Vlado Gotovac

pjesnik, esejist, filozof i političar; 1930-2000

u spomen na pjesnika, humanista i političara Vladu Gotovca

(doslovno iz odluke: „imenuje se u spomen na pjesnika, humanista i političara Vladu Gotovca i dobiva ime ULICA VLADE GOTOVCA“)

Vladimir Gotovac (Imotski, 18. rujna 1930. – Rim, 7. prosinca 2000.), poznatiji kao Vlado Gotovac, bio je hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar. Uz Dražena Budišu bio je vodeći hrvatski političar Trećega puta i predvodnik liberalne misli. Bio je predsjednik Matice hrvatske od 1990. do 1996. godine.
U svibnju 1989. sa Slavkom Goldsteinom i Draženom Budišom osnovao je Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku (HSLS), prvu hrvatsku političku stranku nakon ponovnog uvođenja višestranačja. Gotovac je 1992. godine izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, u kojem se prometnuo u jednog od najvećih kritičara predsjednika Franje Tuđmana, kojeg je učestalo optuživao za autoritarnost. Zbog neslaganja s Budišom, koji se zalagao za koaliciju s Tuđmanovom Hrvatskom demokratkom zajednicom (HDZ), napustio je HSLS i 1997. osnovao Liberalnu stranku kojoj je bio predsjednik do svoje smrti 2000. u Rimu. Poznat je po poviku „Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!”
== Mladost ==
Gotovac je rođen od oca Martina i majke Anice. Prema riječima roditelja, rođen je 18. kolovoza 1930. godine u Grabovcima, opčini Proložac, no župnik je zapisao rođenje 18. rujna 1930. u Imotskom. Martin Gotovac tvrdio je da je obitelj ondje došla iz Rumunjske sredinom 18. stoljeća, navodno s romskim korjenima.
Kako mu je otac bio jugoslavenski žandar, obitelj se često selila, pa je osnovnu školu pohađao u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreću. Tijekom Drugog svjetskog rata i postojanja NDH, otac mu je nastavio služiti kao komandir imotske žandarmerije. Zbog optužbi da su pomagali Židovima, otac mu je zatvoren u Jasenovcu te kasnije u Staroj Gradiški, a majka mu je zatvorena u Požegi. Poslije rata otac je zatvoren na pet godina pod optužbom da je bio »dosljedan pobornik ustaškog pokreta« zbog svojeg zaposlenja u žandarmeriji tijekom rata, dok je majka zatvorena na dvije i pol godine.
Gimnaziju je isprva pohađao u Imotskom, no zbog toga što ondje nije bilo moguće maturirati premjestio se u Zagreb 1946. godine nakon male mature, završivši tako Klasičnu gimnaziju 1951. godine i upisavši studij filozofije na Filozofskom fakultetu, koji diplomira 1963. godine.
== Djelovanje i progon u Jugoslaviji ==
Svoj prvi rad objavio je na prvoj godini studija 1952., kada ga u svibnju privodi UDB zajedno s dvije žene: Marijom Predovan, suprugom bivšeg ustaškog časnika, i Ankom Todorić, »ustaškom osuđenicom«. Žene su tada optužene za dijeljenje brošura »ustaškog sadržaja«, tj. programa Hrvatske državotvorne stranke koju je u inozemstvu osnovao poglavnik NDH Ante Pavelić. Gotovac je okrivljen za to što brošure i »pisma Meštrović – Pribičević«, koje su dijelile Predovan i Todorić, nije prijavio vlastima nakon što je za njih saznao. Poslije ispitivanja u Osijeku, gdje »sa njime nije vođena neka borba za priznanje«, 16. lipnja prevezen je natrag u Zagreb. Isprva je pušten da se brani sa slobode, no na koncu nije kriminalno gonjen. UDB je unatoč tomu narednih godina nastavio prikupljati informacije o Gotovcu, pri čemu je šef Opunomoćstva UDB-a u Imotskom Aleksandar Unković ocijenio da se Gotovac »u političkom pogledu ističe […] kao anglofil, sklon je da raspiruje nacionalnu mržnju između Hrvata i Srba, te da proturuje razne alarmantne vijesti,« negativno posmatrajući njegov rani odgoj »u strogo religioznom duhu.«
Od 1955. zaposlen je kao novinar, a poslije i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Od 1958. u braku je sa Šibenčankom Vlastom Gotovac, s kojom ima kćer. Početkom 1970-ih radi u Matici hrvatskoj i objavljuje tekstove u njezinu Hrvatskom tjedniku koji je izlazio od 16. travnja 1970. godine; od Igora Zidića preuzima njegovo uređivanje do prosvjednog gašenja u početku Hrvatskog proljeća, kada zadnji broj objavljuje na četiri stranice s Gotovčevim uvodnikom Čuvanje nade. Kao jedan od proljećara osuđen je za »kontrarevolucionarni napad na državu« na četiri godine zatvora i tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. U kaznionici u Staroj Gradiški odbio je potpisati molbu za pomilovanjem jer je smatrao da bi time priznao svoju krivnju. Zbog interviewa Švedskoj televiziji 1977. ponovo je osuđen na dvije godine zatvora, odslužene u zatvoru u Lepoglavi, i četiri godine gubitka građanskih prava. Tada je u svoju obranu izrekao programski politički govor protiv totalitarizma. U svojim dnevničkim zapisima bio je kritičan prema Titu i komunističkom režimu.
== Djelovanje u suverenoj modernoj Hrvatskoj ==
Nakon pada komunizma, 1990. se Gotovac zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji kao savjetnik direktora. Kratko nakon toga izabran je za predsjednika Matice hrvatske. Ispred Zapovjedništva 5. vojne oblasti 30. kolovoza 1991. održava govor podrške majkama vojnika koji su prisilno zadržani u tadašnjoj JNA. U njemu generalima poručuje da će ih se njihove obitelji sramiti, da će oni koji ubijaju tuđu djecu i majke ostati bez svojih.
Godine 1991. umire mu supruga, a 1993. ženi se Sinjankom Simonom Šandrić, liječnicom i sveučilišnom profesoricom u Rimu.
Godine 1992. Gotovac je kao kandidat HSLS-a izabran u Hrvatski sabor; zastupnik je bio u tri mandata. Tamo se prometnuo u jednog od najrječitijih i najvatrenijih kritičara Franje Tuđmana, koga je optuživao za autoritarnost. U časopisu Erasmus 1993. potpisuje zahtjev za Tuđmanovom ostavkom. Autor Gotovčeve biografije Filip Zoričić smatra i da je među dvojicom bilo suparništva iz doba Hrvatskog tjednika u kojem je Gotovac bio urednik, a Tuđman suradnik; prema Zoričiću je Tuđman pri padu komunizma imao »auru disidenstva« i navodnu javnu podršku Katoličke Crkve među hrvatskim zajednicama u svijetu.
Kao jedan od najuglednijih oporbenih političara, godine 1996. daje ostavku na mjesto predsjednika Matice i izabran je za čelnika HSLS-a.
Bio je kandidat na predsjedničkim izborima 1997.. Za vrijeme izbornog skupa u Puli ga je fizički napao i udarcem u glavu ozlijedio vidno alkoholizirani Tomislav Brzović, pripadnik elitne gardijske jedinice koja je štitila Franju Tuđmana, uzvikujući „Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ću vas pobiti!” Ministarstvo obrane napadača je suspendiralo i pritvorilo. U službenoj izjavi MORH-a bilo je pojašnjeno da je HV-ov satnik u alkoholiziranom stanju napao Vladu Gotovca i nanio mu lakše tjelesne ozljede. Pulski Općinski sud Brzoviću je izrekao uvjetnu zatvorsku kaznu od jedne godine i šest mjeseci uz rok kušnje od tri mjeseca. Gotovac je na izborima završio treći, iza premoćnog Tuđmana i SDP-ova kandidata Zdravka Tomca. O napadu je u kasnijem intervjuu izjavio da je napadaču osobno oprostio, ali da je „jasno da je čovjek bio indoktriniran” i da je „indoktrinacija beskrupulozna jer ga nitko ne osuđuje za napad”.
U jesen nakon izbora došlo je do borbe za vlast između Gotovca i Dražena Budiše, koji se zalagao da se HSLS koalicijski veže uz HDZ. Gotovac, koji se tome protivio, na stranačkoj je konvenciji poražen pa je s pristašama napustio HSLS i osnovao Liberalnu stranku, čiji je postao čelnik. Pred izbore 3. siječnja 2000., kada se stvarala velika koalicija protiv HDZ-a, Gotovac se, prema riječima novinara Tihomira Dujmovića, zalagao za koaliciju političkog centra koja bi bila bez SPD-a, no Budiša je to odbio jer je već s Ivicom Račanom potpisao sporazum. Na parlamentarnim izborima 2000. godine izabran je u četvrti saziv Hrvatskoga sabora kao član Liberalne stranke na listi HSS-a.
Vlado Gotovac umro je u Rimu 7. prosinca 2000. godine, a njegovo je tijelo sljedeći dan zrakoplovom Hrvatske vlade prevezeno u Zagreb, gdje je pokopan na Mirogoju. U Saboru je njegov mandat preuzeo Karl Gorinšek.
== Govori ==
Gotovac je bio vrstan govornik. Evo što je o Gotovčevom oratorstvu napisao Zvonimir Berković, Gotovčev osobni prijatelj:
Najpoznatiji je po govoru na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred ondašnje zgrade Komande V. vojne oblasti Vojnog suda u Zagrebu 30. kolovoza 1991. Također su značajni govori na osnivačkoj skupštini HSLS-a i na osnivačkom saboru LS-a.
== Djela ==
=== Zbirke pjesama ===
Opasni prostor (1961.)
I biti opravdan (1963.)
Osjećanje mjesta (1964.)
Čujem oblake (1965.)
Zastire se zemlja (1967.)
Približavanje (1968.)
Prepjevi po sjećanju (1968.)
Čarobna spilja (1969.)
Sporne sandale (1970.)
Sadržaj vjetra (1971.)
Zabranjena vječnost (1987.)
Crna kazaljka (1991.)
Čekati sjevernije (1995.)
Crna jedra (1995.)
Neka njegova djela u svojoj je antologiji Żywe źródła iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
=== Proza ===
Princip djela (1966.)
U svakodnevnom (1970.)
Tri slučaja (1981.)
Moj slučaj (1989.)
Isto (1990.)
Zvjezdana kuga (1995.)
Znakovi za Hrvatsku (1996.)
== Nagrade i priznanja ==
Nagrada „Tin Ujević” 1991. za zbirku pjesama Crna kazaljka
== Povezani članci ==
Maja Sever, novinarka i unuka Vlade Gotovca
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Stranica posvećena Vladi Gotovcu, s mnoštvom intervjua, govora...

GOTOVAC, Vlado, pjesnik, esejist i političar (Imotski, 18. IX. 1930 — Rim, 7. XII. 2000). U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1951. te 1963. diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu. Počinje objavljivati 1952; 1955–72. radi kao novinar i urednik u kulturnoj redakciji i dramskom programu na zagrebačkom radiju i TV. Uređivao je časopise Međutim 1953. i Razlog 1969, a od srpnja do prosinca 1971. glavni je urednik Hrvatskog tjednika, visokonakladnih novina MH koje su zastupale program nacionalnog pokreta, pa je kao jedan od njegovih prvaka na poč. 1972. uhićen. Osuđen je na četiri godine strogog zatvora s dodatnim trogodišnjim gubitkom građanskih prava. Tamnicu je, ne tražeći pomilovanje, u cijelosti izdržao u Staroj Gradiški, ali se potom nije pridržavao zabrane istupanja, pa je nakon razgovora sa stranim novinarima 1977. ponovo optužen te u procesu 1981. osuđen na dvije godine zatvora, koje je odslužio u Lepoglavi, odn. još četiri godine gubitka građanskih prava. U javni se život vraća potkraj 1980-ih, a posao opet dobiva tek nakon demokratske restitucije 1990. Na prvoj skupštini obnovljene MH 1990. izabran je za predsjednika, što ostaje u tri mandata, do 1996, kada se povlači zbog preuzimanja vodećih dužnosti u stranačkoj politici. Jedan je od utemeljitelja Hrvatske socijalno-liberalne stranke, na čijem je prvom saboru 1989. izabran za potpredsjednika, pa 1990–92. predsjednika Velikoga vijeća i 1996–97. za predsjednika stranke. S manjinskom skupinom u stranci 1997. osniva novu Liberalnu stranku kojom predsjeda. Biran zastupnikom u Saboru 1992, 1995. i 2000, a na izborima za predsjednika Republike 1997. bio je kandidat skupine oporbenih stranaka; za kampanje na skupu u Puli fizički napadnut. — U književnosti se javio pjesmama, 1952. u časopisu Tribina, uz koje u časopisima i novinama objavljuje kritike, eseje, također filozofske i likovne, priče, radiodrame te angažirane publicističke tekstove. Pjesništvo je, opsegom (15 zbirka) i strukturno temeljni segment Gotovčeva opusa; aforizam »stihovi su najprikladniji za pisanje eseja« programatska je inačica njegove poetike. Premda naraštajno i po reformatorskom iskustvu pripada krugovašima, tipološki je to kreativni govor karakterističan za sljedeću, razlogovsku etapu, s naglašenim priklonom filozofičnosti i zaokupljenosti oblicima egzistencije. Tematizirana je metafizička tjeskoba, odnos umjetnika i djela te sam govor kao način autentične egzistencije. Gotovčev je pjesnički izraz metaforičan i sažet, a funkcionalne pjesničke slike zatvaraju doživljaj u čvrst i formalno izbrušen poetski okvir s bogatim jezičnim registrom. Uz naraciju i uzvišen pjesnički govor, karakteristična su česta stilska ponavljanja. Kritika je napose istaknula poemu Jeka (1961), s antologijskom uvodnom meditacijom. I u tri nove zbirke (Zabranjena vječnost, Crna kazaljka, Čekati sjevernije), nastale dijelom na temelju zatvorskih bilježaka, očuvan je tematsko-problemski i gradbeni kontinuitet, pretapanje lirskoga u diskurzivno i obratno. Tim su pristupom određeni i njegovi eseji, po načinu artikulacije i receptivnom tipu – rečenice su povezane u niz »više po načelu asocijacije, nego po težnji za kontinuiranim, postupnim razvijanjem smisla«, pa i tekst napreduje skokovito, »od jedne zaoštrene formulacije do druge« (H. Pejaković). Polemički odnos prema zbilji, britkost i zgusnutost misli, crni humor te aforističnost zaokupljeni su i tu najčešće bitnim i načelnim pitanjima. G. je klasični oblik eseja razlomio aforizmima, bilješkama, napomenama u nizovima, različitim dodatcima, brojevima, opaskama pri redigiranju, post scriptumima, komentarima, zaokružujući ga u ključu nefabularne kompozicije: teza–naracija–zaključak (poučak). Fragmentarni zapisi o uzaludnosti iskustva, o filozofskom pjesništvu, o smislu književnosti, o neizbježnoj neizvjesnosti, o voluntarizmu odlikuju se težnjom k apstrakciji univerzalnih iskaza, ali i pokušajem da se univerzalnomu dade svježina pojedinačnoga (B. Donat); Principu djela (1966), kojim je bitno utjecao na razlogovsku strukturu, slijedila je razradba često neposrednih povoda u Autsajderskim fragmentima i Tijeku odnosa. Osobitu razradbu dodir osobnoga i općega dobiva u tekstovima s povodom u vlastitu životnom primjeru: knjiga Moj slučaj sadržava tako i Obranu pred sudskim vijećem 1981, a Zvjezdana kuga žanrovski je podnaslovno određena »zatvorskim zapisima 1972–73«. Dok kao filozofski pisac znade biti hermetičan, G. je kao angažirani intelektualac, publicist i govornik razgovjetan i jasan, pa su njegovi iskazi u više dramatičnih trenutaka (Čuvanje nade – proslov posljednjem broju Hrvatskog tjednika prigodom sloma nacionalnog pokreta 1971; Generali, Hrvatska se ne boji – govor pred tadašnjim zapovjedništvom JNA u Zagrebu 1991) kondenzirali emocionalni naboj narodnih težnja do identifikacije s kolektivom. Djela su mu u 7 knjiga izašla 1995 (Nakladni zavod Globus, Zagreb), a urednica izdanja Jelena Hekman priredila je i u kolekciju uvrstila i zbirku citatnih teza iz njegova opusa (Poetika duše), zaključujući kako je »rukopisom filozofa ispisao svoju duhovnu biografiju, razvio kroniku vlastita slučaja i iznio poetiku svoje duše«. Prevodio je sa slovenskoga (D. Jančar: Polarna svjetlost; R. Šeligo: Šutnje), a pjesme su mu prevođene na albanski, engleski, francuski, njemački, rumunjski, talijanski te neke slavenske jezike; uvrštene su u gotovo sve antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva. Dobio je nagrade Grada Zagreba 1968. i »Tin Ujević« 1991. DJELA: Pjesme od uvijek. Zagreb 1956. — Jeka. Zagreb 1961. — Opasni prostor. Zagreb 1961. — I biti opravdan. Zagreb 1963. — Osjećanje mjesta. Zagreb 1964. — Čujem oblake. Kruševac 1965. — Princip djela. Zagreb 1966. — Zastire se zemlja. Zagreb 1967. — Prepjevi po sjećanju. Zagreb 1968. — Približavanje. Beograd 1968. — Čarobna spilja. Beograd 1969. — Sporne sandale. Split 1970. — U svakodnevnom. Zagreb 1970. — Sadržaj vjetra. Zagreb 1971. — Tri slučaja. Zagreb 1981. — Zabranjena vječnost. Zagreb 1987. — Moj slučaj. Ljubljana—Zagreb 1989, 1990. — Isto. Zagreb 1990. — Crna kazaljka. Zagreb 1991. — Razgovori o slobodnoj Hrvatskoj (suautor D. Budiša). Zagreb 1991. — Autsajderski fragmenti. Zagreb 1995. — Crna jedra. Zagreb 1995. — Čekati sjevernije. Zagreb 1995. — Pjesme od uvijek (sabrane pjesme I). Zagreb 1995. — Poetika duše. Zagreb 1995. — Princip djela & Isto. Zagreb 1995. — Zabranjena vječnost (sabrane pjesme II). Zagreb 1995. — Znakovi za Hrvatsku. Zagreb 1995. — Zvjezdana kuga. Zagreb 1995. — In Defence of Freedom. Zagreb 1996.

Gotovac, Vlado, hrvatski književnik i političar (Imotski, 18. IX. 1930 – Rim, 7. XII. 2000). Studij filozofije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. Urednik na zagrebačkom radiju i televiziji, 1971. preuzeo Hrvatski tjednik te kao glavni urednik formulirao program nacionalnog pokreta. Početkom 1972. uhićen, osuđen i zatvoren na četiri godine, 1977. ponovno optužen zbog zagovaranja nacionalnog programa u razgovoru za strane novine, a 1981. osuđen i zatvoren na dvije godine s četverogodišnjim gubitkom građanskih prava. U javni se život vratio potkraj 1980-ih. Predsjednik Matice hrvatske 1990–96. Jedan od utemeljitelja HSLS-a 1989. i predsjednik stranke 1996–97., utemeljitelj LS-a 1997; saborski zastupnik 1992–2000.U književnosti se javio 1952. pjesmama u časopisu Tribina. Uređivao je časopise Međutim (1953) i Razlog (1969). Uz petnaest pjesničkih zbirki, objavljivao je eseje, napose filozofske i likovne problematike, priče, radiodrame i angažirane publicističke tekstove. Filozofičnost i egzistencijalni kompleks odlikuju njegovu poetiku, na dodiru krugovaške i razlogovske formacije, s tematiziranjem metafizičke slobode i odnosa pisca i njegova djela, a postupak mu određuje krilatica »o stihovima koji su najprikladniji za pisanje eseja«. Nastale dijelom na temelju zatvorskih bilježaka (Zabranjena vječnost, 1989; Crna kazaljka, 1991), Gotovčeve zbirke, sve do zaključne Čekati sjevernije (1995), drže se polemična i zaoštrena odnosa prema zbilji i aforističnosti, kao i eseji, nerijetko razlomljeni u obliku bilježaka, napomena i zapažanja (Princip djela; Autsajderski fragmenti, Tijek odnosa). Kao esejist i filozofski pisac katkad hermetičan, Gotovac je kao angažirani intelektualac, publicist i govornik razgovjetan i jasan, njegovi su iskazi (proslov posljednjemu broju Hrvatskoga tjednika prigodom sloma nacionalnog pokreta u prosincu 1971., govor pred zapovjedništvom JNA u Zagrebu 1991) poistovjećeni s kolektivnim težnjama. Osobno iskustvo razmotrio je u knjizi Moj slučaj (1989), a književno u zbirci citata Poetika duše (Djela, I–VII, 1995). Citiranje: Gotovac, Vlado. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata