Vladko Maček

političar; 1879-1964

Vladimir Matija Adam Vladko ↓2 Maček (Jastrebarsko, 20. srpnja 1879. – Washington, DC, 15. svibnja 1964.) bio je hrvatski pravnik i političar.
== Životopis ==
=== Rani život i školovanje ===
Vladko Maček rodio se u Jastrebarskom 1879. godine. Otac Ivan bio je Slovenac iz okolice Celja, a majka Ida bila je kći Hrvata i Poljakinje. Pučku školu pohađao je u Jastrebarskom i Zagrebu gdje je završio Klasičnu gimnaziju 1897. godine i studij prava. Godine 1903. stekao je doktorat prava u Zagrebu. Do 1905. godine bio je u sudskoj službi u Zagrebu, Petrinji, Samoboru i Ivancu, a potom odvjetnički pripravnik u Krapini. Godine 1908. otvorio je odvjetnički ured u Sv. Ivanu Zelini.
=== Politička djelatnost u Austro-Ugarskoj i Kraljevini Jugoslaviji ===
Član je Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) od osnutka, a od 1906. godine član je glavnoga stranačkog odbora. Kao časnik sudjelovao je u Prvome svjetskom ratu, a nakon rata preselio se u Zagreb, gdje je bio blizak suradnik predsjednika HSS-a Stjepana Radića. Tijekom izdržavanja zatvorske kazne (1919. – 1920.) bio je izabran za potpredsjednika HPSS-a, a nakon izlaska iz zatvora 1920. godine za zastupnika u Narodnoj skupštini kao kandidat HPSS-a u Bjelovarsko-križevačkoj županiji. Godine 1921. otvorio je odvjetnički ured u Zagrebu. Početkom 1925. godine, nakon odluke Stjepana Radića o priključenju Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Seljačkoj internacionali u Moskvi (1924.) te primjene Obznane i vladine odluke o zabrani rada stranke, bio je uhićen zajedno s ostalim članovima stranačkoga vodstva (Josip Predavec, Juraj Krnjević, August Košutić i Stjepan Košutić). Premda u zatvoru, na izborima u veljači 1925. godine bio je izabran u skupštinu kao stranački zastupnik Srijemske županije. Nakon promjene političkog usmjerenja HRSS-a i preimenovanja u Hrvatsku seljačku stranku (HSS) te ulaska u zajedničku vladu, s radikalima, u srpnju 1925. godine bio je pušten iz zatvora.
U veljači 1927. godine bio je izabran za predsjednika Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, a u rujnu ponovno za zastupnika u Narodnoj skupštini. Nakon smrti Stjepana Radića (8. kolovoza 1928.) bio je postavljen za predsjednika HSS-a i ujedno supredsjednika, sa Svetozarom Pribićevićem, Seljačko-demokratske koalicije. U početku je prihvatio uvođenje diktature od kralja Aleksandra I. Karađorđevića, misleći kako ona može voditi rješenju hrvatskoga pitanja, no ubrzo je postao njezin kritičar. Ostala je poznata njegova izjava novinarima:
Premda je nakon uvođenja apsolutističkoga režima rad HSS-a formalno bio zabranjen, u stvarnosti je, ponajviše zahvaljujući njegovu nastojanju, započelo jačanje stranačke organizacije te povezivanje HSS-a s ostalim građanskim Strankama u Kraljevini Jugoslaviji. Pritom je HSS u svojim redovima okupio sve slojeve hrvatskog društva i stao na čelo općehrvatskog nacionalnog pokreta. Nakon ubojstva novinara Tonija Schlegela, u ožujku 1929. godine, policija je privela ili pozivala na obavijesni razgovor mnoge Zagrepčane koje je smatrala pripadnicinma političke oporbe, a među njima i Vladka Mačeka koji je jednom saslušan i pušten. U to vrijeme mladež je (većinom su to bili pripadnici zabranjene Hrvatske stranke prava ali i pojedini pripadnici HSS-a) izvodila mnoge proturežimske akcije (također pripremani su atentati na ravnatelja zagrebačke policije Janka Bedekovića te generale jugoslavenske vojske u Zagrebu Belimarkovića i Tomića) i policija je uspjela identificirati neke od sudionika te je do sredine prosinca 1929. godine uhićeno 19 omladinaca a bilo je uhićeno i nekoliko uglednijih građana, Mačekovih političkih suradnika (među inima i profesor Jakov Jelašić, umirovljeni dopukovnik Vilko Begić, odvjetnik Ivan Lebović i gostioničar Franjo Kuntić). Zlostavljanje ovih uhićenika na policiji iznudilo je izjave koje su teretile i Mačeka te je i on uhićen 22. prosinca 1929. godine. Nakon uhićenja otpremljen je noću s 4. na 5. siječnja 1930. godine, zajedno s drugim suoptuženicima, Sudu za zaštitu države u Beograd. Nakon završene rasprave (trajala je 6 tjedana) u Državnom sudu za zaštitu države u Beogradu taj sud je 14. lipnja 1930. godine osudio njih 14 na zatvorske kazne od 6 mjeseci do 15 godina ↓3 a devetoricu je oslobodio krivnje i otpustio iz zatvora, među njima i Mačeka. Nakon što je oslobođen krivnje Maček je 15. lipnja 1930. godine doputovao u Zagreb ↓4 gdje mu je na Glavnom kolodvoru priređen masovan doček koji je policijskom oružanom silom rastjeran. Nakon puštanja i dolaska u Zagreb pred njegovom kućom stalno su stražarili policijski agenti pazeći tko mu dolazi.
U studenome 1932. godine dao je konačan oblik tzv. Zagrebačkim punktacijama, kojima je oštro osuđen kraljev apsolutizam i hegemonija te zatraženo preuređenje države na načelima složene državne Zajednice bez prevlasti jednog ili više njezinih dijelova nad ostalima. Zbog toga je bio uhićen 31. siječnja 1933. godine i interniran u Čajniču do 11. ožujka iste godine, kada je odveden u zatvor u Beograd te 29. travnja osuđen je po Sudu za zaštitu države na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, koju je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici. Iz tamnice je pušten 22. prosinca 1934. godine ukazom Namjesničkog vijeća. Na izborima 1935. i 1938. godine bio je nositelj zemaljske oporbene liste Bloka narodnoga sporazuma. Jedno od njegovih temeljnih političkih stajališta bilo je da se postojeća višenacionalna država, izložena srbijanskoj prevlasti, mora preustrojiti, ako želi opstati. Kako bi riješio hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, ušao je u pregovore s Predsjednikom vlade Dragišom Cvetkovićem te s njime 26. kolovoza 1939. godine sklopio sporazum kojim je osnovana Banovina Hrvatska. Poznata je kao "mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja". Pritom su predstavnici HSS-a ušli u vladu, a sam Maček bio je dopredsjednik.
=== Drugi svjetski rat i emigracija ===
Nakon puča 27. ožujka 1941. godine prihvaća mjesto 1. dopredsjednika u vladi generala Dušana Simovića. Prije ulaska u novu vladu i pristanka na dopredsjedničko mjesto postavio je uvjet da se poštuje sporazum iz 1939. godine i da Banovina Hrvatska ostane u postojećem statusu. U Beograd je stigao 3. travnja i položio prisegu kao prvi dopredsjednik Simovićeve vlade u kojoj su ostali i ministri Hrvati dr. Juraj Šutej, dr. Ivan Andres i Bariša Smoljan te predstavnik Srba u Hrvatskoj dr. Srđan Budisavljević. Napad Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, 6. travnja 1941. godine, zatječe ga u Beogradu. Nakon toga napušta vladu a na svoje mjesto u vladi, koja se spremala na odlazak u izbjeglištvo, delegirao je Jurja Krnjevića, glavnog tajnika HSS-a i vratio se u Zagreb. Odbio je mogućnost proglašenja hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom. Poslije Mačekovog odbijanja njemačke ponude, njemački emisari Malletke i Veesenmayer okreću se domovinskoj ustaškoj skupini oko Slavka Kvaternika. Nakon što je Slavko Kvaternik, 10. travnja 1941. godine, putem radio-postaje Zagreb, pročitao proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske pročitana je i Mačekova izjava kojom on poziva hrvatski narod, pristaše HSS-a i niže organe vlasti da surađuju s novom vladom. Smatrajući da će pobjedom savezničkih snaga HSS preuzeti vlast u Hrvatskoj, zauzimao se za politiku čekanja odbijajući suradnju i s partizanima i s ustašama. ↓5 Kako bi ga spriječili u političkom djelovanju, vlasti NDH zatvorile su ga u listopadu 1941. godine u Sabirni logor Jasenovac a od ožujka 1942. bio je u kućnome pritvoru na njegovu imanju u Kupincu, od ožujka do rujna 1943. zatočen u stanu Vjekoslava Luburića te ponovno u Kupincu a od prosinca 1943. godine do 5. svibnja 1945. godine u izolaciji u Zagrebu. Nakon sloma NDH u svibnju 1945. otišao je u emigraciju, isprva u Francusku, a 1947. godine u SAD. Ondje je bio jedan od suosnivača Međunarodne seljačke unije u kojoj su se nalazili prvaci predratnih seljačkih stranaka. U inozemstvu je uspio očuvati HSS. Zastupao je ideju kako bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazuma iz 1939. godine, a od 1956. godine isticao je misao da bi jugoslavensku zajednicu valjalo preustrojiti na konfederalnom načelu. U tom je smislu zagovarao samostalnu Hrvatsku.
Umro je 15. svibnja 1964. godine u Washingtonu, SAD. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su 1996. godine iz SAD-a i pokopani u arkadama na Mirogoju.
== Utjecaj ==
== Djela ==
Sudjenje Dr. Vlatka Mačka, Zagreb, (1933?)
Dr. Vladko Maček o nečovječnom postupku prema političkim osudjenicima. Pismo upućeno ministru pravde., Zagreb, 1936.
Vodja govori: Ličnost, izjave, govori i politički rad vodje Hrvata Dra. Vladka Mačka, Zagreb, 1936., (sabrao i uredio Mirko Glojnarić)
Bit hrvatskoga seljačkoga pokreta, Zagreb, 1937.
Istina o krvavim dogadjajima u Senju dne 9. V. 1937., Zagreb, 1937?
In the Struggle for Freedom, Robert Speller & Sons, New York, 1957. (hrv. izdanja ''Vladko Maček Memoari, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb, 1992., Memoari Vladko Maček, Dom i svijet, Zagreb, 2003.)
Urednik
Seljački nauk, (Stjepan i Antun Radić), Zagreb, 1936. (zajedno s Rudolfom Hercegom)
== Odličja i spomen ==
Katoličko udruženje "Blue Army" dodijelilo mu je kip Majke Božje fatimske.
U rodnome gradu Jastrebarskom ima spomenik, spomen-ploču na mjestu rodne kuće, spomen-sobu u gradskom muzeju i svoju ulicu.
U Jastrebarskom se od 1993. godine na njegov rođendan slavi Mačekov dan kao gradski praznik.
2004. godine posmrtno je odlikovan Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom.
== Zanimljivosti ==
Maček je autor krilatice Tuđe nećemo, svoje ne damo (kasnije korištena od Josipa Broza Tita) i prvi je upotrijebio pojam Željezna zavjesa (kasnije korištena od Winstona Churchilla).
== Bilješke ==
↑1 Iako Maček nije odmah dao svoj pristanak za ulazak u Simovićevu Vladu, Simović ga je imenovao prvim dopredsjenikom, a usporedo s tim imenovao je i hrvatske ministre u svojoj vladi koja je prvu sjednicu održala 27. ožujka 1941. godine u 21 sat.
↑2 "Njegovo je krsno ime: Vladimir. Međutim, on je to svoje osobno ime uvijek pisao u obliku Vladko. Uobičajeno je, osobito u kajkavskim krajevima, da se neka imena izgovaraju i pišu u svojoj hipokorističnoj formi, npr: Vladek umjesto Vladimir, Ivek umjesto Ivan, Jurek umjesto Juraj, Blažek umjesto Blaž... Prema tome, i Mačekovo su osobno ime izgovarali u njegovu deminutivnom izričaju: Vladek. Majka mu je i tu umanjenicu njegova osobnog imena još naglašenije umanjila, zovući ga od milja: Adek. Mačeku se osobito svidio oblik njegova imena: Vladko (izveden od umanjenice: Vladek), te je taj oblik upotrebljavao za cijeloga svoga života. Jedino pod tim imenom bio je i ostao poznat kao javna osoba i stoga je logično da ga se isključivo i tako naziva."
↑3 Najveća kazna izrečena je Ivanu Bernardiću i osuđen je na 15 godina zatvora, Filip Paver i Stjepan Mateković osuđeni su na po 10 godina zatvora, Martin Franekić na 8 godina, Ivan Škrtak na 6 godina, Cvjetko Hadžija na 5 godina, Ante Štefanac na 4 godine i Jakov Jelašić na 3 godine.
↑4 Prije nego što je otputovao sa zemunskoga željezničkog kolodvora Maček je htio, 14. lipnja 1930. godine, večerati sa svojim prijateljima i braniteljima u jednoj zemunskoj vrtnoj restauraciji no kad su počeli večerati provalila je u vrt policija, sve goste rastjerala i dio Mačekovih branitelja uhitila (među tim braniteljima najgore su prošli branitelji Srbi, Milan Kostić, Dušan Bošković i Slavko Dukanac, koji su osuđeni na po 30 dana zatvora, koji su morali odležati na golome betonu).
↑5 "HSS, koja je stvarno činila hrvatsku nacionalnu frontu, u početku rata podijelila se na tri dijela. Manji dio njezinih pristaša, uobičajeno naznačavan kao desnica stranke, pridružio se ustaškim vlastima, izravno ili s vidljivim simpatijama. Drugi, također manji dio, podržavao je partizanski pokret, pretežno zbog nacionalno-oslobodilačkih motiva, napose u krajevima okupiranim od Talijana. Većinski dio stranke (tzv. sredinska linija) ostao je po strani, na udaljenosti i od ustaškoga režima i od partizanskoga pokreta. Taj se dio opredijelio za tzv. politiku čekanja, čekanja do pogodnoga trenutka, odnosno ishoda rata. Vodstvo stranke oko Mačeka izjasnilo se za tu priliku zbog više razloga. Smatralo se da je ugled stranke, stvoren u prošlosti, toliki da se ona poslije rata neće moći mimoići, bez obzira kakav ishod rata bude. S druge strane, stranka se iz načelnih razloga nije htjela opredijeliti u postojećem vojno-političkom rasporedu, ni za ustaški sustav, ni za partizanski pokret, a s oprezom se odnosila i prema jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi i njezinim eksponentima u zemlji, zbog njihove težnje za obnovom unitarističko-hegemonističke Jugoslavije. Samostalno i nezavisno vojno angažiranje HSS-a teško je moglo doći u obzir, jer bi je to dovelo u sukob u raznim pravcima a malim izgledima za uspjeh."
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Boban, Branka, Vladko Maček u emigraciji - od izlaska iz zemlje do odlaska u SAD // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 1. (2007.), str. 243. – 258. (Hrčak)

MAČEK, Vladko (Vladimir, Vlatko), političar (Jastrebarsko, 20. VII. 1879 — Washington, 15. V. 1964). Sin građevinskoga inženjera Ivana. U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1897. i temeljem rigoroza doktorirao pravo 1903. Bio ondje vježbenik u Sudbenom stolu, potom prislušnik u Sudbenom stolu u Petrinji i Kotarskom sudu u Samoboru 1903–05 (u vojsci 1903–04) te kotarski sudac u Ivancu 1905. Nakon što je 1905–07. bio odvjetnički vježbenik u J. Majcena u Krapini, 1908. otvorio vlastitu pisarnicu u Svetom Ivanu Zelini. Od početka 1900-tih u bližem je doticaju s braćom Radić i njihovom ideologijom. Organizirao HPSS u krapinskom i zelinskom kraju te bio kooptiran u GO stranke 1906; te godine suutemeljio Hrvatsku pučku seljačku tiskaru. Neuspjelo se kandidirao na saborskim izborima 1910, 1911 (nakratko uhićen u Stubici) i 1913. Mobiliziran u srpnju 1914, za I. svjetskoga rata bio časnik na srpskom bojištu, gdje je ranjen, potom u pomoćnim postrojbama, a 1917–18. na ruskom i talijanskom bojištu (promaknut u satnika). Potkraj 1918. preselio se u Zagreb i 1921. otvorio odvjetničku pisarnicu. Kao zamjenik K. Kovačevića imenovan u veljači 1919. u Privremeno narodno predstavništvo, no u njegovu radu nije sudjelovao. Nastojeći da se svjetska javnost upozna sa stanjem u novoj državi (što je činio i poslije), pridonio dostavi stranačkoga memoranduma Mirovnoj konferenciji u Parizu i, mjesto zatvorenoga S. Radića, potpisao ga s J. Predavcem. U lipnju je uhićen i pritvoren do ožujka 1920. Nakon što ga je GO HPSS u veljači te godine imenovao potpredsjednikom stranke, još se življe posvetio njezinu ustrojavanju (među ostalim, mjesto Radića od ožujka do prosinca bio urednik stranačkoga glasila Dom). Bio je biran 1920. u Ustavotvornu odn. 1923, 1925. i 1927. u Narodnu skupštinu (potpredsjednik 1924). U travnju 1923, nakon što su on, Predavec i J. Krnjević pregovarali s N. Pašićem, kojemu je za sastav homogene vlade odgovarao nastavak skupštinske apstinencije HRSS, supotpisao tzv. Markov protokol. Nakon Radićeva odlaska u inozemstvo u srpnju te godine upravljao je strankom, informirajući ga o stanju u domovini. God. 1924. pregovarao je s Lj. Davidovićem o ulasku predstavnika HRSS u njegovu vladu. Njegovim i Predavčevim zauzimanjem te su godine skupštinski zastupnici HRSS prihvatili učlanjenje stranke u Seljačku internacionalu u Moskvi. U siječnju 1925. interniran je u Zagrebu nakon primjene Obznane na HRSS, oslobođen u srpnju slijedom sporazuma Radića i Pašića. Ponovo u oporbi 1927, predsjednik je Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti i Oblasne štedionice. Podupro je sporazum Radića sa S. Pribićevićem i osnivanje SDK. Nakon atentata u Narodnoj skupštini iz nje se sa zastupnicima SDK povukao u lipnju 1928. te 1. kolovoza supotpisao rezoluciju kojom joj se ne priznaje daljnja djelatnost te traži novi, ravnopravni državni poredak. Toga je dana na sjednici kluba zastupnika HSS imenovan vršiteljem predsjedničkih dužnosti (postavši tako i supredsjednikom Poslovnoga odbora SDK), a nakon Radićeva pogreba preuzeo je »poslove predsjednika stranke«, odn. postao predsjednikom HSS te Hrvatskoga seljačkoga kluba i supredsjednikom SDK. Do kraja 1928. u istupima je oko rješenja krize, suprotno Pribićeviću, isključivao skupštinu, stavljajući težište na kralja Aleksandra, kojemu je u audijencijama 4. i 5. I. 1929. predlagao podjelu države na sedam jedinica prema granicama do 1918. te imenovanje nepolitičke vlade. Iako je proglašenje kraljeve diktature isprva pozdravio kao uvod u reforme (Narodni val čovječnosti, pravice i slobode, 1929, 9), ubrzo ju je osudio. Pod stalnim redarstvenim nadzorom, već u prosincu uhićen zbog navodne veze s napadom na »poklonstvenu deputaciju« kralju, ali ga je Sud za zaštitu države u lipnju 1930. oslobodio. U listopadu je put u Karlové Vary iskoristio za sastanke s hrvatskim emigrantima (S. Sarkotić, A. Pavelić, A. Košutić i Krnjević) i stranim političarima. Sporazumio se sa srbijanskim oporbenim strankama o nesudjelovanju na izborima 1931, no zbog mlake ocjene režima njihovu rezoluciju nije potpisao, a otklonio je i kraljeve ponude o pregovorima. U studenom 1932. na sastanku IO SDK, kojemu su pribivali A. Trumbić i M. Budak, redigirao je i supotpisao Zagrebačke punktacije, koje su istaknule narodni suverenitet kao jedini izvor autoriteta te seljaštvo kao temelj društva, zahtijevajući povratak na 1918. kao osnovu za pregovore. Svoja je stajališta razjasnio u stranim novinama u siječnju 1933. Ubrzo je interniran u Čajniču pa u ožujku pritvoren u Beogradu, gdje ga je u travnju Sud za zaštitu države osudio na trogodišnju zatvorsku kaznu; u Srijemskoj Mitrovici do srpnja 1934, kad je odveden na liječenje u Zagreb (u zatočeništvu ponovo otklonio kraljeve ponude za pregovore). Nakon što je u prosincu ukazom Namjesništva amnestiran, na skupštinskim izborima 1935. bio je nositelj liste Udružene opozicije (UO), koja je osvojila gotovo četvrtinu ukupnih glasova. U lipnju je knezu Pavlu predložio raspuštanje Skupštine i formiranje činovničke vlade. Za popuštanja represije HSS nije formalno obnovljena, no članove i pristaše usmjerivao je i preko obnovljenih odn. novoosnovanih stranačkih organizacija (Hrvatski radnički savez, Seljačka sloga, Gospodarska sloga, Hrvatska seljačka zaštita, Hrvatska građanska zaštita), pretvarajući tako stranku u svehrvatski pokret. God. 1936–37. sastajao se s knezom Pavlom, M. Stojadinovićem i njegovim izaslanicima te s predstavnicima UO, s kojima je u listopadu 1937. u Farkašiću potpisao sporazum o nužnosti novoga ustava. Premda je u kolovozu 1938. u Beogradu s UO potpisao i zajedničku rezoluciju, ostao je prema njoj suzdržan vjerujući da će do preustroja države dovesti samo dogovor s knezom Pavlom. S njim se ponovo sastao u listopadu 1938, opet naglasivši ustavne promjene kao preduvjet za pregovore. Na izborima u prosincu 1938. bio je nositelj liste UO, koja je i pod režimskim pritiskom osvojila više od četvrtine glasova i 67 skupštinskih mandata. Kao i 1935, hrvatski zastupnici s njim na čelu apstinirali su od rada u Skupštini te kao Hrvatsko narodno zastupstvo donijeli u siječnju 1939. rezoluciju kojom, među ostalim, ističu zahtjev za posebnim državnopravnim položajem Hrvatske. U ožujku je počeo pregovarati s novim predsjednikom vlade D. Cvetkovićem, a u svibnju odbio ponudu talijanskoga ministra vanjskih poslova G. Ciana da Hrvatsku proglasi neovisnom državom s osloncem na Italiju. Ponukan i Krnjevićevom porukom o skorom izbijanju rata, 26. kolovoza s Cvetkovićem je potpisao sporazum o rješavanju hrvatskoga pitanja, nakon čega je imenovana vlada u koju je ušao kao potpredsjednik, odabravši pet ministara iz redova SDK, a Uredbom o Banovini Hrvatskoj određen je teritorij i djelokrug nove jedinice. Iako je sporazum osigurao Banovini znatan stupanj autonomije, držao ga je privremenim; napose je isticao da će njezin konačni opseg ovisiti o budućem preustroju države, a otvorenima je držao i unutarnji ustroj vlasti te financije. Sa stručnjacima radio potom na propisima o prijenosu ovlasti s državne razine (sastavio npr. Uredbu o izbornom redu i ustrojstvu Sabora Banovine Hrvatske, za koji, međutim, nisu raspisani izbori). Želeći izbjegnuti rat, u ožujku 1941. podupro je pristup Jugoslavije Trojnomu paktu. Iako je iz Zagreba otklonio poziv za ulazak u pučističku vladu D. Simovića (dopustivši to hrvatskim ministrima koji su se već nalazili u Beogradu), imenovan je prvim potpredsjednikom. Na početku travnja odbio je ponudu W. Malletkea, izaslanika J. Ribbentropa, da se uz njemačku pomoć stavi na čelo neovisne Hrvatske i, uz Simovićevu izjavu da će sporazum iz 1939. biti poštovan te da će i poslovi oružništva prijeći na hrvatskoga bana, u Beogradu prisegnuo kao potpredsjednik vlade. Nakon bombardiranja toga grada povukao se s dijelom vlade i u Banji Koviljači podnio ostavku na mjesto potpredsjednika. Stignuvši na svoje imanje u Kupincu, preko radija je 8. travnja pozvao hrvatski narod na »red i disciplinu«. Proglašenje NDH 10. travnja dočekao je u Zagrebu. Na radiju je toga dana pročitana njegova poruka kojom je od hrvatskoga naroda tražio pokoravanje, a od pristaša HSS u upravnom aparatu suradnju s novom vlasti (što je poslije komunistička promidžba tumačila kao izdajničku potporu NDH). Povukavši se u Kupinec, predviđao je, prema nekim navodima, da će rat donijeti poraz Osovine, propast SSSR-a i obnovu Jugoslavije. Preporučujući izbjegavanje gubitaka, odbacivao suradnju i s ustašama i s komunistima, što je bila glavna sastavnica njegove politike čekanja, a hrvatske seljake upućivao na pomaganje Srbima. Od listopada 1941. do svibnja 1945. interniran u Jasenovcu, Zagrebu i Kupincu. Premda je i za NDH HSS bila zabranjena, a on sam onemogućen u javnom djelovanju, donekle je pratio ratne vijesti te one o stranačkim dužnosnicima (primjerice, u svezi s nastojanjima A. Vokića i M. Lorkovića). Tek na poč. svibnja 1945. sastao se s nekim zastupnicima HSS, A. Stepincem i Pavelićem, uz materijalnu potporu kojega je naposljetku otišao u inozemstvo. U Salzburgu je stupio u doticaj s američkim postrojbama i pod zaštitom došao do stožera u Reimsu, gdje je navodno izjavio da je – uvjetno, uz jamstva o slobodnim izborima – spreman surađivati s jugoslavenskim komunistima. Uvjeren da Zapad ne će tolerirati njihovu vladavinu, u Parizu se susretao s istaknutim političarima, diplomatima i kraljem Petrom II, no ubrzo je uvidio da se očekivanja ne ostvaruju. Nakon neuspjelih pokušaja da se susretne s I. Šubašićem, u razgovoru s novinarom C. L. Sulzbergerom dezavuirao je njega i J. Šuteja te predvidio diktaturu J. Broza (New York Times, 23. VII. 1945); otvoreno je pak okarakterizirao njegovu vladu kao »teroristički totalitarni režim« za pariško izdanje novina New York Herald Tribune (6. IX. 1945). Radio potom ponajviše na povezivanju pristaša HSS u inozemstvu. Tijekom 1946. neuspjelo je pregovarao s predstavnicima srpske emigracije o zajedničkom nastupu, a još u Parizu stupio u doticaj s prvacima agrarnih stranaka iz središnje i istočne Europe s kojima je 1947. u Washingtonu – kamo se te godine preselio i gdje je ostao do kraja života – suosnovao Međunarodnu seljačku uniju i bio njezin potpredsjednik; držeći da su izbori 1935. i 1938. dali predstavnički legitimitet isključivo HSS, otklanjao je suradnju s drugim emigrantskim opcijama, ne izjašnjavajući se jasno za hrvatsku državu izvan jugoslavenskoga okvira. Posmrtni su mu ostatci 1996. preneseni na Mirogoj u grobnicu S. Radića, čemu je posvećen Dom, br. 30. Objavio je memoare (In the Struggle for Freedom. New York 1957; Memoari. Zagreb 1992, 2003), a u Zagrebu 1937. brošure Bit hrvatskoga seljačkoga pokreta i Istina o krvavim dogadjajima u Senju dne 9. V. 1937. Mahom dnevnopolitičkim izjavama i osvrtima, uspomenama na braću Radić, rjeđe programatskim člancima surađivao u stranačkim i bliskim periodicima Američki hrvatski glasnik (Chicago), Božićnica (kalendar, 1936–37), Dom (Slobodni dom odn. Seljački dom; urednik i 1928–29; izdavač 1936–39), Evolucija, Gospodarska sloga (i kalendar, 1938), Hrvatske novine, Hrvatski dnevnik, Hrvatski glas (Winnipeg; i kalendar, 1947, 1953–57, 1963–64), Hrvatski radnik, Narodni val (izdavač 1929), Seljačka sloga i Sretni dom te u knjigama Spomenica na dvadeset godina Hrvatskih seljačkih organizacija u Kanadi (Winnipeg 1952) i Pedeset godina Hrvatske seljačke stranke (Pittsburgh 1954). Dio njih skupljen je u knjizi Vođa govori (1936) i brošurama Triumf misli narodnog sporazuma (1938) i Rad za slobodu hrvatskog naroda (1939), sve objavljeno u Zagrebu, te pretiskivan, napose u stranačkom tisku, ili kao posebni otisci. Tekstovi su mu, među ostalim, objavljeni u izdanjima Danica, Die Drau, Hrvatski Zagorac, Križarska straža, La Macédoine (Ženeva), Nada (pod pseudonimima Plešivički i Zagorski), Napredak (Sydney), Nedjelja, Nova riječ, Obzor, Orač (Kragujevac), Politika (Beograd), Pravda (Beograd), Primorske novine, Savremenik, Seljačko kolo, Trgovinski glasnik (Beograd), Vojvođanin (Pančevo), Vreme (Beograd) te Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935 (Zagreb 1936) i Spomenica Ljubomira Davidovića (Beograd 1940). Autor je predgovora brošuri Govor Dra Ivana Andresa (Zagreb 1936) i knjizi R. Bićanića Ekonomska podloga hrvatskog pitanja (Zagreb 1938²; također izdavač). U Zagrebu s R. Hercegom izdao Sabrana djela A. Radića (1–19. 1936–1939), samostalno Vježbenik za Hrvatsku seljačku zaštitu i gradjansku gardu HSS (oko 1937). Pisao je i pjesme (neke uvrštene u antologiju Pjesme hrvatskih nepjesnika. Zagreb 1995); Seljački život uglazbio (Hrvatske svečane pjesme. S. l., s. a.). O njem je 1997. u HAZU održan znanstveni skup. Medalje su mu izradili Mila Wod (oko 1929), I. Kerdić (1938) i R. Hudoklin, skulpturu D. Penić (1938); u Jastrebarskom mu je postavljeno poprsje I. Belobrajića 1995. U HPM čuvaju se njegovi portreti što su ih izradili A. O. Aleksander (1936, crtež) i O. Jelačić (1939, ulje). H. Singer po njem je nazvao koračnicu (Zagreb 1936). God. 1994. za HRT snimljen je dokumentarni film Lajbek je otkopčan – Dr. Vladko Maček – Život i politička sudbina (M. Mahečić, N. Škrabe). Središnji je protagonist triju dramoleta u knjizi Vladko Maček Z. Berkovića (Zagreb 2009). Dokumenti o njegovu djelovanju čuvaju se u HDA, napose u osobnim fondovima Krnjevića i Košutića i fondu obitelji Radić te onom Službe državne sigurnosti Republičkoga sekretarijata za unutrašnje poslove SRH, ponešto korespondencije u NSK u Zagrebu. — Iako drukčijega habitusa od Radića i unatoč složenijim unutarnjim i vanjskopolitičkim prilikama u kojima je vodio stranku, tijekom 1930-ih oko HSS okupio je različite hrvatske političke opcije, od kojih je, kao i od režima, bio prihvaćen kao neprijeporni narodni vođa. LIT.: Dr. Vladko Maček, podpredsjednik HSS. Božićnica (kalendar). Zagreb 1924, 191. — Veleizdajnički proces protiv vodje Hrvata dra Vladka Mačka. (S. l.) 1930. — Sudjenje Dr. Vlatka Mačka. Zagreb (1933). — Dr Vlatko Maček i njegovi saradnici u Vojvodini. Sombor 1936. — M. Petanjek: Dr. Maček vođa hrvatskog naroda. Zagreb 1939. — M. Glojnarić: Borba Hrvata. Zagreb 1940², passim. — D. Crljen: Otvoreno pismo dru Vladimiru Mačeku. Buenos Aires 1948. — V. A. Raić: Hrvatska ili Jugoslavija? Gledište Dra. V. Mačeka. Buenos Aires 1955. — (O memoarima): E. Barker, International Affairs (London), 34(1958) 4, str. 515. — A. Belić, Studia Croatica (Buenos Aires), 2(1961) 3/4, str. 224–226. — D. Kamber, Journal of Croatian Studies (New York), 2(1961) str. 160–172. — B. Krizman, Jugoslovenski istorijski časopis (Beograd), 1964, 2, str. 57–75. — R. E. Kanet, Slavic Review (Urbana), 30(1971) 3, str. 690. — F. Mirošević, Nastava povijesti, 1992, 3/4, str. 219–224. — T. Cipek, Politička misao, 41(2004) 2, str. 189–192. — (Nekrolozi): A. Belić, Studia Croatica, 5(1964) 14/15, str. 37–43. — I. Bogdan, Hrvatska revija (Buenos Aires), 14(1964) 2/3, str. 133–170. — I. Korsky, Naš put (Toronto), 3(1964) 24, str. 1. — J. Krnjević, Kalendar Hrvatski glas (Winnipeg), 35(1964) str. 53–55. — V. Luburić (general Drinjanin), Obrana (Madrid), 2(1964) br. 15/17; 3(1965) br. 18–28; 4(1966) br. 29–36. — K. Mirth, Hrvatska revija, 14(1964) 4, str. 385–395. — S. Tomić, Naš put, 3(1964) 24, str. 3. — Lj. Boban: Sporazum Cvetković–Maček. Beograd 1965. — T. Stojkov: Opozicija u vreme šestojanuarske diktature. Beograd 1969. — M. Kovačić: Od Radića do Pavelića. München—Barcelona 1970. — B. M. Pešelj: S predsjednikom Mačkom u emigraciju. Hrvatska revija (München), 20(1970) 4, str. 757–758, 762–811. — B. Krizman: Korespondencija Stjepana Radića, 1–2. Zagreb 1972–1973. — Lj. Boban: Svetozar Pribićević u opoziciji (1928–1936). Zagreb 1973. — Isti: Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941, 1–2. Zagreb 1974. — J. Jareb: Iz korespondencije dra Vladka Mačeka. Hrvatska revija, 24(1974) 3, str. 311–329. — B. Krizman: Njemački emisar W. Malletke kod V. Mačeka uoči napada na Jugoslaviju 1941. Časopis za suvremenu povijest, 7(1975) 2, str. 156–163. — B. Radica: Vladko Maček i njegova pisma. Povijest jedne suradnje. Jubilarni zbornik Hrvatske revije 1951–1975. München—Barcelona 1976, 414–463. — D. Šuljak: Da li bi Dr. Maček prihvatio i treću Jugoslaviju? Ibid., str. 464–478. — B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše. Zagreb 1978. — T. Išek: Djelatnost Hrvatske seljačke stranke u BiH do zavođenja diktature. Sarajevo 1981. — B. Radica: Živjeti–nedoživjeti, 1–2. München—Barcelona 1982–1984. — F. Jelić-Butić: Hrvatska seljačka stranka. Zagreb 1983, passim. — Bosanski pogledi. Nezavisni list muslimana Bosne i Hercegovine u iseljeništvu 1960–1967. London 1984. — T. Stojkov: Vlada Milana Stojadinovića (1935–1937). Beograd 1985. — Ž. Avramovski: Britanci o Kraljevini Jugoslaviji, 1–2. Beograd—Zagreb 1986. — Lj. Boban: Plan Ivana Šubašića za sastanak s Mačekom u ljeto 1945. godine. U: Oslobođenje Hrvatske 1945. godine. Zagreb 1986, 245–253, 255. — B. Krizman: Pavelić u bjekstvu. Zagreb 1986. — M. Žigrović: U žitu i kukolju. Barcelona—München 1986. — Lj. Boban: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 1–3. Zagreb 1987–1990. — F. Nevistić: Za slobodu čovjeka i hrvatskoga naroda. Barcelona—München 1989. — S. Pribićević: Diktatura kralja Aleksandra. Zagreb 1990. — T. Išek: Hrvatska seljačka stranka u Bosni i Hercegovini 1929–1941. Sarajevo 1991. — K. Manojlović: Događaji u Senju 9. svibnja 1937. Prilog proučavanju političkog terora u Hrvatskoj. Senjski zbornik, 18(1991) str. 237–241, 245–247, 249, 252, 254, 256–257. — R. Horvat: Hrvatska na mučilištu. Zagreb 1992, passim. — M. Kolar-Dimitrijević: Radićev sabor 1927–1928. Zapisnici Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti. Zagreb 1993. — I. Meštrović: Uspomene na političke ljude i događaje. Zagreb 1993. — F. Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918–1941, 1–2. Zagreb 1993. — N. Jovanović: Dragoljub Jovanović o Vlatku Mačeku: prilog istoriji ličnosti. Istorija 20. veka (Beograd), 12(1994) 1, str. 159–175. — M. Radojević: Udružena opozicija 1935–1939. Beograd 1994. — Maček za sva vremena. Jastrebarsko 1995. — J. Jareb: Pola stoljeća hrvatske politike. Zagreb 1995. — Lj. Boban: Dr. Tomo Jančiković – HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista. Zagreb 1996. — Z. Radelić: Hrvatska seljačka stranka 1941–1950. Zagreb 1996. — H. Sirotković: Vladko Maček i pravna izgradnja Banovine Hrvatske. Vjesnik HAZU, 6(1997) 1/3, str. 107–119. — S. Šlabek: Banovina Hrvatska (26. VIII. 1939 – 10. IV. 1941) – pravno-povijesni pristup. Kutina 1997. — A. Maček i N. Škrabe: Maček izbliza. Zagreb 1999. — H. Matković: Povijest Hrvatske seljačke stranke. Zagreb 1999. — I. Mužić: Maček u Luburićevu zatočeništvu. Split 1999. — Z. Radelić: Božidar Magovac. Zagreb 1999. — B. Janjatović: Karađorđevićevske represije protiv dr. Vladka Mačeka. Historijski zbornik, 53(2000) str. 125–146. — M. Kolar-Dimitrijević: Kako se je dr. Vladko Maček poslužio financijskim poteškoćama Jugoslavije da bi postao vođa opozicije na parlamentarnim izborima 1938. godine. Ibid., 54(2001) str. 101–114. — I. Peršić: Kroničarski spisi. Zagreb 2002. — I. Perić: Vladko Maček. Politički portret. Zagreb 2003. — N. Prpić: Dr. Juraj Krnjević. Tri emigracije, 1. Zagreb 2004. — S. Leček: Seljačka sloga u Slavoniji, Srijemu i Baranji (1925–1941). Slavonski Brod 2005. — A. Schmidt: Vladko Maček i Hrvatska seljačka stranka: prizori iz izbjeglištva. Časopis za suvremenu povijest, 37(2005) 2, str. 407–422. — Hrvatska politika u XX. stoljeću. Zagreb 2006. — B. Donat: Krležino božićno pismo Mačeku. Jutarnji list, 9(2006) 26. II, str. 12–13. — M. Biondich: Vladko Maček and the Croat Political Right, 1928–1941. Contemporary European History (Cambridge), 16(2007) 2, str. 203–213. — B. Boban: Stjepan Radić i Vladko Maček. U: Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji. Zagreb 2007, 207–226. — Ista: Vladko Maček u emigraciji – od izlaska iz zemlje do odlaska u SAD. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 2007, 39, str. 243–258. — D. Djokić: Elusive Compromise. A History of Interwar Yugoslavia. New York 2007. — M. Jareb: Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. Zagreb 2007. — V. Pavlaković: Vladko Maček, the Croatian Peasant Party and the Spanish Civil War. Contemporary European History, 16(2007) 2, str. 233–246. — S. P. Ramet: Vladko Maček and the Croatian Peasant Defence in the Kingdom of Yugoslavia. Ibid., str. 215–231. — F. Dulibić: Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine. Zagreb 2009. — J. J. Sadkovich: Italija i ustaše 1927–1937. Zagreb 2010. — I. Šute: Slogom slobodi! Gospodarska sloga 1935–1941. Zagreb 2010. — Zapisnik za spomen od 25. srpnja 1932. Zapisnik razgovora između dr. Ive Pilara i ing. Radoslava Lorkovića s dr. Vladkom Mačekom, predsjednikom zabranjene Hrvatske seljačke stranke. Pilar, 6(2011) 2, str. 101–104. — Z. Hasanbegović: Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929–1941. Zagreb 2012. — T. Jonjić i S. Matković: Iz korespondencije dr. Mile Budaka (1907–1944). Zagreb 2012. — Ž. Karaula: Elaborat pukovnika Hrvatske seljačke zaštite Milana Pribanića o Hrvatskoj seljačkoj i građanskoj zaštiti iz 1948. u Hrvatskom državnom arhivu. Arhivski vjesnik, 55(2012) str. 205–215, 218–219. — S. Milošević: Emigrantska pisma Vladka Mačeka knezu Pavlu Karađorđeviću (1946–1952). Časopis za suvremenu povijest, 44(2012) 2, str. 299–322. — F. Hameršak: Tamna strana Marsa. Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat. Zagreb 2013. — Ž. Karaula: Mačekova vojska. Hrvatska seljačka zaštita u Kraljevini Jugoslaviji. Zagreb 2015. — K. Katalinić: Od poraza do pobjede. Povijest hrvatske političke emigracije 1945–1990, 1–2. Zagreb 2017. — S. Matković i M. Trogrlić: Političke bilješke Ante Trumbića 1930–1938, 1–2. Zagreb—Split 2019.

Maček, Vladko, hrvatski političar (Jastrebarsko, 20. VII. 1879 – Washington, 15. V. 1964). God. 1903. stekao doktorat prava u Zagrebu. Do 1905. bio je u sudskoj službi u Zagrebu, Petrinji, Samoboru i Ivancu, a potom odvjetnički pripravnik u Krapini. God. 1908. otvorio je odvjetnički ured u Sv. Ivanu Zelini. Član Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) od osnutka, a od 1906. član glavnoga stranačkog odbora. Kao časnik sudjelovao u I. svjetskom ratu, a nakon rata preselio se u Zagreb, gdje je bio bliski suradnik S. Radića. Tijekom izdržavanja zatvorske kazne (1919–20) bio je izabran za potpredsjednika HPSS-a, a nakon izlaska iz zatvora 1920. za zastupnika u Narodnoj skupštini kao kandidat HPSS-a u Bjelovarsko-križevačkoj županiji. God. 1921. otvorio odvjetnički ured u Zagrebu. Početkom 1925., nakon odluke S. Radića o priključenju Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Seljačkoj internacionali u Moskvi (1924) te primjene Obznane i vladine odluke o zabrani rada stranke, bio je uhićen zajedno s ostalim članovima stranačkoga vodstva. Premda u zatvoru, na izborima u veljači 1925. bio je izabran u skupštinu kao stranački zastupnik Srijemske županije. Nakon promjene političkog usmjerenja HRSS-a i preimenovanja u Hrvatsku seljačku stranku (HSS) te ulaska u zajedničku vladu s radikalima, u srpnju 1925. bio je pušten iz zatvora. U veljači 1927. bio je izabran za predsjednika Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, a u rujnu ponovno za zastupnika u Narodnoj skupštini. Nakon smrti S. Radića (1928) bio je postavljen za predsjednika HSS-a i ujedno supredsjednika (sa S. Pribićevićem) Seljačko-demokratske koalicije. U početku je prihvatio uvođenje diktature, misleći da ona može voditi rješenju hrvatskoga pitanja, no ubrzo je postao njezin kritičar. Premda je nakon uvođenja apsolutističkoga režima (6. I. 1929) rad HSS-a formalno bio zabranjen, u stvarnosti je, ponajviše zahvaljujući njegovu nastojanju, započelo jačanje stranačke organizacije te povezivanje HSS-a s ostalim građanskim strankama u Kraljevini Jugoslaviji. Pritom je HSS u svojim redovima okupio sve slojeve hrvatskog društva i stao na čelo općehrvatskoga nacionalnog pokreta. U studenome 1932. dao je konačan oblik tzv. Zagrebačkim punktacijama, kojima je oštro osuđen kraljev apsolutizam i hegemonija Srbije te zatraženo preuređenje države na načelima složene državne zajednice bez prevlasti jednog ili više njezinih dijelova nad ostalima. Zbog toga je bio uhićen u siječnju 1933. i osuđen na tri godine zatvora, iz kojeg je pušten potkraj 1934. amnestijom kneza Pavla Karađorđevića. Na izborima 1935. i 1938. bio je nositelj zemaljske oporbene liste Bloka narodnoga sporazuma. Jedno od njegovih temeljnih političkih stajališta bilo je da se postojeća višenacionalna država, izložena srbijanskoj prevlasti, mora preustrojiti, ako želi opstati. Kako bi riješio hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, ušao je u pregovore s premijerom D. Cvetkovićem te s njime 26. VIII. 1939. sklopio sporazum kojim je osnovana Banovina Hrvatska. Pritom su predstavnici HSS-a ušli u vladu, a sam Maček bio je potpredsjednik. Nakon puča 27. III. 1941. bio je imenovan za potpredsjednika u vladi generala D. Simovića, ali je u travnju na svoje mjesto u vladi delegirao J. Krnjevića i vratio se u Zagreb. Odbio je mogućnost proglašenja hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom. Smatrajući da će pobjedom savezničkih snaga HSS preuzeti vlast u Hrvatskoj, zauzimao se za »politiku čekanja« odbijajući suradnju i s partizanima i s ustašama. Kako bi ga spriječile u političkom djelovanju, vlasti NDH zatvorile su ga u listopadu 1941. u koncentracijski logor Jasenovac, a od ožujka 1942. bio je u kućnome pritvoru na imanju u Kupincu. U svibnju 1945. otišao je u emigraciju, isprva u Francusku (Reims, Pariz), a 1947. u SAD (Washington). Ondje je bio jedan od suosnivača (1947) Međunarodne seljačke unije u kojoj su se nalazili prvaci predratnih seljačkih stranaka. U inozemstvu je uspio očuvati HSS (stranka je u domovini prestala djelovati). Zastupao je ideju da bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazumijevanja iz 1939., a od 1956. isticao je misao da bi jugoslavensku zajednicu valjalo preustrojiti na konfederalnom načelu. Dio njegovih izjava i govora objavljen je u knjizi Vođa govori (priredio Mirko Glojnarić, 1936). Napisao je memoare U borbi za slobodu (In the Struggle for Freedom, 1957., hrvatsko izdanje Memoari, 1992). Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u domovinu i 15. V. 1996. položeni na zagrebačkom groblju Mirogoj. Citiranje: Maček, Vladko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata