Vjekoslav Klaić

povjesničar i književnik; 1849-1928

Vjekoslav Klaić (Garčin, 21. lipnja 1849. – Zagreb, 1. srpnja 1928.) bio je hrvatski povjesničar, pisac, rektor zagrebačkog sveučilišta, književnik i muzikolog. Djed je povjesničarke Nade Klaić.
== Životopis ==
Rodio se u Garčinu 1849. godine od oca Franje Žaverija Klaića, učitelja i majke Tekle rođene Jung. Na krštenju dobio je ime Aloysio Ferdinand Franjo. Budući hrvatski historiograf odgajan je u njemačkome duhu i jeziku, jer mu je majka bila Njemica. Školovao se u Varaždinu i Zagrebu, a književnost i glazba u sjemeništu više su ga zanimali od povijesti, a izvedene su mu i neke skladbe. Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1865. godine. U Beču je studirao povijest i zemljopis, a poslije završenoga studija, više od pedeset godina službovao je kao gimnazijski profesor. Predavao je u Klasičnoj gimnaziji od 1874. do 1879. godine i od 1882. do 1893. godine. Od 1893. godine počinje predavati opću povijest na Zagrebačkome sveučilištu, i uz manje prijekide ostaje na katedri do 1922. godine kada je umirovljen. 1893. godine postao je dopisnim a 1896. godine pravim članom JAZU/HAZU, a bio je i počasni doktor praškoga sveučilišta i vanjski član Češke akademije znanosti. Surađivao je u pravaškom tjedniku Hrvatskoj lipi (uređivao ga je 1875. godine) bio je dugogodišnji urednik Vienca (1882. – 1889.), te istodobno i osnivač orkestra i dirigent, promičući hrvatsku glazbu. Pisao je i uspjele pripovijetke i političke članke u hrvatskom duhu. 1882. godine osnovao je i do 1891. godine vodio Diletantski orkestar u Hrvatskome sokolu te je bio njegov dirigent. Zajedno s Vjenceslavom Novakom, pokrenuo je 1892. godine i uređivao mjesečni glazbeni časopis Gusle: časopis za svjetovnu i crkvenu glasbu. 1893. godine priredio je za tisak Hrvatsku pjesmaricu u kojoj je u manjoj mjeri i skladao (popijevka "Svraćanje"). Od 1910. godine član je Družbe "Braća hrvatskoga zmaja".
Umro je u Zagrebu 1. srpnja 1928. godine i pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
== Znanstvena djelatnost ==
Monumentalno historiografsko djelo Povijest Hrvata, objavljeno kod Kuglija u pet knjiga (od 1899. do 1911.), nije, na žalost, uspio završiti. Ocjenjujući ovaj njegov rad, drugi veliki hrvatski povjesničar, Ferdo Šišić (1914.) ističe: "Izradbom, naučnom metodom i opširnošću Klaićevo djelo nadilazi sva dosadašnja djela te vrste u našoj historiografiji", dok Jaroslav Šidak kaže da "uza sve nedostatke, Klaićevo djelo ostaje u prikazu XV. i XVI. stoljeća po obilju svojih podataka, do danas nepremašeno". U nakladi Matice hrvatske Trpimir Macan priredio je za tisak Povijest Hrvata po drugi put 1982. godine.
== Važnija djela ==
Prirodni zemljopis Hrvatske, Zagreb, 1878.
Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati, 1–3, Zagreb, 1880. – 1883.
Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882.
Slavonija od X-XII vijeka, Zagreb, 1882.
Pripoviesti iz hrvatske poviesti, 1–3, Zagreb, 1886. – 1891.
Atlas za hrvatsku povjestnicu, Zagreb 1888.
Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, 1–5, Zagreb, 1899. – 1911.
Hrvati i Hrvatska. Ime Hrvat u historiji (povijesti) slavenskih naroda, Zagreb, 1890.
Hrvatska pjesmarica: sbirka popjevaka za skupno pjevanje, Zagreb, 1893.
Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347.: sa jednom rodoslovnom tablicom, Zagreb, 1897.
Hrvatska plemena od XII. do do XVI. stoljeća, 1897.
Krčki knezovi Frankapani, 1, Zagreb, 1901.
Statut grada Zagreba: od god. 1609. i reforma njegova god. 1618., Zagreb, 1912.
Život i djela Pavla Rittera Vitezovića: (1652. – 1713.), 1914.
Zagreb 1910. – 1913., Zagreb, 1918.
Knjižarstvo u Hrvata, Zagreb, 1922.
Crtice iz hrvatske prošlosti, Zagreb, 1928.
== Priznanja ==
1925.: Počasni građanin grada Zagreba.
== Nagrade ==
1876.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Prirodni zemljopis Hrvatske.
1900.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Povjest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća. Sv. 2: Treće doba: vladanje kraljeva iz raznih porodica (1301-1526). Dio 2: Od gubitka Dalmacije do Matije Korvina (1409-1457): sa 77 ilustracija
1913.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Život i djela Pavla Rittera Vitezovića (1652. – 1713.): nagradjeno iz Zaklade Ivana grofa Draškovića za godinu 1913.
== Bilješke ==
↑1 "(...) Klaićevo ime Vjekoslav. (...) postojao je običaj da dijete nosi ime koje se prema crkvenom kalendaru slavi na dan njegova rođenja, a Vjekoslav (Alojzije) se slavi 21. lipnja."
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Vjekoslav Klaić: Poviest Bosne do propasti kraljevstva
Vjekoslav Klaić: Crtice iz hrvatske prošlosti
Vjekoslav Klaić: Krčki knezovi Frankapani
Vjekoslav Klaić: Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347.
Vjekoslav Klaić: Život i djela Pavla Rittera Vitezovića

KLAIĆ, Vjekoslav, povjesničar (Garčin, 21. VI. 1849 — Zagreb, 1. VII. 1928). Sin pedagoga Franje. Školovao se u Varaždinu i Zagrebu, gdje je bio đak nadbiskupskoga orfanotrofija 1861–63. i sjemeništarac u klasičnoj gimnaziji, koju je završio 1865. Studij teologije napustio 1867. te bio namjesni učitelj u varaždinskoj gimnaziji do 1869, kad je kao vladin stipendist pošao u Beč na studij zemljopisa i povijesti, za koju ga je u gimnaziji oduševio F. B. Kořínek. Završivši studij 1872, nakon položenoga profesorskoga ispita u pol. 1873. imenovan suplentom u zagrebačkoj gimnaziji, a 1878, nakon smrti M. Mesića, suplentom hrvatske povijesti na Mudroslovnom fakultetu; nakon izbora T. Smičiklasa na mjesto profesora 1882. vratio se u gimnaziju. Gubitak ga je mjesta na Sveučilištu pogodio, pa se neko vrijeme više posvetio glazbi, književnosti i publicistici. Istodobno je 1884–93. kao privatni docent predavao na katedri za geografiju na Mudroslovnom fakultetu. Na Fakultet se, potporom I. Kršnjavoga, vratio 1893. kao profesor na novoosnovanoj katedri opće povijesti. God. 1902–03. bio je rektor Zagrebačkoga sveučilišta, a 1905. odbio je preuzeti katedru hrvatske povijesti predloživši na to mjesto F. Šišića. Zbog neslaganja s politikom Hrvatsko-srpske koalicije i nastojanja da završi sintezu povijesti hrvatskoga naroda, kad nije dobio dopust, zatražio je i dobio umirovljenje 1906. Reaktiviran 1908, predavao do 1922, unatoč nastojanju novih oblasti da ga se umirovi. — Počeo je pisati još tijekom studija 1870, a za života objavio je mnoga povijesna djela, oko stotinu manjih studija i drugih priloga u periodicima Vienac (1870–79, 1882–87, 1889–91, 1893, 1896–97, 1923, 1925; dvadesetak tamošnjih priloga skupio u zbirci Slike iz slavenske povjesti, 1903), Izvěstje o Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Zagrebu (1873–75; Izvješće, 1882–83), Obzor (1873, 1879–81, 1890–92, 1926; Pozor, 1882), Hrvatska lipa (1875), Hrvatski svjetozor (1878), Narodni list (1880, 1882) Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva (1880–82; Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 1895, 1899–1912, 1928), Dragoljub (1882), Kroatische Revue (1882, 1887), Agramer Tagblatt (1886, 1890, 1898, 1904), Pobratim (1891), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1896), Rad JAZU (1897–98, 1900, 1904, 1915–16, 1928), Osvit (1898–99), Dom i sviet (1899–1900), Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog(a) zemaljskog(a) arkiva (1899–1903, 1905, 1907–12, 1914; Vjesnik Kraljevskog državnog arkiva u Zagrebu, 1925–26, 1928), Narodne novine (1902), Prosvjeta (1905), Varaždinski viestnik (1905), Hrvatska (1906–07, 1912), Hrvatsko kolo (1906–07, 1910, 1912, 1927), Hrvatska sloboda (1910), Ljetopis JAZU (1913–14, 1926–28), Bullettino di archeologia e storia dalmata (1914), Građa za povijest književnosti hrvatske (1915), Hrvatska prosvjeta (1915), Hrvat (1920–27), Nastavni vjesnik (1921–27), Graničar (1922), Der Morgen (1924), Kroacija (1924), Bogoslovska smotra (1925), Hrvatski list (1925), Mladost. List za hrvatsku katoličku omladinu (1925), Omladina (1925–26), Slobodna Hrvatska (1925), Stari i novi Zagreb (1925), Savremenik (1926), Zagrebački zbor (1926), Hrvatska straža (1936) i zbornicima Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (1900), Posljednji Zrinski i Frankopani (1908), Sveučilište Kraljevine SHS u Zagrebu 1874–1924 (1925), Zbornik kralja Tomislava (1925), Zbornik Matice hrvatske (1925), izdanima u Zagrebu, te više znanstveno-popularnih članaka u kulturno-prosvjetnim i književnim časopisima, tjednom i dnevnom tisku. Uz to, napisao je brošuru Kralj Dimitar Svinimir i njegovo doba (Zagreb 1876) te jednu od prvih sinteza srednjovjekovne bosanske povijesti u početcima moderne historiografije (Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 1882), u kojoj je na temelju objavljenih izvora – a bez uporabe arhivskoga gradiva – zanimanje usmjerio gotovo isključivo na političku povijest te prikazao slijed bosanskih vladara (oglede o poimanju povijesti Bosne sjedinio u knjižici Bosnensia. Zagreb 1897; prvotno u Obzoru, 1879). Osim tradicionalnoj političkoj, pozornost je pridavao kulturnoj, crkvenoj i gospodarskoj povijesti, povijesnoj topografiji, biografiji, arhontologiji, a njegove genealoške monografije o hrvatskim i slavonskim plemićkim rodovima – Bribirskima (Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, 1897), Nelipčićima (Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 1898), Gusićima (Rad JAZU, 1898), Frankapanima (Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 1899–1900; Krčki knezovi Frankapani, 1901) i Svetačkima (Rad JAZU, 1913) – i danas su klasična literatura o njima. Priredio je i objavio mnogo izvornoga gradiva po časopisima, a kao knjige Vramčevu Kroniku (Zagreb 1908) i srednjovjekovne listine obitelji Keglević (Acta Keglevichiana, 1917) u seriji Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium te Statut grada Zagreba (1912). Iako je istraživačku karijeru započeo baveći se ranim hrvatskim srednjovjekovljem (doba narodnih vladara), najvrjednije prinose dao je u obradbi kasnoga srednjega i ranoga novoga vijeka (posebno pak temi Hrvatske pragmatičke sankcije); u kasnim je radovima područje zanimanja proširio do XIX. st. I njegov magnum opus, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (napisano samo do kraja vladavine Rudolfa II. Habsburgovca 1608), mnogo je opširniji i temeljitiji u obradbi XV. i XVI. st. nego u prikazu, danas uglavnom zastarjelom, prethodnih doba vladara »hrvatske krvi«, Arpadovića i Anžuvinaca. Iako sintezu nije popratio kritičkim znanstvenim aparatom, u prilozima je donio i komentirao izvore i literaturu kojima se služio; »vječito navođenje citata« isprva je proglasio nepotrebnim opterećenjem, ali u najboljim dijelovima Povjesti potanko prepričava primarne izvore, gradeći njihovim odabirom i ulančavanjem »historijske nizove« ili »glavne smjerove« povijesnoga razvoja (obrazac razvidan i u svojevrsnoj preteči, zbirci odabranih tema Pripoviesti iz hrvatske poviesti, 1886–1891). Te je »genetične« ili »evolucione«, odn. sadržajno i uzročno-posljedično suvisle tijekove držao okosnicom povijesne rekonstrukcije, suprotstavljajući ih predznanstvenoj praksi pukoga kronološkoga nizanja. Tek unutar odgovarajućih cjelina, prema njemu, zadobiva pojedini »čin ili pojav« određeni smisao i vrijednost. Idejama blizak osnovnim nazorima tadašnje njemačke erudicijsko-genetičke historiografije, imao je više sluha od suvremenika Šišića za društvenu širinu povijesnih tijekova, nesvodljivu na uskopolitičku dimenziju, ali je istodobno s manje kritičkoga opreza i tehničke strogoće »puštao govoriti same izvore«. U zaslugu mu treba upisati i uravnoteženu obradbu starije povijesti južnih hrvatskih krajeva i kontinentalne Slavonije, tješnje prepletene s poviješću Ugarske i potom Austrije. Opus je upotpunio raspravom o porabi i prostiranju hrvatskoga imena u Slavena (Hrvati i Hrvatska, 1890) te vrijednim kulturno-povijesnim djelima: studijom o životu i djelu P. Vitezovića Rittera (1914) te knjižicama s kratkim prikazom povijesti Zagreba (Zagreb 1910.–1913., 1918) i povijesti knjižarstva (Knjižarstvo u Hrvata, 1922). — Uz P. Matkovića, Milana Zoričića i H. Hranilovića, jedan je od najzaslužnijih za osnivanje katedre za geografiju na Mudroslovnom fakultetu 1883. Najplodnije njegovo razdoblje na području geografije bilo je 1875–85. Uz više školskih udžbenika i atlasa, piše knjige Prirodni zemljopis Hrvatske (1878), Bosna (1878) i Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati (1880–1883), po kojima je začetnik regionalne geografije, time i antropogeografije u Hrvatskoj. Geografske crtice objavljivao je i u Viencu (1876–78, 1883, 1886, 1891, 1901), Preporodu (1898), Obćinskom glasniku (1902) te Obzoru (1907). — Književnošću se bavio kao urednik časopisa i pisac eseja, pjesama, novela, polemika i autobiografsko-memoarske proze. Književni mu prilozi danas imaju kulturno-povijesno značenje, ali je njegov urednički posao ostavio znatan trag. Još za gimnazijskih dana surađivao je u listu Smilje i kovilje, 1875. uređivao pravaški književni tjednik Hrvatska lipa, a 1883–89. bio je urednik vodećega hrvatskoga književnoga časopisa Vienca. Iako popis suradnika dopušta zaključak da je Vienac bio primjer političkoga i estetskoga pluralizma, K. je, prema vlastitu priznanju, intervenirao jezično i stilski u radove suradnika (npr. K. Š. Gjalskoga i A. Kovačića). Uspio je ostvariti i visoku likovnu razinu časopisa, u kojem su surađivali poznati hrvatski umjetnici (I. Rendić, N. Mašić, V. Bukovac, C. Medović, M. Murat). I kao povjesničar utjecao je na ondašnje književnike; neki od njih (npr. F. Marković, E. Kumičić) služili su se njegovim djelima kao izvorom za svoje romane. Osim u Viencu, objavio je pripovijest u Hrvatskoj lipi (1875), a različitim književnim i društveno-književnim osvrtima javljao se u Hrvatskoj kruni (1903), Narodnim novinama (1904), Hrvatskom pravu (1905), Hrvatstvu (1905), Glasu Matice hrvatske (1906–07), Hrvatskoj (1906–07) i Hrvatskom kolu (1906). — Političkim uvjerenjem pravaš, o pitanju BiH i političkom položaju Hrvatske raspravljao je u listovima Hrvatska (1906, 1908), Agramer Tagblatt (1907–08), Hrvatski dnevnik (1907–08) i Hrvat (1919–21). Istražujući povijest hrvatskoga naroda, uočio je kao konstantu težnju za očuvanjem hrvatske državnosti, pa je hrvatsko državno pravo središnja točka njegovih istraživanja. U obrani gledišta često je polemizirao s mađarskim i srpskim povjesničarima. Odlučno je istupao ne samo protiv srpske romantičarske škole – jedini se od onodobnih hrvatskih povjesničara dosljedno odupirao velikosrpskim interpretacijama hrvatske i srpske povijesti – nego i protiv ozbiljnijih srpskih istraživača (npr. S. Novakovića) te ideološki jugoslavenski orijentirane historiografije. Uzoran je primjer njegovih stajališta »s one strane« političke podobnosti brošura Deset zapovijedi majke Hrvatske svim vjernim sinovima i kćerima (Zagreb 1926; prvotno u Hrvatskoj njivi, 1917), ili njegovo podupiranje namještenja P. Karlića za voditelja katedre hrvatske povijesti na Mudroslovnom fakultetu. Savjest znanstvenika i svijest rodoljuba u Klaiću su se harmonično udružile, što njegovo povjesničarsko djelo čini živim i danas, kako se pokazalo s ponovnim izdavanjem Povijesti Hrvata 1972. i poslije. Sa svim vrlinama i manama, ono je, uz Šišićevo, najbogatije i najraznovrsnije u početcima moderne hrvatske historiografije. Posmrtno su mu odabrani članci skupljeni u zbirkama Crtice iz hrvatske prošlosti (1928), Slavonske povijesne teme (1994) i Crtice iz prošlosti (2002). God. 1893. izabran je za dopisnoga i 1896. za pravoga člana JAZU, Karlovo sveučilište u Pragu dodijelilo mu je 1922. počasni doktorat za prinos povijesnoj znanosti, a Češka akademija znanosti izabrala ga je za dopisnoga člana. Bio je počasni član MH, od 1910. član Družbe »Braća hrvatskoga zmaja«, a Zagreb ga je 1925. proglasio počasnim građaninom. Ostavština mu se dijelom čuva u Arhivu HAZU, NSK, Arhivu Sveučilišta u Zagrebu te u unuke Ljerke Klaić-Majnarić. Mato Artuković i Stanko Andrić

Klaić, Vjekoslav, hrvatski povjesničar, književnik i muzikolog (Garčin kraj Slavonskoga Broda, 21. VI. 1849 – Zagreb, 1. VII. 1928). Nakon studija povijesti i geografije u Beču bio profesor hrvatske povijesti (1878–82) i opće povijesti (1893–1922) na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu. Godine 1902–03. obnašao je dužnost rektora Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1875. uređivao je pravaški književni tjednik Hrvatska lipa i u njem surađivao, a 1883–89. uređivao književni časopis Vienac. Kao rezultat geografskog istraživanja objavio je nekoliko atlasa i udžbenika te knjige Prirodni zemljopis Hrvatske (1878) i Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati (I–III, 1880–83). U povijesnim studijama bavio se temama hrvatske povijesti od doseljenja do XX. st., a osobito su vrijedne njegove rasprave iz hrvatskog srednjovjekovlja, o ranoj pripadnosti srednjovjekovne Slavonije te o hrvatskim velikaškim obiteljima. U svojem temeljnom djelu Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (I–V, 1899–1911) obradio je događaje iz hrvatske povijesti do 1608. Pritom se iskazao kao najistaknutiji predstavnik genetičkoga smjera u hrvatskoj historiografiji pa je snažno utjecao na razvoj nacionalne svijesti i hrvatske povijesne znanosti. Objavio je veći broj temeljnih studija o Bosni i Hercegovini, u kojima sintetizira rezultate povijesnih, geografskih i etnografskih istraživanja (Bosna: podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine. Prvi dio: zemljopis, 1878; Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 1882). Proučavajući djelovanje P. Rittera Vitezovića, bavio se poviješću i kulturom Zagreba pa je, osim mnogobrojnih manjih studija, objavio monografska djela Statut grada Zagreba: od god. 1609. i reforma njegova god. 1618. (1912) i Zagreb 1910.–1913. (1918). Dosljedno pravaškoj ideologiji o značaju duhovnoga i političkog jedinstva hrvatskog naroda, u svojim je školskim udžbenicima povijesti isticao misao o stoljetnoj samostalnosti Hrvatske. Kao skladatelj nije dao veća djela, ali je svojim radom pridonio razvoju glazbenog života u Hrvatskoj (1882. osnovao i do 1891. vodio Diletantski orkestar u Hrvatskome sokolu i bio njegov dirigent). Njegov doprinos razvoju Hrvatskoga glazbenoga zavoda (od 1890. do smrti potpredsjednik) toliko je značajan da se razdoblje 1890–1920. naziva »Klaićevom erom«. Zajedno s V. Novakom pokrenuo je 1892. i uređivao mjesečnik Gusle, a svojim studijama utjecao je na razvoj glazbene historiografije. Priredio je za tisak Hrvatsku pjesmaricu (1893) gdje je u manjoj mjeri i skladao (popijevka Svraćanje). Ostala djela: Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljeća (1897), Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347 (1897), Krčki knezovi Frankapani (1901), Marturina: slavonska daća u srednjem vijeku (1904), Život i djela Pavla Rittera Vitezovića: (1652–1713) (1914), Vatroslav Lisinski i prve dvije hrvatske opere (1919), Knjižarstvo u Hrvata (1922), Crtice iz hrvatske prošlosti (1928). Citiranje: Klaić, Vjekoslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata