o jeziku, objavljene u Telegramu (1961), skupio je u knjizi Sveti govor (1994). Prema njegovim djelima snimljeni su igrani filmovi Kameni horizonti (Š. Šimatović, 1953) i Divota prašine (M. Ljubić, 1975), kratki film Ogledalo (A. Babaja, 1955) i TV drama Trideset konja (M. Juran, 1989). Djela su mu prevedena na albanski, engleski, francuski, njemački, talijanski, češki, poljski, ruski, slovenski i makedonski jezik. Zastupljen je u izborima Antologija savremenih hrvatskih pripovjedača (Beograd 1940), Jugoslovenska proza (Beograd 1949), Anthologie de la prose yougoslave contemporaine (Pariz 1959), Iz novije hrvatske proze (Zagreb 1965), Obasjani svjetionik (Zagreb 1990), Hrvatski pripovjedači (Zagreb 1994), Antologija hrvatske novele (Zagreb 1997), Suvremena hrvatska novela (Zagreb 1997), Antologija hrvatskog humora (Zagreb 1999), Antologija hrvatske kratke priče (Zagreb 2001) te V objeti reky. Antologie charvatske povidky 20. stoleti (Brno 2002). Bio je predsjednik DKH 1956. i redoviti član JAZU (HAZU) od 1961. Dobio Nagradu »Vladimir Nazor« 1986.

Kaleb, Vjekoslav, hrvatski pripovjedač (Tisno kraj Šibenika, 27. IX. 1905 – Zagreb, 13. IV. 1996). Diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu 1934. Od 1924. bio učitelj u selima Dalmatinske zagore, na otoku Murteru, u Šibeniku i Zagrebu. Od 1943. bio u partizanima, a nakon rata urednik i suurednik u časopisima Republika, Književnik i Kolo. Također bio tajnik Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske te umjetnički direktor Zagreb filma. Redoviti član JAZU postao je 1961. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1967.U umjetnički snažnim i zrelim zbirkama novela Na kamenju (1940) te Izvan stvari (1942), s temama iz života seoske sirotinje u Dalmatinskoj zagori, zanimljivost pripovijedanja, unatoč nedostatku radnje, postigao je prepuštajući likove vlastitim sudbinama te vrlo podrobnim bilježenjem i najmanjih promjena i pokreta. Izravno ratno iskustvo uobličio je u knjigama proze Brigada (1947) i u romanu Ponižene ulice (1950., prerađen i objavljen pod naslovom Poniženi grad, 1969). Obje su knjige napisane crno-bijelom tehnikom i s naglašenom tendencijom. Njegovo je remek-djelo roman Divota prašine (1954), o lutanju dvojice mladih partizana nakon raspada brigade. Odlikuje se majstorski odmjerenom kompozicijom. Bijeli kamen (1955) je dulja pripovijest, također smještena u ambijent Dalmatinske zagore, ali je u njoj postavio i opća egzistencijalna pitanja pokušavajući im pronaći odgovor u simbolima ljepote izdignutima nad svakodnevnim ratnim strahotama. U zbirkama pripovijesti Smrtni zvuci (1957) i Nagao vjetar (1959) unio je gradsku tematiku, katkad i bizarne motive, te eksperimentirao s novim, modernijim strukturama i kompozicijom. Združujući realističke i simbolističke elemente te unoseći opća egzistencijalna pitanja u svoja djela, Kaleb je objedinio tradicionalni model pripovjedne proze s modernom novelistikom. Tekstovima u periodici sudjelovao je i u raspravama o hrvatskom književnom jeziku. Citiranje: Kaleb, Vjekoslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata