Vladimir Prelog
Sarajevo 23. 7. 1906. – Zürich 7. 1. 1998.
dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, 1975; 1906-1998
Vladimir Prelog (Sarajevo, 23. srpnja 1906. – Zürich, 7. siječnja 1998.) bio je hrvatski i švicarski kemičar. Dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju 1975. godine.
== Životopis ==
Vladimir Prelog rođen je u Sarajevu 1906. godine od oca Milana, hrvatskoga povjesničara i majke Marije (rođ. Cettolo). U rodnom Sarajevu pohađao je pučku školu, a nakon razvoda roditelja 1915. godine s ocem dolazi u Hrvatsku. Pučku školu završio je u Zagrebu, gdje je počeo pohađati i realnu gimnaziju, a u trećem razredu s ocem preselio se u Osijek. Tamo nastavlja svoje srednjoškolsko obrazovanje na Kraljevskoj realnoj gimnaziji i, zahvaljujući profesoru Ivanu Kuriji, počinje se zanimati za kemiju. Pod njegovim je mentorstvom već u petnaestoj godini objavio svoj prvi znanstveni rad iz kemije, Eine Titriervorrichtung, koji je objavljen u njemačkome znanstvenome časopisu Chemiker-Zeitungu (Köthen 1921., 45.). Nakon što je 1924. godine maturirao u Zagrebu, odlazi na studij kemije u Prag. Tamo je na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničke visoke škole diplomirao 1928., a doktorirao 1929. godine pod vodstvom Emila Votočeka. Istodobno je surađivao s kemičarem Rudolfom Lukešom. Nakon doktorata neko je vrijeme radio u laboratoriju kemijske veletrgovine G. J. Dřize, a 1934. godine vratio se u Zagreb. U Zagrebu je od 1935. do 1941. godine bio docentom i predavao organsku kemiju na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te bio predstojnikom Zavoda za organsku kemiju. Godine 1941., na poziv Lavoslava Ružičke, odlazi u Švicarsku zbog tadašnje političke situacije.
Član je više akademija znanosti i počasni doktor mnogih sveučilišta te počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1986. godine.
Za vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj, zahvaljujući njegovu autoritetu i angažmanu, objavljen je Apel nobelovaca za pomoć Hrvatskoj. Svojoj bivšoj Katedri za organsku kemiju na Tehničkome fakultetu u Zagrebu poklonio je bogatu zbirku knjiga i časopisa iz osobne knjižnice.
Umro je u Zürichu, 7. siječnja 1998. godine. U Zürichu je kremiran a 21. rujna 2001. godine njegova urna prenesena je i nakon komemoracije u palači HAZU svečano položena u grobnicu HAZU na Mirogoju.
== Znanstvena djelatnost ==
Godine 1935. na poziv Tehničkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prihvatio je mjesto docenta te preuzeo nastavu organske kemije za studente inženjerske kemije i postao predstojnikom Zavoda za organsku kemiju. Prelog je prvi sa svojim doktorandom Rativojem Seiwerthom sintetizirao adamantan, ugljikovodik vrlo stabilne policikličke strukture, izoliran iz moravske nafte. U sedam godina djelovanja u Zagrebu Prelogova je radna skupina objavila 48 znanstvenih radova.
Na Saveznoj tehničkoj školi (ETH) u Zürichu je od 1942. godine bio privatni docent, od 1947. godine izvanredni, od 1950. godine redoviti profesor organske kemije, a 1957. godine, nakon odlaska Lavoslava Ružičke u mirovinu, preuzeo je predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju (1957. – 1965.). Područje njegovih istraživanja bili su, uglavnom, heterociklički spojevi, alkaloidi, antibiotici. Središnje zanimanje bila mu je stereokemija molekula, zaokuplja ga problem prostorne građe molekula. Uvodi naziv kemijska topologija za područje stereokemije koja se bavi geometrijskim svojstvima molekula. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, kinina, strihnina i drugih alkaloida, a sintetizirao je mnoge organske spojeve. Njegovi radovi su pridonijeli razumijevanju naravi enzimatskih reakcija.
== Djela ==
Leopold Ruzicka, 1887-1976, elected for. mem. R.S. 1942, [London: Royal Society, 1980?], (suautor Oskar Jeger) (hrv. izd. Lavoslav Ružička: 1887. – 1976., (prijevod: Dragutin Fleš), Savez kemičara i tehnologa Hrvatske, Zagreb, 1987. (suautor Oskar Jeger)
My 128 semesters of studies of chemistry, American Chemical Society, Washington, DC, 1991. (hrv. izd. Moja 132 semestra studija kemije, prijevod: Helena Cerić, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Zagreb, 2007.)
Radovi: 1942–1948, [S.l] : [S.n.], [19 - - ]. Knjiga sadrži uvezane separate V. Preloga.
== Nagrade, odličja i priznanja ==
1975.: Dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju, za radove na području organskih prirodnih spojeva i stereokemije.
1989.: Medalja Hrvatskoga kemijskoga društva "Božo Težak", za sveukupni znanstveni opus i za zalaganje za napredak hrvatske kemije.
Počasni građanin Zagreba (1989.), Sarajeva (1992.) i Osijeka (1994.).
1996.: Jubilarna nagrada Plive.
== Spomen ==
Po njemu je u Švicarskoj nazvana Švicarsko-hrvatska udruga "Vladimir Prelog" (UVP).
U Zagrebu i Sarajevu po njemu su nazvane ulice.
Na rodnoj kući podignuta mu je spomen-ploča.
U Zagrebu su mu poprsja postavljena na ulazu u Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije te u Institutu Plive a replika poprsja iz Zagreba postavljena je i u Pragu.
U Osijeku je postavljeno njegovo poprsje uz poprsja Josipa Jurja Strossmayera i Lavoslava Ružičke u Perivoju hrvatskih velikana.
Njegova figura u bronci nalazi se u Parku nobelovaca u Mostaru.
Dobio je poštanske marke u Hrvatskoj (2001., u seriji prigodnih maraka Hrvatski nobelovci), Bosni i Hercegovini i Švicarskoj.
U okviru Društva diplomiranih inženjera i prijatelja Kemijsko-tehnološkoga studija osnovan je, 1991. godine, Akademski zbor Chemicae ingeniariae alumni koji od 2004. godine djeluje pod nazivom Akademski zbor Vladimir Prelog.
Od 1996. godine dodjeljuje se, svake druge godine, Nagrada "Vladimir Prelog" za organsku kemiju.
2005. godine u Zagrebu je Kemijska i geološka tehnička škola, uz suglasnost Prelogove supruge Kamile, preimenovana u Prirodoslovna škola Vladimira Preloga.
Bio je stipendist Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak isto kao i hrvatski pisac Ivo Andrić (koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine) te je u njihovu čast Napredak utemeljio fond za stipendiranje mladih, koji je nazvan njihovim imenima.
Tijekom 2006. i 2007. godine diljem Hrvatske obilježena je Prelogova godina, 100. obljetnica znanstvenikova rođenja.
Poznati hrvatski kipar, grafičar i ilustrator Ivan Antolčić napravio je njegov kip 2008. godine za Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije. Istovjetni primjerak postoji kao odljevak u bronci, a nalazi se u Pragu u jednom tamošnjem fakultetu.
Od 2013. godine u sklopu Skupa kemičara i kemijskih inženjera održava se Simpozij "Vladimir Prelog" u okviru kojega održavaju se predavanja iz područja organske kemije.
2015.: 21. travnja, u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti otvorena je Memorijalna soba nobelovaca Ružičke i Preloga.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Prelogova godina, o projektu i programu Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. travnja 2008. (Wayback Machine)
(engl.) Kratka autobiografija na engleskom jeziku Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. listopada 2007. (Wayback Machine)
(engl.) Surprise Festschrift in Honour of Professor Vladimir Prelog Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. prosinca 2008. (Wayback Machine), spec. izd., Croatica Chemica Acta, sv. 69, br. 2, 1996.
(njem.) Životopis u Švicarskom povijesnom leksikonu spominje da je bio hrvatski i švicarski državljanin
(engl.) CV and Obituary. Vladimir Prelog Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. srpnja 2017. (Wayback Machine), chab.ethz.ch
Vladimir Prelog Hrvatska tehnička enciklopedija
PRELOG, Vladimir (Vlado), kemičar (Sarajevo, 23. VII. 1906 — Zürich, 7. I. 1998). Sin povjesničara Milana. Gimnaziju polazio u Osijeku i završio 1924. u Zagrebu, diplomirao 1928. na Kemijsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu, gdje je 1929. i doktorirao u E. Votočeka tezom O kyselině 3,12-dihydroxypalmitové, necukerné složce kyseliny rhamnokonvolvulinové. Do 1934. radio ondje u tvrtki G. J. Dříze kao voditelj laboratorija za fine kemikalije, od 1934. u Zagrebu u Kemijsko-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta; od 1935. docent, od 1941. izvanredni profesor u Zavodu za organsku kemiju. Potkraj 1941. odlazi iz Zagreba i uz pomoć L. Ružičke zapošljava se u Laboratoriju za organsku kemiju Tehničke visoke škole u Zürichu (Eidgenössische technische Hochschule, ETH); od 1942. privatni je docent, od 1945. naslovni, od 1947. izvanredni te od 1950. do umirovljenja 1976. redoviti profesor. God. 1957–65. bio je voditelj Laboratorija. — Prvi znanstveni rad, Eine Titriervorrichtung (Chemiker-Zeitung, Köthen 1921, 45), objavio je kao gimnazijalac uz pomoć profesora I. Kurije. U Pragu istraživao mogućnost sinteze kinuklidinskoga dijela molekule kinina te moguće protumalarijsko djelovanje više reakcijskih međuprodukata i rezultate objelodanio u 25 znanstvenih radova. Na zagrebačkom je Fakultetu modernizirao nastavu kemije uvođenjem u program preparativne organske kemije, sastavljanjem nastavnoga materijala prema kojem je 1942. tiskan udžbenik Organska kemija I–II te opremanjem studentskoga laboratorija suvremenim uređajima uz pomoć tvrtke Kaštel d. d. (poslije Pliva), s kojom je uspostavio i znanstvenu suradnju. Nastavio je rad započet u Pragu usredotočivši se na sintezu kemoterapeutika te istraživanje alkaloida kore kininovca i nekih alkaloidnih bicikličkih baza. U Kaštelu je 1936. potaknuo osnivanje Istraživačkoga laboratorija s kemijskim i farmakološkim odjelom te sa svojim diplomantima i doktorandima pripravio potpuno nove spojeve za proizvodnju lijekova, među kojima je najpoznatiji sulfonilamid, vrlo djelotvoran antibakterijski lijek, patentiran 1937. pod nazivom Streptazol. S R. Seiwerthom prvi je uspjelo sintetizirao naftni ugljikovodik adamantan, a nakon objavljivanja rezultata u časopisu Berichte der Deutschen chemischen Gesellschaft (Weinheim 1941, 74) postao je svjetski poznat. Tijekom zagrebačkoga djelovanja sa suradnicima je objavio pedesetak znanstvenih radova. Na ETH je s E. Gäumannom predvodio skupinu organskih kemičara i mikrobiologa koji su istraživali mikrobne metabolite te otkrili, odredili konstituciju i sintetizirali feroksiamin i izolirali rifamicin, nonacitin i boromicin. Prelog je imao široko područje znanstvenoga interesa, no većina mu je radova iz stereokemije. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, triterpena, kinina, strihnina, solanina i drugih alkaloida, a njegova sustavna istraživanja stereoselektivnosti mikrobnih i enzimskih reakcija rezultirala su empirijskim pravilom koje predviđa konformacijske odnose reaktanata i produkata (Prelogovo pravilo). Baveći se geometrijskim svojstvima molekula, o tom je području stereokemije, koje je nazvao kemijskom topologijom, 1967–69. objavio niz članaka. Uočivši potrebu za jednoznačnim opisom konfiguracije stereoizomera, s R. S. Cahnom i C. Ingoldom predložio je sveobuhvatni sustav kategorizacije i specifikacije molekulske kiralnosti, nazvan Cahn-Ingold-Prelogovim pravilima (CIP-pravila), koji se i danas primjenjuje. Nakon umirovljenja omogućio je svojim stipendijama nekolicini organskih kemičara doktorske i poslijedoktorske specijalizacije na ETH, istražujući s njima područje krunastih etera. Rezultate istraživanja objavio je u 417 znanstvenih radova, u periodicima Chemické listy (Prag 1928, 1930–31, 1938),Collection of Czechoslovak Chemical Communication (Prag 1929–38, 1950), Arhiv za hemiju i farmaciju (1934–36; Arhiv za kemiju i tehnologiju, 1939), Hoppe-Seyler’s Zeitschrift für physiologische Chemie (Berlin 1936), Justus Liebigs Annalen der Chemie (Weinheim 1936–40, 1957, 1960, 1963), Helvetica chimica acta (Basel 1937, 1942–69, 1971–73, 1979, 1982–83, 1986, 1993–94), Journal of the Chemical Society (London 1938–39, 1950), Berichte der Deutschen chemischen Gesellschaft (1939–41; Chemische Berichte, 1959), Naturwissenschaften (Berlin 1940, 1985), Experientia (Basel 1945, 1948, 1954, 1956–57, 1960, 1964, 1967), Comptes rendus de l’ Académie des sciences (Pariz 1951, 1953), Bulletin de la Société chimique de France (Pariz 1952, 1956, 1960), Chemistry & Industry (London 1953), Nature (London 1953), Angewandte Chemie (Weinheim 1957–58, 1960, 1966, 1968, 1982, 1985, 1989; International Edition, 1966, 1982, 1985, 1989), Croatica chemica acta (1957, 1965, 1976, 1985), Monatshefte für Chemie (Beč 1957), Record of Chemical Progress (New York 1957), Suomen kemistilehti (Helsinki 1958), Tetrahedron Letters (Oxford 1960, 1964), Industrie chimique belge (Bruxelles 1962), Chemotherapy (Basel 1963), Pharmaceutica acta Helvetiae (Zürich 1963), Pure and Applied Chemistry (London 1963–64, 1971, 1978), Fortschritte der Chemie organischer Naturstoffe (Beč 1964), Antimicrobial Agents and Chemotherapy (Washington 1965), Tetrahedron (Oxford 1966), Chemistry in Britain (London 1968), Proceedings, Series B (Amsterdam 1968), European Journal of Biochemistry (Berlin 1971, 1977), Chemische Rundschau (Solothurn 1973), Chimia (Zürich 1975–76, 1983, 1986), Journal of Molecular Catalysis (Lausanne 1976), Science (New York 1976), Chemistry Letters (Tokyo 1981), Journal of Chromatography (Amsterdam 1982, 1985), Naturwissenschaftliche Rundschau (Stuttgart 1985), Rad JAZU (1986), Kemija u industriji (1987), Priroda (1987), Aldrichimica acta (Milwaukee 1990) i Chirality (New York 1991). Suautor je knjige Lavoslav Ružička 1887–1976 (Zagreb 1987). Isticao je značenje sprege znanosti i proizvodnje potkrijepivši to rezultatima vlastitoga rada (tridesetak prihvaćenih patenata). Nakon što je 1957. preuzeo Ružičkino mjesto predstojnika Laboratorija za organsku kemiju, nastavio je njegove reforme uspjelo povezavši tradicionalnu i modernu organsku kemiju te pretvorivši ETH u svjetski poznatu školu organske kemije. Pratio je napredak organske kemije u Hrvatskoj, zauzimao se za modernizaciju nastavnih programa s više praktičnoga rada u laboratorijima, a skupina njegovih učenika i znanstvenih suradnika, poslije nazvana Prelogovom zagrebačkom školom organske kemije, postignula je zapaženu sveučilišnu i znanstvenu karijeru na zagrebačkim fakultetima, u IRB i Plivinu Istraživačkom institutu. Bio je predsjednik Švicarskoga kemijskoga društva 1972–74. i član Upravnoga odbora tvrtke Ciba-Geigy 1960–78. Za prinos stereokemiji molekula i reakcija podijelio je s J. W. Cornforthom Nobelovu nagradu za kemiju 1975. Dobitnik je Medalje »Božo Težak« 1989. i jubilarne nagrade Plive 1996. Bio je počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te više inozemnih sveučilišta, počasni član mnogih udruga i akademija, među ostalim HAZU i Papinske akademije znanosti, počasni predsjednik bijenalnoga skupa Ružičkini dani te društva Almae matris alumni Croaticae Zagrebačkoga sveučilišta. Prigodom obljetnica za života su mu posvećeni 1976. i 1996. posebni brojevi časopisa Croatica chemica acta i 1986. znanstveni skupovi u Weizmannovu institutu u Rehovotu, na Zagrebačkom sveučilištu te na ETH. O stotoj obljetnici rođenja u Hrvatskoj je 2006. proglašena Prelogovom godinom; u Zagrebu su 2006. i 2007. održani skupovi o njem, 2007. objavljen je prijevod njegove znanstvene autobiografije Moja 132 semestra studija kemije (My 132 Semesters of Chemistry Studies. Washington 1991), a 2008. priređena izložba o njem u Tehničkom muzeju. Od 1986. ETH godišnje organizira Prelogovo predavanje i za prinose stereokemiji dodjeljuje zlatnu Prelogovu medalju, a Pliva i Hrvatsko kemijsko društvo od 1996. svake druge godine mladim kemičarima dodjeljuju Nagradu »Vladimir Prelog« za znanstvena postignuća u organskoj kemiji. Njemu u čast osnovano je 1998. švicarsko-hrvatsko društvo »Vladimir Prelog« u Zürichu. Po njem su nazvani stipendija Hrvatskoga kulturnoga društva »Napredak«, Prirodoslovna škola u Zagrebu i Akademski pjevački zbor koji djeluje u okviru Društva diplomiranih inženjera i prijatelja kemijsko-tehnološkog studija Sveučilišta u Zagrebu. Poprsja u bronci postavljena su mu u Perivoju hrvatskih velikana u Osijeku (M. Sušac) i u Plivinu Istraživačkom institutu (K. Kovačić), portret u bronci u zgradi Fakulteta kemijskoga inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (I. Antolčić) i inačica u Tehničkoj visokoj školi u Pragu, a figura u bronci u Parku nobelovaca u Mostaru (Z. Jurić). Proglašen je počasnim građaninom Zagreba 1989, Sarajeva 1992. i Osijeka 1994. Poštanske marke s njegovim likom izdane su u Hrvatskoj, BiH i Švicarskoj. O njem su snimljeni portreti u okviru Obrazovnoga programa TV Zagreb (1976, Z. Prelog; 1986, Jasmina Božinovska i T. Krčmar), TV serije Srdačno vaši (1986, I. Hetrich) te Dokumentarnoga programa HTV (1997, T. Perica i Anđelka Mustapić). U zgradi Knjižnice HAZU otvorena je 2015. Memorijalna soba nobelovaca Lavoslava Ružičke i Vladimira Preloga u kojoj su izloženi njegovi osobni predmeti, korespondencija, fotografije i dio stručne biblioteke što ih je oporučio HAZU. Matičnomu Zavodu za organsku kemiju, gdje su i danas pohranjeni njegovi sintetizirani uzorci, ostavio je knjige i časopise povijesne vrijednosti. Bio je među prvim nobelovcima koji su 1991. potpisali Apel za mir u Hrvatskoj i BiH. Pokopan na zagrebačkom Mirogoju. LIT.: G. Muačević: Vladimir Prelog. Farmaceutski glasnik,8(1952) 5, str. 228. — K. D. i D. K.: Dr Vladimir Prelog. U povodu 65. obljetnice rođenja. Kemija u industriji, 20(1971) 11, str. 537–539. — I. Antić: Naš nobelovac prof. Vladimir Prelog. Priroda, 65(1976) 2, str. 56–59. — Prof. Vladimir Prelog – 80. obljetnica rođenja. Kemija u industriji, 35(1986) 8, str. 461–462. — T. Krčmar: Osamdeset godina nobelovca Vladimira Preloga. Priroda, 75(1986–87) 1, str. 3. — Isti: Drugi o Prelogu. Ibid., str. 5. — Isti: Vladimir Prelog i Zagreb. Ibid., str. 6. — D. Mikuličić: Nobelovac iz Sarajeva, Osijeka i Zagreba. Ibid., str. 4. — N. Trinajstić: Znanstveni rad Vladimira Preloga. Ibid., str. 7–8. — Počasni član Vladimir Prelog. Ljetopis JAZU, 1987, 90, str. 399–416. — Pozdravni govor u povodu dodjele medalje »Božo Težak« V. Prelogu. Croatica chemica acta, 62(1989) 3, str. A11–A13. — K. Kovačević: Razvitak stručnog i znanstvenog rada u Plivi. U: Bibliografija znanstvenih i stručnih radova – Pliva 1921–1991. Zagreb 1991, str. XI–XXVII. — B. Gašpert: Utjecaj V. Preloga i njegove škole na razvoj organske kemije u Hrvatskoj od 1945. do 1975. g. U: Gimnazije u Osijeku 1729–1995. Osijek 1996, 43–51. — K. Kovačević: Doprinos prof. V. Preloga Hrvatskoj u razdoblju 1975–1995. Ibid., str. 53–63. — R. Seiwerth: Prelogova škola organske kemije u Zagrebu 1935–1945. Ibid., str. 31–41. — M. Šerić: Devet desetljeća učenja. Večernji list, 40(1996) 27. VII, str. 14. — K. Jakopčić: Zavod u kojemu je profesor Vladimir Prelog započeo svoju akademsku karijeru. Kemija u industriji, 46(1997) 1, str. 26–30. — (Nekrolozi): Vjesnik, 59(1998) 14. I, str. 20. — L. Botteri, Slobodna Dalmacija, 55(1998) 15. I, str. 4. — M. Dumić, Kemija u industriji, 47(1998) 1, str. 1–4. — S. Kalogjera-Brkić, Večernji list, 41(1998) 15. I, str. 25. — R. Seiwerth, Ljetopis HAZU, 1998, 102, str. 487–501. — M. Šerić, Večernji list, 42(1998) 16. I, str. 68. — A. Eschenmoser, Chimia (Bern), 53(1999) 4, str. 126–132. — N. Trinajstić: Ogledi o znanosti i znanstvenicima. Zagreb 1998. — K. Kovačević: Professor Vladimir Prelog, Mentor to Croatian Chemists. Chimia, 53(1999) 4, str. 134–137. — K. Mislow: Vlado as Cheiron. Ibid., str. 138–139. — Auszüge aus einem von Frank Elstner mit Prof. Dr. Vladimir Prelog geführten Interview. Ibid., str. 140–142. — Z. Radić: U srcu je bio i ostao Hrvat! Večernji list, 45(2001) 19. IX, str. 61. — Isti: Nobelovac na Mirogoju. Ibid., 28. IX, str. 21. — Spomenica posvećena Vladimiru Prelogu, počasnom članu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u povodu svečanog ukopa urne 27. rujna 2001. Zagreb 2002. — D. Jendrić: Građa za spomen-sobu Prelogu, Ružički i Andriću. Večernji list, 46(2002) 28. IX, str. 16. — N. Trinajstić: 100 hrvatskih kemičara. Zagreb 2002, 148–149. — M. Kaštelan-Macan: Vizionari kemijsko-inženjerskoga studija. Zagreb 2004, 155–171. — L. Černi: Prelogova ostavština za buduće generacije. Vjesnik, 67(2006) 22. IV, str. 70–71. — K. Kovačević: Bio sam Prelogov učenik. Priroda, 96(2006) 9, str. 24–28. — D. E. Sunko: Sjećanja na Preloga u Zagrebu. Ibid., 7/8, str. 55–58. — Spomenica posvećena Vladimiru Prelogu (1906–1998) počasnomu članu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Zagreb 2006. — Znanstveno-stručni skup Vladimir Prelog i hrvatska kemija (zbornik). Zagreb 2007. — M. Kaštelan-Macan: Prelogova 132 semestra studija kemije. Hrvatska revija, 7(2007) 3, str. 4–9. — K. Kovačević: Nobelovac Vladimir Prelog – učitelj hrvatskih kemičara. Kemija u industriji, 56(2007) 3, str. 109–113. — S. Paušek-Baždar: Vladimir Prelog. U: Croatica, 2. Zagreb 2007, 694–697. — M. Kaštelan-Macan: Živa baština Vladimira Preloga. Zagreb 2008. — M. Pulić: Kemija za gledanje. Večernji list, 48(2008) 17. I, str. 32–33. — N. Raos: Nobelovac Vladimir Prelog – novo lice kemije (katalog izložbe). Zagreb 2008. — M. Dumić i K. Kovačević: Ogledi o Vladimiru Prelogu. Zagreb 2010. — I. Balić: Vladimir Prelog i njegovo osječko školovanje. Priroda, 103(2013) 12, str. 40–44. — N. Kujundžić: Vladimir Prelog and the Study of Pharmacy at the University of Zagreb. Rad HAZU, 2014, 520, str. 81–100. — www.unizg.hr/fileadmin/rektorat/Suradnja/AMAC_Alumni/AMAC/Glasnik/AMAC-8-9b.pdf (11. VI. 2015). — www. library.ethz.ch/Ressourcen/Digitale-Bibliothek/Kurzportraets/Vladimir-Prelog-1906-bis-1998 (30. IV. 2015). — www.vscht.cz/skola/historie/prelog (11. VI. 2015). — croatia.ch/kultura/znanost/090115.php (12. VI. 2015). — https://www.glas-slavonije.hr/266518/5/Otvorenje-Memorijalne-sobe-nobelovaca-Ruzicke-i-Preloga (21. VII. 2015).
Prelog, Vladimir, hrvatski i švicarski kemičar (Sarajevo, 23. VII. 1906 – Zürich, 7. I. 1998). Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Osijeku. Njegov osječki profesor Ivan Kuria oduševio ga je za kemiju, pa je Prelog uz njegovu pomoć već 1921. objavio svoj prvi znanstveni rad. Diplomu inženjera kemije stekao je 1928. na Tehničkoj visokoj školi u Pragu, gdje je 1929. i doktorirao kod uglednoga češkog kemičara Emila Votočeka. Nakon odsluženja vojnog roka u Tivtu vratio se u Prag i zaposlio kao voditelj proizvodnje rijetkih kemikalija tvrtke Gotharda J. Dřize, gdje se, od početka zainteresiran za kemiju prirodnih spojeva, usput bavio i istraživanjem alkaloida iz kore kininovca i objavio nekoliko radova. Na poziv Tehničkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prihvatio je 1935. mjesto docenta, preuzeo nastavu organske kemije za studente inženjerske kemije i postao predstojnikom Zavoda za organsku kemiju. Kako je na tom mjestu naslijedio profesora I. Mareka, koji se bavio organskom analizom, nije zatekao prikladne uvjete za rad na organskoj sintezi. Zato se za pomoć obratio maloj tvornici farmaceutskih proizvoda Kaštel (danas Pliva), u kojoj su ubrzo shvatili kolika bi mogla biti korist od suradnje s Prelogom. Sredstvima Kaštela na Fakultetu je bio uređen Zavod za organsku kemiju, a u tvornici izgrađen istraživački laboratorij, koji se poslije razvio u Plivin istraživački institut. Prelog se u svojem radu orijentirao na organsku sintetsku kemiju, tragajući za novim spojevima koji bi ponajprije bili temelj za proizvodnju lijekova, ali i bojila i dr. proizvoda. Ubrzo je s mlađim suradnicima i studentima započeo istraživanje kemije kinina i srodnih spojeva te proizvodnju streptazola, jednog od prvih komercijalnih sulfonilamida. Prvi je sa svojim doktorandom R. Seiwerthom sintetizirao adamantan, ugljikovodik vrlo stabilne policikličke strukture, izoliran iz moravske nafte. U sedam godina djelovanja u Zagrebu Prelogova je radna skupina objavila čak 48 znanstvenih radova. Rezultati tih istraživanja učinili su zagrebačku organsku kemiju poznatom u svijetu. God. 1941. bio je na Tehničkome fakultetu izabran u zvanje izvanrednoga profesora. Nakon izbijanja II. svjetskog rata i okupacije Hrvatske, zbog smanjenih mogućnosti za istraživački rad, prvo je otišao u Heidelberg kod njemačkog nobelovca R. Kuhna, a zatim je prihvatio poziv nobelovca L. Ružičke i otišao u Zürich, na Saveznu tehničku školu (ETH), gdje je od 1942. bio privatni docent, od 1947. izvanredni, a od 1950. redoviti profesor organske kemije, a 1957., nakon odlaska L. Ružičke u mirovinu, preuzeo je predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju (1957–65). Središnje je mjesto njegova znanstvenog zanimanja bila stereokemija, a područje istraživanja bili su organski heterociklički spojevi, alkaloidi i antibiotici. Uveo je naziv kemijska topologija za područje stereokemije koje se bavi geometrijskim svojstvima likova koji predočuju trenutačnu topografiju molekule. U opću kemijsku terminologiju uveo je pojam kiralnosti, geometrijskoga svojstva koje uzrokuje optičku aktivnost kemijskih spojeva. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, triterpena, kinina, strihnina, solanina i dr. alkaloida, posebno stereokemiji srednjih prstena i steroidnih hormona. Proučavao je odnos strukture i reaktivnosti organskih spojeva. Sustavnim studijem asimetrične sinteze došao je do empirijskoga pravila koje određuje konformacijske odnose reaktanata i produkata (Prelogovo pravilo). Radi boljega razumijevanja enantioselekcije u enzimima, istraživao je kiralnu katalizu i mikrobiološku redukciju. Njegovi su radovi znatno pridonijeli boljemu razumijevanju enzimskih reakcija. S Robertom S. Cahnom i Christopherom K. Ingoldom razradio je postupke klasifikacije i specifikacije prostorne građe kiralnih molekula, formulirajući (1966) Cahn-Ingold-Prelogova pravila, koja se danas općenito primjenjuju u organskoj stereokemiji. U suradnji s industrijom bavio se određivanjem strukture mikrobnih antimetabolita i antibiotika. Iako umirovljen (1976), nastavio je istraživanja u području stereokemije. I nadalje je surađivao s Plivom. Odgojio je mnoge naraštaje kemičara, u svoj laboratorij pozivao je na usavršavanje organske kemičare iz Plive, Sveučilišta i Instituta »Ruđer Bošković«, pa su iz njegove škole proizišli mnogi poznati hrvatski i svjetski kemijski stručnjaci. Njegov opus obuhvaća više od 400 znanstvenih radova. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, a kruna je svemu Nobelova nagrada za kemiju, za istraživanja stereokemije organskih molekula i reakcija, koju je 1975. podijelio s britanskim znanstvenikom J. W. Cornforthom. Bio je član ili počasni član mnogih svjetskih znanstvenih društava i akademija znanosti te počasni doktor uglednih svjetskih sveučilišta (Liverpool, Pariz, Cambridge, Bruxelles, Manchester, Barcelona). U Hrvatskoj je bio počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu, počasni član JAZU (danas HAZU) od 1986., dobio je medalju Hrvatskoga kemijskoga društva »Božo Težak« (1989). Potpisnik je Apela za mir u Hrvatskoj, koji je 1991. potpisalo više od 100 dobitnika Nobelove nagrade. Na poticaj HAZU posmrtni ostatci V. Preloga preneseni su u Zagreb 2001. i pokopani u grobnici HAZU na Mirogoju. Citiranje: Prelog, Vladimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
po nobelovcu Vladimiru Prelogu
(doslovno iz odluke: „imenuje se po nobelovcu Vladimiru Prelogu i dobiva ime ULICA VLADIMIRA PRELOGA“)