Vlaho Bukovac

slikar, začetnik Moderne u Hrvatskoj; 1855 - 1922

Vlaho Bukovac (Biagio Faggioni) (Cavtat, 4. srpnja 1855. – Prag, 23. travnja 1922.) bio je hrvatski slikar. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara.
Bukovac je začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne i ide u red najplodnijih hrvatskih slikara. Prošao je slikarske faze od akademizma, realizma, impresionizma i simbolizma do moderne. Osobito je poznat i priznat po portretima. Najistaknutiji hrvatski slikar na prijelazu s 19. na 20. stoljeće.
== Životopis ==
Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. godine u Cavtatu kao Biagio Faggioni, a poslije je svoje prezime pod utjecajem Meda Pucića pohrvatio i promijenio u Bukovac (tal. faggio: bukva). Bukovčev djed Giuseppe Faggioni, bio je pomorac iz Chiavarija kraj Genove koji se je nastanio u Cavtatu i vjenčao s Anom Kličan. Vlaho Bukovac rođen je u skromnoj obrtničkoj obitelji Agostina i Marije (r. Perić) u kojoj je bilo još troje djece (Jozo, Ana i Gjorgjo). Njegovo školovanje bilo je oskudno, ne ističe se u učenju, nego ga zanima slikanje. U ranom djetinjstvu slika akvarele, a sličice prodaje djeci za krajcar. Imao je samo 10 godina kad sa stricem Franom odlazi u Ameriku kako bi tamo nastavio školovanje, no nakon stričeve naprasne smrti, njegova udovica šalje Vlaha u popravilište za malodobne. U teškim uvjetima, mučen nemogućnošću da se javi roditeljima i spoznajom da je prevaren, disciplinirano pohađa školu za koju će kasnije reći kako je ipak bila korisna jer je naučio dobro engleski jezik. Bez novca i zanimanja vraća se u Cavtat, a s 15 godina polazi na svoje prvo putovanje kao pomorac. Plovio je na brodu Osmi dubrovački na liniji Carigrad – Odesa – Liverpool. Dvije godine kasnije, 1873. godine, Bukovac odlazi s bratom Jozom u Peru u potragu za boljim životom. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, početkom 1874. godine, Bukovac sam odlazi u San Francisco. Ovoga puta u Americi radio je kao ličilac, soboslikar te je oslikavao vagone. Nostalgija za domom pobijedila je te se 1877. godine vraća u rodni Cavtat. Tu nastaje velika prekretnica u njegovu životu. U Šarićevoj ljekarni u Dubrovniku pjesnik i publicist Medo Pucić svima je pokazivao sliku mladog Bukovca nazvanu Sultanija naslućujući da bi se ta darovitost u pravim rukama mogla dobro razviti. Uz pomoć biskupa Strossmayera stiže Pucić s Bukovcem u Pariz. No prije negoli se uputio u Pariz, po nagovoru istog pjesnika, pohrvatio je svoje ime iz Biagio Faggioni u Vlaho Bukovac.
Odlaskom u Pariz počinje njegovo plodno razdoblje. Na Akademiji (École des beaux-arts) je usavršio svoj rad, a bio je pod utjecajem mnogih slikara, ponajviše svog profesora Alexandrea Cabanela. Već iduće godine izlaže u Pariškom salonu sliku Crnogorka i dobiva naklonost stručne kritike. Nakon školovanja ostaje u Parizu i gradi svoj prvi atelier. S vremenom napušta realizam Cabanelovog smjera, prihvaća poglede plenerista i impresionista, sebe smatra predstavnikom moderne francuske škole.
Bio je od 1892. godine počasnim članom Société des Arts du Canada, te počasnim članom češkoga umjetničkoga društva Jednota umělcu výtvarnych od 1900. godine, od 1905. godine počasnim članom Srpske kraljevske akademije, od 1908. godine bio je predsjednikom društva Medulić u Splitu, od 1913. godine dopisnim članom Češke akademije cara Franje Josipa I. za znanost, jezik i umjetnost, a od 1919. godine počasnim članom JAZU.
== Opus ==
=== Rana djela: San Francisco 1874. – 1877. ===
Iako je Bukovac slikao od svog djetinjstva, ta djela ne mogu se uzeti u obzir kao umjetnička. Prva zapažena djela ostvario je za drugog boravka u Americi, u San Franciscu od 1874. do 1877. godine. Iz tog je razdoblja sačuvano nekoliko portreta koje je izrađivao po fotografijama. U tim je djelima još uvijek vidljiva nestručnost: nije svladan volumen tako da su lica plošna. Za njegov je rukopis u tom razdoblju karakteristična preciznost u promatranju detalja, naglašene obrisne linije i šareni spektar boja. Najzapaženije je djelo iz ovoga razdoblja Sultanija iz 1877. godine. Na djelu je vidljiva inspiracija orijentalizmom i crnogorskim temama te se ta slika uzima kao službeni početak Bukovčevog ranog opusa.
=== Pariška faza 1877. – 1893. ===
U Parizu upoznaje profesora Cabanela. Želio se upisati u njegov razred, no Cabanel ga nije mogao primiti jer je klasa bila puna. Bukovac tada sklapa dogovor: u zadanom roku napravit će neko djelo i ako se Cabanelu svidi, primit će ga u svoj razred. Za tu prigodu naslikao je Ruku (odraz svoje lijeve ruke u zrcalu). Ta je slika oduševila Cabanela te ga je ovaj primio na École des Beaux-Arts. Tako ga je Alexandre Cabanel primio kao slobodnoga studenta, bez prijemnoga ispita. Za Bukovca je početak boravka u Parizu bilo razdoblje velikih kontrasta i previranja. Često se kolebao oko pitanja na koji način slikati. Ulogu u njegovom stilu igrala je i velika izložba impresionista 1877. godine, koji u to doba djeluju veoma intenzivno i to se postupno reflektira u Bukovčevu opusu. S druge strane u skladu s učenjem na Akademiji slikao je sakralne teme, teme romantičnog Orijenta i bavio se historijskim slikarstvom. Pejsaži i portreti na Akademiji bili su potpuno degradirani i zanemareni. Međutim profesor Cabanel bio je izvrstan crtač, konvencionalan, ali i akademski hladan, a taj je akademizam prenio i na Bukovca.
Nakon nepune dvije godine studija u Parizu Bukovac je naslikao Crnogorku na obrani i ona je primljena na Pariški salon. To je prvi put u povijesti slikarstva da je neki hrvatski slikar ušao u anale europske umjetnosti. Time je Bukovac zapravo bio priznat gotovim umjetnikom. Na Salonu je izlagao od 1878. do 1893. godine. Većinom su to bile slike crnogorskog ciklusa, akademski aktovi i portreti. No najzapaženiji uspjeh na Salonu zabilježila je Le grande Iza. Bila je postavljena na počasno mjesto u velikoj ulaznoj dvorani Pariškog salona 1882. godine, a osigurala mu je uspjeh u pariškim kulturnim krugovima.
Bukovac je diplomirao 1880. godine. Ubrzo nakon završetka školovanja na Akademiji negira osobine akademizma te se deklarira kao predstavnik „moderne francuske realistične škole”. Napuštajući te karakteristike, slika portrete. Odlazi na srpski dvor i radi Portret kraljice Natalije. Za tu je sliku dobio odličje „Takovski krst 5. stepena”. Kasnije odlazi i na crnogorski dvor te slika portrete kneževe obitelji. U godinama 1884. i 1885. boravi u Dalmaciji. Godine 1884. bila je njegova prva samostalna izložba u Zadru kojom se predstavio široj javnosti.
Osim Pariza i Dalmacije u ovom je razdoblju Bukovac slikao i u Engleskoj. Za engleske trgovce umjetnina "Vicars brothers" slikao je pastoralne teme s djevojkama i mladićima smještenima u romantičnom pejsažu. Najpoznatija slika koju je naslikao za njih bila je Isus prijatelj malenih.
Godine 1892. 37-godišnji Vlaho Bukovac vjenčao se s lijepom 17-godišnjom Jelicom Pitarević iz Dubrovnika. Njegova žena i djeca (sin Ago i kćeri Ivanka, Jelica i Marija) bit će mu često modeli. Kasnije, došavši 1893. godine u Zagreb, postaje središnja osobnost umjetničkog i kulturnog života grada. Okuplja mlade umjetnike i književnike, potiče izgradnju atelijera, Umjetničkog paviljona (zamisao i inicijativa za izgradnju od njega potekla je 1895. godine), osniva Društvo hrvatskih umjetnika (1897.) i nastoji afirmirati hrvatsku umjetnost u svijetu. Pod njegovim utjecajem odbacuje se atelijerski način slikanja jer im predočava prednosti plenerizma.
=== Zagrebačka faza 1893. – 1898. ===
Bukovčevo djelovanje u Zagrebu obilježava početak novoga razdoblja u hrvatskom slikarstvu. Tih je godina Bukovac bio kreator hrvatske umjetničke scene te sudjeluje u stvaranju temelja hrvatske moderne. Otvara radionicu, tzv. „zagrebačku šarenu školu“, u kojoj su učili danas poznati umjetnici kao Bela Čikoš Sesija, Oton Iveković, Ivan Tišov, Robert Frangeš-Mihanović, Rudolf Valdec i Robert Auer. Za tu je školu karakterističan svjetliji kolorizam. Bukovac je upućivao i na važnost slikanja u prirodi.
Većina tih umjetnika 1896. godine, na čelu s Bukovcem, izlaže na Milenijskoj izložbi u Budimpešti. Osim te izložbe 1898. godine organizirali su i veliku izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, koju Bukovac otvara kao predsjednik tek osnovanog Društva hrvatskih umjetnika. Od 118 izložaka 50 je Bukovčevih, ali je zapažen i napredak ostalih mladih umjetnika. Bilo je čak 11 tisuća posjetitelja.
U Zagrebu je Bukovac mnogo surađivao s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom. Za njega je 1894. godine napravio veliku kompoziciju Gundulićev san. Na toj je slici prikazao vlastito viđenje kako Gundulić zamišlja Osmana u devetom pjevanju. Osim za biskupa Strossmayera Bukovac je imao još narudžbi velikih kompozicija. Među njima su Dubravka (1894.) i Živio kralj (1896.). Najbolje izvedena grupacija likova nalazi se u prednjem planu, to su izvrsni portreti: Sebastijan Dolci (pisac iz Dubrovačke Republike, poznati i kao Sebastijan Slade), Dinko Ranjina (dubrovački pjesnik), Benedikt Stay (također pjesnik, isusovac), Junije Palmotić, Marko Faustin Galjuf i Ruđer Bošković na stubama. Sam Gundulić nalazi se na povišenom mjestu s Cvijetom Zuzorić, dubrovačkom pjesnikinjom, Nikolom Bonom, Dinkom Zlatarićem i Ilijom Cervom, a ispod nalaze se dubrovački velikani. Osim njih Bukovac je naslikao sebe i svoju ženu. Sebe je smjestio na prozor ispod luka sa svojim bliskim prijateljima, a ženu pokraj Gundulića, s perikom i u zelenkastoj haljini kako uspostavlja kontakt s promatračem.
Još jedna velika kompozicija nastala u zagrebačkom razdoblju Zastor je za Hrvatsko narodno kazalište. Tema je te slike Hrvatski narodni preporod. Kada se tražio umjetnik koji će napraviti tu kompoziciju, jedino su Bukovac i Mašić bili smatrani sposobnima, a budući je Mašić već bio slijep, tu odgovornost preuzeo je Bukovac.
=== Cavtatski intermezzo 1898. – 1902. ===
Trzavice među umjetnicima u Zagrebu Bukovcu su bile preveliki stres. Još je k tome Izidor Kršnjavi bio protiv Bukovca u svakom pogledu, nije volio njegov kozmopolitizam te se nisu slagali. Bukovca je to psihički iscrpilo te je odlučio otići u rodni Cavtat. U ovom razdoblju uglavnom slika pejsaže i portrete. Često slika isti portret više puta mijenjajući način slikanja ili čak tehniku (Portret oca). Nakratko boravi i u Beču, gdje je 1903. godine organizirana Bukovčeva velika samostalna izložba. Tada on napušta secesiju i više je naklonjen impresionizmu, odnosno poentilizmu. Iste godine dobiva poziv s praške Akademije da postane profesor. Taj poziv prihvaća i zajedno s obitelji seli u Prag.
=== Praško razdoblje 1903. – 1922. ===
Od 1903. godine do smrti živio je u Pragu, gdje je bio profesor na Likovnoj akademiji. U posljednjoj, praškoj fazi slikao je i eksperimentirao u novousvojenoj poentilističkoj maniri.
U Pragu Bukovac na svoje studente prenosi osjećaj za kolorizam, stoga se oni razlikuju od ostalih studenata na Akademiji. Osim toga na Akademiju je unio poentilizam. Često koristi motive orijentalnih sagova pa pretežno slika u atelijeru. U njegovu opusu karakteristični su ciklusi aktova i žanr scena, obiteljski portreti, a u jednoj fazi čak i sakralne teme. Njegov praški period možemo podijeliti na tri faze: onu prije 1908.: najbitnije je djelo Divan iz 1905. godine. Druga faza cijela je godina 1908. kada nastaje najviše djela, uglavnom aktova koji su specifični po tome što svakog prati bijela draperija. Treća je faza nakon 1908. godine do Prvoga svjetskog rata. Tada nastupa stvaralačko zatišje. Bukovac napušta slikanje aktova, ali samo na neko vrijeme. Nastaje niz žanr scena, religioznih slika i portreta. Oko 1916. godine ponovo se vraća aktovima te je Ružičasti san jedan od najuspjelijih u cijelom opusu. Na kraju se pronalazi u portretu te se Bukovac općenito karakterizira kao slikar portreta.
Bukovac je 1918. godine napisao i objavio autobiografiju, Moj život (Izdanje Književnoga Juga, Zagreb), u kojoj prepričava važne događaje svoga života. Tu knjigu posvetio je svojoj djeci, svome „gnijezdu“ kako ih je volio zvati.
Godine 1922. Bukovac je tjelesno oslabio. Patio je za rodnim krajem te je zapisao u svome dnevniku: Željan sam Sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke naše riječi i našeg čovjeka, koji je uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi. Doživio je moždani udar, te je naposljetku 23. travnja 1922. godine umro. Hrvatska se tada oprostila s prvim umjetnikom koji ju je predstavio u Europi i svijetu. Pokopan je u svom rodnom Cavtatu na Rokovu groblju.
== Izložbe i važnija izlaganja ==
1873. – 1893. Pariški salon
1884. prva samostalna izložba, Zadar
1896. Milenijska izložba, Budimpešta (Zagrebačka šarena škola)
1897. Venecijanski Bijenale
1898. Umjetnički paviljon (Zagrebačka šarena škola)
1900. Svjetska izložba, Pariz
1901. i 1903. Venecijanski Bijenale
1903. Velika samostalna izložba, Beč
== Najznačajnija djela ==
== Spomen ==
2002.: Hrvatska pošta i Češka pošta posvetili su mu po poštansku marku s motivom njegove slike Divan.
2002.: Matica hrvatska i hrvatsko veleposlanstvo u Češkoj postavili su mu spomen-ploču na zgradi u Oveneckoj ulici, u predjelu Holešovice, gdje je živio od 1913. godine do smrti.
2019.: U Cavtatu mu je postavljen spomenik, rad akademskoga kipara Petra Dolića.
== Izvori ==
== Literatura ==
Bukovac, Vlaho, Moj život, 2. izdanje, Matica hrvatska: Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, 1992.
Kružić Uchytil, Vera, Vlaho Bukovac: život i djelo: 1855. – 1922., Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2005.
Zidić, Igor, Vlaho Bukovac 1855. – 1922., Moderna; Večernji edicija, Zagreb, 2009.
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
www.kuca-bukovac.hr  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. lipnja 2017. (Wayback Machine) (hrv.)/(engl.)
Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel – povijesni susret učenika i učitelja, umjetnicki-paviljon.hr
Enes Quien, Ciklus Vlaho Bukovac: pariško razdoblje 1877–1893, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb,18. siječnja–11.ožujka. Poznati i nepoznati Bukovac  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. srpnja 2019. (Wayback Machine), Vijenac, br. 624, 1. veljače 2018.
Vlaho Bukovac - Artworks, the-athenaeum.org (engl.)

BUKOVAC, Vlaho (Biagio Faggioni, Blaise Bukovac), slikar (Cavtat, 4. VII 1855 — Prag, 23. IV 1922). Slikarov djed Giuseppe Faggioni, pomorac iz Chiavarija kraj Genove, oženio se i nastanio u Cavtatu. Školovanje započeto 1861, prekida već 1866. i odlazi sa stricem u Ameriku. Do 1871. živi u New Yorku, a 1871–72. plovi kao kadet na dubrovačkom jedrenjaku (Carigrad—Odesa—Liverpool). God. 1873. odlazi na rad u Južnu Ameriku (Peru), a početkom 1874. prelazi u San Francisco. Prihvaćao se svakog posla (pismoslikarstva, koloriranja fotografija, rada u kavani) da bi u slobodno vrijeme slikao. Potkraj 1876. vratio se u domovinu, odakle ga je dubrovački pjesnik Medo Pucić uz materijalnu pomoć biskupa J. J. Strossmayera odveo u Pariz na studij slikarstva. Po uzoru na Pucića slavenizirao je svoje prezime u Bukovac (zakonsko pravo na tu promjenu dobio 1893). U Parizu je studirao u klasi A. Cabanela na École des Beaux-Arts 1877–80. Arhitekt Édouard Monnier uredio mu je u svojoj kući (Rue Brezin) atelijer i uveo ga 1879. u parisko društvo. Povremeno je odlazio u domovinu gdje je kraće vrijeme boravio 1882. i 1883. kad je portretirao članove kraljevske obitelji na dvoru u Beogradu i kneževu obitelj u Cetinju, a nešto duže 1884–85. Po povratku u Pariz 1885, preselio se nakon smrti Monniera na Pigalle i zbog novčanih poteškoća bio prisiljen prodavati slike trgovcu Olivieru za nekoliko franaka. Te je slike potpisivao pseudonimom »Paul Andrez« (nedavno je u Parizu pronađena slika Fantasie, koja je pod tim imenom 1893. bila izložena u Salonu). Oko 1886. došao je u vezu s trgovcima umjetninama »Vicars Brothers« s Piccadillyja u Londonu, koji su ga, uočivši njegove kvalitete dobrog portretista, pozivali u Englesku da uz diobu zarade portretira visoko društvo. Na Buttes de Montmartre izgradio je 1887. vlastiti atelijer. God. 1891. duže je boravio u Engleskoj kod industrijalca Samsona Foxa, kojemu je ostalo više od 20 Bukovčevih slika (prema nedavno pronađenom dokumentu, rasprodane su na aukciji 1911). U Parizu je održavao prijateljske veze s Baltazarom Bogišićem. God. 1892. oženio se Dubrovkinjom Jelicom Pitarević. Te je godine u jesen u Đakovu portretirao biskupa Strossmayera čiji je gost bio zajedno sa suprugom. Franjo Rački nastojao ga je privući u domovinu upoznavši ga s intelektualnim krugovima Zagreba i Izidorom Kršnjavim, koji je kod njega naručio slike, obećao mu profesuru i izvedbu zastora za buduće kazalište. Iste godine postao je počasni član Société des Arts du Canada. U proljeće 1893. preselio se u Zagreb. Do 1895. odnosi s Kršnjavim su se zaoštrili zbog umjetničkih stavova, a završili su otvorenim sukobom. Nakon Milenijske izložbe u Budimpešti 1896. njegovom je zaslugom željezna konstrukcija paviljona hrvatskog odjela prenesena u Zagreb (danas Umjetnički paviljon). God. 1897. sagradio je veliku kuću i uredio atelijer u Zagrebu (Tomislavov trg 18); iste je godine postao predsjednik novoosnovanog Društva hrvatskih umjetnika koje je započelo borbu za hrvatsku modernu. Nakon polemike oko izložbe Hrvatski salon 1898, uvrijeđen i razočaran povukao se u rodni kraj, a umjetnička se grupacija bez njegove markantne ličnosti raspala. Za boravka u Cavtatu (1898–1902) dogradio je atelijer na očevoj kući. U jesen 1902. otišao je s obitelji u Beč jer je Kršnjavi spriječio osnivanje umjetničke akademije u Zagrebu, kojom bi B. rukovodio. Na Akademiji výtvarných umění u Pragu bio je u jesen 1903. imenovan izvanrednim profesorom. U Pragu se od 1903. do 1922. uglavnom bavio pedagoškim radom. Na Akademiji u Pragu bila mu je 1907. odobrena specijalka, a 1908. predložen je za redovitog profesora (imenovan je tek 1910). Ljeta 1908, 1911. i 1912. provodio je u Engleskoj slikajući portrete (prema korespondenciji s M. Carem). Za rata pisao je dnevnik prema ranijim fragmentarnim zapisima, i na nagovor prijateljâ objavio ga 1918. God. 1919. bio je član češke delegacije na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Nakon rata uporno se nastojao vratiti u domovinu. God. 1922. portretirao je u Beogradu kralja Aleksandra. Istog dana kad se vratio s puta, umro je u Pragu od moždane kapi. God. 1900. češko umjetničko društvo Jednota umělcu výtvarnych proglasilo ga je počasnim članom, 1905. postao je počasni član SAN-a, 1908. predsjednik društva »Medulić« u Splitu, 1913. dopisni član Češke akademije nauka, a 1919. počasni član JAZU. — Bukovčev slikarski opus počinje pariskom fazom (1877–93). Već krajem prve godine studija u Parizu (1878) Crnogorka na obrani bila je primljena u pariski Salon (prvo djelo hrvatskog slikarstva koje je ušlo u anale Salona), u kojemu će Bukovac hvaljen od kritike izlagati punih 16 godina. U pariskoj fazi treba razlikovati oficijalnog umjetnika, koji je udovoljavao željama naručilaca i strogim propisima Salona, od umjetnika koji je istovremeno slikao prava mala remek-djela usvajajući postepeno ideje plenerista i impresionista (Iz Fontainebleaua, 1878; Stepenice u Cavtatu, 1879). Isto se tako uočava razlika između reprezentativnog Portreta Mede Pucića (1880, srebrna medalja u Versaillesu), koji je prethodio skupini tamnih dubrovačkih portreta iz 1881, i istovremeno nastaloga lirskog Portreta sestre Ane u žutoj haljini, koju je markirao s nekoliko poteza kistom. Sljedeće godine veliko je priznanje dobio akt La grande Iza: u konkurenciji 2722 slike bio je ključni eksponat Salona, što potvrduje domaći i strani tisak. Oslobođen konvencionalnih okvira, naslikao je 1882. i 1883. pleneristička djela na kojima je vidljiv utjecaj novih strujanja: Pejzaž s Montmartrea, neke slike nastale u Dalmaciji (Ane na terasi, Prijeko). Nakon uspjeha s Izom, šalje u Salon aktove prirodnih veličina (Les Ébats, 1883; Une Confidence, 1884). Prijelomni moment u Bukovčevoj evoluciji bio je boravak u Dalmaciji 1884–85, kad se uspio osloboditi službene umjetnosti Salona. Slika mnoge portrete (npr. Petar Katalinić, Giustina Tommaseo) sve dublje ponirući u psihu modelâ (Ana Marić, Duje Karaman), a radeći u prirodi (Pejzaž, Primorski pejzaž, 1885) na neki način umjetnički sazrijeva i definira svoj budući put. Mladi Guslač (1885, u jeku još tamne pariske faze) pokazuje proces oslobađanja od strogo zatvorene forme, a izuzetan skupni portret Obitelj Katalinić (1885) renoarovskog ugođaja, naviješta napuštanje tamne palete i buduću svijetlu skalu boja. Svi ti elementi još više će doći do izražaja nakon povratka u Pariz, kad oko 1886. nastaje niž pejzaža (Muškarac u pejzažu, Parc du Luxembourg, Iz Fontainebleaua). Sredinom devetog desetljeća, kad je došlo do stanovite liberalizacije unutar Salona, priklonio se B. mladoj naprednijoj struji portretista (L. J. F. Bonnat, G. Th. Ribot, Ch. E. A. Durand) te u Salonu, nadalje izlaže portrete (Samson Fox, 1891; B. Bogišić, Strossmayer, 1892). Nakon portretiranja u Engleskoj i rada u pleneru, u svome vrtu na Montmartreu, napušta portret rađen na principu kontrasta svjetla i sjene i sve više teži za kolorističkim rješenjem. To se već osjeća na staračkom liku portreta Katarine Bibice (1891), a posve je izraženo u liku Laure le Doux (1892), slikanom u sunčanom pejzažu. Do kraja pariske faze njegove će slike postati prozračne i svijetle, otvorenih boja, obojenih sjena, svjetlost će u njima postati važan faktor. Primjenom nove skale boja sve više će se oslobađati i duktus. Zagrebačka faza (1893–98) logičan je nastavak pariskog plenerizma, pri čemu je uz titravost svjetla došao do izražaja izvanredno suptilan osjećaj za svijetle tonove i nijanse. To je ujedno i najaktivniji dio njegova života: B. postaje središnja ličnost svih umjetničkih i kulturnih manifestacija u dotad umrtvljenom gradu. Bukovčeva »Izložba portreta« iz 1893. bila je prva važna likovna manifestaeija u Zagrebu, a već sljedeće godine nastupit će i sa sljedbenicima R. Frangešom Mihanovićem, B. Čikošem Sesijom, O. Ivekovićem, I. Tišovom, koji su – privučeni njegovim plenerizmom – napustili školovanje na akademijama u Münchenu i Beču i došli u Zagreb raditi uz njega. Tih godina slijedile su brojne afirmacije na izložbama u inozemstvu gdje je izlagao sâm ili na skupnim izložbama hrvatskih umjetnika. Varirajući tehniku glatkog namaza boje s gustim impastima, slikao je velike kompozicije: Gundulićev san (1894), Dubravku (1894) i zastor HNK na temu hrvatskog preporoda (Zagreb 1895), kao i brojne aktove (Magdalena, Klytija, Smrt Abela – svi 1898). Portret i dalje ostaje njegovo glavno područje (Ivka Vranyczány, 1894; Celestin Medović, 1894. i 1896; Autoportret, 1897; Ljudevit Vranyczány i Barunica Rukavina, 1898, itd.). Zagrebački portreti znače korak dalje u mekoći obrade materije (Moje gnijezdo, 1897) i bogatstvu skale boja, sve do vrhunskog ostvarenja ove faze – impresionističkog Portreta Božene Miletić (1899). Na koloristički bogatom inkarnatu potez je usitnjen kao u francuskih impresionista, a pozadine postaju nemirne, uočljivih poteza, pri čemu se podloga i sekundarni namaz stapaju u jedinstven svijetli ton (što se javlja i kod slikarâ njegova kruga). Konačno gradi oblik čistom bojom (Japanka, 1898). U cavtatskoj fazi (1898–1902) eksperimentira nekim tehničkim mogućnostima i kolorističkim rješenjima: još više rasvjetljuje portrete (Anetta i Vinko Faggioni, 1899) i kombinira zanimljive igre svjetla na figuri (Jovo Bravačić, 1899). Impresije, što ih istovremeno bilježi oko sebe (skice, vedute, pejzaži), od svijetlih registara naginju sve jačem intenzitetu boja. Stilski je u ovom razdoblju secesijska nota najjače izražena u kolorističkoj simbolici i dekorativnoj plošnosti (Raj, 1899; Dante na obali, 1900), a crtkana manira već najavljuje sljedeću razvojnu fazu. U Pragu (1903–22) slika u tehničkoj maniri postimpresionista, ali divizionizam ne provodi do potpunog negiranja oblika (Adio, 1903; Divan, 1905). Koloristički njegova se paleta smiruje, tonovi su suzdržani i prigušeni (Novi šešir, 1908; u gradaciji intenziteta jedine ljubičaste boje). Tražeći uvijek nove svjetlosno-kolorističke probleme, beskonačno eksperimentira na istom motivu. Oko 1908. nastaje ciklus aktova suptilnih kolorističkih varijanti na puti (Proljetna pjesma, Koketa, Probuđena, Vruća kupelj). Za rata ponavlja likove svojih kćeri (Mlada umjetnica, U sjeni i dr., 1914) u ugođajima što lirskim skladom boja podsjećaju na Bonnardove radove. Iako u praškoj fazi ima stanovitih uspona i padova, sve do posljednjih godina života iznenađuje svježinom i kvalitetom pojedinih vrhunskih realizacija – Ružičasti san (1916), Portret Ive Vojnovića, Mala balerina, Na terasi (1918) i posljednjom slikom Gđa Hribar s kćerkom (1922). Izlagao je 62 puta, od toga 48 u inozemstvu. Samostalne izložbe priredio je u Zadru 1884, Splitu 1885, Zagrebu 1893. i 1894, Beču 1903, Pragu 1915, 1915/16. i 1921 (s kćerkama). Od 1878. do 1893. kontinuirano izlaže u pariskom Salonu (odlikovan 1880, 1884, 1888, brončana medalja 1889. i 1890) te sudjeluje na skupnim izložbama u Londonu (kod »Vicars Brothers« 1886, 1889), Veneciji (bijenali 1897, 1901, 1903), Beču (izložba secesije 1898), Pragu (izložbe Jednote 1905–07, 1910). S hrvatskim umjetnicima izlaže na mnogim izložbama od kojih su najvažnije: Hrvatska narodna umjetnička izložba (njegova postava), Zagreb 1894/95; Milenijska izložba (postava hrvatskog odjela, Orden Franje Josipa), Budimpešta 1896; Međunarodna izložba, København 1897; Prva izložba Društva hrvatskih umjetnika, Zagreb 1898/99; Umjetnička izložba, Petrograd 1899/1900; Izložba »Manesa«, Prag 1903; Druga izložba »Lade«, Sofija 1906 (Orden za građanske zasluge); Austrijska izložba (dalmatinski odjel), London 1906. Posmrtne retrospektive održane su u Pragu 1925, Cavtatu 1952. i 1955. te u Zagrebu 1957. i 1989. Djela mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama i galerijama u zemlji (Zagreb, Dubrovnik, Cavtat, Split, Sarajevo, Beograd, Ljubljana, Šibenik, Skoplje, Novi Sad itd.) te u privatnim zbirkama i galerijama u inozemstvu (Pariz, London, Liverpool, Prag i dr.). — Još 1883. u Parizu M. A. Bélina uvrstio ga je u djelu Nos peintres dessinés par eux memes među tridesetoricu najpoznatijih francuskih suvremenih slikara. Kad je 1893. došao u Zagreb, bio je jedini naš slikar odgojen u Parizu te je unio u našu sredinu nešto od pariske likovne atmosfere. Kako je radio neobičnom virtuoznošću i lakoćom, neki suvremenici divili su se njegovim sjajnim plenerističkim improvizacijama (V. Lunaček), dok istovremeno Kršnjavi nije odobravao taj njegov »fa prestizam«. Donedavno bio je službeno klasificiran kao »predstavnik akademskog realizma« (Lj. Babić). U novijim istraživanjima kompletnog Bukovčeva opusa, koji obuhvaća više od 1000 registriranih djela (V. Kružić-Uchytil), nastojalo se ispravno ocijeniti najznamenitijega hrvatskog slikara s prijeloma stoljeća, koji je postavio temelje razvoju hrvatskoga modernog slikarstva. Šarenilo Bukovčeve plenerističke palete dalo je krajem prošlog stoljeća određeno obilježje skupini mladih hrvatskih slikara (čak i već formiranom C. Medoviću), zbog kojega će ih strana kritika nazvati »zagrebačkom šarenom školom«. Unutar konzervativne češke likovne atmosfere na samom početku stoljeća B. je odgojio generaciju slikara s izrazitim osjećajem za svjetlo i boje, koji su kao grupacija »Osma« postavili temelj češkomu modernom slikarstvu. DJELA: Moj život. (Uredio B. Lovrić.) Zagreb 1918; (Uredio M. Car.) Beograd 1924².

Bukovac, Vlaho (pravo ime Faggioni, Biagio, Blaise), hrvatski slikar (Cavtat, 4. VII. 1855 – Prag, 23. IV. 1922). God. l866. otišao je sa stricem u Ameriku, gdje se počeo amaterski baviti slikarstvom. Po povratku u domovinu 1876. odlazi uz pomoć pjesnika M. Pucića i biskupa J. J. Strossmayera u Pariz, gdje 1877–80. studira na École des Beaux-Arts u klasi A. Cabanela. Od 1880. ima vlastiti atelijer u Parizu. Radi (pod pseudonimom »Paul Andrez«) portrete pripadnika visokog društva za trgovce umjetninama (»Vicars Brothers« u Londonu) i sliku Isus prijatelj malenih (Mention honorable na Salonu 1888) za engleskog industrijalca i kolekcionara Samsona Foxa. God. 1882. i 1883. boravio je na dvoru u Beogradu (Portret kraljice Natalije), odnosno Cetinju (portreti članova obitelji kneza Nikole), potom 1884–85. u Dalmaciji i l892. u Đakovu (Portret J. J. Strossmayera). Nastojanjem F. Račkog i I. Kršnjavoga seli se 1893. u Zagreb, gdje postaje središnja osoba svih umjetničkih manifestacija. Njegovim zalaganjem izgrađeni su atelijeri za umjetnike i podignut Umjetnički paviljon. God. 1897. gradi vlastitu kuću i atelijer (Tomislavov trg 18). Zbog razilaženja u umjetničkim pogledima dolazi u sukob s I. Kršnjavim pa s mladim umjetnicima osniva secesijsko Društvo hrvatskih umjetnika. Razočaran polemikama oko izložbe »Hrvatski salon«, koju je društvo priredilo 1898., Bukovac se povukao u Cavtat. God. 1902. odlazi s obitelji u Beč, 1903. imenovan je izvanrednim, 1910. redovitim profesorom na Akademiji výtvarných umění u Pragu, gdje djeluje do smrti. God. 1908. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih umjetnika »Medulić« u Splitu. God. 1918. bio je član češke delegacije na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Od 1900. počasni je član češkoga umjetničkoga društva Jednota umělců výtvarných, od 1905. Srpske kraljevske akademije, 1913. postaje dopisni član Češke akademije cara Franje Josipa I. za znanost, jezik i umjetnost, a 1919. počasni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU). God. 1918. objavljen mu je u Zagrebu autobiografski tekst Moj život.Bukovac je najznačajniji hrvatski slikar s prijelaza iz XIX. u XX. stoljeće, predstavnik akademskoga realizma koji usvaja stečevine plenerizma i simbolizma. Uz portret, koji je njegovo glavno područje, majstorskom virtuoznošću slika aktove, velike figuralne kompozicije i pejzažne studije. Već u pariškoj fazi uz slike tamne palete i glatke fakture rađene u duhu J. Čermaka i prema strogim propisima Salona (La grande Iza, 1882) nastaju manje konvencionalna djela u kojima, nakon prijelomnog boravka u Dalmaciji 1884–85., dolazi do prihvaćanja plenerizma i nagoviještanja buduće svijetle skale boja (Obitelj Katalinić, 1885). Svi su ti elementi potpuno definirani i kulminiraju u zagrebačkom razdoblju (1893–98), koje označava kraj te faze. Slike se odlikuju slobodnim duktusom, otvorenim i prozračnim bojama koje odaju umjetnikov suptilan osjećaj za svijetle tonove i nijanse (Moje gnijezdo, 1897). Kombinacijom glatkoga namaza i gustih impasta Bukovac slika velike naručene kompozicije (Gundulićev san, 1894; zastor Hrvatskoga narodnog kazališta s temom hrvatskoga narodnog preporoda, 1895), zatim aktove (Magdalena, 1898) te, najviše, portrete (Celestin Medović, 1894; Autoportret u bijeloj košulji, 1897). Krajem zagrebačkoga i u cavtatskom razdoblju radi pod utjecajem secesije (Portret Ljudevita Vranyczanyja, 1898; Dante na obali, 1900). Tada se u njegovim slikama pojavljuje crtičav potez postimpresionista (G. Segantini), koji osobito dolazi do izražaja u ciklusu aktova nastalih oko 1908 (Probuđena) i koji se zadržava u cijeloj praškoj fazi (Ružičasti san, 1916). God. 1878–93. redovito je izlagao na pariškom Salonu, a 1897., 1901. i 1903. na Bijenalu u Veneciji. – Samostalno je izlagao u Zadru (1884), Zagrebu (1893), Beču (1903) i u Pragu (1915. i 1921), a velike retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu (1988/89 i 2000) i u Pragu (2000). Citiranje: Bukovac, Vlaho. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata