Vladimir Becić

Vladimir Becić (Brod na Savi, 1. lipnja 1886. – Zagreb, 24. svibnja 1954.), hrvatski slikar.
== Životopis ==
Studirao je pravo u Zagrebu, a slikarstvo je učio u privatnoj slikarskoj školi Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša u Zagrebu (1904.), te Heinricha Knirra u Münchenu (1905.) gdje je od 1906. studirao na Akademie der Bildenden Künste. U klasi Huga Habermanna isticao se, uz Josipa Račića i Miroslava Kraljevića, suverenim načinom slikanja (Die kroatische Schule). U Parizu upisao Académie de la grande Chaumière (1909.) i crtao za časopis Le Rire, a kao dopisnik i ratni slikar i za L'Illustration (1915. – 18) na solunskom bojištu.
Od 1919. do 1923. boravio je u Blažuju kraj Sarajeva, a zatim odlazi u Zagreb. Samostalno je u Zagrebu izlagao (prvi put 1910.), sudjelovao na izložbama Proljetnog salona i na međunarodnim izložbama u Rimu (1911.), Ženevi (1921.) i Veneciji (1938.). U Zagrebu predavao na Višoj školi za umjetnost i obrt (od 1924.) i na Akademiji likovnih umjetnosti (do 1947). S Ljubom Babićem i Jerolimom Mišom osnovao je Grupu trojice (1930.).
Član HAZU od 1934. godine.
Njegovi najraniji radovi iz vremena münchenskog školovanja (Akt pred ogledalom, 1906.; Djevojka kod stola 1907.; Portret slikara Kraljevića, 1908.; Mrtva priroda, 1909.), s djelima Račića i Kraljevića čine kompleks hrvatske slikarske moderne, oni stilistički nose značajke tradicije i novoga, suvremenog münhenskog akademizma, Leiblova osebujnog realizma i maneovske rekapitulacije Goyina i Velasquezova slikarstva. Poslije će se približiti Cézanneu, a potom će naglašenim geometrijskim strukturiranjem motiva i voluminoznošću oblika ući u svoj neoklasicizam, što pokazuju Becićeva djela nastala u Osijeku (Klasija, 1911.) i u ranoj blažujskoj fazi (Autoportret, Igman, 1920.), nakon kojih počinje slikati figure (Akt u prirodi, Žetelica), portrete (Vera i Mira) naglašenih volumena, te geometrijski strukturirane krajolike (Planinski pejzaž, 1923.).
Tridesetih godina slika svjetlijom paletom pojačavajući kolorističke kontraste i osobitost svoga slikarskog rukopisa (Bosanski pejzaž, Šibenik, Ribar, Dječak s kukuruzom, Portret moje žene). U ratnim godinama češće radi mrtve prirode i portrete. Krležin portret (crtež tušem) izradio je u Blažuju 1930.
Prvi osvrt na Becićevo slikarstvo Krleža objavio je u eseju Uz slike Vladimira Becića (Hrvatska revija, 1929., 1) u kojem piše o njegovoj sklonosti modeliranju čistih volumena, o mrtvim prirodama i aktovim a, o njegovu portretu Miroslava Kraljevića iz 1908., o slikarskom sazrijevanju Račića, Becića i Kraljevića u münchenskoj i pariškoj umjetničkoj sredini, te o principima prema kojima su oni usmjerili razvitak suvremenoga hrvatskog slikarstva. U članku O Vladimiru Beciću (Hrvatska revija, 1931., 1) dao je više podataka o njegovu djelovanju analizirajući pojedine faze: münchensko-parišku (1905. – 10.), srbijansku (1912. – 18.), blažujsku (1918. – 23.) i zagrebačku (do 1930.), a pisao je i o pariškoj kritici koja je ismijavala Cézannea, o Becićevu cezannizmu i njegovoj »neoklasičnoj blažujskoj fazi«. Ta dva teksta Krleža je spojio u jedan i objavio ga pod naslovom O Vladimiru Beciću (Eseji. Knjiga prva, Zagreb 1932.) i u knjizi Eseji III (Zagreb 1963.), a tiskan je i u Likovnim studijama (Sarajevo 1985.) s ocjenom (iz 1929.) »da u našoj suvremenoj slikarskoj konfuziji (1921. – 28.) Becić stoji još uvijek kao ogroman i nesavladljiv slikarski početak. Poslije njega slikali su već mnogi i fantastičnije nego on i literarnije, dinamičnije i simboličnije i dekorativnije. Ali bolje, jedva itko.«
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
=== Sestrinski projekti ===
=== Mrežna sjedišta ===
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Katalog HAZU[neaktivna poveznica]
Vladimir Becić, svjedok istine postojanja  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. kolovoza 2009. (Wayback Machine) Izložba, Adris grupa
Vladimir Becić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. rujna 2015. (Wayback Machine)
Slika: Prizor iz rata  Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. prosinca 2008. (Wayback Machine)
Nedim Hasić: Vladimir Becić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. veljače 2010. (Wayback Machine)

BECIĆ, Vladimir, slikar (Slavonski Brod, 1. VI 1886 — Zagreb, 24. V 1954). Otac Dragutin bio je sudac, poslije vijećnik Banskog stola, mati Gizela, rođ. Predojević. Osnovnu školu polazi u Novom Vinodolu, gimnaziju u Budimpešti i Osijeku, gdje je 1904. maturirao. Tu je slikao i pomagao svomu osječkom profesoru crtanja Dimitriju Markoviću. Zatim je u Zagrebu upisao pravo i istodobno polazio privatnu slikarsku školu M. Cl. Crnčića i B. Čikoša. U jesen 1905. prekida studij prava i odlazi u München. Zakasnivši na prijemni ispit na Akademiji, polazi privatni slikarski tečaj H. Knirra. God. 1906. primljen je na Akademiju, tu završava tečaj crtanja kod L. Hertericha, mlađeg brata J. Hertericha (u čijoj su crtaćoj klasi godinu dana ranije studirali Račić i Herman) i ulazi u slikarsku klasu H. F. von Habermanna, uz F. Stucka, najuglednijeg profesora na münchenskoj Akademiji, čiju su školu između 1905. i 1910. polazila sva četvorica pripadnika tzv. münchenskog kruga (Račić, Kraljević, Becić, Herman). U proljeće 1909. otišao je u Pariz i tu ostao godinu dana. Upisuje se na Académie de la Grande Chaumière i radi kao crtač u časopisu Le Rire. God. 1910. vraća se preko Zagreba u Osijek, gdje su mu bili roditelji. Tu je ostao do potkraj 1912, čekajući mjesto nastavnika crtanja; 1913. privremeno predaje slikanje akvarelom na Umetničko-zanatskoj školi u Beogradu. Dobivši stalno mjesto u Bitolju, seli na jug. Po izbijanju I svjetskog rata 1914. B. se nalazi u sastavu srpske vojske kao slikar u štabu Komande Šumadijske divizije I poziva, s njom se povlači 1915. preko Albanije. Potkraj godine prelazi s Krfa u Italiju. U Rimu se upoznao s dopisnikom francuskog časopisa L’Illustration Robertom Vauscherom i od prosinca 1915. do 1918. bio je dopisnik i ratni slikar sa srpske fronte za L’Illustration. U veljači 1919. stigao je preko Beograda u Sarajevo, a krajem proljeća se zadržao kraće vrijeme u Zagrebu, zatim je u Blažuju kraj Sarajeva sagradio atelijer i tu živio i slikao sve do 1923. U međuvremenu je 1920. bio posljednji put u Parizu. God. 1924. postaje nastavnik na Višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt (poslije Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu na kojoj je bio redoviti profesor sve do 1947. Od 1925. dalje živio je u Zagrebu. God. 1929. izabran je za člana dopisnika JAZU, a 1934 za pravog (redovitog) člana. Posljednje dvije godine života zbog bolesti nije slikao. — Uz sačuvane slike Snijeg u Kožarskoj ulici (1904) i Zdenac (1905), rađene u duhu Crnčićeva plenerizma, najraniji Becićevi radovi nastaju za školovanja u Münchenu i nose karakteristike dvostruke tradicije i novoga; prisutne i u djelima trojice pripadnika tzv. »kroatische Schule« (kako su đaci i profesori münchenske Akademije nazvali čista Račićeva, Kraljevićeva i Becićeva slikarska nastojanja) – suvremenoga münchenskog akademizma (prije svega Habermannova), Leiblova osebujna realizma i manetovske rekapitulacije Goyina i Velázquezova slikarstva. To će uroditi određenim »konstruktivnim« stavom prema slici, toliko prisutnim u jugoslavenskom slikarstvu trećeg desetljeća. Slikao je studijske polufigure, portrete i aktove, a odvažio se i na složenije kompozicije (Akt pred ogledalom, 1906; Ženski akt s novinama, 1907; Djevojka kod stola, 1907). Za praznika slika u Slavoniji uljem i akvarelom (Hrast, 1907), no sačuvano je vrlo malo radova. Potpunost sinteze Becićeva talenta iz toga prvog münchenskog razdoblja nalazimo u Portretu Miroslava Kraljevića (1908), Autoportretu s polucilindrom (1909) i Mrtvoj prirodi (1909). U Parizu radi akvarele oko Café du Panthéon i po jedan izlaže u Bruxellesu i na pariskom Jesenjem salonu. Boravak u Parizu značio je izravan kontakt s Manetom i Cézanneom, što je utjecalo na slike nastale za Becićeva boravka u Osijeku (Klasija, 1911). Malo je radova sačuvano iz tog razdoblja, a gotovo ni jedan iz vremena provedenog u Beogradu i Bitolju. Prema Becićevim iskazima, slikao je pod snažnim Cézanneovim utjecajem, što će potvrditi i njegova opredjeljenja nakon završetka rata. U razdoblju 1915–1918. nastaju crteži i akvareli ratnog ciklusa, kojih dokumentarnost i realističko shvaćanje imaju prije svega kulturno-povijesno značenje. Izdvajaju se po većemu likovnom angažmanu Scena iz I svjetskog rata (1916), Vojnik (1917), Književnik Ivo Ćipiko (1917). Nekoliko crteža i akvarela iz 1918. najavljuju kraj prekinutog razvoja, vraćanje münchenskim i pariskim idealima, ali s bitno novim životnim iskustvom i novim slikarskim vidicima (Autoportret, Cote d’Azur, Kraj Nice). Najprije je to u znaku izravnog približavanja Cézanneu (Autoportret, 1920; Mladi Englez, 1920; Sunčanice, 1920), a zatim, u brzoj preobrazbi stila, prema stanovitom fauvizmu (Orač, 1920; Seljak s bijelim turbanom, 1920). Pa ipak će umjesto u fauvizmu B. završiti blažujsku fazu (i produžiti je još neko vrijeme u Zagrebu) u dijametralno suprotnom pravcu: u krajnje racionalnom, geometrijski strukturiranom slikarskom motivu, slikanom tvrdom, »kiparskom« modelacijom i naglašenim volumenom, konsekventno ugašene tonske game i bez vidljiva rukopisa kistom (Planinski pejzaž s potokom, 1923; Vera i Mira, 1924; Mirjana, 1926; Dječak na stolici, oko 1926). To je razdoblje Becićeva neoklasicizma, osobna elaboracija opće situacije kakvu je donio Proljetni salon i događaji »nakon kubizma«, evolucije u pravcu »sintetičnosti«, »objektivnosti«, purificiranog Ingresa (Mrtva priroda s kipićem, 1926; Portret kipara I. Meštrovića, 1926). Tijekom 1927/1928. javljaju se prvi znakovi omekšavanja strogog, skulpturnog tretmana forme (Na česmi, 1927; Poluakt, 1927; Djevojka u smeđem, oko 1928), što će postupno izazvati sve veći udio boje i sve otvoreniju i izravniju prisutnost vidljivih tragova kista. Na prijelomu desetljeća, osobito u slikama bosanskih pejzaža (Prača, 1930), tomu općem smjeru intenziviranja slikarskog pigmenta, rukopisa, neposrednog obraćanja motivu, pridružit će se i kompozicijska otvorenost, što je donijelo definitivan rez u Becićevu slikarstvu. Tijekom čitava četvrtog desetljeća dominira taj bojom i gestom egzaltirani realizam, hedonistički bujan i slikarski virtuozan, okrunjen serijom slika koje su postale poznate kao i one iz münchenskog razdoblja. To je množinom nastalih djela najbogatije Becićevo razdoblje. Potpuno rasvjetljavanje palete i tonsko-koloristički tretman s još prisutnim odjekom voluminoznosti oblika (koji, zapravo, nikada nije bio u potpunosti napušten) nalazimo u pejzažima (Zlarin, 1931; Šibenik, 1932) i portretima (Portret bake, 1930; Portret gospodina, 1931). Upravo u portretima sačuvana je predmetna čvrstoća i jaka organizacija slike (Djevojka s cvijećem, 1933; Braco, 1933; Portret slikarice M. E., 1934; Djevojka s mačkom, 1935; Portret Dra Alberta Bazale, 1935; Portret kćerke sa šeširom, 1936; Mladić s lulom, 1936; Mira sa skijama, 1937). U drugoj skupini figuralnih motiva (Ribar, 1932; Dječak u francuskoj kapi, 1933; Dječak s kukuruzom, 1934; Seljaci ručaju, 1935; Pastir, 1936) postigao je stanovit monumentalizam, građen širokim namazima boje i karakterističnim tonskim grafizmom koji formu drži otvorenom i dinamičnom. Najposlije, skupinom aktova B. je postigao najviše stilske sinteze zrele faze slobodnoga, tonskog realizma, punog hedonističke raskoši koja je psihološki znatno upotpunila poetiku »čistog slikarstva« Grupe trojice (Akt u ležaljci, 1932; Akt, 1933; Poluakt žene, 1933; Akt, 1934; Ženski akt, 1935). Ujednačenom tonskom zasićenošću, pastozno, rađen špahtlom, izdvaja se Portret moje žene (1933). Najdalje u pravcu ekspresije otišao je B. u slikanju pejzaža i mrtvih priroda. Slikani nesuzdržanim zamahom geste, nošeni intenzitetom vizije, preobraženi u stanje povišene stvarnosti, ističu se Bosanski pejzaž (1932), Ispod Trebevića (1932), Mrtva priroda s rakovima (1933), Janje na ražnju (1933), Konjic I (1935), Sajam u Konjicu (1935). Uopće, do 1935/1936. nastala su najvažnija platna trećeg razdoblja Becićeva slikarstva. Do kraja desetljeća slika pretežno pejzaže iz Hercegovine i poneku kompoziciju u kojima se postupno smiruje prvotna impulzivnost. Snažne torzije zamjenjuje ujednačenost rukopisa, silinu čistog slikanja prekriva sve odmjereniji pikturalni kontrapunkt (Rogotin, 1937; Selo na hridi, 1938; Selo kod Metkovića, 1939; Sušenje mreže, 1939; Cinije, 1939; Katedrala, 1940). I kompozicije bilježe smanjenu emocionalnu i slikarsku tenziju (Vršidba u Bosni, 1938; Povratak, 1939). Ali ima pejzaža koji još nose znakove ranije vehementnosti: Kod Jablanice (1938), Utovar ugljena na Gružu (1938), Masline na Koločepu (1938) te kompozicija Neretljanska siesta (1937). Ratne godine vezat će Becića uz atelijer i bližu okolicu Zagreba; tada nastaju radovi bez osobitih stilskih mijena: Samobor (1941), Mlin na Sutli (1944), Čučerje (1944). Ipak u mrtvim prirodama učinjen je znatniji pomak koji će postupno odrediti smjer Becićeva kasnog razdoblja. S palete se gubi karakteristična smeđa boja, koja je bila osnovni nosilac crtaće vitalnosti i tonskog diskontinuiteta u slikama četvrtog desetljeća, a javljaju se sve širi maslinastosrebrni planovi i plohe diskretne modulacije, koja unosi u sliku stanovitu atmosferu utapajući male stvari u osebujnu poeziju čiste (slikarske) vidljivosti: Mrtva priroda (1942), Mrtva priroda s lukom (1943), Vrganji (1943), Sniježnice (1945). Sužavanje tonske skale, sve mekše i lazurnije slikanje motiva, napuštanje svake gestualne spontanosti i impulzivnosti, ugašena paleta, ujednačeni ritam planova boje i njihova meka modulacija – to je donekle povratak vlastitim sezanističkim vrlinama, slikarskim idealima svoje mladosti: Portret bake (1944), Rakovi (1946), Djevojčica s lutkom (1947). I kad bude načas porinut pragmatičnom estetičkom strategijom tendencijskog realizma, B. će mu pokušati prići lapidarno sezanistički (Jablanica, 1949), ili će uspjeti doprijeti samo do crtaćeg kostura herojskog motiva (Jablanica — Zidanje hidroelektrične centrale – Skretanje Neretve, 1949). Posljednja Becićeva slika, Trešnje u Blažuju (1952), ne samo da je sezanistička, nego je otvoreno cézanneovska. Prvi put izlaže 1904. na izložbi Hrvatskog društva umjetnosti u Zagrebu i na Prvoj jugoslavenskoj umetničkoj izložbi u Beogradu; sudjelovao je na svim najvećim jugoslavenskim izložbama u zemlji i inozemstvu. Samostalne izložbe imao je u Zagrebu 1910, 1919, 1921, i u Osijeku 1922. Retrospektive nakon smrti održane su u Zagrebu 1957, 1966, Ljubljani 1957 (Račić, Kraljević, Becić, Herman), Vinkovcima 1971 (s M. Kraljevićem). Studijske izložbe njegovih djela priređene su u Zagrebu 1968 (izložba iz fundusa Moderne galerije), u Beogradu 1974 (razdoblje 1914–1918), Slavonskom Brodu 1979. i 1981. (crteži 1901–1954; akvareli 1906–1940) i Osijeku 1982. S Grupom četvorice izlaže u Zagrebu 1925. i 1928/1929, a s Grupom trojice na svih devet izložaba 1930–1935. Svoje Uspomene objavio je u Savremeniku (1931), a Sjećanja na Račića i Kraljevića u Hrvatskoj reviji (1935). — U kontinuitetu moderne hrvatske umjetnosti, na prijelomu stoljeća; slikarstvo Vladimira Becića otvorilo je, uz Račićevo i Kraljevićevo, novu etapu, prije svega u smislu orijentacije prema neanegdotalnom, čistom slikarstvu kako će se ono, tijekom vremena, iskristalizirati oko pojave i pojma münchenskog kruga. Još 1909. A. G. Matoš jasno uočava Becićev talenat i novu problematiku slikarstva, upućenu isključivo prema autonomnim vrijednostima slike. Preuzimajući Matoševu distinkciju o Meštrovićevoj »nacionalnoj« liniji i liniji »evropskoj«, koje je potvrdu nalazio u Kraljevićevu djelu, K. Strajnić grupira 1915. imena Račića, Kraljevića i Becića i smješta ih u umjetnost »evropskog Zapada« te dovodi u usku vezu s impresionizmom. Pojam »našeg impresionizma«, vezan uz imena münchenske trojke, kasnije će prihvatiti i razviti Lj. Babić i M. Krleža. U poznatom eseju Pioniri našeg slikarstva Lj. Babić ocjenjuje Becića kao onog slikara »druge generacije« s kojim je »naše slikarstvo stupilo na razinu današnje Evrope« postavivši na svoj barjak »strogo slikarski izraz«. M. Krleža podijelio je (1931) Becićevo dotadašnje slikarstvo na münchensko-pariško (1905–1910), srbijansko (1912–1918), blažujsko (1918–1923) i zagrebačko (1923–1931). U prvoj fazi Becić mnogo više pažnje »polaže na savršeno polaganje forme nego na boju«. U drugoj fazi cjelokupni slikarski rad srbijanske, beogradske i bitoljske faze propao je, a prema Becićevim podacima, bila je to faza »pod jakim i isključivim utjecajem cézanneizma«. Glavni elementi treće, blažujske, »euklidovske« faze jesu »matematska, racionalna jasnoća poteza kistom, materijalistička, tvrda modelacija; stroga unutarnja sređenost u odnosima boja i oblika«. U četvrtoj fazi Becićeva platna oslobađaju se »polagano tvrde lapidarne težine, tako značajne za njegov bosanski rad sve do dvadeset i pete-šeste. Njegova se paleta sve više čisti, njegovo gledanje na objekt postaje sve ekskluzivnije u slikarskom smislu, njegovo naglašavanje kolorističkih kontrasta, produbljivanje slikarske tvari i pojačavanje rasvjete, sve to govori o tome kako originalnost Becićevih mogućnosti nije iscrpena.« To je već trenutak kad je u punom naponu djelovanje Grupe trojice (Babić, Becić, Miše) i njihova poetika »čistog slikarstva« realističke i kolorističke orijentacije. Suvremena kritika vrlo iscrpno prati i analizira sve njihove nastupe (1930–1935), jasno uočivši Becićev otklon od »klasicističkog kubizma« prema kolorizmu koji ima nekih dodirnih točaka s M. Vlaminckom (J. Draganić, I. Šrepel), F. Hodlerom (I. Franić) i L. Corinthom. U knjizi Umjetnost kod Hrvata Lj. Babić, ocjenjujući četiri desetljeća Becićeva stvaralaštva, stavlja naglasak na prvo, münchensko razdoblje, kao nepremašenu kvalitativnu odrednicu u bogatom redoslijedu Becićevih sretnijih i manje sretnih faza. U poratnom razdoblju, sve do današnjih dana, Becićevim djelom osobito se bavio M. Peić, podvlačeći temeljnu Babićevu tezu o metodi čistog slikarstva koju su na historijsku scenu hrvatskog slikarstva s revolucionarnim i dalekosežnim posljedicama prvi na početku stoljeća postavili Račić, Kraljević i B. i od koje sam B. u pedesetogodišnjemu stvaralačkom kontinuitetu nikada nije odstupio. LIT.: Antun Gustav Matoš (A. G. M.): Dojmovi s umjetničke izložbe. Hrvatska smotra, 1909, V/9–10, str. 269 + 274–277. — Andrija Milčinović: Vladimir Becić. Savremenik, 7(1912) 6, str. 391–392. — Kosta Strajnić: Mlada umjetnička generacija. Ibid., 10(1915) 11/12, str. 426–429. — Isti: Studije. Zagreb 1918. — Vladimir Lunaček: Izložba Vladimira Becića. Obzor, 62(1921) 52, str. 2. — Todor Manojlović: Peta jugoslovenska umetnička izložba. Misao, 4(1922) IX/61–62, str. 1068. — Milutin Cihlar (Nehajev): XVII proljetni salon. Jutarnji list, 12(1923) 4081, str. 10; 4098, str. 5; 4102, str. 7; 4109, str. 7. — Jerolim Miše: Naša likovna umetnost. Književna republika, 2(1924–25) 1/4, str. 158–164. — Milan Kašanin: Šesta jugoslovenska umetnička izložba. Srpski književni glasnik, NS, (1927) XXI/5, str. 377–379; 6, str. 450–454; 7, str. 530–534. — Ljubo Babić (Lj. B.): Pioniri našeg slikarstva. Svijet, 3(1928) VI/26, str. 559–566. — Miroslav Krleža: Uz slike Vladimira Becića. Hrvatska revija, 2(1929) 1, str, 23–27 + 41 + 49. — Josip Draganić: Izložba: Babić, Becić, Miše. Riječ, 26(1930) 43, str. 12–13. — Ivo Hergešić (Iv. H.): Jedan umjetnički događaj. Izložba Babić, Becić, Miše. Jutarnji list, 19(1930) 6751, str. 8. — Ivo Franić: Naši modernisti. Novo doba (Split), 14(1931) 273, 21. XI, str. 3. — Miroslav Krleža: O Vladimiru Beciću. Hrvatska revija, 4(1931) br. 1. — Ivo Šrepel (Ivo Š-l.): VII izložba Grupe trojice. Jutarnji list, 23(1934) 8199, str. 9. — Vladislav Kušan: Slikarske izložbe. IX izložba Grupe trojice. Hrvatska prosvjeta, 23(1936) 3, str. 113–115. — Ivo Šrepel (Ivo Š-l.): Babić, Becić i Bulić na izložbi Hrvatskih umjetnika. Jutarnji list, 26(1937) 9260, str. 9–10. — Ljubo Babić: Umjetnost kod Hrvata. Zagreb 1943, 207–214. — Matko Peić: Vladimir Becić. Bulletin JAZU, 3(1955) 7, str. 3–5. — Isti: Vladimir Becić, retrospektivna izložba (1904–1954, katalog izložbe). Zagreb 1957. — Isti: Vladimir Becić (katalog izložbe). Zagreb 1966. — Miodrag B. Protić: Treća decenija konstruktivno slikarstvo (katalog izložbe). Beograd 1967. — Božidar Gagro: Putevi modernosti u hrvatskom slikarstvu (u katalogu izložbe: Počeci jugoslovenskog modernog slikarstva 1900–1920). Beograd 1972/1973. — Isti: Slikarstvo minhenskog kruga. Račić, Becić, Herman, Kraljević (katalog izložbe). Zagreb 1973. — Vladimir Maleković: Grupa trojice (katalog izložbe). Zagreb 1976. Potpuniju bibliografiju do 1941. vidi u: Bibliografija rasprava i članaka JLZ-a, 12. Zagreb 1977.

Becić, Vladimir, hrvatski slikar, reporter i fotograf (Slavonski Brod, 1. VI. 1886 – Zagreb, 24. V. 1954). Jedan od predvodnika modernoga hrvatskoga slikarstva.Školovanje i traženja U Zagrebu je polazio privatnu slikarsku školu Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije, potom u Münchenu privatnu školu Heinricha Knirra te 1906–09. Akademiju (kod Huga von Habermanna), zajedno s Josipom Račićem, Miroslavom Kraljevićem i Oskarom Hermanom, s kojima je tvorio neformalnu skupinu tada prozvanu Die Kroatische Schule, poslije münchenski krug, koji je odigrao važnu ulogu u okretanju glavnih tokova hrvatske umjetnosti prema modernizmu (sjećanja na prijatelje s Akademije objavio u Savremeniku 1931. i Hrvatskoj reviji 1935).Za boravka u Münchenu te poslije u Parizu, gdje je 1909–10. pohađao Académie de la Grande Chaumière i radio kao crtač u časopisu Le Rire, slikao je realistički na tragu Goye, Velázqueza, Wilhelma Leibla i Édouarda Maneta. Isprva se istaknuo motivima iz prirode (Hrast, 1907., NMMU) i ženskim aktovima, prikazanima u svakodnevici (Ženski akt s novinama i Akt djevojke kod stola, 1907., NMMU; Ženski portret pred ogledalom, 1908., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek), slikanima prigušenim zemljano-zelenim bojama sa snažnim kontrastima svjetla i sjene. Vrhunce toga razdoblja postiže u portretima i mrtvim prirodama (Dama u crnom, 1908., Narodni muzej Srbije; Portret Miroslava Kraljevića, 1908., Autoportret s polucilindrom i Mrtva priroda, 1909., NMMU), stvarajući ih minimumom sredstava i čistim postupkom temeljenim na krajnje suženoj, gotovo akromatskoj gami. Ubrzo otkriva Paula Cézannea te počinje iskušavati njegove tehnike u nizu pejzaža (Klasija, 1911., NMMU; Jablanovi, 1911), graditi kompozicije izraženim potezima, fasetama u zelenoj kromatskoj osnovi, prihvativši moderni izraz.Po povratku u Zagreb 1910., kao član društva Medulić izlagao je na Rimskoj izložbi 1911., u srpskom paviljonu, i na Jugoslavenskim umjetničkim izložbama (Beograd 1904., 1912., 1922), sudjelujući tako u kretanjima ka kulturnom povezivanju južnoslavenskih naroda.Ratni reporter Bio je nastavnik u Beogradu 1913., potom u Bitolju, no ubrzo s izbijanjem I. svjetskoga rata javlja se kao dobrovoljac u srpsku vojsku, gdje je djelovao kao ratni slikar te ratni dopisnik (reporter, ilustrator i fotograf) za francuski časopis L’Illustration, u kojem je 1916–18., bilježeći niz ratnih zbivanja i protagonista, objavio i seriju fotografija (Srpsko povlačenje i Kralj Petar I napušta Srbiju u volovskoj zaprezi, 1916), neke od vrhunaca reportažne fotografije toga doba. Stvorio je i mnogobrojne crteže, akvarele, grafike i ulja s ratnim prizorima (Ranjenik, 1915., NMMU; Krsna slava, 1917., MSU; Kraljevo povlačenje, 1917), istaknuvši se kao jedan od najvažnijih kroničara I. svjetskoga rata.Blažujska i zagrebačka zrela faza Od 1919. djelovao je u Blažuju kraj Sarajeva, gdje je sagradio kuću i atelijer. Razrađuje Cézanneove tehnike, superiorno ih prihvaćajući. Slikanjem motiva iz svoje okoline (Majka s djetetom, 1919., NMMU; Knjige, 1919., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek; Autoportret, 1920., i Mrtva priroda, 1922., MSU) stvara temelje sezanističkoj struji u hrvatskom slikarstvu. Istodobno sudjeluje na izložbama Proljetnog salona (1920–25) i Grupe nezavisnih umjetnika (1924–27), a 1920. kratkotrajno boravi u Parizu, gdje se iznova nadahnjuje Manetom i Cézanneom, no postaje svjestan inovacija na pariškoj likovnoj sceni, posebno fovizma, te ih spaja u akvarelu s prikazom sezanističkoga motiva zdjele s jabukama i reprodukcijom Matisseove slike (Mrtva priroda, 1920., NMMU).Po povratku u Zagreb, 1924. počinje raditi kao profesor na ALU (do 1947) te se sukladno suvremenim europskim kretanjima okreće neoklasicizmu. Kompozicije s prikazima monumentalnih ženskih figura i aktova u pejzažu, blažujskih pejzaža i mrtvih priroda gradi krajnje pročišćenim likovnim jezikom – prigušenom tonskom skalom slika volumene gotovo skulpturalne plastičnosti, zaglađenih površina, bez vidljiva poteza, čime postiže hladni dojam otuđenja i zatravljenosti (Blažujski krajolik, 1923., Gradski muzej Karlovac; Planinski pejzaž s potokom, 1923., Vera i Mira, 1924., i Mirjana, 1926., NMMU; Tri akta u pejzažu, 1924; Djevojka s vrčem, 1926., Gradski muzej Vukovar).Potkraj 1920-ih okreće se kolorističkomu izrazu, otvorenijoj kompoziciji, mekšim oblicima, slobodnijemu rukopisu te svjetlijoj i intenzivnijoj paleti, ali uza zadržavanje voluminoznosti oblika. Od 1929. djeluje u Grupi trojice te je tematski sve više zaokupljen bosanskim i dalmatinskim krajolikom, u kojima ekspresivnom gestom naglašava regionalne specifičnosti (Šibenik, 1932., NMMU; Konjic, 1933; Rogotin, 1937., NMMU). U žanr-prizorima pak stereotipno prikazuje likove seljaka i ribara, uglavnom pri svakodnevnim, većinom fizičkim aktivnostima ili vezano za objed (Ribar, 1932., i Dječak s kukuruzom, 1937., NMMU; Neretvanska siesta, 1934–35., MMSU; Janje na ražnju, 1932., Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda; Ribe, 1933; Seljaci ručaju, 1935), dok likove iz građanskoga okruženja donosi u trenutcima odmora i dokolice (Sunčanje, 1932., Umjetnička galerija, Dubrovnik; Djevojka sa cvijećem, 1933., NMMU; Portret slikarice M. E., 1934., Umjetnička galerija BiH, Sarajevo), nerijetko zaokupljen ženskim aktom (Akt, oko 1933; Poluakt žene, 1934., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek).Ratno i poslijeratno razdoblje Tijekom II. svjetskoga rata i neposredno nakon njega ponovo suzuje skalu, slika pejzaže (Iz Hrvatskog zagorja, 1944) i intimne prizore (Vrganji, 1943; Branko, 1944; Portret bake, 1944., NMMU; Mrtva priroda s kukuruzima, 1945; Autoportret, 1946), a izdvajaju se lavirani crteži u kojima je dosegnuo punoću čistoga izraza (Dunja i seka i Autoportret, 1947., Kabinet grafike HAZU; Portret dr. Vlatka Velebita, 1948) te portret unuke Dunje (Djevojčica s lutkom, 1947., NMMU), kojim je, umećući fragment Velázquezove slike, ostvario posvetu svojemu slikarskomu uzoru.Tematski u duhu socrealizma, a stilski sezanizma naslikao je žanr-sliku velikih dimenzija Izgradnja hidrocentrale Jablanica (1949., NMMU) te mrtvu prirodu, vazu s cvijećem s naslonjenom slikom Josipa Broza Tita (25. maj, 1947). Zadnjih godina posvetio se slikanju svojega intimnoga kruga (Autoportret s Nenom, 1951; Trešnje u Blažuju, 1952).Nasljeđe Među prvima donijevši modernističke ideje u našu sredinu, zanesen francuskim modernizmom, posebno Cézanneom, otvorio je put prema čistom slikarstvu u hrvatskoj umjetnosti, dok je kasnijim okretanjem kolorizmu sudjelovao u stvaranju jedne od najplodnijih hrvatskih slikarskih struja.Od 1934. bio je redoviti član JAZU-a. Retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu u Umjetničkom paviljonu 1984. i u Galeriji Klovićevi dvori 2018. Citiranje: Becić, Vladimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata