Zinka Kunc

hrvatska i svjetska operna pjevačica; 1906-1989

Zinka Kunc-Milanov (Zagreb, 17. svibnja 1906. – New York City, New York, 30. svibnja 1989.) bila je hrvatska operna pjevačica (sopran). Sestra je skladatelja i pijanista Božidara Kunca. Studirala u Zagrebu, a debitirala 1927. u Ljubljani kao Leonora u Verdijevu Trubaduru. Od 1928. do 1936. bila je prvakinja Opere HNK u Zagrebu, 1937. prvi je put nastupila u njujorškoj opernoj kući Metropolitan, u kojoj je pjevala idućih 25 godina. Nastupala je i kao koncertna pjevačica (najviši domet u Verdijevu Requiemu), a bavila se i podukom pjevača.
== Životopis ==
Već je s petnaest godina imala tako dobro postavljen glas da je mogla pjevati visoki cis. Pjevanje je učila kod poznatog češkog baritona Jana Ouřednika, neko vrijeme člana Zagrebačke opere, i Marije Kostrenčić, asistentice Milke Trnine, čijem umijeću vokalne pedagogije mogu biti zahvalni mnogi hrvatski vrhunski pjevači. No zavidnu razinu pjevačke kreacije koju je postizala već na samome početku karijere najviše duguje bratu Božidaru: on je shvatio da njegova solistička karijera nikada ne bi mogla biti takva kakvu je proricao sestri pa je sve svoje golemo znanje podredio oblikovanju buduće Zinke Milanov.
=== Prvi nastup ===
Milka Trnina odmah je uočila kakvo se neprocjenjivo bogatstvo krije u glasu njezine učenice, ali to nije uspio prepoznati ravnatelj Zagrebačke opere Fridrik Rukavina, pa je debut Zinke Kunc, tada udane Vilfan, bio u Ljubljani 29. listopada 1927. Glas stoljeća, kako su ga poslije nazivali, prvi se put na sceni čuo u ulozi koje će postati legendarni tumač, Leonore u Verdijevu Trubaduru. Uspjeh je bio tako velik da je odjeknuo glazbenim Zagrebom, i Rukavina je nevoljko morao popustiti. Ponudio joj je Margaretu u Faustu nadajući se da neće pristati prvi put u Zagrebu nastupiti u ulozi lirskog soprana. Samouvjerena i marljiva Zinka prihvatila je izazov i pjevala, ali angažman nije dobila.
=== 1929. – 1936. u Zagrebu ===
Dobila ga je tek u sezoni 1929./30. dolaskom novoga ravnatelja Opere velikog Krešimira Baranovića. On ju je počeo upošljavati nesmiljenim tempom. Nizala je ulogu za ulogom, jednu težu i zahtjevniju od druge: Cio-Cio-San u Madama Butterfly, Tosku, Aidu, Leonoru, Elzu u Lohengrinu, Ameliju u Krabuljnom plesu, Turandot, Manon Lescaut, Elizabetu u Tannhäuseru, Santuzzu u Cavalleriji rusticani, Leonoru u Fideliju, Helenu u Boitovu Mefistofeleu, Ameliju u Simonu Boccanegri, Rachel u Halevyjevoj Židovki, Giorgettu u Plaštu, Margitu u Zajčevu Banu Legetu, Minnie u Čedu zapada, Maršalicu u Kavaliru s ružom, Smetaninu Libušu, Lizu u Pikovoj dami, Irmengardu u Porinu, Lenku u Ognju, Madeleine u Andréu Chenieru, Giocondu i Charpentierovu Louise.
=== 1936. – 1966. ===
A onda je 1936. završio njezin zagrebački angažman i počeo inozemni u Njemačkom kazalištu u Pragu, gdje ju je čuo Bruno Walter i preporučio Arturu Toscaniniju za Verdijev Requiem na Salzburškim svečanim igrama. Toscanini je rekao: Va bene, i njezin je put u svjetsku pjevačku elitu bio osiguran. Nastupila je u Velikoj dvorani igara, i nova je zvijezda zasjala na pjevačkom nebu. Već je prije u Pragu položila audiciju za Metropolitan i 17. prosinca 1937. prvi je put u njemu pjevala Leonoru u Trubaduru. U međuvremenu se rastala od ljekarnika Vilfana, preudala za glumca Predraga Milanova i s imenom Zinka Milanov ušla u opernu povijest kao jedna od najvećih pjevačica belkanta.
=== 1947. – 1951. ===
Zinka 1947. napušta Metropolitan nakon neslaganja s tadašnjim glavnim direktorom Edwardom Johnsonom. Kasnije prelazi u La Scalu i ondje prvi put nastupa 1950. godine, no nakon promjene rukovodstva u Metropolitanu, Zinka prelazi nazad iste godine.
=== 1951. – 1966. ===
Do travnja 1966., (osim razdoblja 1947. – 1951.), bila je članica Metropolitana u kojemu je zajedno s turnejama ansambla nastupila 424 puta i ostvarila četrnaest uloga. Bila je njegova primadonna assoluta, la regina della casa (kraljica Kuće), sudionica svečanih premijera i otvaranja sezona, apsolutna miljenica publike. Kritičari su s oduševljenjem pisali o njezinu veličanstvenom legatu, o glasu transcendentalne ljepote, sjajnom poput srebra, zaobljenom i bogatom kao jantar, snažnom i ujednačenom u cijelom opsegu, podatnom, tajanstvenom, uzbudljivom, koji je mogla svesti u najprofinjeniji i najmekši piano. Nastupom na oproštajnom koncertu u staroj zgradi Metropolitana 13. travnja 1966. zaklopila je svoju knjigu, kako je sama rekla, a s njom se zatvorio veliki luk grandioznog pjevanja. Nakon svoje pjevačke karijere postaje aktivan pedagog u školovanju opernih pjevača. Prije Drugoga svjetskog rata redovito je gostovala u Zagrebu pa je 1939. pjevala Normu na premijeri opere, a poslije rata njezina su se gostovanja posve prorijedila. Pjevala je u Bečkoj državnoj operi, Scali i Covent Gardenu. Godine 1984. za svoje je djelovanje u Sjedinjenim Američkim Državama dobila specijalnu medalju kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim prinosom zadužile New York i Sjedinjene Države.
== Ostavština ==
Danas u Zagrebu postoje dvije ulice Zinke Kunc – jedna se nalazi u Sesvetama, a druga na Savici
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Matica hrvatska / Vijenac 219 – Marija Barbijeri: »Hrvatski operni pjevači 1945-2002.«  Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. svibnja 2016. (Wayback Machine)
LZMK / Hrvatska enciklopedija: Kunc-Milanov, Zinka
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: KUNC, Zinka (Milanov)
Klasika.hr – Marija Barbieri: »Zvijezda blistava sjaja«  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. lipnja 2016. (Wayback Machine)
Zagreb.hr – Zagrepčanke na svjetskom glasu: Milka Trnina i Zinka Kunc
The Opera Critic.com – Steve Cohen: »Callas, Tebaldi, Milanov – now all three are gone« (engl.)
Bruce Burroughs – The Zinka Milanov Biography Project (engl.)
Discogs.com – Zinka Milanov (diskografija)

KUNC, Zinka (Milanov), pjevačica, sopran (Zagreb, 17. V. 1906 — New York, 30. V. 1989). Sestra skladatelja, pijanista i pedagoga Božidara. U Zagrebu učila pjevanje u Milke Trnine privatno, u J. Ouřednika u školi HGZ te u Marije Kostrenčić na Muzičkoj akademiji, gdje je 1927. diplomirala. Usavršivala se u F. Carpija u Pragu i u J. Stückgolda u New Yorku, a u interpretaciji joj je pouku davao brat, koji je znatno pridonio oblikovanju njezine umjetničke osobnosti. Uz njegovu je pratnju prvi put javno nastupila 1925. izvodeći solo-popijevke za Radio-klub Zagreb u Zagrebačkom zboru. Debitirala u listopadu 1927. u Ljubljani ulogom Leonore (G. Verdi, Trubadur), a kao Margareta (C. Gounod, Faust) u prosincu prvi put nastupila u zagrebačkom HNK. Ondje potom kao gošća pjevala Cho-Cho-San, Toscu (G. Puccini, Madame Butterfly, Tosca) i Aidu (Verdi), u stalnom angažmanu 1929–36. nastupila u 281 predstavi u ulogama Leonore i obiju Amelija (Verdi, Trubadur, Krabuljni ples i Simon Boccanegra, hrvatska praizvedba, 1931), Elze i Elizabete (R. Wagner, Lohengrin i Tannhäuser), Turandot, Manon Lescaut (Puccini), Giorgette i Minnie (Puccini, Plašt i Čedo zapada), Santuzze (P. Mascagni, Cavalleria rusticana), Leonore (L. van Beethoven, Fidelio), Helene (A. Boito, Mefistofele), Rehe (J. F. Halévy, Židovka), Maršalice (R. Strauss, Kavalir s ružom), Libuše (B. Smetana, hrvatska praizvedba, 1933), Lize (P. I. Čajkovski, Pikova dama), Madeleine (U. Giordano, André Chénier), Gioconde (A. Ponchielli), Louise (G. Charpentier), Margite (I. Zajc, Ban Leget), Irmengarde (V. Lisinski, Porin) i Lenke (B. Bersa, Oganj) te gostovala 1939. kao Norma (V. Bellini). God. 1928–37. gostovala u Ljubljani (Flora, I. Montemezzi, Ljubav triju kraljeva; Sieglinda, Wagner, Walküra; Matilda, G. Rossini, Guillaume Tell), Dresdenu, Pragu, Hamburgu, Sofiji, Grazu, Moravskoj Ostravi, Brnu, Beogradu i Sarajevu. U sezoni 1936/37. prihvatila je stalni angažman u Njemačkom kazalištu u Pragu (nastupala i u Narodnom kazalištu), gdje ju je čuo B. Walter i pozvao da 1937. nastupi kao Aida u Bečkoj državnoj operi, potom preporučio A. Toscaniniju, koji ju je angažirao za više koncerata (Verdijev Requiem 1937. na Salzburškim svečanim igrama i 1938. u Londonu, presnimka na CD, Testament, 2004; Beethovenova Missa solemnis 1939. u Londonu, CD, BBC Legends, 1999; 3. čin Verdijeva Rigoletta 1944. u New Yorku, uloga Gilde, ploča, RCA Victor, 1944). God. 1937. u Pragu je pred A. Bodanzkym položila audiciju i potpisala ugovor za stalni angažman u Operi Metropolitan u New Yorku, gdje je u prosincu prvi put nastupila kao Leonora u Trubaduru te ubrzo postala prvakinjom. Izostala je 1947–50, kad je nakon udaje za Lj. Ilića boravila u Beogradu. Vratila se 1951. u stalni angažman te je do 1966. ostvarila jedinstveno dugu karijeru u toj operi. Nazivana je »prima donna assoluta«, »la regina della casa« i »The First Lady of Met«, a kad se povukla sa scene, kritika je pisala da se »njezinim odlaskom zatvorio veliki luk veličanstvenoga pjevanja«. Nastupila je u 13 uloga u približno 420 predstava (uključivo gostovanja ansambla), od toga četiri puta na otvorenju sezone. Najčešće je pjevala Aidu (75 puta 1938–58, više od ikoje pjevačice), potom Santuzzu (57 puta 1941–59), Leonoru u Trubaduru (49 puta; od početka karijere tu je ulogu pjevala 30 godina, što je rijetkost u opernoj povijesti), Giocondu (41 put 1939–62) te Madeleinu (36 puta od 1954. do oproštajne predstave 13. travnja i dueta na posljednjem koncertu u staroj zgradi Metropolitana 16. IV. 1966). Proslavila se i kao Leonora, Amelija, Desdemona te Elvira (Verdi, Moć sudbine, Krabuljni ples i Simon Boccanegra, Otello te Ernani), Tosca (Puccini), Donna Anna (W. A. Mozart, Don Giovanni), Norma (Bellini). Snimke izvedba svih opera (54 uživo i 8 studijski) objavljene su 1939–66. na gramofonskim pločama, potom na mnogobrojnim ponovljenim izdanjima ploča i CD, kao i snimke njezinih interpretacija na kompilacijama ploča (Jugotonova izdanja Zinka Kunc. Operne arije, Operni uspjesi Zinke Kunc i Zinka Kunc i Mario del Monaco u danima najveće slave, 1980, 1981. i 1990), odn. CD (Zinka Milanov. Great Artists at the Met, Metropolitan Opera Guild, 1988; Zinka Milanov. Bellini, Verdi, Mascagni, Puccini, RCA Victor Gold Seal, 1990; The Young Zinka Milanov on Radio 1938–1944, Enterprise, 1995; Zinka Milanov Portrait, Minerva 2001; Zinka Milanov Sings Verdi, Nimbus Records 2007; Lebendige Vergangenheit. Zinka Milanov, Preiser Records, 2004). Gostovala je u američkim opernim kazalištima (Chicago, San Francisco, Los Angeles, New Orleans), 1940–42. u Buenos Airesu (Teatro Colón), Rio de Janeiru i São Paulu, 1950. u Milanu (Teatro alla Scala) te 1956. i 1957. u Londonu (Covent Garden). Često nastupala i kao koncertna pjevačica uz bratovu glasovirsku pratnju u nas i 1951–64. u SAD, a jedan od koncerata na kojem pjeva i njegove popijevke Strepnja, Čežnja i The World is Empty snimljen je (ploča A Milanov Recital, RCA Victor, 1955, CD Lebendige Vergangenheit. Zinka Milanov II, Preiser Records, 2005. i Zinka Milanov in Recital, Nimbus Records, 2008). Posljednji je put javno nastupila u Trentonu (New Jersey) u studenom 1966. otpjevavši oproštajnu ariju Mimi iz opere La Bohème (Puccini). Potom je bila počasna profesorica na Pedagoškoj akademiji Sveučilišta u New Yorku, gdje je 1975. osnovan po njoj nazvan fond za stipendiranje mladih pjevača. Kao znamenita glazbenica, 1963. pozvana na polaganje kamena temeljca nove zgrade Metropolitana, 1983. dobila posebno priznanje grada New Yorka u prigodi obilježavanja 100. obljetnice Metropolitana, a 1986. o 100. obljetnici postavljanja Kipa slobode priznanje kao jedna od 87 uglednika neameričkoga podrijetla. Njezin su raskošan dramski sopran očaravajuće boje, velika volumena i široka raspona, izjednačen u svim te osobito dojmljiv u visokim registrima, američki kritičari nazivali »glasom stoljeća«, a glasovita su joj suptilna pianissima i prekrasno tkan legato postali pojmom vrhunskoga pjevačkoga umijeća. Posjedovala je istančan osjećaj za frazu te izrazit smisao za interpretacije talijanskoga belkantističkoga repertoara, koje su često bile mjerilo prema kojem su u Metropolitanu vrjednovana ostvarenja drugih pjevačica. Drži ju se jednom od najvećih umjetnica svjetske operne scene. Ostavština joj je u Zagrebu pohranjena u knjižnici Muzičke akademije (fotografije) te većim dijelom u Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Nastupala je pod prezimenima Vilfan-Kunc (do 1933, prema prvom suprugu), Milanov (od 1937, prema drugom suprugu, glumcu Predragu) i Kunc te njihovim udvojenim inačicama. LIT.: K. Krenedić (Dr. K-ć.): Koncerat Božidara i Zinke Kunc. Novosti, 20(1926) 335, str. 8. — F. Govekar (Fr. G.): Debut Zinke Kunc-Wilfanove iz Zagreba. Slovenski narod (Maribor—Ljubljana), 60(1927) 248, str. 3. — K. Krenedić (Dr. K-ć.): Faust. Nastup gđe Zinke Vilfan-Kunc. Novosti, 21(1927) 342, str. 16. — L. Šafranek Kavić: Stupovi Hrvatske opere. Obzor,70(1929) 69, str. 2–3. — V. Ciprin (C-in.): Zinka Kunc postala primadonom Opere u Pragu. Jutarnji list, 25(1936) 8777, str. 11. — I. Esih (ie.): Zagrebačka pjevačica – najbolja Libuša. Ibid., 8925, str. 23. — Veliki uspeh Zinke Kunc na Salzburškim svečanim igrama. Ibid., 26(1937) 9180, str. 9. — Novi veliki uspjeh Zinke Kunc na Metropolitan operi. Ibid., 27(1938) 9361, str. 8. — B. Ivakić (Dr. B. I.): Zinka Kunc Milanov kao Gioconda. Večer, 19(1938) 5336, str. 2. — V. Ciprin (C-in.): Uspjeh prve izvedbe Belinieve Norme. Ibid., 20(1939) 5676, str. 6. — M. Katić (-mk.): Američki gradovi traže za koncerte onu pjevačicu, koja je sa Gigliem na radiu pjevala Aidu, a to je Zinka Kunc-Milanov. Novosti, 33(1939) 115, str. 10. — S. Stražnicki (S. S.): Aida Zinke Kunc-Milanov je najsjajnija kreacija ove uloge. Ibid., 287, str. 13. — E. Benisch: Zinka Kunc-Milanov feiert Triumpfe. Morgenblatt, 55(1940) 11, str. 7. — J. Defrančeski: Argentinska štampa slavi kreaciju Zinke Kunc-Milanov u Turandotu na operi Colon u Buenos Airesu. Novosti, 34(1940) 171, str. 14. — Isti: Triumfi Zinke Kunc-Milanov u Rio de Janeiru, Sao Paulu i Buenos Airesu. Angažman u New Yorku i nastup u Chicagu. Ibid., 292, str. 13. — M. Graf (M. G.): Newyorški Metropolitan se prolamao od pljeska Zinki Kunc Milanov. Ibid., 1, str. 12. — I. P.: Naši umjetnici u Carnegie Hallu i Metropolitan Operi. Vjesnik u srijedu, 12(1952) 2. VII, str. 6. — L. Goranin: Veliki triumf Zinke Milanov. Ibid., 24. XII, str. 5. — Isti: Jubilej i trijumf Zinke Milanov u Americi. Matica, 3(1953) 1, str. 4–6, 11. — Isti: Zinka Milanov i Mia Slavenska ponovo osvojile američku publiku. Ibid., 5(1955) 1, str. 10–11. — Isti: Zinka Milanov spašava situaciju. Vjesnik, 16(1955) 27. II, str. 6. — N. Turkalj: U punom sjaju. Narodni list, 12(1956) 30. VI, str. 6. — A. Reiching: Četvrt stoljeća na pozornici Metropolitana. Matica, 12(1962) 5, str. 144. — V. Ciprin: Proslava jubileja Zinke Kunc u New Yorku. Hrvatska revija (Buenos Aires), 13(1963) 3, str. 376. — I. Kolodin: The Metropolitan Opera 1883–1966. New York 1968. — M. Raukar: Zagrebački glas stoljeća. Studio, 1974, 521, str. 22–23. — T. Butorac: Pravite od mene profesora, a u Metu sam već bila kraljica. Vjesnik, 35(1974–75) 31. XII–2. I, str. 4. — M. Šilobod: (Razgovor). Studio, 1975, 597, str. 14–17. — R. Jacobson: The Most Beautiful Voice in the World. Opera News (New York), 41(1977) 22, str. 11–15. — D. Vukov Colić: Najveća od svih Aida. Vjesnik, 38(1977) 18. XII, str. 9. — N. Turkalj: Nenadmašna Zinka Kunc. Večernji list, 22(1978) 7. XII, str. 11. — L. Rasponi: The Last Prima Donnas. New York 1982. — Z. Bošnjak: Priznanje Zinki Kunc. Vjesnik, 44(1983) 21. XII, str. 7. — E. Valenti Ferro: Las voces. Buenos Aires 1983. — J. Martinčević-Lipovčan: (Razgovor). Vjesnik, 44(1984) 7. X, str. 7. — K. Kovačević: Zinki Kunc u čast. Borba, 43(1985) 8. X, str. 7. — J. Martinčević-Lipovčan: Tri zagrebačka dana Zinke Kunc. Vjesnik, 45(1985) 6. X, str. 6. — V. Ciprin: Zinka Kunc-Milanov. 80 godina života. Hrvatska revija (München—Barcelona), 36(1986) 2, str. 274–278. — (Nekrolozi): M. Barbieri, Vjesnik, 49(1989) 2. IX, str. 6. — A. Blyth, Opera (London), 40(1989) 929, str. 32. — V. Deur, Hrvatska revija, 39(1989) 4, str. 825–828. — V. Drobnjak, Vjesnik, 49(1989) 1. VI, str. 8. — E. Krpan, Danas, 8(1989) 6. VI, str. 48. — J. Martinčević, Vjesnik, 49(1989) 31. V, str. 8; 3. VI, Pr., str. 16. — M. Raukar, Studio, 1989, 1315, str. 50–51. — Isti, Svijet, 36(1989) 12, str. 29. — B. Ruk-Fočić, Vjesnik, 49(1989) 1. XI, str. 9. — M. Stanetti, Oko, 17(1989) 450, str. 6. — N. Turkalj, Večernji list, 33(1989) 31. V, str. 10; Borba, 48(1989) 7. VI, str. 10. — B. Burroughs, The Opera Quarterly (Chicago), 7(1990) 1, str. 77–80. — J. Kesting: Die grossen Sänger des 20. Jahrhunderts. München 1993, 753–758. — The Metropolitan Opera Guide to Recorded Opera. New York 1993. — J. Zamoda: (Feljton). Gloria, 1996, 93, str. 58–62; 94, str. 59–62. — B. Burroughs: Zinka Milanov at Forty-Five. The Opera Quarterly, 17(2001) 4, str. 610–646. — S. Karli: Američka biografija hrvatske operne dive. Nacional, 2005, 521, str. 78–85. — M. Barbieri: Zinka Kunc Milanov. Cantus, 2006, 140, str. 22. — N. Bezić: U potrazi za rodnom kućom Zinke Kunc. HaGeZe, 9(2006) 9, str. 2. — Božidar Kunc (1903.–1964.). Zagreb 2007. — Potpunija lit. do 1941. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 13–14. Zagreb 1984–1986. — B. Burroughs: The Zinka Milanov Biography Project (www.bruceburroughs.com/Zinka.html, 12. XI. 2010). — Potpunija diskografija na: www.operadis-opera-discography.org.uk/CLSIMILA.HTM i www.cduniverse.com/search/xx/music/artist/Zinka+Milanov/a/albums.htm (12. XI. 2010).

Kunc-Milanov, Zinka, hrvatska pjevačica, sopran (Zagreb, 17. V. 1906 – New York, 30. V. 1989). Pjevanje je studirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Jan Ouřednik, Marija Kostrenčić te pod paskom M. Trnine). Prvi je put nastupila 1927. u Ljubljani. Godine 1928–35. bila je prvakinja zagrebačke Opere, u kojoj je ostvarila 27 uloga u rasponu od Bellinija preko Verdija i Puccinija do Wagnera i R. Straussa. Neko je vrijeme djelovala u Pragu. Godine 1937. prvi je put nastupila u newyorškom Metropolitanu i do 1966., s prekidom 1947–51., bila njegova primadonna assoluta. Ondje je pjevala 14 uloga i nastupila 424 puta. Njezin bogat, snažan, savršeno ujednačen dramski sopran smatra se jednim od najljepših glasova XX. st., a pianissimi u visokim položajima transcendentalne su ljepote. Savršen legato daje njezinim interpretacijama veličanstven belkantistički luk. Majstorstvo interpretacije razradila je s bratom B. Kuncom i u radu s velikim dirigentima (A. Toscanini, B. Walter). Njezine kreacije u Verdijevim, Ponchiellijevim, Mascagnijevim, Mozartovim, Puccinijevim i Bellinijevim operama teško su dostižan uzor pjevačkog umijeća. Snimala je za gramofonsku tvrtku RCA. Broj njezinih živih snimaka sve je veći. Dobitnica je specijalne medalje kao jedna od 87 istaknutih osoba stranoga podrijetla koje su svojim doprinosom zadužile New York i SAD. Citiranje: Kunc-Milanov, Zinka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na opernu pjevačicu Zinku Kunc

(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spo- men na opernu pjevačicu Zinku Kunc i dobiva naziv“)

Wikipedia Wikidata