Vladimir Vidrić

pjesnik; 1875-1909

Vladimir Antun Ljuboslav Vidrić (Zagreb, 30. travnja 1875. – Stenjevec, 29. rujna 1909.) bio je hrvatski impresionistički pjesnik, jedan od najistaknutijih pjesnika moderne. Po zvanju pravnik, zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave na Jelačićevu trgu u Zagrebu uhićen je i osuđen na zatvor, nakon čega se posvećuje studiju, odvjetničkom poslu i pjesništvu. Pjesme je pisao još u mladosti, a njegova poezija spoj je simbolističkih i impresionističkih elemenata. Za života je objavio tek 25 pjesama, koje su ostavile velik utjecaj na kasnije hrvatske pjesnike.
Pjesme su mu pisane slobodnom formom, usredotočene na doživljaj. Učestali su u njima mitološki motivi potekli iz antičke, egipatske, biblijske, slavenske i srednjovjekovne tradicije, a uz njih se pojavljuju pejzaži, erotski prikazi i lirski portreti.
== Životopis ==
Vladimir Vidrić rođen je 30. travnja 1875. u imućnoj građanskoj obitelji: njegov otac, odvjetnik Lovro Vidrič, bio je slovenski gospodarstvenik i član nekoliko gradskih odbora te posjednik kuće u gradu i imanja s ljetnikovcem na Prekrižju, a njegova majka bila je obrazovana Hrvatica. Vladimir je u Zagrebu pohađao osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju, koju je završio 1892. godine. Tijekom gimnazijskog školovanja, točnije 1889., počeo je objavljivati pjesme u školskome listu Lovor. Nedugo nakon mature, kasnije iste godine, upisao je studij prava u Pragu, koji napušta 1893. kako bi isti studirao u Zagrebu.
Vidrić je 16. listopada 1895. bio jedan od predvodnika prosvjeda koji se organizirao prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu, gdje je na Trgu bana Jelačića spaljena mađarska zastava. Tom je prilikom Vidrić nosio studentsku zastavu, za što je uhićen i osuđen na četiri mjeseca zatvora, a stoga primoran napustiti studij. Fakultet ponovno pohađa u Grazu te naposlijetku diplomira u Beču, a ondje također završava doktorski studij 1903. godine. Tijekom boravka u Beču počinju mu se nazirati znakovi psihičke bolesti. Unatoč tomu što mu je ponuđeno vođenje katedre rimskog prava, Vidrić odlučuje vratiti se u Zagreb, gdje se posvećuje odvjetništvu i pisanju.
Njegovim pravim književnim početkom može se smatrati pjesma Boni mores, objavljena 1896. godine u Viencu. Od oko 40 pjesama koje je napisao, većina je uvrštena u njegovu zbirku Pjesme, samizdat iz 1907. godine.
Živio je od odvjetničkog rada, a zbog oboljenja shizofrenijom često je boravio u Zavodu za umobolne u Stenjevcu, gdje je i umro 1909. godine. Njegovi osmrtni ostaci prenesi su u obiteljsku grobnicu na Mirogoju 1946. godine.
== Pjesništvo ==
Vidrićevi pjesnički ugođaji su u pravilu uklopljeni u objektivni okvir, pjesnički subjekt se gubi ili skriva u kakvom mitskom liku. Njegove slike poganskog, klasičnog i mitološkog svijeta zapravo su svojim sadržajem izrazito osobne. Vidrić je bio impresionist s izrazitim osjećajem za likovni segment. Njegovi suvremenici, npr. A. G. Matoš, zamjerali su mu tehničku nesavršenost, pogrešne naglaske u rimama i stilsku neizbrušenost. Međutim, tome je uzrok krajnje moderna struktura njegovih pjesama, gdje se ritam ne zasniva na slogu, nego na glavnim naglascima.
Opis Vidrićeve poezije dao je Ivo Frangeš: »Svijet Vidrićev djeluje kao krhotina drevnih antičkih vaza, gdje činjenica da je sačuvani prizor još i manji, zbog ulomljenosti, zapravo pojačava dojam. Svijet je to minijaturan, ali do bola čist, s nekom čudesnom trećom dimenzijom, koja višestruko premašuje naše uobičajeno poimanje širine i dubine.« Hrvatska skladateljica Ivana Lang uglazbila je nekoliko Vidrićevih pjesama.
Miješao je stilove od klasičnih grčkih i rimskih do romantičarskih, u precizno građenim oblicima, liričnošću i glazbenošću izraza. Nadahnjivao se antičkom i slavenskom mitologijom, krajolikom, ali i društvenom stvarnošću.
Lirska zbivanja teku između zanosnog, čeznutljivog predanja ljepoti i punoći života i tjeskobnih, turobnih slutnji o čovjekovim neuspjesima i smrti. Taj kontrapunkt izražavao je Vidrić i u bojama svojih stihova. Pjesma Perun jedna je od onih u kojima su sažeti svi životni osjećaji: ljubav prema prirodi, ženama i vinu, božanstvu, pjesničkom pozivu. Vidrić je napisao puno stihova i u drukčijem raspoloženju. Prva pjesma u njegovoj jedinoj zbirci, pjesma U oblacima, svojevrsni je pjesnički program, lirsko očitovanje spoznaje da se pod težinom života čovjek odriče i svojih zanosa i uvjerenja i da zbog toga trpi. Bol je nadahnuće u pjesmama Ex Panonija, Pomona, Mrtvac, Roblje. Vidrićevo pjesništvo, spoj simbolističkih i ekspresionističkih elemenata antologijskom je vrijednošću ostavilo dubok trag i u stihovima kasnijih hrvatskih književnika poput Dragutina Domjanića i Vladimira Nazora.
== Nasljeđe ==
Sabrane pjesme (ur. Dragutin Tadijanović), JAZU, Zagreb, 1969.
Izabrane pjesme (ur. Jelena Hekman, Biblioteka Parnas), Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
Vladimir Vidrić, Mihovil Nikolić. Izbor pjesama / Izabrana djela (ur. Vlatko Pavletić, Stoljeća hrvatske književnosti), Matica hrvatska, Zagreb, 2000.
== Izvori ==

Vidrić, Vladimir (Antun Ljuboslav), hrvatski pjesnik (Zagreb, 30. IV. 1875 – Stenjevec, Zagreb, 29. IX. 1909). Iz imućne građanske obitelji. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu, studirao pravo u Pragu, Zagrebu i Beču, gdje je diplomirao; u Zagrebu 1903. stekao doktorat iz pravnih znanosti, bavio se odvjetništvom. Za zagrebačkoga posjeta cara Franje Josipa I. u povodu otvaranja Hrvatskoga narodnoga kazališta 1895. sudjelovao u prosvjedu protiv Mađara (nosio studentski barjak) pa je bio uhićen i osuđen na četiri mjeseca strogoga zatvora. Prve je pjesme objavio u gimnazijskome listu Lovor 1889. Jezgra je Vidrićeva lirskoga opusa, koji se sastoji od približno četrdeset pjesama, dvadeset i pet pjesama (najpoznatije su Pomona, Mrtva ljubav, U oblacima, Elije Glauko, Pompejanska sličica, Na Nilu, Coena, Perun, Silen, Jutro, Kipovi, Notturno, Romanca, Adieu, Gonzaga, Grijeh, Dva pejsaža) napisanih u razdoblju 1896–1907 (objavljenih u časopisima Mladost, Život, Vienac, Savremenik) te skupljenih 1907. u zbirci Pjesme. Vidrićeva lirika dijeli se u nekoliko tematsko-motivskih područja. Prvo problematizira samu poeziju i status pjesnika koji se shvaća kao vizionarski posrednik između božanskih visina i slobode i ljudske ograničenosti, prolaznosti i smrtnosti, a drugo, i dominantno, obuhvaća pjesme u kojima je Vidrić osebujno, u duhu vitalizma, rekonstruirao grčke, rimske, egipatske, biblijsko-židovske, slavenske i srednjovjekovne mitološke tradicije (sa središnjim figurama bogova, satira i sličnih likova). S ta dva područja premreženi su manji motivski kompleksi: pejzažna lirika (gotovo uvijek imaginarni alegorijsko-mitološki i pseudopovijesni pejzaž) kojom je Vidrić, uz A. G. Matoša i D. Domjanića, jedan od začetnika te lirike u hrvatskoj poeziji, erotsko-ljubavna lirika usredotočena na fenomen ženskoga tijela koje Vidrić idealizira te svojevrsni lirski portreti. Svi ti kompleksi očituju povezanost Vidrićeve lirike i slikarstva; pritom se vizualno načelo ostvaruje ponajprije kao kolorističko kontrastiranje svjetlosti i tame; mnoge su pjesme komponirane tako da »svijetli« stihovi ili strofe smjenjuju »tamne«, a kadikad su cijele pjesme izgrađene na načelu svjetlosnoga kontrasta (Dva pejsaža, Na Nilu). U tom smislu razvidno je da su na Vidrićevu poeziju osobito utjecale njegove veze s onodobnim hrvatskim likovnim umjetnicima (B. Čikošem-Sesijom, M. C. Crnčićem, I. Tišovom, R. Valdecom). Stihom koji predstavlja svojevrstan prijelaz od formaliziranoga prema slobodnome, Vidrić teži uklapanju doživljaja u objektivni okvir (uglavnom mitološki ili prostorni), odmaku od lirske teme, odn. distanci između lirskoga subjekta i prikazanoga svijeta, što u pojedinim pjesmama dovodi i do specifičnih monumentalnih prizora. U cjelini, njegovu pjesničku poetiku određuju izražena opozicija gore–dolje, odn. visoko–nisko (nebo–zemlja), sklonost mitu i mistici, alegorizacija, slutnja transcendencije u svakodnevnom, središnje mjesto stilizirane sjete, božanski status pjesnika i poezije, sakralizacija erotike, a donekle i erotizacija sakralnoga; sve ga to povezuje s duhom simbolizma, esteticizma, impresionizma i moderne. Kritičko izdanje sabranih djela objavljeno je 1969. Citiranje: Vidrić, Vladimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na Vladimira Vidrića

(doslovno iz odluke: „preimenu-
je se u spomen na Vladimira Vidrića:“)

Wikipedia Wikidata